Suradnik:Dnik/in2

Izvor: Wikipedija

Podrijetlo Hrvata je problem koji još nije rješen na opću suglasnost. Ovo pitanje je zaokupljalo znatan broj stručnjaka i amatera stotinama godina. Sam problem je višeznačan, i na njega vjerojatno nikada neće biti moguće dati jednostavan i definitivan odgovor.

Uvod[uredi | uredi kôd]

Podrijetlo Hrvata obuhvaća sljedeće aspekte i činjenice koje treba objasniti:

  • oblikovanje Hrvata kao političke nacije u srednjem vijeku;
  • sam naziv Hrvat, odnosno Horvat i sl;
  • činjenicu da sadašnji Hrvati govore južnoslavenskim narječjima, i da znanost Hrvate smatra slavenskim narodom;
  • polulegendarnu tvrdnju o doseljavanju Hrvata na Jadran;
  • podrijetlo (u genetskom smislu) današnjeg stanovništva Hrvatske, koje se smatra Hrvatima.

U doba srednjovjekovne hrvatske države (u Dalmaciji) bile su nazočne sljedeće skupine:

  1. starosjedilačko, romanizirano stanovništvo (Iliri);
  2. Slaveni, romanizirani Iliri i ostali, uglavnom u gradovima koji ostaju pod vlašću Bizanta do 12. stoljeća[1];
  3. doseljeni Slaveni;
  4. Hrvati;
  5. vladajući sloj (dinastija) hrvatske države;

Prve dvije skupine su bile brojčano oslabljene epidemijom kuge i provalom Avara i Huna[1].

Ove nabrojane skupine nisu nužno međusobno različite. Moguće je da su Hrvati jednostavno jedna (istaknuta) podskupina doseljenih Slavena, npr. konjanici i sl. Manje je vjerojatno da jedni s drugima imaju malo veze. Dinastija je vjerojatno proizašla iz istaknutih Hrvata. Proglašavanje Branimira "knezom Hrvata", ne znači da su svi njegovi podanici bili isključivo (tadašnji) Hrvati. O ovome se tako malo zna, naročito o zbivanjima u 6. i 7. stoljeću, da je bilo kakav zaključak teško donijeti.

Međutim, skupine su se stapale i naziv Hrvati se tokom stoljeća i prostorno širio, a konačno oblikovanje Hrvata kao suvremenog naroda odvijalo se tek u 19. stoljeću.

Ime Hrvat[uredi | uredi kôd]

Spomen[uredi | uredi kôd]

Prvi spomen imena Hrvat je 852. godine na Trpimirovoj darovnici, čiji original je izgubljen, a najstariji prijepis je iz 1568. (Lujo Margetić je 2002. iznio mišljenje da je to zapravo sudski dokument, i da potječe iz 840.[2]) U kamenu je najstariji napis iz Šopota (kod Benkovca), gdje se spominje i Branimir:

+BRANIMIRO COM ... DUX CRUATORVM COGIT...

U stranim izvorima se ime Hrvat spominje tek u 10. stoljeću, u dokumentima splitskih crvenih sabora i u De administrando imperio bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta[3].

Rasprostanjenost[uredi | uredi kôd]

Hrvatsko ime se sreće i na slavenskom sjeveru (u Moravskoj i Slovačkoj), uz rijeku Saalu u Njemačkoj, u Austriji i Sloveniji, te na jug do Grčke[3].

Tako se u Koruškoj nalaze[3] Hrvatski kotar i Chrowat uz gornju Muru; u srednjem vijeku su zabilježena imena mjesta Krobathen, Krottendorf, Krautkogel; Kraut kod Spittala. U Štajerskoj su Chraberstorf, Krawerspach, Chrawat itd.

U Sloveniji su Hrovate i Hrovača. U Njemačkoj uz Saalu su postojali Chruuati, Churbate i Korbetha, zapadno od Leipziga.

Na jugu, u Makedoniji su Arvati kod Donje Prespe, a u Grčkoj su Harvati na Atici i Harvation na Peloponezu;

Nastanak[uredi | uredi kôd]

Ne zna se odakle dolazi naziv Hrvat (prasl. *Hъrvatъ, stsl. Hъrvatinъ[4]). Iznesene su razne teorije, od povezivanja s egipatskim božanstvima[5], Karpata, do igre rječima Konstantina VII. Porfirogeneta[6]; najvjerojatnijom se čini veza s nekim iranskim terminima, kao što su Sarmati[4].

Jedan argument je i naziv ΧΟΡΟΑΘΟΣ (Horoathos) koji se nalazi se na dva kamena ispisana grčkim pismom iz 200. godine, pronađena u luci u grada Tanais na poluotoku Krim, na ušću rijeke Don u Azovsko more, porušenog u 4. stoljeću.

Na primjer, Stjepan Krizin Sakač je pokušao objasniti naziv Hrvat ovakvim nizom: Hrvat-Horvat-Horoat-Horuat-Horohvat-Harahvat-Harahvait-Harahvatiš.

Jezik[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Hrvatski jezik

Danas Hrvati govore čakavskim, kajkavskim i štokavskim narječjem, s tim da štokavskim ne govore samo Hrvati. U jeziku je, usprkos suprotnim tvrdnjama, u najstarijem sloju posuđenica najviše iz romanskih dijalekata (jarbol, dupin), a vrlo malo iz avarskog ili nekih srodnih jezika (vjerojatno ban[4]).

Iako su Hrvati narod različit od okolnih, jezik kojim govore se ne izdvaja nekim skupom posebnosti iz okolnih slavenskih dijalekata[7]. Tako npr. su vođene velike rasprave da li je kajkavski srodniji slovenskim govorima ili štokavskim, a nije se došlo do konačnog zaključka[8].

Jezično gledano, Hrvati su slavenski narod kao i svaki drugi. Imena hrvatskih vladara (Tomislav, Zvonimir) su slavenska; prema tome, svakako se doselila određena masa stanovništva u hrvatske krajeve, koja je sa sobom donijela slavenski govor, koji u to doba i nije bio izdiferenciran u odjeljena narječja i jezike[7].

Stanovništvo[uredi | uredi kôd]

Doseljavanje[uredi | uredi kôd]

popularna predodžba o "dolasku" (Oton Iveković)

Nijedan izvor iz šestog i sedmog stoljeća ne govori o doseljavanju Hrvata, već se spominju isključivo Slaveni[3]. O doseljavanju Hrvata saznajemo iz uglavnom djela Konstantina VII. Porfirogeneta Προς τον ίδιον υιόν Ρωμανόν, poznatom kao De administrando imperio[1], napisanom u 10. stoljeću, gdje piše, između ostalog:

Ali, Hrvati su u to vrijeme živjeli iza Bagibareje, tamo gdje su sada Bjelohrvati (Belohrobatoi). Od njih se odijelio jedan rod od petoro braće, Kloukas i Lobelos i Koseniz i Mouhlo i Hrobatos i dvije sestre, Touga i Bouga, i došli su sa svojim narodom u Dalmaciju i našli su Avare kao gospodare zemlje. Pošto su jedni s drugima ratovali nekoliko godina, Hrvati su nadvladali i pobili neke od Avara a ostale su prisilili na podložnost. I tako je od tog vremena ova zemlja zaposjednuta po Hrvatima, a u Hrvatskoj (Hrobatia) još postoje potomci Avara, i njih se prepoznaje kao Avare. Ostali Hrvati su ostali kod Franačke i sada se nazivaju Bjelohrvati, to su bijeli Hrvati, i oni imaju svoga vlastitoga kneza, oni su podložni Otonu, velikom kralju Franačke, ili Saksonije (Saksias), i oni su nekršteni, i oni se uzajamno žene s Turcima i prijateljuju s njima. (De administrando imperio, gl. XXX)

Čini se da Konstantin prenosi narodni mit o doseljavanju Hrvata, budući da je struktura slična mitovima ostalih naroda (jedan od "braće" nosi ime Hrvat, dolaze "braća i sestre")[3], a uostalom piše tri stoljeća nakon doseljavanja.

Još jedan odlomak:

Hrvati, koji sada žive u predjelu Dalmacije jesu potomci nekrštenih Hrvata, također nazvanih "bijeli", koji žive iza Turaka (Tourkias), i u susjedstvu Franačke, a za slavenske susjede imaju nekrštene Srbe. "Hrvati", na slavenskom jeziku znači: "oni koji imaju mnogo zemlje". Ti su isti Hrvati došli zatražiti zaštitu kod Heraklija, imperatora Bizantinaca, prije nego su Srbi zatražili zaštitu tog istog imperatora Heraklija, i to u vrijeme kad su Avari potukli i istjerali iz tih krajeva Rimljane koje je imperator Dioklecijan doveo iz Rima u ove zemlje i tamo naselio, i koji su bili nazvani "Rimljani" zbog toga što su bili preseljeni iz Rima u te krajeve, ja mislim na one koji su sada nazvani Hrvatska i Srbija. Ovi su isti Rimljani, protjerani od Avara u doba tog istog imperatora Bizantinaca Heraklija, i njihove su zemlje ostale puste. I tako, po zapovijedi imperatora Heraklija, ovi isti Hrvati potukli su i protjerali Avare iz tih zemalja, i sa dozvolom imperatora Heraklija, oni su se naselili u toj istoj zemlji Avara, u kojoj sada stanuju. (De administrando imperio, gl. XXXI[6])

Prema ovome bi "Bijela Hrvatska" bila na području današnje Češke, Slovačke ili južne Poljske, a čini se da je nejvjerojatnije oko Krakova[3].

Ukupno se Hrvati spominju u tri poglavlja. Ovo djelo je bezbroj puta analizirano, a čini se za o dolasku Hrvata Konstantin bilježi narodnu legendu. Riječ Hrvat je slična grčkoj riječi za zemlju; takva je usporedba danas odbačena. Što se tiče "Turaka", pretpostavlja se da Konstantin VII. misli na Mađare. Osim toga, moguće je da su neki dijelovi kasnije ubačeni, upravo XXX. poglavlje[9].

Postoji teorija i da se nikakvi Hrvati nisu doselili, već da su autohtoni (riječ je višeznačna).

Povijesne teorije[uredi | uredi kôd]

Tijekom 19. i 20. stoljeća stvoreno je nekoliko različitih pojednostavljenih teorija o podrijetlu Hrvata. To su ukratko:

  • iranska teorija o podrijetlu Hrvata pokušava dokazati da su Hrvati bitne elemente svoje kulture donijeli iz Irana, i nastoji naći dublju hrvatsku povijest; ova teorija je u sukobu sa slavenskom;

Postoje još neke teorije: (bugarska, turska i ilirska) koje su uglavnom napuštene.

Sve te teorije uglavnom pokušavaju objasniti dio problema: npr. slavenska se fokusira na jezik, a iranska na hrvatsko ime.

Podrijetlo[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Genetičko podrijetlo Hrvata

Tek odnedavno je, razvojem genetike, moguće proučavati faktično podrijetlo samog stanovništva. Rezultati nipošto nisu konačni. Po jednom istraživanju[10] kromosoma Y se mogu izračunati sljedeća podudaranja različitih europskih populacija:

Hrvati Mađari Česi Poljaci Ukraj. Nijemci Talij.1 Talij.2 Alban. Grci Turci Baski
Mađari 79%
Česi 79% 76%
Poljaci 83% 90% 72%
Ukrajinci 74% 79% 69% 73%
Nijemci 70% 53% 69% 67% 35%
Talijani1 51% 46% 78% 40% 32% 66%
Talijani2 20% 21% 38% 9% 12% 21% 58%
Albanci 73% 60% 69% 50% 51% 58% 66% 58%
Grci 63% 64% 74% 49% 49% 56% 72% 66% 91%
Turci 41% 39% 54% 21% 46% 20% 45% 70% 71% 74%
Baski 19% 19% 41% 23% 5% 63% 65% 41% 31% 39% 12%
Saami 46% 30% 45% 42% 47% 45% 22% 3% 25% 19% 15% 13%

Talijani označeni s 1 su iz središnje i sjeverne Italije, a s 2 iz Kalabrije. Baski su iz Španjolske.

Podudaranja u ovoj tablici su tzv. "geometrijska": ako neka populacija ima 100% svojstvo A, a druga svojstvo A samo 50%, tada je podudaranje 50%. Treba napomenuti i da je u ovom istraživanju iz svake populacije uzeto tipično 20-60 ljudi (iz Hrvatske je uzeto 58) pa su rezultati samo približni; osim toga, istraživano je nasljedstvo samo po muškoj liniji. Različita istraživanja neke varijante kromosoma ne razlikuju, za razliku od drugih (npr. ponegdje imamo samo podjelu na A, B,... a drugdje na A1, A2, A3, B1, B2...) — što je podjela finija, to su, jasno, manje sličnosti među populacijama (ako uopće ne razlikujemo varijante kromosoma, tada su sve populacije podudarne 100%). Zato su brojke samo relativne.

Po ovome, Hrvati su najpodudarniji sa "slavenskim" narodima i Albancima (što je očekivano), a zatim s Nijemcima (što je bilo iznenađenje, kao i mala podudarnost s Talijanima i neočekivana podudarnost sa Saamima). Iz ovog istraživanja su, često od amatera, izvođeni dalekosežni zaključci, uglavnom na osnovu učestalosti jedne varijante kromosoma — "haplotipa Eu7" (zapravo se radi o više varijanti, tzv. haplogrupi), za što je ipak prerano.

Osim toga, unutar Hrvatske postoji određena varijacija učestalosti različitih tipova Y kromosoma[11], pa se čini da je stanovništvo zapadne Hrvatske bliže sjevernim Slavenima nego stanovništvo ostalih dijelova Hrvatske[12].

Podaci o učestalostima različitih varijanti kromosoma Y se mogu lako naći preko Interneta (vidi Vanjske poveznice na dnu članka).

Istraživanja se provode ne samo na kromosomu Y, već i na mitohondrijskoj DNK, koja se prenosi isključivo po ženskoj liniji.

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ a b c Goldstein 2003.
  2. ↑ Antić 2002.
  3. ↑ a b c d e f Goldstein 1994.
  4. ↑ a b c Gluhak 2003.
  5. ↑ Ivan Cvitanušić: Hrvati su došli iz Egipta i Mezopotamije, Večernji list, 21. 05. 2006.
  6. ↑ a b Konstantin VII. Porfirogenet: De administrando imperio, dostupno na montenegrina.net
  7. ↑ a b Matasovć 2008.
  8. ↑ Brozović 1988.
  9. ↑ Wikipedija - De administrando imperio
  10. ↑ Semino 2000
  11. ↑ Barać 2003
  12. ↑ Croatian Geneology Newsletter 14 (2007)

Izvori[uredi | uredi kôd]

  • Annales regni Francorum inde ab a. 741 usque ad a. 829, qui dicuntur Annales Laurissenses maiores et Einhardi. Herausgegeben von Friedrich Kurze. XX und 204 S. 8°. 1895. Nachdruck 1950.
  • Nenad Labus, "Tko je ubio vojvodu Erika", Radovi Zavoda povijesnih znanosti HAZU u Zadru, sv. 42/2000, str. 1-16.
  • Mirjana Matijević Sokol, "Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska raščlamba natpisa s krstionice kneza Višeslava", Croatica Christiana Periodica 59 (2007) 1-31.
  • Croatian Geneology Newsletter 14 (2007)
  • Ornella Semino, Giuseppe Passarino, et al.: The Genetic Legacy of Paleolithic Homo sapiens sapiens in Extant Europeans (PDF), Science Vol 290
  • Sandra-Viktorija Antić: "Fascinantno pitanje europske povijesti" (Vjesnik, objavljeno 22. studenoga 2002.) (PDF)
  • Dalibor Brozović: Kajkavsko narječje, u separatu Jezik srpskohrvatski / hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski, JLZ Miroslav Krleža, Zagreb, 1988.
  • Lovorka Barać, et al.: Y chromosomal heritage of Croatian population and its island isolates (PDF), European Journal of Human Genetics 11 535-542
  • Budak, Neven. 1994. Prva stoljeća Hrvatske. Hrvatska sveučilišna naklada. Zagreb. ISBN 953-169-032-4CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Gluhak, Alemko. 1993. Hrvatski etimološki rječnik. August Cesarec. Zagreb. ISBN 953-162-000-8CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Goldstein, Ivo. 1995. Hrvatski rani srednji vijek. Novi Liber. Zagreb. ISBN 953-6045-02-8
  • Goldstein, Ivo. 2003. Hrvatska povijest. Novi Liber. Zagreb. ISBN 953-6045-22-2CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Horvat, Rudolf. 1924. Povijest Hrvatske I. (od najstarijeg doba do g. 1657.). Zagreb
  • Klaić, Nada. 1971. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Školska knjiga. Zagreb. CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)
  • Matasović, Ranko. 2008. Povijesnoporedbena gramatika hrvatskog jezika. Matica Hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-840-7CS1 održavanje: parametar ref identičan predodređenom (link)

Poveznice[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Suradnik:Dnik/in2&oldid=5618128"