Asanaginica

Prvo tiskano izdanje Asanaginice iz 1774. u djelu Alberta Fortisa Viaggo in Dalmazia

Asanaginica (Hasanaginica ^↓fusnota1) je usmena narodna balada nastala između 1646. i '49. u Imotskoj krajini, koja je tad bila dio Bosanskog pašaluka. U usmenom je obliku postojala do 1774., kad ju je zapisao talijanski putopisac i etnograf Alberto Fortis. Jedna je od najpoznatijih i najprevođenijih narodnih pjesama u svijetu.

O pjesmi

Asanaginica je balada, lirsko-epska pjesma s tragičnim završetkom. Sastoji se od 92 deseterca, koji su uobičajen stih za južnoslavensku narodnu poeziju.

Podrijetlo

Znanstveno proučavanje i bavljenje Asanaginicom započinje tek sredinom druge polovice 19. stoljeća, čemu je najviše pridonio slovenski filolog Frane Miklošič. Pretpostavljao je da je riječ o jezičnom izričaju osobitom za područje Imotske krajine, što je nakon dvadesetak godina proučavanja potvrdio. Na osnovi toga je zaključio da je i sama pjesma nastala na tom području.

Najvjerojatnije je da je pjesmu napisala žena. Splitski psihijatar doc. dr. Mijo Milas u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji govori o baladi:

»Osim toga, vidite, ova je balada po svemu ženska, majčinska, ne samo po sadržaju, već i po načinu prenošenja. Asanaginicu nisu prenosili muškarci usmenom predajom, muškarci je nikad nisu uz gusle izvodili, nju su prenosile žene ženama.«

On također iznosi tvrdnju da ju je napisala anonimna sluškinja:

»Iz te nepristranosti, iz te neprisutnosti pjesnikove osobe i njegove ličnosti u baladi, i po prihvaćanju stvari u njihovoj činjeničnoj mjeri, zaključujem da ta žena nije ni Asanagi ni Asanagici "u rodu". Također, iz detaljnih opisa susreta Asanaginice s njezinim bratom Pintorović begom nakon što je već dobila nalog da svog muža koji je još bolestan nakon ranjavanja ne čeka "ni u dvoru, ni u rodu" njegovom, vidi se da je to žena koja taj susret neposredno vidi. Ona vidi kako se Asanaginica ne može "odiliti" od najmlađeg djeteta, sina u "bešiki", u kolijevci...Poslije, ona gleda kako se Asanaginica sprema za novu udaju za imotskog kadiju, ona je, dakle, ta pjesnikinja, stalno uz Asanaginicu. To može biti samo sluškinja, bliska i osobna sluškinja Asanaginice koja o svojoj gazdarici ima jako visoko mišljenje i koja za nju kaže da je "dobra kada i od roda dobra".«

Bosanskohercegovački književnik Alija Isaković napola u šali iznio je tvrdnju da je baladu mogla napisati i sama Asanaginica nemajući kome drugom ispričati svoju bol i patnju za djecom.

Jezik i narod

Pjesma je izvorno na ikavici. Prenoseći se s koljena na koljeno izmjenjivala se, što je doprinijelo jezičnoj i sadržajnoj neujednačenosti njezinih inačica, no ipak nije izmijenilo opis i tijek glavnih događaja i likova. Jezik pjesme prepun je turcizama, što je logično zbog vremena i prostora u kojem je nastala. Započinje slavenskom antitezom (pitanjem, negacijom tog pitanja i potvrdnim odgovorom):

Što se bili u gori zelenoj?

al ^↓fusnota2 su snizi, al su labutovi?

da su snizi, već bi okopnili,

labutovi već bi poletili:

ni su snizi, nit su labutovi,

nego čator age Asan age.

Fortis nije toliko poznavao hrvatski jezik kako bi u pjesmi mogao do kraja prepraviti ikavske oblike, već se pretpostavlja da mu je u prijevodu pomagao neki tamošnji čovjek. Fortis je ostvario jedino preinaku ikavizama u jekavizme, ali ne do kraja pjesme. Njegovu Asanaginicu do kraja je poijekavio i poštokavio Vuk Karadžić. Nikada nije našao pjevača Asanaginice, pa je u prijevodu stavljao stanke po vlastitom ukusu, kako bi zvučala više "srpski". Preveo ju je proglasivši je srpskom književnošću.

Fortis ju je nazivao de' Morlacchi: "morlačkom" (Morlaci su vlaška nomadska etnička skupina u jadranskom zaleđu, potomci Ilira, Tračana, rimskih kolonizatora), no danas je svojom kulturnom tekovinom smatraju Hrvati, Bošnjaci i Srbi.

Radnja

Asanaginica sadrži priču o bošnjačkoj plemenitaškoj obitelji Arapović (to se prezime u baladi ne spominje). Iako je teško znati što se stvarno dogodilo, sigurno je da su Asanaga Arapović, velmoža i vlasnik sela Vrdola (blizu današnjeg Zagvozda), Župe i Grabovca, žena mu Asanaginica (rođ. Pintorović) i njezin brat beg Pintorović postojali. Radnja se zbiva na nekom od Asanaginih posjeda, najvjerojatnije između 1645. i 1648.: Asanaga je ranjen bolovao; posjećuju ga majka i sestra, a supruga Asanaginica se ne usuđuje - "od stida", kako navodi pjesma, te ga s petero djece čeka u kući. Kad je ozdravio, poručio joj je da ga ne čeka "ni u dvoru ni u rodu". Prestrašena, ona se začuvši konjski topot krene baciti s prozora, ali joj kćeri kažu da ne ide Asanaga, već njen brat, beg Pintorović. On joj odmah daje "pismo oprošćenja", razvrgnuće braka, te je vodi kući. Za tjedan dana počinju prošnje, a Pintorović je, iz vlastite koristi, daje imotskom kadiji koji je najbogatiji. Asanaginica tada već mnogo pati za svojom djecom. Zaustavlja svatove kraj dvora da ih vidi i da se oprosti od njih. Asanagina zavist, ljubomora i zloba tada se ispoljava kad doziva djecu:

"Hod'te amo, sirotice moje

kad se neće smilovati na vas

majka vaša, srca arđaskoga!"

Ona prihvaća da je Asan-aga bez ikakve krivnje potjera, da je odvoji od petero djece; prihvaća novu udaju jer je njezin brat obvezan ponovno je udati, ali nakon susreta s djecom i tih riječi više nesreće ne može izdržati: pada na zemlju te umire od bola i nepravde, čime balada završava:

"Kad to čula Asanaginica

bilim licem zemlji udarila,

uput se je dušom rastavila

od žalosti gledajuć sirota."

Lik Asanaginice

U pjesmi se ne zna pravo Asanaginičino ime, te je ona poznata samo kao "Asan-agina žena", što je odraz tadašnjeg veoma patrijarhalnog vremena. Iako je žena odgajala djecu, ona su pripadala mužu, pa ih je on mogao odvojiti od majke, što je Asanaga učinio.

Asanaginica je prikazana pozitivno; ona je dobra žena iz dobre obitelji. U svemu je žena svog vremena i želi biti upravo kakva to vrijeme nalaže: stidljiva, prisebna, suzdržana. Nije otišla mužu dok je bio ranjen jer taj odlazak nužno uključuje izraze ljubavi, koji su ženi potpuno nedopustivi ako želi biti "dobra". Stid jest tadašnji društveni imperativ, a odlazak mužu u šator je poricanje tog imperativa kojim bi ona prestala biti "dobra kada i od roda dobra".

Njezin lik je jedna od interpretacija književnog simbola skrbne majke i čestite žene patnice, odnosno tragične osobe. Ovo budi jasnu asocijaciju na grčku tragediju, književnu formu prepoznatljivu po tragičnom junaku ili junakinji, kao što je Sofoklova Antigona.

Asanaga

Boje spomenute i ponovljene u prvoj kitici mogu imati preneseno značenje: zeleno je mir, sklad, harmonija, a bijelo (nepogodna boja za ratni šator) koje ga remeti ovdje predstavlja sramotu i stid, za razliku od svog poznatijeg značenja nevinosti i čistoće. To i Asanagi kasniji postupci govore o njegovom karakteru: on je čovjek ograničenog razmišljanja, vjerojatno nižeg porijekla iako sada moćan, nepovjerljiv prema supruzi. Nalog o tjeranju Asanaginice izdao je u stanju regresije, djetinjasto, razmaženo. No budući da je to rekao usmeno, vijest se raširila, i nije je mogao povući bez javnog kajanja, za koje nije imao moralne snage.

Stvarni događaji

Vjerojatno je da balada počiva na predlošku stvarnoga događaja koji se dogodio za vrijeme kandijskoga rata (1645.-1669.) koji je kao dugotrajan, tegotan i razoran ostao duboko upamćen u svijesti dalmatinskog stanovništva. Ratna zbivanja i njihovi protagonisti, poglavito vojni zapovjednici domaćega podrijetla ostaju zabilježeni u narodnoj epici junačkog obilježja.

Povijesno se može ustvrditi da je pri kraju toga rata Asanaga Arapović zadobio teške povrede u borbi s kršćanskim odmetnicima između 1645. i 1669. Temelji Asanagine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Asanagica sahranjena. Njen grob leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvaćala vodu.

Izdanja

Prvo izdanje

Balada je prvi put tiskana i objavljena u Fortisovoj knjizi Viaggo in Dalmazia ("Put po Dalmaciji") u Mletcima 1774. Uz prijevod na talijanski zabilježen je i izvornik, napisan na način kako bi ga pročitali talijanski govornici, stoga je naslov glasio Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize - Žalosna pjesanca (pjesma) plemenite Asanaginice. Fortis je u svom djelu od drugih hrvatskih narodnih pjesama cjelovito zapisao samo Asanaginicu, pa je moguće da takav izbor svjedoči o njegovoj ocjeni umjetničke vrijednosti. Zahvaljujući ovom izdanju Asanaginica je postala poznata zapadnom svijetu.

Prijevodi

Pjesma je na svjetske i druge jezike entuzijastično prevođena (danas na ukupno 40-ak jezika), postajući dio europske i svjetske književnosti još u 18. stoljeću. Prevodili su je mahom poznati književnici poput Goethea, Scotta, Puškina, Mériméea itd., a ona je djelovala na sve njih, doprinoseći europskom romantičarskom pokretu.

Prvi prijevodi Asanaginice

Prevoditelj	Jezik	Godina	Napomena
Alberto Fortis	talijanski	1774.
Clemens Werthes	njemački	1775.	anonimno
Johann Wolfgang Goethe	njemački	1779.	također 1778. anonimno
anonimno	francuski	1778.
Ferenc Kazinczy	mađarski	1789.	objavljeno 1813.
Đuro Ferić	latinski	1798.
Walter Scott	engleski	1798. ili 1799.	nije objavljeno do 1924.
John Boyd Greenshields	engleski	1800.
Charles Nodier	francuski	1813.
Samuel Roznay	češki	1813.	objavljeno 1818.
Vuk Stefanović Karadžić	srpsko-hrvatski	1814.	ponovno 1846.
Kazimierz Brodzinski	poljski	1819.
Aleksandr Hristoforovič Vostokov	ruski	1827.
John Bowring	engleski	1827.
Prosper Mérimée	francuski	1827.
Johan Ludvig Runeberg	švedski	1830.
Gerard de Nerval	francuski	1830.
Jakob Zupan	slovenski	1832.
Claude Fauriel	francuski	1832.
Aleksandar Sergejevič Puškin	ruski	1835.	objavljeno 1855.
Adam Mickiewicz	francuski	1841.

Obrade u umjetnosti

Kostim Nine Vavre kao Hasanaginice, izrađen za praizvedbu Hasanaginice 9. siječnja 1909. u Zagrebu (Muzej grada Zagreba).

Narodna balada Asanaginica doživjela je jednu opernu obradu, te tri dramske:

• Milana Ogrizovića 1909., pod naslovom Hasanaginica;
• Ljubomira Simovića 1976., pod naslovom Hasanaginica;
• Tomislava Bakarića 1991., pod naslovom Hasanaga.

Hasanaginica, drama u HNK u Zagrebu

Glumac i redatelj Mustafa Nadarević režirao je svoju verziju balade okvirno se držeći Ogrizovićeve drame u stihovima, s posebnim naglaskom na suprotnosti dvora i čaršije. Smještena u bezvremenski okvir, govori o ljubavi aginice i njezinu ponosu, a u priči se isprepliću dva vremena - sadašnje i Asanagino, povezujući ljudske sudbine kroz vrijeme.

Premijera predstave izvedbi Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bila je 21. travnja 2006., a jedna je od najizvođenijih dramskih predstava u nekoliko prijašnjih sezona, izvedbama ne samo u Zagrebu, nego i na brojnim gostovanjima širom Hrvatske.

Osvojene nagrade za predstavu Hasanaginica:

• Nagrada Tito Strozzi Mustafi Nadareviću za režiju i ulogu Hasanage u sezoni 2005./2006.
• Nagrada publike Milan Begović na 17. Marulićevim danima
• Nagrada Marul Diani Kosec-Bourek za kostimografiju
• Nagrada Fabijan Šovagović Festival glumca u Vinkovcima, 2007.
  • Mustafi Nadareviću za najboljeg glumca,
  • Almi Prici za najbolju glumicu.

Asanaginica, prva bošnjačka opera

Asanaginica je služila i kao predložak za prvu bošnjačku operu, koja je premijerno izvedena u Sarajevu 2000. godine. Libreto je napisao Nijaz Alispahić, glazbu je skladao Asim Horozić, a režirao je Sulejman Kupusović. U naslovnoj ulozi nastupila je primadona sarajevske Opere Amila Bakšić, a kao imotski kadija pojavljuje se poznati bh. tenor Jasmin Bašić.

Bilješke

1. ^↑fusnota1  Glas "H" u naslovu možda je dodao Karadžić, a moguće je da je izvorno postojao pa se izgubio u govoru seljaka ili kasnije u Fortisovoj prepisci.
2. ^↑fusnota2  Umjesto ove (danas suprotne) zamjenice al (odn. ali) u današnjem se govoru koristi ili. Tako je značenje stiha Ili su snijezi, ili su labudovi, tj. upitno Jesu li snijezi, ili su labudovi?.

Izvori

Tekst

Wikizvor ima izvorni tekst Asanaginica