Emei Shan

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Slikovita područja planine Emei i Velikog Bude u Leshanu

Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Slikovita područja planine Emei i Velikog Bude u Leshanu
Flag of the People's Republic of China.svg Kina
Emei Shan na karti Kina
Emei Shan
Emei Shan
Lokacija planine Emei u Kini
Godina uvrštenja: 1996. (20. zasjedanje)
Vrsta: kulturno i prirodno dobro
Mjerilo: iv, vi, x
Ugroženost: ne
Poveznica: http://whc.unesco.org/en/list/779 UNESCO

Planina Emei (kineski: 峨嵋山, pinyin: Éméi Shān, što znači „Uzvišeno čelo”) je planina u južnom dijelu kineske pokrajine Sečuan. Uzdiže se 2.800 m iznad zapadnog kraja Sečuanske kotline i zapadno od nje je Daxiangling[1], s kojim zajedno tvori „Veliko permijsko vulkansko područje” bazaltnih stijena (veliko područje lave nastalo velikim erupcijama vulkana). Sa svojih 3.099 metara visine, planina Emei je najviša od četiri budističke svete planine Kine[2]

Upravno, planina Emei pripada istoimenom gradu i općini, te prefekturi čije je središte u gradu Leshanu.

Na slikovitom predjelu vrha planine Emei je u 1. stoljeću izgrađen prvi budistički hram u Kini. Tijekom stoljeća, izgradnjom drugih budističkih hramova cijela je planina postala jedno od najsvetijih mjesta budizma (dàochǎng, tj. "mjesto buđenja"), a kulturna bogatstva planine su se množila. Na planini Emei se nalazi ukupno 76 budističkih samostana, većinom izgrađeni u blizini vrha za vladavine kineskih dinastija Ming i Qing. Strogi planovi budističkih samostana iz ranijih razdoblja su promijenjeni ili potpuno ignorirani kako bi se skladnije uklopili u krajolik. Svi oni predstavljaju fleksibilni stil u arhitekturi jer su se prilagodili zahtjevnom krajoliku. Neke građevine, poput dvorane Baoguosi, su izgrađeni na terasama različitih visina, a neki poput harma Leiyinsi (na slici desno), su izgrađeni na visokim stupovima-štulama. Najekstremniji je kompleks građevina samostana Qingyin koje su poredane na uskom području između dvaju rijeka (Rijeke crnog zmaja i Rijeke bijelog zmaja), vijugavom i dugom 50 km, za koje je potrebno nekoliko dana kako bi se prošlo u cijelosti[3].

Planina se u 16. i 17. stoljeću spominje i kao mjesto gdje su se prakticirale i učile borilačke vještine, što ga čini najstarijim mjestom takve vrste pored samostana Shaolin na planini Wudang[4].

Pored toga, planina Emei ima i veoma raznoliku vegetaciju, od suptropske do podalpske šume borova, s drvećem koje je staro i do 1000 godina, te s velikim brojem endema. Od ugroZbog toga je njeno slikovito područje, zajedno s onim Velikog Bude u Leshanu, upisano na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji 1996. godine, kao jedinstven primjer svjetske baštine u kojoj se "opipljivo" (tj. prirodne ljepote) sjedinjuju s "nevidljivim" (kulturnim blagom).

Žičara vozi do dva hrama na litici Jinding (3.077 m), od koje treba nekoliko sati hoda kako bi se došlo do vrha planine[5].

Izvori[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Emei Shan
  1. 使用中国地图集 (Shiyong Zhongguo Dituji, „Praktični atlas Kine”), 2008., ISBN 978-7-5031-4772-2; str. 142-143
  2. Holly Hayes, Emei Shan, Sacred Destinations 2009. (engl.) Preuzeto 23. kolovoza 2011.
  3. Sun Dazhang, Chinese Architecture -- The Qing Dynasty, 2002., Yale University Press. str. 328.–329. ISBN 0-300-09559-7.
  4. Stanley E. Henning, Academia Encounters the Chinese Martial Arts, 1999., China Review International 6. (2.): 319.–332. doi:10.1353/cri.1999.0020. ISSN 1069-5834
  5. Ron Gluckman, Getting to the Top, Silk Road, prosinac 2002., Hong Kong; Dragon Airlines (engl.) Preuzeto 23. kolovoza 2011.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Koordinate: 29°31′11″N 103°19′57″E / 29.51972°N 103.3325°E / 29.51972; 103.3325