Kotromanići
Kotromanići, vladarska dinastija u srednjovjekovnoj Bosni, koja je vladala približno od 1250. do 1463. Podrijetlo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tom, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića), prema jednim teorijama je iz krajeva oko Kutine. Moguće je i da potječu iz Donjih kraja.[1]
Tijekom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima.
Sadržaj |
Povijest [uredi]
Podrijetlo i uspon [uredi]
Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I. (o. 1250. - nakon 1287.), bio je rođak i nasljednik bosanskoga bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II. i Stjepan I., zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime.[2] Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan.
Godine 1301. Kotromanići su kratkotrajno izgubili vlast u Bosni u korist hrvatske velikaške obitelji Šubića.[3] Stjepana I. potisnuo je Mladen I. Bribirski, koji je zavladao Bosnom kao "ban bosanski". Stjepana I. naslijedio je sin Stjepan II., najprije kao vazal Mladena II. Bribirskoga, a nakon bitke kod Blizne 1322., kao samostalan vladar (1322.-53.).
Za njegove se vladavine Bosna znatno teritorijalno proširila. Proširio je svoju vlast na Hum, Usoru i soli, a 1326. godine iskoristio je feudalnu anarhiju u Hrvatskoj i osvojio Završje (Tropolje). Njegova kći Elizabeta udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Anžuvinca.
Stjepana II. naslijedio je nećak Tvrtko I. (ban 1353.-77.; kralj 1377.-91.), najistaknutiji vladar iz dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. U savezu s kraljem Ludovikom I. i srpskim knezom Lazarom Hrabljenovićem, Tvrtko je porazio moćnog srpskog velikaša Nikolu Altomanovića te preuzeo zapadni dio njegovih oblasti s Polimljem, te gornje Podrinje, Gacko i još neka mjesta, a 1377. zauzeo je Trebinje, Konavle i Dračevicu i proglasio se kraljem Bosne i Srbije.[4] Sredinom 1390. osvojio je većinu Dalmacije, osim Zadra, te se okitio naslovom kralja Hrvatske i Dalmacije.[5]
Za Tvrtkova nasljednika Stjepana Dabiše (1391.-95.) ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radenovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Godine 1393. morao je Dabiša u Đakovu sklopiti ugovor o nasljeđivanju s hrvatsko-ugarskim kraljem Žigmundom kojim je Bosna nakon njegove smrti trebala pripasti Ugarskoj.[6] Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395.-98.), na bosansko su prijestolje došli Stjepan Ostoja (1398-1404., 1409-18), Tvrtko II. Tvrtković (1404.-09., 1421.-23.), Stjepan Ostojić (1418.-21.) te Stjepan Tomaš Kotromanić (1443.-61.).
Za vladavine Stjepana Tomaša došlo je do unutrašnjeg sukoba između kralja i moćnog velikaša Stjepana Vukčića Kosače koji je primirila tek turska opasnost, ali samo za kratko.
Pad dinastije [uredi]
Tomaša je naslijedio sin Stjepan Tomašević (1461.-1463.) koji je kraljevski dvor preselio iz Bobovca u Jajce zbog neprestane osmanske prijetnje. Suoćen s turskom opasnošću, kralj je zatražio pomoć i krunu od pape Pija II. koji je u studenom 1461. poslao izaslanike u Jajce da okrune Stjepana Tomaševića.[7]
Godine 1462. sklopio je savez s kraljem Matijašem Korvinom i uskratio plačanje danka sultanu. Nato je sultan Mehmed II. Osvajač, na proljeće 1463. godine poslao vojsku u Bosnu. Kralj je pobjegao s dvorom iz Jajca u Ključ koji je turska vojska opsjela. Nakon predaje, kralj i njegov stric Radivoj Ostojić je pogubljen, a dinastija Kotromanića nestala je osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne. Kraljeva mačeha Katarina Kosača i supruga Stjepana Tomaševića, kraljica Mara pobjegli su u Hrvatsku i Dalmaciju, a Turci su zarobili djecu kralja Stjepana Tomaša, Sigismunda i Katarinu te ih odveli iz Bosne zajedno s oko sto tisuća robova.[8]
Godine 1465. sultan je nasuprot bosanskom kralju Nikoli Iločkom, kojeg je imenovao kralj Matijaš Korvin, postavio na vlast u Bosni, Matiju Radivojevića, sina Radivoja Kotromanića, koji se kao turski eksponenat zadržao na vlasti do oko 1471. godine.[9]
Posjedi [uredi]
Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Smrću Hrvoja Vukčića Hrvatinića stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.
Bilješke [uredi]
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
- ↑ Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, str. 199.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 239.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 378.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 383.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.
- ↑ Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 385.
Literatura [uredi]
- Opća i nacionalna enciklopedija u 20 svezaka, sv. XI, Zagreb, 2006. ISBN 953-7224-11-2
- Povijest Hrvata, Srednji vijek, Zagreb, 2003. ISBN 953-0-60573-0
Vanjske poveznice [uredi]
- Britannica Online
- Hrvatski povijesni portal - Političke prilike srednjovjekovne Bosne (3) - Kuće i dinastije
- HercegBosna.org - O podrijetlu i vlasti Kotromanića
