Vinjerac

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Vinjerac
Vinjerac na karti Hrvatska
Vinjerac
Vinjerac
Vinjerac na zemljovidu Hrvatske
Županija Zadarska
Općina/Grad Posedarje
Zemljopisne koordinate 44°15′14″N 15°27′58″E / 44.254°N 15.466°E / 44.254; 15.466Koordinate: 44°15′14″N 15°27′58″E / 44.254°N 15.466°E / 44.254; 15.466
Stanovništvo (2011.)
 - Ukupno 189
Pošta 23242 Posedarje
Pozivni broj (+385) 023

Vinjerac je mjesto smješteno na poluotočiću u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, (Velebitski kanal, Podvelebitski k., Podgorski k. Planinski k., Morlački k., tal. Canalle della Montagna, C. d. Morlacca), u Zadarskoj županiji u Hrvatskoj, 35 km cestom od Zadra u pravcu sjeveroistoka. Ujedno je i dio SI dijela ravnokotarske obalne regije na hrvatskom priobalju (središnja Jadranska Hrvatska).

Povijesno-zemljopisni razvoj[uredi VE | uredi]

Prostor Vinjerca naseljen je od prapovijesnih vremena. Ruševine Liburnskog lokaliteta na Oraškoj (Lergovoj) gradini i grobni humci i spilje to potvrđuju. Na Oraškoj gradini su još vidljivi ostaci prapovjesnog i antičkog naselja s temeljima zidova, zgrada, akropole itd.

Do početka 15. stoljeća na vinjeračkom rtu nalazio se pavlinski samostan sa crkvom sv. Marka. Domaći monasi su u rimokatoličkoj liturgiji upotrebljavali starohrvatski jezik i hrvatsku glagoljicu. Cijeli prostor naselja pripadao je srednjovjekovnoj županiji Luci u Hrvatskom, a kasnije Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Samostan je srušila 1416. Mletačka Republika koja je nakon 1409. zavladala starim dalmatinskim komunama uzduž hrvatske obale, ali je crkva preživjela do kraja 19. stoljeća. Podrijetlo imena Vinjerac povezuje se s mletačkim nazivom Kaštel Venier (Castel Venier) iz 15. st. Kastrum Slivnice i Kaštel Rimanić također su bili nazivi Vinjerca. Članovi plemenitaške mletačke obitelji Veniera, ženidbenim vezama sa starom zadarskom plemenitaškom obitelji Matafara, postali su posjednici Vinjerca. Prostor istočno od naselja pripadao je hrvatskoj plemenitaškoj obitelji Posedarskih. Od početka 16. st. započeli su jaki otomanski napadi. Vinjerac je zaposjednut od otomanskih snaga 1570., ali su ga već sljedeće godine Mlećani vratili i srušili da ne bi postao otomanska strateška točka.

Kada su otomanski napadi oslabili, luka je obnovljena, a izgrađena je i nova rimokatolička crkva Sv. Ante Padovanskoga, vjerojatno 1652., kasnije 1846. temeljito rekonstruirana. Važniji podaci u svezi sa značajnim događanjima, glagoljskim knjigama, svećenicima i časnim sestrama, izgradnji i obnovi crkava, kapela i župskih kuća daju se u tekstu. Priložen je popis od 70 župnika od 16. st. do danas, kao i 14 svećenika rodom Vinjerčana. Do početka 19. st. župa Vinjerac-Slivnica-Seline postojala je kao dio Ninske biskupije. Godine 1826. Vinjerac je postao samostalna župa, statističko naselje i mjernička općina. Dvije godine iza toga, Ninska biskupija pripojena je Zadarskoj nadbiskupiji, tako je i Vinjerac, sa svojim zaseocima Ždrilom i Vučijakom postao njen dio. U naselju se nalazi i kapela Presvetog Srca Isusova. U razdobljima mletačke, prve austrijske, francuske i druge austrijske uprave, Vinjerac je pripadao općini Novigrad i Kotaru Zadar.

Prometne i trgovačke veze bile su oskudne sve do polovice 19. st. kada je uređena nova luka s impresivnim lukobranom (1856.) i kada je započeo razvoj lokalne jedrenjačke flote. Na kraju 19. st. Vinjerac je dobio prvu redovnu parobrodarsku prugu i poštanski ured što je omogućilo jače povezivanje sa Zadrom, Rijekom i Trstom. Mnogi nezaposleni mještani našli su posao kao mornari, zapovjednici, kuhari, konobari itd. Pomorstvo i prijevoz dobara brodovima bili su tradicionalna i stara aktivnost lokalnog stanovništva. Razlog tome je mali probitak od poljodjelstva. Tradicionalni oblik lokalnog pomorskog prijevoza bio je prijevoz stoke iz Ravnih Kotara prema Velebitu, Ličkoj i Krbavskoj regiji. Tako je sredinom 19. st. postojala mala flota od 20-30 većih jedrenjaka (bracere, škune, peligi (kuteri), brikovi i sl.) koja se razvijala do kraja stoljeća povećavajući tonažu (nosivost) i broj brodova i čamaca na jedra. Neke domaće obitelji imale su značajne prihode. Ovakav napredak omogućio im je izgradnju dobrih kamenih kuća i uvjete za udobniji život. Tako je Vinjerac dobio i urbanu fizionomiju.

Početkom 20. st. mjesna flota bila je financijski uništena jer nije bilo dovoljno kapitala za prilagodbu novim uvjetima. Mnogi su brodovlasnici i mornari našli posao na parnim i motornim brodovima drugih tvrtki kao zapovjednici, časnici ili kao kuhari, konobari i ostali članovi posade. Ribarstvo je također bilo važno u Vinjercu, posebno u 19. i početkom 20. st. Do dvadesetih godine postojala je proizvodnja usoljene ribe.

Poslije Prvog svjetskog rata, a posebice nakon Drugog svjetskog rata, započeo je jak proces ekonomske emigracije. Pučanstvo je iseljavalo prema gradovima hrvatskog priobalja (Zadar, Rijeka, Split, Šibenik). Ujedno treba spomenuti i selidbe u inozemstvo, prekomorske i neke europske zemlje. Loše prometne veze (brodska pruga je ukinuta 1967. godine, cesta je asfaltirana tek 1980.), propast jedrenjaštva, siromašno poljodjelstvo, nerazvijena opskrba i nedostatak ustanova, kao i proces inovacija i svijesti o boljem životu drugdje, uzrokovali su veliku depopulaciju. Broj stanovnika je brzo rasao do kraja 19. i početka 20. st. (1170 st. 1913.), ali je ubrzo počelo njegovo smanjenje u 20. st. Godine 1948. bilo je ovdje 627 stanovnika, 1971. 483, a 1991. tek 273. Posljedica toga je zatvaranje škole 1994. tako da danas postoji tek jedna četverogodišnja osnovna škola u Ždrilu. Izgradnja zvonika crkve Sv. Ante započeta početkom 20. st. završena je 1983.

Uprava[uredi VE | uredi]

Upravno je Vinjerac pripadao općini Novigrad do iza kraja II. svj. rata. Kasnije je Vinjerac kratkotrajno imao vlastitu općinu, a od 1952. do 1961. pripadao je općini Posedarje, zatim je bio u sastavu općine Zadar do 1993., a otada ponovno je dio općine Posedarje.

Gospodarstvo[uredi VE | uredi]

Vrlo ograničena poljodjelska aktivnost vezana je za siromašne agrarne površine (masline, žitarice, smokve, loza). Uzgoj stoke još je razvijen na krškim pašnjačkim kamjenarama kod Ždrila i Vučijaka premda je polako nazadovao nakon Drugog svjetskog rata. Od uzgoja ovaca i koza stanovništvo dobija vunu, kožu, meso, sir, mlijeko i drugo, ali blago se najviše živo prodaje.

Život mještana oduvijek je bio vrlo težak. Gospodarstvo se najviše vezalo za pomorstvo i ribarstvo. Potrebna promjena postojećeg stanja sastojala bi se u dosljednom i brzom oživljavanju prostora koja bi se osnivalo na vrednovanju njegovih potencijala u turizmu i poljoprivredi (ovčarstvo, proizvodnja pršuta, jaja i sl.), što nije moguće ozbiljnije provesti prije nego novi vodoopskrbni sustav bude zgotovljen. (Priredio Damir Magaš, Šime; Zadar srpanj, 2007.)

Vinjeračka luka ima istaknuto lokalno značenje jer je jedini sigurni zaljev između Paškog zaljeva i luke Novigrad. Prostor župe i statističkog naselja Vinjerac pokriva oko 15 km2 i tu je živjelo 273 stanovnika 1991. godine. Katastarska općina Vinjerac zauzima 7,55 km2 što otprilike uključuje tek polovicu statističkog područja, a drugi dio prostora naselja je uključen u katastarsku općinu Posedarje. Ovdje također novi maslenički most premošćuje Masleničko ždrilo. Vinjerac upravno pripada općini Posedarje od 1993. godine. Naselju pripada i nekoliko izdvojenih skupina kuća, zaseoci: Ždrilo-Kneževići, Vučijak (Magaši, Žunići, Ćoze, Srzentići).

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Najviša točka vinjeračkog prostora je Lergova gradina (272 m) koja je najviši vrh Slivničkog bila. Obalna crta je dobro razvedena, s mnogo uvala (Luka Vinjerac, Prva draga, Druga d., Treća d., Četvrta d., Senjski porat, Kozjača, Poljice, Gaunarica, Pekotića dražica, Pometna draga itd.) i rtova (Puntica, rt Pometne drage, Trnovica, Obaljenica itd.).

Na površinu zemlje u Vinjercu izbijaju gornjokredne stijene u čijem su sastavu gornjocenomanski i turonski bioklastični rudistni vapnenci s hondrodontama (Chondrodonta joannae) i mikrofosilima (Nummoloculina heimi, Ovalveolina ovum, Dicyclina schlumbergeri). Ovi bijeli, svjetlosmeđi i ružičasti vapnenci s velikim udjelom CaCO3 čine jednoličnu seriju s lećama i interkalacijama pločaskog vapnenca. Zapadno od Ždrila, oko naselja Vinjerac, sedimenti su također gornjokredne starosti, ali u ovom slučaju radi se o rudistnim vapnencima Senona.

Mlađe naslage paleogenskog vapnenca taložile su se transgresivno na Senonske bez lučnih diskonformiteta. Sastoje se od paleocenskih slatkovodnih Kozinskih vapnenaca, donjo- i gornj-eocenskih morskih foraminiferskih (miliolidnih, alveolinskih i numulitnih) vapnenaca i eocensko-oligocenskih klastičnih i karbonatnih taložina s laporom te morskim i slatkovodnim okaminama, poznatih pod nazivom Promina naslage. Sve ove taložine, izuzetno krškog obilježja, kriju vjerojatno više krških pojava nego što se dosad zna. Neke od njih su: Velika pećina na Milnovači, Mala Pećinica, Jamurka kod Jagodnjeg vrta, Velika pećina kod Ždrila, Jamurka kod Pekotića Dražice, Jama kod Posanjka i dr.

Osim vapnenačkih zona čiji su krški oblici dobro izraženi u krajoliku, mogu se naći i formacije terra rosse i boksita.

Autohtona hrastova šuma potpuno je degradirana stoljetnim pretjeranim iskorištavanjem. Ipak, zahvaljujući novom načinu života, sječa i palež su smanjeni pa u nekim izdvojenim zonama vegetacija oživljava. Obilježja flore pokazuju dodir vazdazelene sredozemne vegetacije sa submediteranskom.

Klima[uredi VE | uredi]

Klimatske značajke pokazuju prevagu submediteranskih obilježja, ali i neke prave sredozemne utjecaje. Prosječna godišnja temperatura je oko cca 14-15°C (siječanj 6,5°C, srpanj 24°C). Ima oko 1100 mm padalina godišnje. Najjači vjetar je bura koja zna biti i vrlo jaka, posebice zimi kada ponekad ima sva obilježja orkana. Bura nosi slane kapljice s morske površine na vinjeračku stranu Velebitskog kanala što uzrokuje velike štete poljodjelstvu, zgradama, brodicama i biljnom pokrovu. Ovdje nema značajnijih izvora vode pa je problem vodoopskrbe vrlo istaknut.

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

  • Dujam Kovačević, knez vinjerački[1]
  • Franjo Ćoza, zv. Kaime (Vinjerac, oko 1680.- Karin, 1744) franjevac, glagoljaš, upravitelj, obnovitelj i predstojnik franjevačkog samostana i crkve u Donjem Karinu.
  • Josip-Vladislav Vežić (Veršić)(Vinjerac, 1825.- Varaždin 1894.), hrvatski pjesnik i prevoditelj, pripadnik ilirskog pokreta, filozof i pravnik, objavljivao u "Zori dalmatinskoj", "Danici", "Nevenu", "Viencu" itd. Djela: "Sigetski junak Nikola Zrinski", "Milovanka" i dr. Na nadgrobnom spomeniku na varaždinskom groblju stoji njegov slogan: "Teško zemlji i slobodi / gdje nesloga kolo vodi".
  • Marko Veršić (Vinjerac 1887. - Argentina oko 1960.), profesor hrvatskog jezika, političar, državni tajnik u vladi Nezevisne Države Hrvatske 1941., dužnosnik u Ministarstvu prosvjete NDH i zastupnik u Hrvatskom saboru. Istekom II. sv. rata zarobljen (Italija, Njemačka). Emigrirao u Argentinu gdje je i umro.
  • Ante Žmikić (Vinjerac, 1912.- Zadar, 2000.)operni pjevač (Beograd, Skopje) i vrsni kuhar (objavio 2 kulinarske knjige).
  • Serafina Anđela (Časna majka Gertruda) Masgaš (Vinjerac, 1897.-Pag, 1974.)višegodišnja opatica benediktinskog samostana u Pagu. Isticala se karitativnim i odgojiteljskim radom.
  • Ante Žunić (Trst, 1914.- ) akademski slikar i scenograf (HNK u Zagrebu, NK "Ivan Zajc" u Rijeci), dobitnik nagrade grada Rijeke (1961.), izlagao na više samostalnih i skupnih izložbi.
  • Jakov (Jakša) Magaš (Vinjerac, 1918.- Dubrovnik, 2012.), poznati slikar, turistički djelatnik; bio u njemačkom i ruskom zarobljeništvu tijekom II. svjetskoga rata.
  • Josip Veršić (Vinjerac, 1928.-)poznati hrvatski glazbenik, ravnatelj zborova u Splitu i dobitnik većeg broja priznanja.
  • Nevenko Žunić (Vinjerac, 1938. -), suvremeni hrvatski slikar, hiperrealist. Slika jadranske motive, brodove, obale, mjesta, luke i sl.
  • Damir Magaš (Metković, 1953. -) hrvatski geograf i prostorni planer, doktor znanosti i sveučilišni profesor podrijetlom iz Vinjerca, utemeljitelj studija geografije u Zadru (1994.), dekan Filozofskog fakulteta u Zadru (2000.-2003.). Sa suradnicima, utemeljitelj Sveučilišta u Zadru (na tradicijama najstarijeg hrvatskog sveučilišta (1396.-1807.)i njegov prvi rektor (2002.-2007.). Autor preko 160 znanstvenih i stručnih članaka, knjiga i monografija.

Bilješke[uredi VE | uredi]

Damir Magaš, Vinjerac, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Hrvatsko geografsko društvo Zadar, Zadar-Zagreb, 1999., 272 str.

  1. Ana Tomljenović: Najistaknutiji Bunjevci iz Smiljana, Trnovca i Bužima od naseljavanja 1686. do danas. Domaći skup s međunarodnim sudjelovanjem Bunjevci u vremenskom i prostornom kontekstu (pdf), Zagreb, 20. - 22. studenoga 2012.
Flag of Croatia.svg Portal Hrvatske – Pristup člancima s tematikom o Hrvatskoj.