Ovo je izdvojeni članak – veljača 2006. Kliknite ovdje za više informacija.

Olimpijske igre

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s OI)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Službeni logo Olimpijskih igara

Olimpijske igre (kratica: OI) višesportsko natjecanje koje se održava svake četiri godine.

Isprva održavane samo u staroj Grčkoj, Olimpijske su igre oživljene krajem 19. stoljeća djelovanjem francuskog humanista i zanešenjaka baruna Pierre de Coubertina. Na njegov je prijedlog u Parizu 23. lipnja 1894. osnovan Međunarodni olimpijski odbor (MOO), franc. CIO, engl. IOC, a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog i, uopće sportskog tijela, postao je Grk Demetrios Vikelas. Ispravno zvane: “Igre I Olimpijade”, tj. Prve Olimpijske igre modernog doba (nisu imale prefiks “ljetne” jer tada još nije bilo spomena o potrebi održavanja posebnih, Zimskih olimpijskih igara), održane su 1896. godine u Ateni i otada se održavaju svake četiri godine osim u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata. Budući da se ubrzo ukazala potreba za jednako kvalitetnim natjecanjima u zimskim sportovima uskoro su održane i prve Zimske olimpijske igre u Chamonixu, Francuska, 1924. godine.

Zimske su se Olimpijske igre održavale također kao i ljetne, svake četiri godine, iste godine, zaključno do 1992. godine i Igara u Albertvilleu u Francuskoj, kada je, zbog glomaznosti olimpijskog programa, ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini održavanja Ljetnih i Zimskih igara, pa su prve iduće Zimske olimpijske igre održane 1994. godine u Lillehammeru u Norveškoj.

Olimpijske igre su natjecanja između sportaša u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica Igara, smije poslati samo jednu ekipu. Olimpijske igre okupljaju sportaše koje su imenovali njihovi nacionalni olimpijski odbori, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski odbor.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Starovjekovne Olimpijske igre[uredi | uredi kôd]

Stadion u Olimpiji

Pravi izvori o nastanku starovjekovnih Olimpijskih igara su izgubljeni u vihorima stoljeća, ali kruže mnoge legende i predaje o njihovom nastanku. Jedna legenda govori da je Igre ustanovio sam Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bitci za vrhovništvom, nad ocem Kronom. Druga kaže da je Heraklo, rimski: Herkul, jednom pobijedio na nekoj utrci u Olimpiji pa je odlučio da se na taj spomen svake 4 godine održavaju takve utrke.

Međutim, osim Igara u Olimpiji održavale su se i druge “konkurentne”, slične Igre. To su bile Pitijske, Nemejske i Istmijske Igre, ali su Olimpijske igre, spletom političkih okolnosti, nadvladale 572. godine prije Krista. Sve te priče u svezi sa starovjekovnim Igrama dovode nas u vezu sa starogrčkim pojmom Olimpijskog primirja, kada su, prema legendama, (za razliku od današnjih) grčke državice prekidale međusobna neprijateljstva za vrijeme trajanja Igara. A prvi vjerodostojan zapis o održavanju Igara u Olimpiji datira iz 776. godine prije Krista, premda nije sigurno da su to bile i prve Igre u staroj Grčkoj. Neki povjesničari su skloni zaključiti da su se slična natjecanja sporadično održavala čak i od XIII. st. prije Krista! Isprva su Igre bile uglavnom događaj lokalnog značaja, a do XV. starovjekovnih Olimpijskih igara održavala se samo jedna disciplina – utrka na 1 stadij (nešto manje od 185 m). Onda je dodana utrka na 2 stadija, a prva dugoprugaška utrka, na 24 stadija (cca 4420 m), održana je 720. prije Krista. Baš uz te Igre vezana je i jedna zanimljivost. Isprva su se sportaši natjecali odjeveni, u laganu sportsku opremu. A onda su, na tim Igrama, tijekom utrke, jednom trkaču – spale hlačice i nastavio je trčati gol. To je od ostalih atleta ubrzo objeručke prihvaćeno pa su se natjecatelji od tada natjecali goli.

Ubrzo se je počeo povećavati i broj sportova: 748. godine uveden je pankraton (kombinacija boksa i hrvanja), 708. klasično hrvanje i petoboj, 688. šakanje (kao današnji boks), 680. godine utrke kočija, itd, itd. Bilo kako bilo, (Olimpijske) Igre postaju sve važniji momenat u povjesti stare Grčke, dostižući svoj vrhunac tijekom 6-og i 5-og stoljeća prije Krista.

Olimpijske su igre također imale velik vjerski značaj, održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa kojemu je podignut veličanstveni kip u Olimpiji. Broj disciplina ubrzo je narastao do dvadesetak, a same su se Igre održavale nekoliko dana. Olimpijski su pobjednici uskoro postali osobe sveopćeg poštovanja, prilikom povratka u rodni grad, ako je trebalo, rušili su se i dijelovi gradskih bedema da da bi s pratnjom mogli ući, te bi bili ovjekovječeni kroz pjesme, predaje i podizali bi im se kipovi, a njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani (raznorazne beneficije, oslobođenje od poreza, itd). Ustalio se ritam održavanja Igara – svake četiri godine, a vrijeme između prošlih i budućih Igara prozvan je Olimpijadom. Stari su Grci te periode – Olimpijade koristili i kao jednu od metoda brojenja godina.

Igre su polako gubile važnost tijekom Rimske vladavine nad Grčkom iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Priča se čak da je sam Rimski car Tiberije maštao o naslovu i časti Olimpijskog pobjednika a i car Neron je rado posjećivao olimpijska borilišta. Međutim s jačanjem kršćanstva, a pogotovu kad je ono postalo državnom religijom (391. godine) Olimpijske igre su sve više smatrane slavljenjem poganskih božanstava i ostacima poganskih rituala, pa je konačno 393. godine Rimski car Teodozije ukinuo Olimpijske igre, zaključujući tako gotovo 12-stoljetnu povijest ovog sportskog događanja.

Oživljavanje Olimpijskih igara[uredi | uredi kôd]

Pierre de Coubertin, "otac" modernih Olimpijskih igara, sahranjen je u Lausanni, Švicarska, gdje je danas sjedište MOO-a, a njegovo je srce, po njegovoj vlastitoj želji, sahranjeno u drevnoj Olimpiji

Pošto nijedna ideja nikada ne umire (hahahahah), tako ni Olimpijski duh i uzvišena Olimpijska ideja nisu umrli 393. godine. Već u XVII. stoljeću u Engleskoj su se počele održavati sportske svečanosti nalik drevnim starogrčkim Igrama. Tijekom sljedećih stoljeća slična sportska događanja organizirana su i u Francuskoj i Grčkoj, ali to su bila mala natjecanja, bez ikakvog međunarodnog značenja. Zanimanje za oživljavanje Olimpijskih igara raslo je kako su iskapanjima njemačkih arheologa, sredinom XIX stoljeća otkrivani ostaci starogrčke Olimpije.

Nekako u isto vrijeme barun Pierre de Coubertin istraživao je razloge francuskog poraza u Francusko – Pruskom ratu (1870.1871.). On je zaključio da je razlog i u tome što francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost pa je nastojao to poboljšati.

U Coubertinu je istovremeno zaživjela želja o zajedništvu među narodima, želja o natjecanju svjetske mladosti na športskom a ne na bojnom polju. Tako je ideja o oživotvorenju plemenitog i veličanstvenog Olimpijskog duha dobila svoj najdublji smisao.


Na kongresu na Pariškom sveučilištu Sorbonni, održanom od 16. lipnja do 23. lipnja 1894. godine on je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijem. I uspio je! Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba, tj. Igre prve Olimpijade, održe 1896. godine u Ateni, u njihovoj domovini Grčkoj, gdje su i rođene prije 2672 godine! Radi organizacije Igara utemeljen je Međunarodni olimpijski odbor (MOO), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da mu postane prvim predsjednikom.

Igre I. Olimpijade modernog doba bile su uspješne. Održane su od 5. travnja do 14. travnja 1896. Iako je sudjelovalo samo 285 sportaša (samo muškarci) iz 13 država, a koji su se natjecali u 9 sportova i 43 sportske discipline, bilo je to najveće međunarodno sportsko natjecanje ikada održano (ne zaboravimo na starovjekovnim Olimpijskim igrama natjecali su se samo Grci). Grčki čelnici i grčka javnost bili su, s pravom, ushićeni te su očekivali da će imati monopol na Igre, tj. očekivali su da će se Olimpijske igre, kao nekoć, održavati samo u Grčkoj, ali MOO je odlučio drukčije, pa su Igre II. Olimpijade održane 1900. u Parizu, u Francuskoj, a te su Igre već bile i puno veće: 24 zemlje sudionice, 1225 sportaša, među njima 19 žena.

Inače, čuveno olimpijsko geslo citius, altius, fortius (brže, više, jače), koje je ustvari postalo moto Olimpijskih igara nije, kako bi netko pomislio, ostalo iz starog vijeka, nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog sportskog društva u školi u kojoj je bio ravnatelj, izrekao prijatelj baruna de Coubertina, dominikanac, otac Henry Martin Didon. I “utješno” geslo važno je sudjelovati, ne pobijediti, koje se, pogrešno, pripisuje samom barunu de Coubertinu, također je “autorsko djelo” jednog crkvenog čovjeka – u propovjedi na misi za sudionike Olimpijskih igara u Londonu 1908. to je izrekao pensilvanijski biskup Ethelbert Talbot.

Moderne Olimpijske igre[uredi | uredi kôd]

Nakon početnog uspjeha Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu, 1900. godine i St. Louisu 1904. godine bile su u sjeni, bolje reći bile su privjesak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih Olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su pet i pol mjeseci, a one u St. Louisu uvjetno rečeno ”manje” – nešto preko četiri mjeseca i dvadeset dana. Četvrte Igre, održane u Londonu, trajale od 27. travnja do 31. listopada 1908., dakle preko 6 mjeseci. Trajanje Igara tako je vrludalo, neke su trajale manje, neke više - da bi se s Igrama u Los Angelesu 1932. godine, pa 1936. u Berlinu, ustalilo vrijeme trajanja Igara na današnjih 15 dana.

U spomen na prve Igre iz 1896. održane su, također u Ateni, 1906. godine, na njihovu 10-godišnjicu, Olimpijske međuigre (Intercalated games). Iako su i te Igre organizirane od strane MOO-a, taj isti MOO ih ne vodi ostale “redovne” Olimpijske igre nego više kao neku jubilarnu proslavu. Ima, međutim, mnogih suvremenih povjesničara Olimpizma koji su za to da i te Igre budu smatrane službenim Olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su Igre pridonijele popularizaciji i širenju olimpijskog pokreta.

Zimske Olimpijske igre[uredi | uredi kôd]

Kad je utemeljen MOO, jedan je od predviđenih sportova bilo i klizanje na ledu, a prvo natjecanje takvog tipa, održano na Igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih Igara, ali je ta ideja minirana glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje “Nordijske igre”. Ipak neke discipline zimskih sportova bile su uvrštene u program Igara 1916. godine u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920. u Antwerpenu. A onda je, 1924. godine u Chamonixu u Francuskoj pod pokroviteljstvom MOO-a a u sklopu VIII. Olimpijskih igara 1924. u Parizu, prvo organiziran “Međunarodni tjedan zimskih sportova” koji je postigao uspjeh, pa je iduće, 1925. godine MOO odlučio ustanoviti posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati neovisno o Ljetnim Olimpijskim igrama. Na zasjedanju MOO-a, 1926. godine, odlučeno je da se ta sportska priredba, održana 1924. godine, računa kao prve Zimske Olimpijske igre.

Do 1992. i ljetne i zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je, iz navedenih razloga, MOO odlučio “razdvojiti” ih. Zbog toga su sljedeće Zimske Olimpijske igre, 1994, održane samo dvije godine poslije prethodnih Igara.

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Od 245 sudionika (samo muških) iz 15 država, 1896. u Ateni, Igre su narasle na gotovo 10800 natjecatelja (točnije:10768), i to 5992 sportaša i 4776 sportašica iz 204 države, 2012. godine u Londonu. Broj sportaša na Zimskim igrama ipak je manji od njihovih “ljetnih kolega”: 2873 sportaša i sportašica je u 15 sportova (90 disciplina) sudjelovalo na Igrama u Sočiju, 2014. godine.

Sa preko 16000 TV i novinskih izvjestitelja (nazočnih u Sydneyu, 2000. godine) Olimpijske su igre najveći medijski događaj na svijetu. Procjenjuje se da je, npr., Igre u Sydneyu na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi.

Politički utjecaj[uredi | uredi kôd]

Nasuprot onoga čemu se Coubertin nadao, Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih zbivanja oko sebe. Sveta je ideja Olimpizma ustuknula tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata. Ali ne samo tada. Politika je umiješala prste još nekoliko puta.

Olimpijske igre u Berlinu 1936. godine su Adolfu Hitleru došle kao dar s neba da bi ih grubo iskoristio kao prvorazrednu propagandu svoje nacionalsocijalističke stranke i svoje politike.

Kasnije, 70-ih i 80-ih godina XX. stoljeća, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i inih podjela došlo je do četiri prijeteća bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili plemenitoj ideji Olimpizma.

Najprije su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotirale mnoge afričke države jer nije udovoljeno njihovu zahtjevu da se s Igara udalji Novi Zeland čija je ragbi momčad nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi (engl. rugby) nije tada bio, a nije ni danas, na rasporedu natjecanja na OI.

Onda su Sjedinjene Američke Države i nekoliko drugih zapadnih zemalja, kao i još mnogo država s drugih kontinenata, američkih saveznica ili ekonomski bliskih sa SAD (kao npr. Japan), te Kina, sveukupno 65 država , bojkotirale Olimpijske igre u Moskvi, 1980. godine zbog Sovjetske vojne intervencije u Afganistanu.

Odgovor je, očekivano, uslijedio 4 godine poslije. Sovjetski Savez i zemlje Istočnog bloka, osim Rumunjske, ali zato uz “pomoć” socijalističke Kube, Etiopije i Sjeverne Koreje, ukupno 14 država, “uzvratile” su bojkotom Olimpijskih igara u Los Angelesu, 1984. godine.

Posljednji, doduše “mini”, bojkot zadesio je Olimpijske igre u Seoulu, 1988. godine u Južnoj Koreji. Na ovim Igrama nisu se pojavile Sjeverna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.

Međutim, najtragičniji i najgori udarac u olimpijskoj povijesti dogodio se za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu, 1972. godine. Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni rujan upali su 5. rujna, 11-og dana Igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih sportaša, a devetoricu uzeli za taoce. U minhenskoj (vojnoj) zračnoj luci, poslije neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svijet je bio u šoku, ali su Igre, nakon 34-satnog prekida, nastavljene.

Olimpijski pokret[uredi | uredi kôd]

Brojne su organizacije uključene u organizaciju Olimpijskih igara. One sve zajedno čine Olimpijski pokret. Pravila i načela po kojima djeluju regulirana su Olimpijskom poveljom.

Na čelu je Olimpijskog pokreta Međunarodni olimpijski odbor (MOO), čiji je sadašnji (od 2013.) predsjednik Nijemac Thomas Bach. MOO je, mogli bismo ga tako nazvati, “vlada” Olimpizma, on brine o tekućim pitanjima i donosi važne odluke kao što su izbor grada – domaćina Olimpijskih igara, program Igara i druge odluke.

Tri skupine organizacija djeluju i rješavaju pitanja iz svoje nadležnosti:

  • Međunarodne sportske federacije. To su najviša tijela u svakom pojedinom sportu, (npr. FINA u plivanju, FIBA u košarci, FIFA u nogometu, itd). Trenutno 35 međunarodnih sportskih federacija djeluje unutar Olimpijskog pokreta.
  • Nacionalni Olimpijski odbori. Svaka zemlja članica ima svoj Olimpijski odbor, npr. Hrvatska ima Hrvatski olimpijski odbor (HOO), SAD imaju USOC (United States Olympic Committee), itd. Svaki Olimpijski odbor pojedine zemlje članice zastupa u svojoj domovini Olimpijski pokret, promiče njegova načela i pravila, pa se može reći da, ako je MOO “vlada” Olimpizma, onda su nacionalni Olimpijski odbori njegovi “veleposlanici” u svojim zemljama. Trenutno pod okriljem MOO djeluje 202 nacionalna Olimpijska odbora.
  • Organizacijski odbor Olimpijskih igara. Formira ga nacionalni Olimpijski odbor one zemlje članice onda kada ta zemlja dobije čast organizirati Igre. Organizacijski se odbor raspušta po (uspješno) obavljenom zadatku tj. završetkom Olimpijskih igara (ne samim zatvaranjem Igara, nego sređivanjem cjelokupne bilance upravo održanih Igara). Međutim, njegov zadatak odmah nastavlja Organizacijski odbor one države koja organizira iduće Olimpijske igre.

Kritike[uredi | uredi kôd]

Donedavno je MOO bio često kritiziran da je zatvorena organizacija s nekoliko članova “zacementiranih” u članstvu do kasne životne dobi, pa i doživotno. Posebno je donedavni predsjednik MOO-a Španjolac Juan Antonio Samaranch bio često kritiziran. Pod njegovim vodstvom Olimpijski je pokret veoma napredovao, ali mu se predbacivalo da se ponaša autokratski, a razmahala se, unutar MOO-a, i boljka suvremenog društva – korupcija. Sam Samaranch je bio obilježen hipotekom suradnje s bivšom Frankovom fašističkom vladom u Španjolskoj, a i njegovo dugo predsjedanje MOO-om (21 godinu, tj. do svoje 81. godine) također je bilo predmet kritike.

Da bi se izbjegli budući skandali, predviđaju se i neke reforme s ciljem da se – primjerice pri izboru grada-domaćina Igara – izbjegne bilo kakvu moguću korupciju.

Olimpijska znamenja[uredi | uredi kôd]

Nekoliko mjeseci prije Olimpijskih igara trkači, uglavnom bivši športaši, istaknuti pojedinci ali i mnogi građani, Olimpijskom bakljom prenose štafetno Olimpijski plamen od drevne Olimpije do mjesta svečanog otvaranja na olimpijskom stadionu. (Na slici: Olimpijska baklja za ZOI u Torinu 2006.)

Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga prezentiraju ideje ideale koje je Coubertin imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su Olimpijski krugovi. Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet (naseljenih) kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Europa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su zato što svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja. Olimpijski se krugovi nalaze i na Olimpijskoj zastavi koja se podiže, vijori i spušta prilikom otvaranja, trajanja, odnosno zatvaranja Olimpijskih igara. Olimpijski su krugovi prvi puta predstavljeni, a olimpijska se zastava prvi put zavijorila na Olimpijskim igrama u Antwerpenu, 1920. Zastava se u Olimpijski stadion unosi dok se svira svečana Olimpijska himna. Službeni je Olimpijski moto latinski izraz: Citius, Altius, Fortius (brže, više, jače), koji je Coubertin usvojio na prijedlog svog prijatelja, francuskog dominikanca Henria Didona, što je Didon i razložio izlaganjem Moralni utjecaj atletskog sporta na međunarodnom olimpijskom skupu 1897.[1] A Coubertinovi su ideali, vjerojatno, najbolje opisani u Olimpijskom credu:

“Najvažnije na Olimpijskim igrama nije pobijediti, nego sudjelovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovjek onaj tko ne osvaja nešto bez časne borbe.”

Olimpijski plamen gori za cijelo vrijeme održavanja Igara

Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji, i to ne bilo kako, nego sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog zrcala. Zatim, tako nastali plamen, na Olimpijskoj baklji nosi tisuće trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati Olimpijske igre i, na kraju, do istaknutog mjesta na Olimpijskom stadionu na kom će plamen, upaljen u drevnoj Olimpiji, plamtjeti čitavo vrijeme održavanja Igara.

Prvi je put plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Olimpijskim igrama u Amsterdamu, 1928, a način štafetnog (pre)nošenja plamena bakljom inauguriran je u sklopu priprema i otvaranja Olimpijskih igara u Berlinu, 1936 godine.

Olimpijski sportovi[uredi | uredi kôd]

Samo je pet sportova zastupljeno na Olimpijskim igrama od 1896. To su atletika, biciklizam, gimnastika, mačevanje i plivanje. Tu bi spadalo i veslanje koje je također trebalo biti održano na prvim Igrama, ali nije zbog lošeg vremena. A na Zimskim Olimpijskim igrama stalni su sportovi alpsko skijanje, skijaško trčanje, umjetničko klizanje, hokej na ledu, nordijska kombinacija, skijaški skokovi i brzo klizanje. Treba napomenuti da su umjetničko klizanje i hokej na ledu bili na rasporedu nekih Olimpijskih igara i prije ustanovljenja posebnih, Zimskih igara.

Proteklih godina MOO je, naročito zbog mlađeg gledateljstva, uveo i neke nove atraktivne sportove kao što su snowboarding tj. surfanje (daskom) na snijegu te odbojka na pijesku. Međutim, rapidan rast olimpijskih disciplina i natjecatelja prisiljava, nažalost, i na mjere.

Do 1992. godine, u cilju atraktivnosti, povremeno, a i privremeno, su uvođeni novi, demonstracijski sportovi, obično po jedan, po izboru zemlje organizatora Igara. Cilj je bio zainteresirati, uglavnom, domaću publiku kojoj su ti sportovi bliski. Pobjednici u ovim demonstracijskim sportovima nisu stjecali naslov Olimpijskog pobjednika. Neki od demonstracijskih sportova kao Bejzbol na Ljetnim, ili curling na Zimskim igrama, pretendiraju da budu uvršteni u redovni program Olimpijskih igara.

Pravila o reklamama i reklamiranju su i dalje vrlo stroga. Reklama ne smije biti na samim športskim borilištima, a službeni sponzori Olimpijskih igara sponzoriraju sve natjecatelje. Od osobnog reklamiranja športašima je jedino dozvoljeno na dresovima, tenisicama ili trenirkama nositi logotipe proizvođača, ali su veličine tih natpisa limitirane.

Doping[uredi | uredi kôd]

Kod svakog je sportaša želja za sudjelovanjem na Olimpijskim igrama, a kamoli Olimpijska pobjeda, prevelik izazov, pa neki, u posljednje doba nažalost mnogi, pribjegavaju svim sredstvima da bi došli do tog, za svakog pravog športaša, najuzvišenijeg cilja. Još u ranim godinama XX stoljeća olimpijski su natjecatelji koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Olimpijskim igrama u St. Louisu, 1904 godine, Thomas Hicks kao stimulanse je od svog trenera primao strihnin (!) i konjak, čak i za vrijeme utrke!

Tako je to išlo do kasnih 60-ih prošlog stoljeća, kada su športske federacije počele uviđati zlo dopinga i zabranjivati ga a MOO je zabranio doping 1967. godine.

Sportaš koji je neslavno ušao u povijest kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunnar Liljenwall, na Olimpijskim igrama u Mexico Cityiju, 1968. godine. Preko pedeset sportaša otkriveno je, poput njega, u sljedeće 34 godine, najviše u dizanju utega.

Međutim, daleko “najčuveniji” slučaj dopinga, uopće u povijesti sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Johnsona, na Olimpijskim igrama u Seoulu, 1988 godine. On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude Olimpijski pobjednik bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a svjetski rekord iz te utrke (9,79 sec.) mu je poništen.

Usprkos provjerama, mnogi sportaši koriste doping i ne budu uhvaćeni “na djelu”. Tek 90-ih godina na vidjelo su izišli dokazi da su mnogi, bolje reći velika većina Istočnonjemačkih sportaša, a pogotovu sportašica, koristili anaboličke steroide, te mnoga druga sredstva medicinske i kemijske prirode, a u tome su bili poticani od svojih stručnih stožera, pa čak i od službene državne politike. Međutim, i nažalost, nekim od tih sportašica se desilo veliko zlo kao posljedica dugotrajnog konzumiranja kemijskih medikamenata: neke su rodile malformiranu djecu (žalosni slučajevi nekih, nekad vrhunskih, plivačica bivše Istočne Njemačke koje su suvereno vladale svjetskim bazenima 70-ih i 80-ih godina XX stoljeća). A i fantastična američka atletičarka Florence Griffith Joyner, koja je 1988. postavila nedostižne svjetske rekorde na 100 i 200 m (10,49 sec na 100 m na američkim kvalifikacijama za OI i 21,34 sec na 200 m na samim OI U Seoulu) umrla je 21. rujna 1998., sa 39 (!) godina u snu, od komplikacija izazvanih astmom...(?)

Ponukan ovakvim i sličnim, sve brojnijim primjerima i skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda (nadajmo se da će je biti), daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000. i 2002. godine borba je počela donositi ploda: “stradali” su neki osvajači medalja u dizanju utega i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsuvremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih metoda.

Ali usprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na Olimpijskim igrama u Ateni 2004.godine 23 (dvadeset i troje) sportaša i sportašica diskvalificirano je zbog dopinga!!!

Nagrađivanje slavodobitnika[uredi | uredi kôd]

Za sve discipline, svih sportova zastupljenih na Olimpijskim igrama, slavodobitnicima, pojedinačnim i ekipnim, dijele se medalje: za prvo mjesto zlatna medalja (u stvarnosti je to srebro presvučeno zlatom), za drugo mjesto srebrna medalja a za treće mjesto dodjeljuje se brončana medalja. Ovaj način dodjele odličja uveden je na Olimpijskim igrama u Londonu, 1908. Na prvim modernim Igrama, 1896. godine u Ateni, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na Igrama 1900. i 1904. godine odličnicima su se dodjeljivale raznorazne nagrade i pokali.

Lista najuspješnijih Olimpijaca na Igrama[uredi | uredi kôd]

Predsjednici MOO-a[uredi | uredi kôd]

Predsjednici Međunarodnog olimpijskog odbora biraju se na period od više godina, bez posebnih ograničenja. Stoga je u dosadašnjoj povijesti bilo samo 8 predsjednika. Njihova imena i periode predsjedanja pogledajte u članku predsjednici MOO.

Palitelji Olimpijskog plamena[uredi | uredi kôd]

Posebna se čast ukazuje osobi koja prilikom otvaranja Igara donesenu baklju preuzima posljednja, te plamenom iz baklje upali vatru na samom stadionu, simbolizirajući tako početak Igara. Iako je plamen naravno upaljen već ranije i donešen bakljom, ta se osoba naziva palitelj Olimpijskog plamena. Popis svih dosadašnjih palitelja Olimpijskog plamena na zimskim i ljetnim Igrama pogledajte u članku Olimpijski plamen.

Starogrčke igre[uredi | uredi kôd]

Uz starogrčke Olimpijske igre, bile su još tri Panhelenske igre: Istmijske igre, Pitijske igre (Delfijske), Nemejske igre. Žene su se natjecale na Herejskim igrama.

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Olimpijske igre.
  1. Pakaluk, Michael. Citius, Altius, Fortius The Catholic Thing. Objavljeno 5. kolovoza 2021., pristupljeno 11. kolovoza 2021.