Historicizam

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Parlament u Londonu (Westminsterska palača) je jedna od najpoznatijih arhitektonskih djela neogotike.

Historicizam (historizam, historijski ili povijesni stilovi) je pojava u likovnoj umjetnosti 19. stoljeća nastala romantičarskim buđenjem zanimanja za prošlost i intenzivne brige za čuvanje spomenika kulture. Historicizam se povodi za umjetničkim oblicima minulih stilova i to poglavito u arhitekturi i primijenjenoj umjetnosti. Obično se označuju predmetkom „neo“ (neoromanika, neogotika, neobizant, neorenesansa, neobarok i neorokoko).

Historicizam kao pojam se često koristi pogrdno u značenju prenaglašenog shvaćanja povijesti u razvitku društva i povijesnosti kao čovjeka. [1]

Opera u Parizu (Palais Garnier) je krasan primjer neobaroka kojega je književnik Émile Zola opisao kao „imućnim kopiletom svih stilova”.
Zagrebačka katedrala je još jedan primjer neogotičke gradnje.

Povijest i osobitosti[uredi VE | uredi]

Naglim razvojem gradova podižu se sakralni i upravni objekti, kolodvori, muzeji, kazališta, operne kuće, bolnice, stambene i poslovne zgrade, vile i dr. s očitim odlikama historicizma. Krakteristični primjeri su: romaničko-bizantska crkva Sacré Coeur u Parizu, neogotički Parlament u Londonu, neogotička prvostolnica u Kölnu, prvostolnica u Zagrebu i drugdje, itd. Pojavom historicizma javila se i potreba za velikim restauratorkim zahvatima (npr. Viollet-Le-Duc u Francuskoj).

U to vrijeme većina europskih gradova dobiva karakterističan urbanistički i arhitektonski izgled (veliki bulevari u Parizu, Ring u Beču, Donji grad u Zagrebu i dr.). Imitacije povijesnih stilova javljaju se i u umjetničkom obrtu, napose u pokućstvu, nakitu, priboru za jelo i sl. (neobarokne sjedće garniture, renesansni nakit i sl.), djelomično i u crkvenoj skulpturi (neogotički oltar).

Stil koji umjesto suvremena izraza preuzima povijesne oblike iz prijašnjih stilskih razdoblja se naposljetku izrodio u eklektičnu mješavinu raznih neostilova. Gradske stambene višekatnice gradilo se opekom, a zatim se pročelje žbukom i štukom oblikovalo u stilu nekoga prošlog razdoblja: romanike, gotike, renesanse, baroka, i dr. Te zgrade, kao u scenografiji, žele dočarati neko prošlo vrijeme pa ih nazivamo i „kulisnim pročeljima”. Ponekad bi nastala takva zbrka u gradnji da je ista zgrada mogal na pročelju imati više različitih stilova iz različitih razdoblja[2]

Historicizam se može podijeliti na tri cjeline: rani, odnosno romantičarski historicizam, visoki ili razvijeni historicizam i kasni historicizam. Arhitekturu ranog, romantičarskog historicizma često obilježava korištenje više različitih stilova pri gradnji jedne građevine. Uglavnom nestaje pojavom secesije, s kojom se katkada i miješa, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.

Historicizam u Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

Homer uči Dantea, Shakespearea i Goethea pjevati, rad Bele Čikoša Sesije u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu možda ponajbolje sažimlje romantičarski historicizam.

Historicizam u Hrvatskoj je obilježen gradnjom tri velika sakralna objekta: monumentalna župna crkva sv. Petra i Pavla u Osijeku (1898.), neoromanička Đakovačka katedrala (K. Roesner i F. Schmidt, 1882.) i neogotička pregradnja zagrebačke katedrale s pocakljenim krovištem i zvonicima od 105 m (H. Bolle, 1880.-1902.). Krajem 19. st. Hermann Bollé je u Zagrebu, na gradskom groblju – Mirogoju, izgradio pola kilometra duge neorenesansne arkade s dvadeset kupola, što je jedan od najvećih projekata europskog Historicizma uopće.

Krajem 19. st. Hrvatski gradovi dobivaju značajno urbanističko uljepšanje, a svojom veličinom i važnošću, ističe se revolucionarno urbanističko rješenje regulacije zagrebačkog Donjeg Grada (velikim dijelom djelo Milana Lenuzzija, 1860-1880). Između najdulje zagrebačke ulice – Ilice i nove željezničke pruge podignut je pravilan geometrijski grad s velikim zdanjima javnih i društvenih namjena od kojih se ljepotom ističu neorenesansna zgrada Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti (F. Schmidt, 1884.), neobarokno Hrvatsko narodno kazalište (H. Helmer i F. Fellner, 1895.). Historicistički spomenik koji je sažeo sve tri likovne umjetnosti je zgrada bivšeg Ministarstva bogoštovlja i nastave u Zagrebu (H. Bolle 1895.), danas Hrvatski institut za povijest. Uz sobu u pompejanskom stilu i renesansni kabinet, u velikoj neobaroknoj »zlatnoj dvorani« svoje historicističke zidne kompozicije izveli su: Bela Čikoš-Sesija (Pokrštenje Hrvata i Splitski Sabor), Oton Iveković (Susret Kolomana i hrvatskog plemstva), Celestin Medović (Dolazak Hrvata), Vlaho Bukovac (Franjo Josip u Zagrebu) i reljefe Robert Frangeš Mihanović. Zlatna dvorana je postala cjelovit spomenik svog doba, kakvih je malo u Europi.

Ostali važniji predstavnici arhitekture romantizma u Hrvatskoj su Franjo Klein (crkva u Molvama, sinagoga i Katedrala Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu), Janko Nikola Grahor, Aleksandar Brdarić te Janko Jambrišak.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. K. R. Popper u Bijedi historicizma njime označuje skup holističkih i utopijskih teorija koje u praksi uvode u totalitarizam.
  2. Radovan Ivančević, Stilovi, Razdoblja, Život II, Profil, Zagreb, 2001., str. 223.-237.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Historicizam

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]