Kotromanići

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Kotromanići, vladarska dinastija u srednjovjekovnoj Bosni, koja je vladala približno od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tom, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića), prema jednim teorijama je iz krajeva oko Kutine. Moguće je i da potječu iz Donjih kraja.[1]

Tijekom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima.

Povijest[uredi VE | uredi]

Podrijetlo i uspon[uredi VE | uredi]

Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I. (o. 1250. - nakon 1287.), bio je rođak i nasljednik bosanskoga bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I., zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime.[2] Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan.

Godine 1301. Kotromanići su kratkotrajno izgubili vlast u Bosni u korist hrvatske velikaške obitelji Šubića.[3] Stjepana I. potisnuo je Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom kao "ban bosanski". Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., najprije kao vazal Mladena II. Bribirskoga, a nakon bitke kod Blizne 1322., kao samostalan vladar (1322.-53.).

Za njegove se vladavine Bosna znatno teritorijalno proširila. Proširio je svoju vlast na Hum, Usoru i soli, a 1326. godine iskoristio je feudalnu anarhiju u Hrvatskoj i osvojio Završje (Tropolje). Njegova kći Elizabeta udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.

Smrt Stjepana II. Kotromanića, detalj sa škrinje Svetog Šimuna

Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (ban 1353.-77.; kralj 1377.-91.), najistaknutiji vladar iz dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. U savezu s kraljem Ludovikom I. i srpskim knezom Lazarom Hrabljenovićem, Tvrtko je porazio moćnog srpskog velikaša Nikolu Altomanovića te preuzeo zapadni dio njegovih oblasti s Polimljem, te gornje Podrinje, Gacko i još neka mjesta, a 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Dračevicu i proglasio se kraljem Bosne i Srbije.[4] Sredinom 1390. osvojio je većinu Dalmacije, osim Zadra, te se okitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije.[5]

Za Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabiše (1391.-95.) ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radenovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Godine 1393. morao je Dabiša u Đakovu sklopiti ugovor o nasljeđivanju s hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom kojim je Bosna nakon njegove smrti trebala pripasti Ugarskoj.[6] Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395.-98.), na bosansko su prijestolje došli Stjepan Ostoja (1398-1404., 1409-18), Tvrtko II. Tvrtković (1404.-09., 1421.-23.), Stjepan Ostojić (1418.-21.) te Stjepan Tomaš Kotromanić (1443.-61.).

Za vladavine Stjepana Tomaša došlo je do unutrašnjeg sukoba između kralja i moćnog velikaša Stjepana Vukčića Kosače koji je primirila tek turska opasnost, ali samo za kratko.

Pad dinastije[uredi VE | uredi]

Tomaša je naslijedio sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.) koji je kraljevski dvor preselio iz Bobovca u Jajce zbog neprestane osmanske prijetnje. Suoćen s turskom opasnošću, kralj je zatražio pomoć i krunu od pape Pija II. koji je u studenom 1461. poslao izaslanike u Jajce da okrune Stjepana Tomaševića.[7]

Godine 1462. sklopio je savez s kraljem Matijašem Korvinom i uskratio plačanje danka sultanu. Nato je sultan Mehmed II. Osvajač, na proljeće 1463. godine poslao vojsku u Bosnu. Kralj je pobjegao s dvorom iz Jajca u Ključ koji je turska vojska opsjela. Nakon predaje, kralj i njegov stric Radivoj Ostojić je pogubljen, a dinastija Kotromanića nestala je osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne. Kraljeva mačeha Katarina Kosača i supruga Stjepana Tomaševića, kraljica Mara pobjegli su u Hrvatsku i Dalmaciju, a Turci su zarobili djecu kralja Stjepana Tomaša, Sigismunda i Katarinu te ih odveli iz Bosne zajedno s oko sto tisuća robova.[8]

Godine 1465. sultan je nasuprot bosanskom kralju Nikoli Iločkom, kojeg je imenovao kralj Matijaš Korvin, postavio na vlast u Bosni, Matiju Radivojevića, sina Radivoja Kotromanića, koji se kao turski eksponenat zadržao na vlasti do oko 1471. godine.[9]

Posjedi[uredi VE | uredi]

Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Smrću Hrvoja Vukčića Hrvatinića stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  2. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
  4. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 239.
  5. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
  6. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
  7. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 383.
  8. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.
  9. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.

Literatura[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]