Povijest Armenije

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Povijest Armenije je povijest Armenaca, države Armenije i prostora na kojem se ona danas nalazi.

Drevna povijest[uredi VE | uredi]

Armenija se nalazi na visoravni koja okružuje biblijsku planinu Ararat na kojoj je Noina arka pristala nakon velike poplave (Knjiga postanka 8:4). Nadavna arheološka istraživanja su pronašla najstariju kožnu cipelu (iz oko 5500. pr. Kr.),[1] suknju i pogon za proizvodnju vina[2] iz oko 4000. pr. Kr., što svjedoči o razvijenoj kulturi ranog brončanog doba. Prema predaji, Noin pra-praunuku, Haik (Հայկ) je bio vođa naroda koji je 2492. pr. Kr. pobijedio Babilonskog kralja Bela (Nimrod) i uspostavio prvu Armensku državu Haik na području Ararata[3].

Nekoliko drevnih carstava se prostiralo na područjima Armenije, kao što su Hetitsko carstvo (na vrhuncu moći), Huritsko kraljevstvo Mitani (oko 1500.-1300. pr. Kr. na povijesnom području jugozapadne Armenije) i Konfederacije Hajasa (oko 1500.-1200. pr. Kr. na ostalom području Armenije), te Naroda Nairi (12.-9. stoljeće pr. Kr.) i Kraljevstva Urartu (1000.-600. pr. Kr.). Svaki od ovih naroda i plemena je sudjelovalo u oblikovanju Armenskog naroda[4][5][6] Kralj Urartua, Argištis I. je osnovao armensku prijestolnicu Jerevan 782. pr. Kr. Oko 600. pr. Kr. na vlast u Armeniji dolazi dinastija Orontida koji su osnovali prvo Armensko Kraljevstvo.

Najstariji zapis imena armenske države su staroperzijski "Behistunski natpisi" iz 515. pr. Kr. i to kao Armina (Old Persian a.png Old Persian ra.png Old Persian mi.png Old Persian i.png Old Persian na.png) i zapis Hekateja Miletskog na starogrčkom (Αρμενια, tj. Armenia, po armenskom vođi Aramu, koji je prema legendi bio šesti član Haikove loze (praunuk Haikova praunuka) iz 476. pr. Kr.

Kraljevina Armenija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevina Armenija

Ečmijazdinska katedrala iz 303. godine

Armenija je za vladavine Tigrana Velikog (95.-66. pr. Kr.) postala jednom od najvažnijih kraljevstava u području između Crnog mora, Sredozemlja i Kaspijskog jezera. Kako se nalazila između dvije supersile, Rimskog Carstva i Perzijskog Carstva, često je bila mjesto njihovih sukoba. U slijedećim stoljećima Armensko kraljevstvo je izmjenjivalo razdoblja autonomija s razdobljima stranih vladara kao što su: Asirci, Perzijanci, Grci, Parti, Rimljani, Bizant, Arapi, Mongoli, i naposlijetku Perzijanci i Osmanlije.

Armenska vjera u to vrijeme je bila mazdaistički zoroastrizam orijentiran na štovanje Mihra (Mitre), a kršćanstvo se počelo širiti već oko 40. godine.

Crkva sv. Ripisme u Ečmijazdinu iz 618. godine

Armenska dinastija Arsakida ili Aršakuni (arm. Արշակունի) je vladala armenskim kraljevstvom od 54. do 428. godine. Nekad je bila ogrankom iranskih partskih Arsakida, a onda su postali posebnom armenskom dinastijom.[7] Arsakidski kraljevi su uz prekide vladali kroz kaotične godine nakon pada dinastije Artaksida od 62. kad je Trdat I. Armenski osigurao arsakidsku vlast u Armeniji. Neovisni vladarski niz je uspostavio Vologaz II. Armenski (Valarses/Vagaršak) 180. godine. Dva najvažnija događaja u armenskoj povijesti za vrijeme vlasti ove dinastije su konverzija Armenije na kršćanstvo koju je sproveo sveti Grgur Prosvjetitelj 301. i stvaranje armenskog pisma kojeg je napravio sveti Mesrop Maštoc 405. godine. Kralj Trdat III. (238.-314.) je već 301. godine proglasio kršćanstvo državnom vjerom, postavši prva država koja je formalno preuzela kršćanstvo kao službenu državnu vjeru - 12 godina prije Rima (za vrijeme cara Galerija i službene rimske tolerancije kršćanstva), i 36 godina prije krštenja Konstantina Velikog. Armenska apostolska crkva je imala svoje sjedište (katolikos) u Ečmijadzinu, a ime je dobila jer su je navodno osnovali sami apostoli Sveti Juda Tadej i Sveti Bartol koji su propovijedali po Armeniji.

Nakon propasti Armenskog kraljevstva 428. godine, većinom je potpala pod vlast Sasanidske Perzije kao vojna krajina (marcpanat pod upravom generala), dok je manji dio bio poluneovisna kneževina pod Bizantskim carstvom. Armenski marcpanat je nakon ustanka 451. godine ostvario vjersku slobodu i gotovo potpunu autonomiju od Sasanida, sve do 636. godine kada ju osvajaju Arapi.

Armenski emirat je bio neovisna kneževina u sklopu Arapskog carstva kojim je upravljao armenski knez kojeg je morao priznati Bagdadski Kalif, ali i Bizantski car. U to vrijeme su se s Armenijom ujedinila i područja koja su bila pod bizantskom vlašću, a prostirala se i na područjima Gruzije, Kavkaške Albanije. Prijestolnica joj je bila u gradu Dvinu.

Srednjovjekovna Armenija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Srednjovjekovno Armensko Kraljevstvo

Kada je Arapsko carstvo oslabjelo 884. godine, Armenija je ostvarila svoju autonomiju pod dinastijom Bagratida, koja je potrajala sve do 1045. godine. Bagratidska Armenija je imala prijestolnicu u Aniju (danas u Turskoj) a sastojala se od nekoliko neovisnih kneževina kao što je bilo Kraljevstvo Vaspurakan (oko jezera Van u današnjoj Turskoj) kojim su vladali Artsruni.

Neovisna Armenska kraljevstva[uredi VE | uredi]

Kilikijsko armensko kraljevstvo od 1199.-1375. godine
Zakaridsko armensko kraljevstvo od 1201.-1330-ih

Bizantsko carstvo osvaja Armeniju 1045. godine, ali je već nakon bitke kod Mancikerta 1071. godine osvajaju Turci Seldžuci. Kako bi izbjegao sudbinu njegovog rođaka, bagratidskog kralja Gagika II., vladar Anija, Roupen, sa svojim vojnicima bježi u planine Taurusa i naposljetku u Kilikiju gdje je osnovao Kilikijsko Armensko Kraljevstvo.

Kilikijsko kraljevstvo je bilo veliki saveznik križarima i predstavljalo se bastionom kršćanstva na Istoku. Vjerodostojnost među Armencima je dobilo prijenosom katolikosa (vjerskog središta Armenske apostolske crkve) u Kilikiju.

Slabljenjem Seldžučkog carstva početkom 12. stoljeća, armenski kneževi dinastije Zakarida su osnovali Zakaridsku Armeniju na području sjeverne i istočne Armenije. Ova Armenija je opstala kao neovisna kneževina koja je priznavala vlast najprije Seldžuka, potom Gruzijskog kraljevstva, Azerbejdžanskih Ildizugida i Horezmijskog Carstva. Plemićka obitelj Orbelian je dijelila kontrolu nad ovom Armenijom s vladarskom dinastijom Zakarida, osobito u pokrajinama Sjunik i Vajoc Dzor. Propala je nakon Mongolske invazije 1230-ih, nakon koje su uslijedile invazije drugih srednjoazijskih kraljevstava (Kara Kojunlu, Timuridsko carstvo i Ak Kojunlu).

Kilikijska Armenija je najprije Mongole učinila svojim saveznicima, ali nakon što su ovi prešli na islam podlegli su napadima Mameluka iz Egipta i konačno propala 1375. godine.

God. 1454., Otomansko Carstvo i Safavidska Perzija su podijeli armenska područja.

Perzijska Armenija[uredi VE | uredi]

Erevanski kanat (1604.-1828.) i Nakičevanski kanat (1747.-1828.) u sklopu Perzijskog carstva

Zbog svog strateškog položaja, Armenija je bila područje ratovanja Osmanlija i Perzijanaca, tako je npr. grad Erevan tijekom Tursko-Perzijskih ratova od 1513. do 1737. godine četrnaest puta prešao iz ruke u ruku.

God. 1604., perzijski šah Abas I. je pokrenuo pohod na tada osmansku dolinu Ararat i oprezno je napredovao osvajajući grad po grad. Nakon dojave da se približava nadmoćna vojska osmanskog vojskovođe Sinan Paše odlučio se povući, ali kako bi onemogućio opskrbu osmanske vojske potjerao je oko 300,000 Armenaca na jug preko rijeke Aras na područje pod kontrolom Perzije, sve do Isfahana. Pretpostavlja se da je polovica prognanih Armenaca preminulo u putu, što podavljeni u rijeci, a što od gladi i iznemoglosti, pa čak i kanibalizma. Sinan Paša je bio primoran prezimiti u Vanu, a vojska koju je poslao u potjeru za Abasom je poražena i Perzija je do 1606. godine osvojila sva područja koje je ranije izgubila od Osmanlija. Zahvaljujući ovoj okrutnoj taktici, u novoosnovanom Erevanskom kanatu koji je osnovao šah Ahbas I., bilo je tek oko 20% Armenaca[8].

Perzijanci su također osnovali kanate sa sjedištima u Nakičevanu i Karabahu gdje su za upravitelje postavljali Turke ili Kurde. Nakičevanski kanat i Karabaški kanat su priznavali vlast Perzije, ali su zapravo bile neovisne države.

Ruska Armenija[uredi VE | uredi]

Armenska oblast u sklopu Ruskog carstva

Nakon Rusko-Perzijskog rata (1826.-28.) perzijski dijelovi Armenije (koji otprilike odgovaraju današnjim granicama Armenije) su pripali Ruskom carstvu i postali su njegovom "Pokrajinom Erevan". Za razliku od Armenaca u Osmanskom carstvu, Armenci u Rusiji su živjeli u relativnom miru, izuzmemo li česte sukobe s Tatarima i Kurdima, osobito početkom 20. stoljeća.

U Rusko-Turskom ratu (1828.-29.), Rusi i Osmanlije su ratovali i na području Armenije, te je nakon ruske pobjede dio turske Armenije pripao Rusiji.

Turska Armenija[uredi VE | uredi]

Dijelovi Armenije pod Osmanskom upravom su imali značajnu autonomiju i živjeli su u relativnom suživotu s drugim narodima, no kad su pokušali ostvariti veća socijalna prava (koja su imali muslimani), sultan Abdul Hamid II. je organizirao tzv. "Hamidijski pokolj" od 1894.-96. godine u kojima je ubijeno od 80,000 do 300,000 Armenaca. Zbog toga su ga prozvali "Crveni sultan" ili "Krvavi sultan".

Ubijeni Armenci u području Vana 1915. godine[9]
Karta Armenskog genocida 1915. god.

Nakon mladoturske revolucije kojom su sultani zbačeni s vlasti, ukinuto Osmansko carstvo i uspostavljena Republika Turska, Armenci su se ponadali boljem statusu. Tako su europske sile i Rusija poticale uspostavu pokrajine od šest vilajeta gdje su Armenci činili većinu (tzv. "Armenski paket reformi"), pod upravom europskog inspektora, na što je Turska napokon pristala u veljači 1914. godine[10]. No, odmah po početku Prvog svjetskog rata vlada iz Istanbula je vidjela Armence kao potencijalne neprijatelje i uslijedio je tzv. Armenski genocid od 1915.-16. u kojemu je život izgubilo oko 600,000 Armenaca, a zapadni armenski jezik je potpuno nestao[11].

Mnogi ova dva turska pokolja Armenaca smatraju jedinstvenim događajem u razdoblju od 30-tak godina, te se Armenci bore za međunarodno priznanje i Tursko priznanje krivice. U Armeniji se 24. travnja obilježava Dan mučenika ili Dan Armenskog genocida kojim se obilježavaju žrtve ovih stradanja.

Demokratska Republika Armenija[uredi VE | uredi]

Transkavkaška federacija 1918. god.
Demokratska Republika Armenija (1918.-20.)

Iako je Ruska vojska u Prvom svjetskom ratu osvojila većinu armenskih područja u Turskoj, granice su vraćene na prijeratne zbog Oktobarske revolucije 1917. godine. U to vrijeme, Istočna Armenija, Gruzija i Azerbejdžan, koje su bile pod ruskom vlašću, pokušale su osnovati Transkavkašku Demokratsku Republiku (ruski: Закавказская демократическая Федеративная Республика, ЗКДФР Flag of the Transcaucasian Federation.svg) koja je potrajala samo od veljače do svibnja 1918. godine kada su se sve tri članice odlučile osamostaliti. Jedna od država koje su nastale bila je i Demokratska Republika Armenija (DRA), osnovana 28. svibnja. Demokratska Republika Armenija je također bila kratkoga vijeka tijekom kojeg su trajali ratovi i pogranične razmirice, veliki priliv izbjeglica iz Turske, a raširile su se zaraze i narod je gladovao. Antanta je pokušavala pomoći Armeniji humanitarnom pomoću i ratnom podrškom un borbi protiv Turske i nakon rata su isplanirale joj pripojiti armenska područja u Turskoj (tzv. "Wilsonova Armenija"), što je potvrđeno Mirovnim ugovorom u Sèvresu. Samo nekoliko dana prije toga, 5. kolovoza 1920. god., Mihran Damadian je proglasio Kilikiju neovisnim armenskim protektoratom Francuske[12] Mustafa Kemal Atatürk je odbacio ove sporazume i iskoristio je ovu priliku da zbaci monarhiju i uspostavi Tursku republiku sa sjedištem u Ankari. Jedna od prvih njegovih akcija bila je pokretanje Tursko-Armenskog rata. Turski general Kazim Karabekir je uspio osvojiti armenska područja koja je Rusija oduzela Turskoj 1878. godine i rat je okončan 2. prosinca 1920. godine Mirovnim sporazumom u Aleksandropolu. Sporazumom je Armenija morala raspustiti svoju vojsku, prepustiti Turskoj više od 50% svog teritorija i odustati od plana Wilsonove Armenije. Prije no što je sporazum ratificiran, Crvena armija je izvršila invaziju Armenije kod grada Ijevana 29. studenog i do 4. prosinca ušla je u Erevan okončavši DRA.

Sovjetska Armenija[uredi VE | uredi]

Emblem of the Armenian SSR.svg
Transkavkaška SFSR (1920.-1936.) i Armenska SSR (1936.-1991.) - narančasto
Prosvjedi u Erevanu u ljeto 1988. god.

Armenija je anektirana u boljševističku Rusiju i zajedno s Gruzijom i Azerbejdžanom je ponovno uključena u Transkavkašku Socijalističku Federativnu Sovjetsku Republiku (ruski: Закавказская Советская Федеративная Социалистическая Республика – Flag of Transcaucasian SFSR.svg ЗСФСР), 4. ožujka 1922. godine. Ovom aneksijom Tursko-Sovjetski Sporazum iz Karsa je zamijenio Aleksandropolski sporazum, te je SSSR preuzeo kontrolu nad Adžarijom i gruzijskom lukom Batuni, dok su Sovjeti Turcima predali gradove Kars, Ardahan i Iğdır, tada s većinskim armenskim stanovništvom. Transkavkaška SFSR je potrajala do 1936. godine kada su od nje nastale tri sovjetske republike: Armenska SSR, Azerbejdžanska SSR i Gruzijska SSR). Armenci su tijekom sovjetske vlasti uživali razdoblje relativne stabilnosti, pskrba hranom i drugim potrepštinama, te medicinski uvjeti su se poboljšali. Jedino je Armenska apostolska Crkva trpila, a nakon dolaska Staljina na vlast, u sklopu njegovih Velikih čistki, deseci tiruća Armenaca su pogubljeni ili deportirani[13].

Tijekom Drugog svjetskog rata Armenija je izbjegla velika stradanja koja su zadesila druge krajeve SSSR-a, jer Nacisti nisu uspjeli doći do južnog Kavkaza gdje su bila bogata Azerbejdžanska naftna polja. Ipak je od oko 1,4 milijuna Armenaca oko pola milijuna bilo mobilizirano, od čega je oko 175.000 poginulo u ratu[14].

Staljin je 1923. godine od Armeije odvojio autonomnu pokrajinu Nakičevan (s većinskim Azerskim stanovništvom), ali i Gorski Karabah (s većinskim Armenskim stanovništvom) i uklopio ih u Azerbejdžansku SSR. Smrću Staljina 1953. godine Armenija započinje svoj ubrzani razvoj, a crkva doživljava obnovu za katolikosa Vazgena I. 1955. godine. Nakon velikih masovnih demostracija povodom pedesete godišnjice Armenskog genocida, u Erevanu je izgrađen Spomenik žrtvama 1967. god.

Tijekom Gorbačevovog predsjedavanja SSSR-om 1980-ih, reformama Glasnost i Perestrojka, Armenci su počeli zahtjevati zaštitu okoliša od sovjetskih industrijskih pogona. Napetosti su porasle kada su Armenci iz Gorskog Karabaha počeli tražiti ujedinjenje s Armenskom SSR. Nakon mirnih prosvjeda u Erevanu 1988. godine, Azerbejdžanske vlasti u gradu Sumgaitu su odgovorile nasilnim pogromom Armenaca ("Sumgaitski pogrom"). Armenske nevolje 1988. godine je zasjenio katastrofalan potres u Spitaku magnitude 7.2 Richterove ljestvice, prilikom kojega je poginulo oko 25.000 ljudi[15]. Nakon što Gorbačov nije uspio riješiti armenski problem u Gorskom Karabahu, u svibnju 1990. god. osnovana je "Nova armenska vojska", samostalna oružana snaga, neovisna od Sovjetske Crvene armije. Nije trebalo dugo da se ova vojska sukobi sa privremeno osnovanim "Sovjetskim snagama sigurnosti (MVD)" u Erevanu nakon što su Armenci odlučili obilježiti godišnjicu osnutka Armenske Demokratske Republike iz 1918. god. Posljedica puščane borbe je bila smrt pet Armenaca na kolodvoru željezničke postaje. Sukobi su se nastavili u obližnjem Sovetašenu gdje je poginulo 26 ljudi, većinom Armenaca. Pogrom Armena u azerbejdžanskom gradu Baku 13. siječnja 1990. godine nagnao je oko 200.000 Armenaca iz Bakua na zbjeg u Armeniju[16]. Dana 17. ožujka 1991. godine, Armenci su zajedno s Gruzijcima, Moldavcima i Baltičkim narodima, na referendumu Unije neovisnih država, sa 78% glasova odlučili o izlasku iz Sovjetskog saveza[17].

Moderna Armenija[uredi VE | uredi]

Parada Armenske vojske ispred zgrade vlade u Erevanu

Armenija je proglasila neovisnost 23. kolovoza 1991. godine kao prva ne-baltička zemlja koja je izašla iz unije. Postsovjetske godine u Armeniji su obilježene gospodarskim problemima i otvorenim oružanim sukobom Armenaca iz Gorskog Karabaha s Azerbejdžanom. Azerbejdžan je, još dok su obje države bile dio SSSR-a, produbio gospodarsku krizu blokadom željezničkih i zračnih putova Armenije, čime je 85% armenskog gospodarskog prometa bilo obustavljeno[18]. God. 1993., Turska je dala podršku Azerbejdžanu blokadom Armenije sa zapadne strane[19]. Rusi su posredovali u okončanju "Karabaškog rata" 1994. godine, i pretpostavlja se kako je do tada u sukobima poginulo oo 30.000 ljudi, a više od milijun osoba je raseljeno. Armenci Gornjeg Karabaha su dočekali prekid vatre kao svojevrsni "pobjednici" osiguravši 14% teritorija međunardno priznatih granica Azerbejdžana i spojivši se fizički s Armenijom. Od tada Armenija i Azerbejdžan, uz posredovanje OSCE-a, pokušavaju uspostaviti trajni mir i rješenje statusa Gorskog Karabaha. Do tada, gospodarstva obje države pate, a granice Armenije s Azerbejdžanom i Turskom ostaju zatvorene[20].

Na pragu 21. stoljeća Armenija ima mnogo problema, no uspijeva polako napredovati. Do 2009. godine država je uspjela obaviti prijelaz s državnog na tržišno gospodarstvo i danas je na 36 mjestu po gospodarskim slobodama u svijetu[21]. Povoljni međudržavni odnosi s europskim zemljama, zemljama Bliskog Istoka, te Zajednicom Neovisnih Država omogućili su Armeniji povećanje trgovine. Plin ulje i drugi izvori energija dolaze kroz dva vitalna puta: Iran i Gruziju, s kojima Armenija održava posebno dobre odnose.

Bilješke[uredi VE | uredi]

  1. najstarija cipela na svijetu na stranicama CNN-a. Posjećeno 4. ožujka 2011. (engl.)
  2. Najstarija vinarija na stranicama National Geographic-a. Posjećeno 4. ožujka 2011. (engl.)
  3. Razmik Panossian, The Armenians: From Kings And Priests to Merchants And Commissars, Columbia University Press (2006), ISBN 978-0-231-13926-7, str. 106.
  4. Vahan Kurkjian, History of Armenia (1964 ed.), 1958., Michigan: Armenian General Benevolent Union. Posjećeno 4. velječe 2011.
  5. Armenska sovjetska enciklopedija, 1987., Jerevan: Armenska enciklopedija. (engl.) Posjećeno 4. velječe 2011.
  6. Martiros Kavoukjian, The Genesis of Armenian People, 1982., Montreal.
  7. Olson, James (1994.). An Ethnohistorical Dictionary of the Russian and Soviet Empires, Greenwood Press.
  8. Robert H. Hewsen, Armenia: a historical atlas, 2001., The University of Chicago Press. str. 116. ISBN 0-226-33228-4.
  9. Ambassador Morgenthau's Story Doubleday, str. 314.
  10. J. S. Kirakosian, Hayastane michazkayin divanakitut'yan ew sovetakan artakin kaghakakanut'yan pastateghterum ("Armenija u dokumentima internacionalne diplomacije i sovjetskoj vanjskoj politici, 1828.–1923."), 1972., Erevan (arm.) str. 149.–358.
  11. Armenski pokolji na Britannica.com (engl.) Posjećeno 7. ožujka 2011.
  12. Richard Hovannisian i Simon Payaslian, Armenian Cilicia, 2008., Costa Mesa: Mazda Publishers, Inc. str. 483.
  13. Ronald G. Suny, James Nichol, Darrell L. Slider: Armenia, Azerbaijan, and Georgia, 1995., Federal Research Division, Library of Congress, od 17. str. nadalje
  14. C. Mouradian, L'Armenie sovietique, str. 278-9
  15. Robert Service, A History of Modern Russia: From Nicholas II to Vladimir Putin, 2003., Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press. str. 46.8–469. ISBN 0-674-01801-X.
  16. Rufat Ahmedov, Zabilješke iz Bakua: Crni siječanj, na EurasiaNet Human Rights (engl.) Posjećeno 8. ožujka 2011.
  17. Lewis Siegelbaum, 1991: March Referendum na soviethistory.org (engl.) Posjećeno 8. ožujka 2011.
  18. Michael P. Croissant, The Armenia-Azerbaijan Conflict: Causes and Implications, 1998., London: Praeger. ISBN 978-0-275-96241-8.
  19. "[The Ties That Divide]" na stranicama Global Heritage Fund, 17. lipnja 2006. (engl.) Posjećeno 8. ožujka 2011.
  20. A Conflict That Can Be Resolved in Time: Nagorno-Karabakh, Herald Tribune 29. studenog 2009. Posjećeno 8. ožujka 2011.
  21. Stupnjevanje država po gospodarskim slobodama na heritage.org

Izvori[uredi VE | uredi]

Poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Povijest Armenije

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]