Borba za neovisnost Latinske Amerike

Redoslijed oslobođenja država

Bitka kod Caraboba

Borba za neovisnost Latinske Amerike je proces čiji se glavni dio odigrao između 1810. i 1820. godine i predstavlja oslobađanje španjolskih, portugalskih i francuskih kolonija od vlasti metropola i formiranje samostalnih država. Na ovaj proces utjecaj su imala kako događanja unutar kolonija tako i međunarodni događaji, prije svega pojava prosvjete i Francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost i Napoleonova okupacija Španjolske.

Ova se borba ne može usporediti sa procesom dekolonizacije koji se odvijao sredinom 20. stoljeća u Africi i Aziji. Iako je u oba slučaja reč o emancipaciji naroda, ratovi za nezavisnost u Latinskoj Americi nisu bili ratovi potlačenih i tlačitelja, već ljudi istog društvenog statusa, čija je borba predstavljala sudar vladajuće strukture kolonija sa metropolom. U procesima koji su se odigrali u Africi i Aziji sukobili su se kolonijalni gospodari i potlačeno stanovništvo koje je ustalo protiv takvog sustava.

Početak i završetak procesa borbe za nezavisnost Latinske Amerike povjesničari smještaju u različite vremenske okvire. Najveći broj se slaže da taj period traje oko pola stoljeća, od sedmog desetljeća 18. do trećeg desetljeća 19. stoljeća (osim Kube, koja je stekla nezavisnost dosta kasnije, 1898.), to jest, od vidnih idejno-političkih utjecaja revolucionarne misli Europe do međunarodnog priznanja latinskoameričkih država. Ova događanja nastaviti će se građanskim ratovima i sporom stabilizacijom.

Ekonomski, socijalni i politički procesi koji su doveli do oslobađanja ne događaju se istovremeno u svim dijelovima Latinske Amerike, niti su oni neposredno povezani istim neposrednim uzrocima. Naprotiv, dijele ih vremenske, etničke i socijalne razlike i izrazit lokalizam.

Rat za neovisnost u Latinskoj Americi vode potomci bijelih doseljenika (kreoli) protiv metropole kao secesionistički rat i to je uglavnom samo njihova borba oko vlasti, a ne i borba širokih slojeva naroda. Indijanci, crni robovi i slobodni crnci nisu ostvarivali vlastite interese u tom ratu. Bili su često angažirani u interesu španjolske monarhije protiv separatizma svojih gospodara, zemljoposjednika i lokalnih vlasti. Čileanski povjesničar Hajme Ejsagire kao dokaz navodi da je od 87.000 rojalista (1820) svega trećina bila iz metropole, a da je u bici kod Ajakuča od 9.000 vojnika na strani rojalista svega 500 bilo iz Španjolske.

Stanje u društvu

U kolonijalnom društvu Latinske Amerike formirane su dvije suprostavljene imućne socijalne strukture. Na jednom kraju su bili kreoli - veleposjednici i aristokrati europskog podrijetla, ali rođeni na američkom kontinentu, veoma bogati, ali bez direktnog pristupa političkoj vlasti sem na lokalnom nivou. Ova grupa bila je suprostavljena Španjolcima iz metropole u čijim je rukama bila politička vlast, monopol nad trgovinom, sakupljanje poreza i taksi u četiri vicekraljevstva i posredovanje u odlijevu bogatstva u metropolu. Obje grupacije bile su nezadovoljne svojim položajem. Obespravljena grupa stanovništva: Indijanci, crnci, mulati i zambosi bili su posebno nezadovoljni svojim položajem, što se odražavalo kroz nebrojene i neuspjele ustanke tokom cijelog kolonijalnog perioda, koji su uvijek bili u krvi ugušeni, a vođe surovo kažnjavane. Najžešći su bili ustanci Indijanaca koji su se protezali kroz cijeli kolonijalni period, međutim, postoje oprečna mišljenja o njihovom utjecaju na početak antikolonijalnog rata u Latinskoj Americi. Dok neki povjesničari smatraju da indijanski ustanci i bune imaju marginalan značaj za izbijanje rata za nezavisnost, drugi smatraju da su opća društvena previranja predstavljala pripremu za konačni početak rata protiv kolonijalizma.

U ovakvo društvo lako su prodrle revolucionarne ideje iz prosvjetne Evrope koje su donosili bogati kreoli sa svojih putovanja i njihova djeca koja su se školovala u velikim europskim centrima. Čitale su se zabranjene knjige o enciklopedistima, reformi postojećeg društvenog poretka, prirodnim znanostima, prirodnim pravima čovjeka i drugim europskim idejama. Prosvjetne ideje o slobodi, jednakosti, napretku i neovisnosti su bile poseban predmet proučavanja kreolske buržoazije i klera u španjolskim američkim kolonijama. Iako je nepismenost širokih narodnih slojeva bila velika, a španjolska metropola se trudila spriječiti širenje naprednih ideja u svojim kolonijama, vrlo brzo su se raširile ideje Rusoa, Monteskjea i Voltera.

Protjerivanje jezuita

Ruševine gvaranske crkve

Praksa kršćanskih vjerskih redova u formiranju indijanskih komuna i uspjesi u pokrštavanju Indijanaca imali su udjela u pripremama za budući povijesni zaokret. Ta praksa je počela u 16. stoljeću sa Bartolomeom de las Kasasom i čuvenom raspravom u Valjadolidu održanom pred Karlom V. na kojoj su po prvi put od početka kolonijalnih osvajanja iznijeti u javnost zločini konkvistadora nad Indijancima, što je rezultiralo osnivanjem prvih indijanskih kolonija. Najuspješniji od svih su bili jezuiti koji su osnivali zajednice gvarani oko rijeke Parana na teritorijima današnjih država Paragvaja, Urugvaja i sjevernog dijela Argentine. Jezuiti su učinili zajednice gvarani poptuno neovisnim i samodovoljnim entitetima, što je počelo praviti veliku smetnju, kako metropoli, tako i crkvi, i kolonijalnim vlastima. To je bio uzrok Gvaranskom ratu.

Iako se Gvaranski rat završio potpunom propašću gvarani zajednica i protjerivanjem jezuita sa američkog kontinenta i kasnijim potpunim gašenjem tog vjerskog reda (1773), jezuiti su odigrali bitnu ulogu u stvaranju svjesti o prirodnim pravima čovjeka i neophodnosti borbe protiv kolonijalizma. Originalnim pristupom, sličnim socijalnom utopizmu, jezuiti su od indijanskih naseobina stvorili državu u državi, snažno ekonomsko uporište koje je smetalo kolonijalnim vlastima. Poslije raspuštanja Družbe Isusove brojni su redovnici izrazili veliku postojanost, nisu napustili red i zahvaljujući pomoći drugih redova uspjeli su emigraciji, najviše u Italiji i Engleskoj, nastave svoj intelektualni utjecaj. Usmjerili su ga na patriotsko kazivanje o nehumanom odnosu španjolskih vlasti prema Indijancima. Jezuit Huan Pablo Viskardo napisao je čuveno Pismo svim Španjolcima. U njemu je po prvi put proklamirano pravo na revoluciju i neovisnost. Pismo je došlo i do Fransiska Mirande, tada najvećeg zagovornika ideje o oslobađanju kolonija. Miranda je objavio ovo pismo na više jezika, otvarajući oči svjetskoj javnosti pred strahotama nasilja.

Intelektualci

Poslije progona jezuita, škole koje su oni držali preuzeli su kreoli unoseći u njih nove sadržaje - ideje prosvećenosti i enciklopedizma. Boravak čuvenih europskih znanstvenika u kolonijama dao je podstrek već uzburkanoj intelektualnoj atmosferi. Počela su se stvarati udruženja intelektualaca u kojima se raspravljalo o politici, znanosti i umjetnosti. Ranije zatvoreni krugovi intelektualaca se otvaraju javnosti. Održavaju se tribine na kojima se izražava novonastalo hispanoameričko domoljublje. Broj ovakvih udruženja uvećao se kada im se, osim kreola, pridružuju i mestici (Gvatemala, 1808. godine). Pritisak da se napusti sholastika kao pogled na svijet bio je toliko izražen da su se studenti Lime 1783. prvi put otvoreno suprostavili službenom kandidatu za rektora predlažući jednog enciklopedista. Sva ova intelektualna previranja i promjene na neki način su pripremale tlo za konačnu pobunu.

Masoni

Simbol masona

U red najznačajnijih tajnih udruženja koje su organizacijski i propagandom pripremali Rat za neovisnost bile su masonske lože. Frankomasonerija okupljala je više različitih slojeva: aristokrate, intelektualce, časnike i druge. Najpoznatije ličnosti iz borbe za neovisnost bili su slobodni zidari, članovi Američke lože na čelu sa velikim majstorom Fransiskom Mirandom. San Martin je organizirao ložu Lautaro u Buenos Airesu (1812-1815) koja je bila pod utjecajem masonerije iz Londona i koja se zalagala za ispunjavanje ciljeva američke Deklaracije o neovisnosti. Masonske lože, djelujući uvijek tajno, organizirale su Veliko američko udruženje, Udruženje viteza razuma i druga udruženja. Preko njih su širili ideju otpora apsolutizmu i organizirali vojne pobune.

Pobune koje prethode ratu za neovisnost

Pobune i ustanci veoma česti tokom tri stoljeća kolonijalne vladavine. Pobunjenici nisu imali za cilj neovisnost kolonija, ali su stvarali uvjete čije sazrijevanje dovodi do secesije. Svi ustanci i pobune u Latinskoj Americi tijekom kolonijalne vladavine mogu se svrstati u tri kategorije: ustanci Indijanaca, izazvani eksploatacijom i ugnjetavanjem, ustanci robova koji su imali za cilj ukidanje ropstva i ustanci kreola. Cilj ovih posljednjih sve do 18. stoljeća bilo je rasterećenje od prevelikih nameta, prosvjed protiv zloupotreba vlasti, samovolje pojedinaca, monopola i privilegija aristokracije, te nisu bili usmjereni protiv monarhije i kolonijalne vlasti.

Pobune Indijanaca

Egzekucija Tupaka Amarua II.

Najstariji su bili ustanci Indijanaca Perua. Prvi je podigao još 1536. Manko Inka Jupanki protiv porobljavanja, nosilac vladajuće dinastije i jedan od nasljednika posljednjeg cara Inka, Atahualpe. Ustanak je bio masovan i vođen je sa promjenjivom ratnom srećom. Ustanici su postigli znatne uspjehe i čak je kratkotrajno obnovljen suverenitet države Inka, mada na dosta manjom teritoriju. Nakon pogibije, Manka su nasljedili njegovi sinovi Titu Kusi Jupanki i Tupak Amaru I i kada su oni poraženi ustanak je ugušen. Među borbenim plemenima Kečua i Ajmara oni su postali simbol otpora.

Araukanci su sukcesivno dizali pobune na teritoriju današnjeg Čilea. Slično njima činili su i rudari u Novoj Španjolskoj, Meksiku (1598), u Tukumanu (1655), zatim crnci u rudnicima zlata na teritoriju današnje Venezuele. Od sredine 17. stoljeća žarišta ustanaka premještaju se u Novi Meksiko, a uzroci su sem spomenutih i nasilno preobraćenje u kršćanstvo. Najveći među ustancima počeo je 1680. i tokom njega je razorena prijestolnica Santa Fe. Ustanak je trajao 12 godina.

U 17. stoljeću španjolska vlast u kolonijama ozbiljno je uzdrmana ustancima i neredima. Jedan od ustanaka u Asunsionu, poznat kao Ustanak paragvajskih komunara (1724-25) najveći je do tada sudar pobunjenika i centralističke vlasti. Vodio ga je jezuit José Antequera koji će postati simbol borbe protiv kolonijalne vlasti. Antequera i njegov nasljednik Fernando Mompó su, prema nekim istraživačima, definirali prava čovjeka pola stoljeća prije Lincolna i Francuske revolucije. Od njih je poteklo geslo da je autoritet naroda iznad autiriteta kralja. Komunarske simbole koristili su za svoje ciljeve i kreoli koji su smanjenje poreskih nameta, slobodnu trgovinu i ukidanje obaveze vojne službe.

U Venezueli 1749. ustanak malih proizvođača kakaovca protiv monopola uvjerljivo je govorio da je proširena osnova socijalnog prosvjeda. Slično se događalo i u sjevernoj Argentini 1752., u Limi 1750. kada je izbio ustanak indijanskih poglavica. Na Jukatanu su 1765. ustanici proglasili novog kralja Maja, iste godine je izbio ustanak u Kitu, Novoj Španjolskoj 1867., u Čileu, Novoj Granadi i Peruu protiv nameta dižu se komunari 1776. godine. Kod kreola javlja se suosjećanje za indijansku sudbinu i dolazi do međusobnog približavanja.

Slične, ali ne i tako brojne zavjere i pobune, javljaju se i u Brazilu. Najčuvenija je zavjera tajnog društva neposlušnih rudara iz 1789. godine u rudnicima Minas Žeraisu pod vodstvom Silve Havijera zvanim Tiradentes. U ime rudara tražena je neovisna republika, slobodna trgovina i sve ono što je bilo u skladu sa liberalnim stremljenjima tog vremena. Zavjeru su podržali brazilski pjesnici Da Kosta, Antonio Gonzaga i drugi. Zavjera je otkrivena i sasječena u korijenu, a spomenuti pjesnici su prognani.

Najveći među spontanim i organiziranim ustancima domorodaca bio je ustanak Tupaka Amarua II. (1780-83) u oblasti južnog Perua, sjevernog Čilea, Bolivijske visoravni i sjeverozapadne Argentine gdje je postojbina Kečua i Ajmara Indijanaca. Neposredni povod za ustanak bili su previsoki porezi, zloupotrebe vlasti i sustav prisilnog rada tzv. mita. Vodio ga je José Gabriel Condorcanqui Noguera, imućni obrazovani trgovac, nasljedni vođa Indijanaca koji je uzeo ime Tupak Amaru II. U početku je ustanak bio veoma uspješan. Ustanku su u početku prilazili kreoli i mestici, ali su ga napuštali zbog radikalnih zahtjeva Indijanaca. Usprkos velikoj brojnosti (više desetina tisuća ljudi), slabo naoružana, neopremljena i nedisciplinirana indijanska vojska nije mogla odoljeti pritisku španjolske vojske. Vicekraljevi su okupili mestike i 1731. potukli Indijance. Španjolski vojnici pokazali su izuzetnu surovost prema poraženima. Pogubljeno je oko 80.000 Indijanaca, a samog Tupaka su vezali za konjske repove i pokušali raščerečiti, međutim, morali su upotrijebiti sjekire. Usprkos porazu novi ustanak je izbio 1782. pod vodstvom Tupaka Dijega, koji ga je vodio dvije godine sve dok vlasti nisu provele djelomične reforme u korist Indijanaca.

Iako su ustanci Indijanaca doživljavali poraze ogroman značaj imala je izražena politička podudarnost sa republikanskim secesionizmom kreola. Riječ je o procesu formiranja jednog općeg raspoloženja za oslobodilačku borbu u korist novih ideja o američkoj nacionalnoj pripadnosti.

Zahtjevi za neovisnost bili su manje izraženi u područjima gdje su vladali tolerantniji i sposobniji vicekraljevi kao što je Meksiko. U Brazilu nije ni nametana stroga centralistička vlast.

Pobune robova

Pobune crnih robova bile su česte, a najznačajnija je ona iz 1630. kada su odbjegli robovi u provinciji Pernambuko (Brazil) formirali Republiku palmi. Republika je opstala preko 60 godina, sve do 1697. godine. Ostali ustanci robova uglavnom nisu prešli lokalne razmjere. Francuska revolucija iz 1789. godine podstakla je robove na ustanke. Tako je 1791. izbio ustanak u francuskoj koloniji Santo Domingo na zapadnom delu otoka (istočni je bio španjolska kolonija) sa političkim i socijalnim zahtjevima. Ustanak je ugušen, ali francuska vlast više nije mogla kontrolirati robove.

Ustanci kolonizatora i kreola

Prva pobuna kolonizatora izbila 1497., a predvodio je alkalde otoka Izabele u vrijeme dok je Kolumbo bio u Španjolskoj, a zamjenjivao ga njegov brat Bartolomej. Trajala je skoro dvije godine sve do Kolumbovog povratka kada je postignut kompromis. Kasnije je bilo sve više pobuna kreola i to je pokazatelj unutrašnje borbe oko privilegija i ovlašćenja sve do 18. stoljeća kada takvi nemiri ustupaju mjesto prosvjedu protiv nameta krune i loše administracije. U takve se ubrajaju pobune u Karakasu (1749), Kitou (1765), Čileu, Novoj Granadi, Peruu (1776-77). U Čileu je 1781. godine došlo do velike zavjere. U Novoj Granadi iste godine prosvjed je prerastao u ustanak kreola uz sudjelovanje Indijanaca.

U pojedinim dijelovima kolonija nije bilo većeg komešanja kreola (Meksiko, Peru) i to se objašnjava većom sposobnošću vicekraljeva, to jest fleksibilnijom politikom vlasti. U tim sredinama podsticaji za neovisnost dolazili su uglavnom vani. Bilo je pobuna plantažnih radnika, ali one nisu imale secesionistički karakter.

Unutrašnji činitelji

Prosvjetiteljstvo je bilo ideološko opravdanje borbe za nezavisnost američkog kontinenta, međutim neposredni uzoci su bili ekonomske prirode:

• Željezna kontrola Burbona života u kolonijama u bilo kojem pogledu.
• Razvitak birokracije i jaka centralizacija administrativinih funkcija kolonija.
• Isključenje kreola iz javnog i političkog života. Državne položaje mogli su imati samo Španjolci.
• Potpuna ekonomska ovisnost o metropoli.
• Visoki porezi.
• Nedostatak sredstava za održanje imperija.

Španjolska nije imala odgovarajuću vojnu snagu niti je mogla svojom proizvodnjom zadovoljiti potražnju i ekonomske potrebe svojih kolonija. Ovakva situacija je proizvela tenziju i nezadovoljstvo među različitim sektorima u hispanoameričkim kolonijama. Međutim, Indijanci, crnci i mulati su bili najugroženiji, jer osim Španjolaca, ugnjetavali su ih i kreoli.

Vanjski činitelji

Događaji koji su pripremili političku klimu za odvajanje kolonija od Španjolske ne potiču samo od događanja u samim kolonijama. Naprotiv, europska i svjetska događanja tog vremena imala su veliki utjecaj na događanja u Latinskoj Americi. U Francuskoj se odigrala do tada najveća buržoaska revolucija, u Engleskoj cvjeta liberalizam. Sjedinjene Američke Države prve na američkom kontinentu dobijaju neovisnost.

U razvoju događanja u Latinskoj Americi uočljiva su dva perioda. Prvi u kome se prihvaćaju novi ideološki utjecaji i odvija proces sazrijevanja odluke za borbu ubrzanu stjecanjem neovisnosti SAD (1776). Drugi period ispunjan je tajnim idejno-političkim pripremama, a zatim vojnim djelovanjem protiv kolonijalne vlasti, mada ne uvijek i protiv monarhije. Ovaj drugi period naziva se Rat za nezavisnost i dostiže vrhunac poslije Napoleonove invazije na Španjolsku (1808) i propasti španjolskog i portugalskog imperija nizom proklamacija o neovisnosti (1822-24). Usljedilo je međunarodno proglašenje nezavisnosti otpočeto Monroevom deklaracijom, a završeno kada su bivše metropole priznale neovisnost novonastalih država.

Utjecaj Francuske revolucije

Francuska revolucija je u početku imala veliki odjek u kolonijama tim više što su ideje enciklopedista, Rusoa, Didroa, Voltera bile prisutne među inteligencijom i političkom opozicijom. Kolonijalna uprava uočila je opasnost od ovih ideja tako da je kažnjavano robijom prevođenje Deklaracije o pravima čovjeka i građanina.

Pred Francusku revoluciju Karlos III je nastojao da u kolonijama provede reforme u duhu prosvećenog apsolutizma. One su, međutim bile malog dometa. Kralj je odbacio prijedloge svojih ministara da se dalekosežnim reformama osujeti secesija. Ukinut je dio monopola na trgovinu s kolonijama proširenjem trgovačkih dozvola na druge zemlje, smanjene su carine, unaprijeđena je znanost, liberaliziran je tisak, povećan je uvoz knjiga ali ovo nije moglo zadovoljiti želje i potrebe kolonija.

Međutim nešto kasnije, stav prema Francuskoj revoluciji se promjenio. Postulati o jednakosti svih ljudi nisu odgovarali ekonomskim interesima dominantnoj kreolskoj klasi. Slagali su se sa jednakim pravima u okviru svoje klase, ali ne i sa izjednačavanjem prava kreolaca sa pravima Indijanaca, crnaca, mestika i mulata. Zbog toga, ideje Francuske revolucije nisu bile najbolje prihvaćene u krugovima visoke klase kolonijalnog društva.

S druge strane, Francuska revolucija je imala izuzetan odjek u francuskom dijelu Santo Dominga. Radikalne promjene u Francuskoj su se prenjele na francuske kolonije, što je rezultiralo silovitim pobunama robova, koje su se na kraju završile neovisnošću Haitija. Sa Haitija, pobune robova su se proširile na Venezuelu, i kreoli su sa užasom odbacili ideje Francuske revolucije i odlučili se za model koji im je bio mnogo bliži i koji je daleko više odgovarao njihovim ekonomskim interesima: model Američke revolucije.

Utjecaj Američke revolucije

Američka revolucija isprva nije imala neposredni uticaj na događanja u španjolskim kolonijama. To se može objasniti sukobima između Španjolske i Francuske sa Britanijom koji su apsorbirali svu pažnju kolonija kao i opreznošću prema SAD, očekivanjem da bi se „pigmej mogao pretvoriti u kolosa“. SAD je dobro iskoristio europske sukobe 1783. godine i pri sklapanju mirovnog sporazuma sa Britanijom utvrdio granice prema španjolskoj Floridi na 32. paraleli. SAD su 1819. otkupili dio španjolskog teritorija. Ali o svim ovim velikim međunarodnim događanjima se među narodom malo znalo pa čak ni gornji sloj kreolskog stanovništva nije bio šire obavješten o američkoj revoluciji. Njen utjecaj se osjetio tek usvajanjem Deklaracije o neovisnosti i nakon završetka borbi za neovisnost na Haitiju, kada su ideje francuske, zamjenili idejama američke revolucije.

Napoleonova okupacija Španjolske

Strijeljanje španjolskih rodoljuba

Manuel Godoj, predsjednik španjolske vlade, sa Napoleonom je potpisao sporazum kojim se odobrava francuskoj vojsci da prijeđe Španjolsku pri napadu na Portugal (1807), koji je imao katastrofalne posljedice po Španjolsku. Sporazum je podrazumijevao zajedničku invaziju na Portugal i podjelu kolonija u Brazilu. Iako su u studenom francuske trupe jednostavno umarširale u Portugal, Napoleon je i dalje ubacivao trupe preko Pirineja u Španiju, pod izgovorom da priprema obranu Španjolske od Britanaca.

Portugalski kralj Žoao IV. od Portugala bio je prinuđen emigrirati u Brazil sa 15.000 odabranih plemića, zaštićen britanskom flotom. On je ubrzo donio odluku da prizna osamostaljenje Brazila. Napoleonova politika dovela je do abdikacije kralja Karla IV. u korist sina Fernanda VII., koji je opet, bio prinuđen predati vlast Napoleonu. Za kralja Španjolske i Indija Napoleon je imenovao svog brata Žozefa. Pošto su Francuzi bukvalno okupirali cijelu Španjolsku, Španjolci su digli opći ustanak i vodili ga sa promjenjivom srećom šest godina (1808-14) prihvaćajući za legitimnog kralja samo Fernanda VII.

Rat za neovisnost

Opći znak za početak borbe, ranije sporadično vođene i sa malim uspjehom bio je Napoleonov napad na Španjolsku 1808. godine. Invazija je za Španjolsku predstavljala prekid jedninstvenog kontinuiteta monarhije, s obzirom da su Karlos IV i Fernando VII morali da se odreknu španjolskog prijestolja u korist Napoleonovog brata, Žozefa Bonapartea.

U kolonijama su sazvani kabildi i formirane narodne hunte po ugledu na Španjolsku. One preuzimaju vlast u Kitu (1809), Caracasu, Buenos Airesu, Santiagu i Bogoti (1810). Ovo su prve neovisne vlade u španjolskim kolonijama. Španjolski generalni kortesi okupljeni u Kadizu donijeli su prvi liberalni španjolski Ustav 1812. godine, ukinuli Inkviziciju, a središnja hunta je proglasila sve kolonije sastavnim dijelom Španjolske i pozvala ih da se pridruže borbi protiv Francuza. Bio je ovo pokušaj Španjolske da zadrži ove teritorije. U ovom periodu većina kreola se dvoumila između borbe za nezavisnost i nastavka vezanosti za metropolu. On je ujedinio provincije Španjolske i kolonije u jedinstvenu nacionalnu državu. Takav tijek političkog odlučivanja ipak nije donio željene rezultate.

Britanija je bila u nedoumici ali ne samo oko španjolskih kolonija tj. da li da podrži pobunjenike u njima radi razbijanja španjolskog pomorskog i trgovačkog monopola ili da se opredijeli za španjolsku borbu protiv Napoleona. Opredijelila se za pomoć španjolskoj gerili protiv francuske okupacije. Tijekom 1813. francuske trupe su protjerane iz Španjolske da bi naredne godine Napoleon bio potučen, a španjolski kralj Fernando VII. trijumfalno je dočekan sa spremnim Ustavom. Međutim, Fernando VII. je odbacio Ustav, izvršio vojni udar, obnovio apsolutizam, vratio Inkviziciju i pohvatao sve liberale.

Ovakav razvoj događaja uvjerio je kreole koji su se kolebali da do neovisnosti vodi samo put oružane borbe.

Etape rata za neovisnost

U početku cilj borbe nije bio jasno definiran, ili je bolje rečeno bio različit za razne grupacije stanovništva. Jedan dio vladajućih slojeva želio je reforme u okviru monarhije odnosno samo političku slobodu od kontrole Madrida. Drugi dio želi potpuno osamostaljenje, republikanizam, slobodno tržište i parlamentarni sustav. I jedna i druga struja su predstavljale manjinu. Širi društveni slojevi nisu neovisno i organizirano sudjelovali u oslobodilačkoj borbi, niti je ona izražavala njihove socijalne interese. Pristupali su joj milom ili silom, mobilizacijom na obje strane. Emancipaciju je vodila trgovačka buržoazija, bogati kreolski bankari i dio aristokracije, socijalne grupacije koje su jedino bile u stanju da je dovedu do uspjeha. U početku sukoba vojske obje strane su bile malobrojne. Vojska oslobodilaca sastojala se od nediscipliniranih dobrovoljaca, slabo naoružana i opremljena. Ona djeluje nesinkronizirano, razjedinjena rivalstvom vođa.

Takođe, rat se ne odvija istim tijekom u svim vicekraljevstvima. Ne postoje iste političke ideje koje mogu ujediniti ovu borbu. Oružane borbe vođene su tamo gdje su bile stacionirane španjolske vojne snage. Ostali dijelovi kolonija sa slabijim komunikacijama i manjeg značaja za metropolu stekli su naovisnost kada je Španjolska propala kao kolonijalni imperij. Jedina borba koja je u njima vođena bila je borba nekoliko struja kreola oko preuzimanja vlasti.

U drugom periodu zaoštravaju se vojni sukobi. U Španjolskoj je obnovljen apsolutizam. Poslije 1814. ona je opet u stanju da u kolonije šalje vojne ekspedicije - izuzev u Argentinu. Kruna ne traži put sporazuma nego konfrontacije. Među kreolima dolazi do zaokreta jer se i monarhisti uvjeravaju da je jedini put neovisnosti potpuno odvajanje od matice.

U trećem periodu relativno brzo je određena sudbina kolonija: oslobodilačka vojska bila je reorganizirana. Bolivar i San Martin, kao i druge manje poznate vođe pobjeđuju u velikim bitkama. Prihvaćaju se savezništva sa stranim državama već prema konkretnoj situaciji i interesima.

Četvrti period počinje stjecanjem neovisnosti. U njemu se odvija borba za vlast pojedinih kreolskih kaudilja i lokalizam razbija san o jedinstvu. Velike sile priznaju neovisnost brojnih novih država. Najjači bastion Španjolaca bio je u Peruu a oslobodilaca u Rio de la Plati. Najžešće borbe vođene su u Novoj Granadi i Čileu.

Borbe za neovisnost po državama

Haiti

Toussaint L'Ouverture, vođa haićanske revolucije

Pred ustanak, na Haitiju je živjelo nekih 600 000 stanovnika, od kojih su 500 000 bili crni robovi dovedeni iz Afrike da rade ne poljima šećerne trske nakon što je kolonijalni sustav potpuno uništio autohtono indijansko stanovništvo. Francuza je ukupno bilo oko 30.000, vladinih službenika, trgovaca i zanatlija oko 10.000 i oko 30.000 mulata.

Godine 1791. 30 000 bijelaca i 27 000 crnaca i mulata otpočeli su ustanak za neovisnost podstaknut Deklaracijom o pravima čoveka i zahtjevom Francuske revolucije da kolonije dobiju ista prava kao i metropola. Velika Britanija i SAD pružile su podršku Francuzima i ustanak je ugušen.

Preokret je nastao kada na čelo crnačkog pokreta stupa François Dominique Toussaint-Louverture. Po prvi put je crnačka vojska je potukla vojsku jedne europske sile. Tusan je vješto koristio sukobe europskih sila. Kako bi obranio ustanak stao je na stranu Španjolske koja mu je obećala da će ropstvo biti ukinuto što nije ispunjeno. Kada je Konvent 1794. godine proglasio slobodu za sve robove, Tusen je prešao na stranu Francuza i nastavio borbu za neovisnost, dobio bitke protiv Španjolaca i Engleza (1798.) a zatim porazio i same Francuze. Na kraju je ukinuo francusku vlast (1801.) i donio liberalni ustav, proklamirao slobodu trgovine, priznao katoličku crkvu i ukinuo ropstvo. Međutim, Napoleon je odbacio taj ustav i poslao je na Haiti ekspediciju od 86 brodova i 50.000 vojnika da uguše ustanak. General Leclerc je 1802. godine porazio crnačke trupe, zarobio Tusena i deportirao ga u Francusku. Tusen je umro 1803. u tvrđavi Žu. Uporan otpor crnaca i mulata kao i epidemija žute groznice u redovima intervencionista donijela je na kraju novi poraz Francuzima. Povukli su se uz velike gubitke (negdje oko 62.000 ljudi). Jean Jacques Dessalines, Tusanov nasljednik, proglasio je 1804. nezavisnost dajući novoj državi ime Republika Haiti. Država je obuhvaćala samo zapadni dio otoka pošto je istočni bio pod španjolskom upravom. Oba dijela su ujedinjena 1822. godine. Desalin se ubrzo pretvorio u apsolutista. Ubijen je u unutrašnjim borbama oko vlasti. Njegov suborac i nasljednik Henri Christophe proglasio se kraljem. Konfisiriao je sve francuske posjede i dijelio ih stanovništvu, bivšim robovima čime je izazvao ustanak zemljoposjednika. Francuska je 1825. priznala neovisnost Haitija, no međutim, to nije smirilo unutrašnju situaciju.

Jug Južne Amerike

Argentina, Čile i Peru su vodile rat za neovisnost pod vodstvom Hosea San Martina, poznatog kao Oslobodilac (šp. : Liberator), osobito u Argentini.

Opći tok Rata za neovisnost u prvom periodu obilježili su Otvoreni kabildi i zbivanja u Argentini. Britanska invazija na latinoamerički kontinent je planirana sa tri najpovoljnija prilaza: preko Venezuele, Buenos Airesa i Čilea. Prve dvije su propale, a treća preko luke Valparaiso nije ni preduzeta.

Kada je engleska flota 1806. napala Buenos Aires vicekralj je pobjegao bez pokušaja da pruži otpor napadaču. Grad su obranili samoorganizirani kreoli. Potukli su Britance, a nakon toga su preuzeli vlast i odrekli vjernost Hunti iz Sevilje, a zatim organizirali instituciju Otvorenih kabilda kao narodni organ koji je po prvi put preuzeo političku vlast i od tada je nije ispuštao iz svojih ruku. Nakon prvih vijesti o Napoleonovoj okupaciji, dolazi do stvaranja ovih organa u različitim dijelovima kolonija. Prvi je formiran u Caracasu 19. travnja 1810. godine a posljednji u Čileu 18. rujna 1810. Kabildi nisu proglašavali neovisnost ali su obrazovali nove kreolske vlade i označili početak unutrašnjih političkih sukoba oko daljnje sudbine kolonija. U Vicekraljevstvu Rio de la Plati dobili su najširu podršku i u gradovima i u unutrašnjosti i time je otpočela Majska revolucija i formiranje oslobodilačke vojske. Novoformirana patriotska hunta okupila je i konzervativce i liberale i počela mnoge ekonomske i političke reforme (1810-1826) u proglašenoj državi Ujedinjene provincije Rio de la Plate. Među najvažnijim vođama Otvorenih kabilda u Argentini bili su Manuel Belgrano, Marijano Moreno, Huan Hose Kasteli, Kornelio de Saavedra.

Neovisnost Čilea je 12. veljače 1818. proglasio revolucionarni vođa Bernardo O'Higins, koji je postao diktator Čilea. O'Higins je bio inspirisan San Martinovim idejama. Njih dvojica su se zajednički borili protiv Španjolaca u odlučućoj Bici kod Čakabuka.

Venezuela

Venezuela je objavila svoju neovisnost od Španjolske 5. srpnja 1811. godine čime je otpočeo rat između dvije zemlje. Godine 1812. španjolske snage predvođene generalom Huan Domingom Monteverdeom potukle su venezuelansku revolucionarnu vojsku sa Franciskom Mirandom na čelu, koja se predala u Viktoriji 12. srpnja 1812. čime je završena prva faza rata. Simon Bolivar i ostale vođe revolucije su emigrirali.

Nakon poraza 1812. godine Bolivar odlazi u Novu Granadu. Kasnije se vraća sa novom vojskom dok je trajala izuzetno surova faza rata. Nakon što je najveći deo lokalne aristokracije napustio ideje neovisnosti crnci i mulati su postali glavna snaga revolucije. Elita je reagirala otvoreno ometajući borbu običnih ljudi. Bolivarove snage su napale Venezuelu iz Nove Granade 1813. godine, ulazeći u borbu nadahnute motom guerra a muerte ( borba do smrti). Bolivarove trupe potukle su Monteverdeovu španjolsku vojsku u nizu bitaka zauzimajući Caracas 6. kolovoza 1813. i opkoljavajući Monteverdea u Puerte Kabelu rujna 1813. godine.

Kako su i lojalisti pokazali istu istrajnost pobunjenici su ostvarivali samo kratkotrajne uspjehe. Tijekom 1814. ojačane španjolske snage u Venezueli su pretrpjele niz poraza ali su najzad potukle Bolivara kod La Puerte 15. lipnja 1814. Osvojile su Caracas 16. srpnja 1814. i ponovo su potukle pobunjenike kod Aragve 18. kolovoza 1814. godine. U ovoj borbi Španjolci su izgubili 2000 ljudi od 10 000 koliko ih se borilo a pobunjenici su izgubili 3.000 ljudi. Bolivar i druge vođe vratile su se u Novu Granadu.

Vojska predvođena lojalistom Hoseom Tomasom Bovesom je pokazala svoju ključnu vojnu ulogu. Okrećući se protiv neovisnosti, ovi izuzetno pokretni, izuzetni borci su još jednom potisnuli Bolivara iz njegove rodne zemlje.

Bolivar se vratio u Venecuelu prosinca 1816. ponovno vodeći neuspješnu borbu protiv Španjolaca od 1816. do 1818. godine.

Bolivar se još jednom vratio u Venezuelu travnja 1821. predvodeći vojsku od 7.000 ljudi. Kod Karaboba 24. lipnja njegove snage su do nogu potukle Španjolce i revolucionarne snage su izvojevale neovisnost Venezuele.

Paragvaj

Paragvaj je poslije Haitija prvi postigao neovisnost 1811. godine dijelom zahvaljujući svojoj geografskoj izoliranosti, dijelom tradiciji ustanka od 80 godina ranije. Snažnu prvobitnu motivaciju patriotskog pokreta inicirala je grupacija najkrupnijih vlasnika plantaža duhana. Fransija Gaspar poznat kao doktor Fransija bio je vodeća ličnost suprostavljena veleposjednicima. Čovjek mnogih reformi koje su imale odjek u širokim slojevima stanovništva. Zatvorio je vanjska tržišta i ukinuo vanjsku trgovinu a potom je podigao tvornicu oružja i baruta. Slijedeći korak bio je eksproprijacija velikih latifundija bez naknade stvorenih nakon progona jezuita. Jedan dio zemlje podjeljen je seljacima u sitnim parcelama a drugi je ostao državi u formi velikih stočarskih dobara. Podigao je cijene i željeznom rukom je spriječio špekulacije robom za osnovne potrebe. Konfisicirao je crkvena dobra a samostane pretvorio u vojarne. Jakobinac, bez stranke, uspjeva pridobiti siromašne, robove i sitnu buržoaziju formiranu u gradovima . Krajem 18. stoljeća paragvajsku zatvorenost je razbila britanska diplomacija koja je uz pomoć Brazila i Argentine podstakla pobunu aristokracije i srušila taj usamljeni jakobinski režim.

Kolumbija

Od 1815. oslobodilački pokret u Venezueli kao i u najvećem dijelu Španjolske Južne Amerike je zapao u izuzetno tešku poziciju. Velika vojna ekspedicija koju je poslao Fernando VII. te godine je preotela Venezuelu i najveći dio Nove Granade. Novi Bolivarov napad na Venezuelu 1816. predstavljao je težak neuspjeh.

Godine 1819. Bolivarove snage su prešle Ande i prodrle u Novu Granadu lipnja i srpnja iste godine. U bici kod Bojača 7. kolovoza 1819. godine njegova vojska od 2.000 ljudi potukla je 3.000 španjolskih i kolonijalnih boraca. U proljeće 1820. Bolivarove republikanske snage su zauzele Bogotu. Nakon toga Bolivar je postao prvi predsjednik Velike Kolumbije.

Ekvador

Ekvador je od 1614., pripadao Vicekraljevstvu Perua, a od 1739. Vicekraljevstvu Nova Granada. Već u 18. stoljeću, kreoli su na teritoriju današnjeg Ekvadora pokušavali ostvariti neovisnost.

Dana 9. kolovoza 1809. godine, osnivanjem Neovisne hunte čiji je predsjednik bio Huan Pio Montufar, počela je borba za neovisnost Ekvadora. Već 10. kolovoza smjenjuje se predsjednik Audijencije i proglašava se neovisnost Kita. Vicekraljevi Perua i Nove Granade su poslali vojne ekspedicije, koji su ugušili ovaj ustanak.

Kada je Fernando VII. odbio priznati Ustav iz Kadiza, to izaziva val pobuna i oslobodilačkih pokreta širom španjolskih kolonija u Americi. Na taj način Kraljevska Audijencija u Kitu uspjeva da se odcjepi od metropole nakon Bitke kod Pinčinče 24. svibnja 1822.

Teritoriji Kita i Gvajakila koji se bio odvojio od španjolske dominacije 1820. i imao je vlastitu vladu, ušli su u zajednicu koja je dobila ime Velika Kolumbija, kao Južni distrikt. Nakon raspada 1830. iz ove države su nastale Nova Granada (današnje Kolumbija i Panama), zatim Venezuela i Ekvador.

Bolivija

Neovisnost je proglašena još 1809. godine, ali je nakon toga sljedilo 16 godina krvave borbe do uspostavljanja prve republike koja je dobila ime po Simonu Bolivaru, 6. kolovoza 1825.

Napoleonska invazija na Iberijski poluotok je dovela u pitalje lojalnost visokih staleža u gornjem Peruu. Većina njih je ostala lojalna Središnjoj Hunti u Španjolskoj i čekala da vidi što će se dogoditi. Prvi sukobi su izbili 25. svibnja 1809. godine kada su radikalni kreoli odbili priznati vlast središnje hunte i zahtjevajući neovisnost, zauzeli su ulice. Ovaj revolt je bio jedan od prvih u Latinskoj Americi, ali je ubrzo ugušen.

Dana 16. srpnja 1809. godine Pedro Domingo Muriljo je poveo drugi ustanak kreola i mestika u La Pazu, i proglasio neovisnost Gornjeg Perua u ime Fernanda VII. Lojalnost prema španjolskom kralju je iskorištena da bi se neovisnosti dao legitimitet. Do studenog 1809. godine, Kočabamba, Oruro i Potosi su se pridružili Murilju. Iako su ustanak u La Pazu ugušile trupe vicekranja Perua, i u Čukisaki trupe vicekralja Rio de la Plate, Gornji Peru nikada više nije bio pod potpunom kontrolom Španjolske.

Tijekom sljedećih sedam godina Gornji Peru je bio poprište borbi između snaga Ujedinjenih provincija Rio de la Plate (današnja Argentina) i rojalista iz Perua. Iako asu rojalisti odbacili tri argentinske invazije, gerile su uglavnom kontrolirale većinu teritorija gdje su se formirale tzv. republikete ("republikice"), to jest, ustanički centri, odakle će poteći borba za neovisnost.

Do 1817. Gornji Peru je bio uglavnom miran i pod kontrolom Lime. Nakon 1820. Konzervativna stranka kreola je podržala generala Pedra Antonija de Olanjetu koji je odbio prihvatiti mjere španjolskih kortesa, ali također je odbio da se pridruži ustanicima Simona Bolivara i Antonija Hosea de Sukrea. Nije htio priznat poraz ni nakon odlučujuće bitke kod Ajakuča 1824. godine, posljednje velike bitke rata za neovisnost Latinske Amerike. Na kraju ga je pobjedio Antonio Hose de Sukre travnja 1825. godine, a nova država je dobila ime po Simonu Bolivaru - Bolivija.

Urugvaj

Kada su u Montevideo stigle vijesti o formiranju Prve patriotske vlade u Buenos Airesu, pojavili su se prvi znaci želje za neovisnošću. Dana 28. veljače, 1811., oko stotinjak patriota na čelu sa Hoseom Vijerom Venansijem Benavidezom, zauzeli su gradove Mercedes i Sorijano i proglasili kraj španjolske dominacije. U međuvremenu, Hose Hervasio Artigas je organizirao vojsku u Buenos Airesu i krenuo u Urugvaj gdje je posle prvih uspjeha, krenuo u opsadu Montevidea. Vicekralj je tražio pomoć od Portugalaca iz Brazila, koji su potukli Artigasa i ušli u Montevideo. Posredovanjem vlade iz Buenos Airesa, portugalske trupe su se povukle a Artigas se vratio na čelo vojske i ponovo postavio opsadu oko Montevidea koja je trajala gotovo dvije godine (kapitulacija 20. lipnja 1814).

Godine 1816. opet dolazi do portugalske intervencije u Urugvaju. Montevideo opet pada u ruke Portugalcima 1817. godine. Artigas je pobjegao u Paragvaj, gdje je ubrzo umro.

Godine 1821. Brazil je aneksionirao Orijentalnu prevlaku ( danas, Urugvaj), pod imenom Provincija Sisplatina, u čijem će sastavu ostati do 1825., kada je Juan Antonio Lavalleja sa još 33 Urugvajca napao zemlju, i uz ogromnu podršku naroda, osvojio Montevideo i proglasio neovisnost Urugvaja 25. kolovoza 1825.

Meksiko

Rat za neovisnost Meksika je jedan od hispanoameričkih ratova za neovisnost koji su najduže trajali. Počeo je 1810., kao seljačka buna protiv kolonijalnih gospodara, a završio se 1921. pobjedom alijanse liberala i konzervativaca.

Vodeća figura u borbi za nezavisnost Meksika bio je Migel Idalgo, svećenik malog grada Dolores. U svom domu je organizirao sastanke na kojima su bili dobro došli kako Indijanci, tako mestici, kreoli i Španjolci. Na tim sastancima se raspravljalo o socijalnim i ekonomskim temama, i ubrzo su prerasli u antikolonijalnu konspiraciju. Početak ustanka je bio određen za 8. prosinca 1810., no međutim, konspiratori su bili obavješteni da su otkriveni, te su bili primorani da požure sa dizanjem ustanka. Tako su već u rujnu počele prve borbe, a ustanici su krenuli ka gradu Meksiku, u namjeri da ga zauzmu. Nakon prvih uspjeha i nekoliko zauzetih gradova, stigli su do Meksika ali nisu uspjeli da ga zauzmu. Nakon toga su krenuli ka sjeveru, ka Teksasu, ali su pali u zasjedu kod grada Monklove i svi bili pohvatani, zajedno sa Idalgom, kojem je kao svećeniku, sudila Inkvizicija i osudila ga na smrt paljenjem na lomači. Kazna je izvršena 30. srpnja 1811. godine.

Nakon Idalgove smrti, vodstvo je preuzeo Hose Marija Morelos. Pod njegovim vodstvom su zauzeti gradovi Oaksaka i Akapulko, održan je Kongres u Chilpancingu na kojem je Meksiko formalno proglasio neovisnost od Španjolske i na kome je ratificiran tekst onoga što će se kasnije pretvoriti prvi meskički Ustav. Također je odbijena duga opsada grada Kautle. Međutim, Morelos je 1815. godine uhvaćen od strane rojalista i pogubljen 22. prosinca u San Kristobal Ekatepeku.

Od 1815. do 1821, rat za nezavisnost se pretvorio u gerilski rat u kome su se istakle dvije figure: Gvadalupe Viktorija (kasnije prvi meksički predjsednik) u Puebli, i Visente Gerero u Oaksaki. Međutim, nakon 10 godina borbe, pokret za neovisnost je bio blizu totalnog kraha. Ustanici su se suočavali sa žilavim otporom rojalista i apatijom najuglednijih kreola kolonije. Pretjerano nasilje ustanika Idalga i Morelosa je natjeralo kreole da se povuku iz borbe i da se nevoljko pridruže španjolskoj strani, odlučivši čekati trenutak kad bi mogli naći manje krvav put do neovisnosti. U tom trenutku izbija na površinu lik kreola Avgustina de Iturbidea, koga je vicekralj poslao da zada konačni udarac snagama Gerera u Oaksaki. Proslavio se u prvim godinama revolucije po tome što je strastveno progonio Idalgove i Morelosove pristalice. Bio je miljenik meksičke crkve i enkarnacija savršenog kreola konzervativca: pobožan, posvećen zaštiti privatne svojine i društvenih privilegija. Međutim, Iturbide nije bio zadovoljan: nije imao visok vojni čin i nije bio bogat.

Iturbideova ekspedicija se podudarila sa uspješnim vojnim udarom u metropoli - vođe vojnog udara su bile sazvane da organiziraju borbu protiv ustanika u Americi, natjerali su Fernanda VII. da potpiše liberalni Ustav 1812. godine. Iturbide je u tom događaju vidio priliku da se kreoli domognu vlasti i neovisnosti u Meksiku, te je promjenio stranu, opozvao Gerera na pregovore i nagovorio ga da udruže snage. Postavio je tri uvjeta: da Meksikom vlada neki europski monarh, da kreoli i Španjolci imaju ista prava i da katolička crkva zadrži sve svoje privilegije i vjerski monopol u zemlji. Dana 24. veljače 1821., Iturbide i Gerero su pozvali sve snage Meksika da se ujedine u borbi za neovisnost. Dana 24. kolovoza, Iturbide je potpisao dokument sa vicekraljem Nove Španjolske, poznat kao Sporazum iz Kordobe, kojim se priznaje neovisnost Meksika. Ovdje Iturbide dodaje klauzulu da ukoliko nijedan europski monarh ne prihvati meksičku krunu, na prijestolje može stupiti i neki kreol, što će on kasnije iskoristiti i proglasiti se prvim carem Meksičkog carstva. Privremena skupština je 28. rujna proglasila Povelju neovisnosti. Dana 5. siječnja 1822. Generalna kapetanija Gvatemala (u čiji sastav su ulazile Čijapas, Gvatemala, Salvador, Nikaragva, Kostarika i Honduras) proglasila je neovisnost i pripojena je Meksičkom carstvu. Međutim, godinu dana kasnije, Meksičko carstvo se raspalo i repubikanci su uspostavili demokraciju i meksičku državu.

Srednja Amerika

Za razliku od ostalih dijelova španjolskih kolonija koje su organizirale vlastite hunte, Kapetanija Gvatemala je ostala pod španjolskom upravom. Velika kapetanija Gvatemala (zajedno sa Vicekraljevstvom Peru) je potvrdila vjernost Središnjoj hunti u Kadizu i nastavila slati "patriotske doprinose" u metropolu, ali je zahtjevala veći utjecaj i predstavnike u Središnjoj hunti. Kad je Središnja hunta raspisala izbore za Generalne Kortese, svaki dio Kapetanije je poslao svog predstavnika. Predstavnik Salvadora je tražio osnivanje posebne biskupije, odvojene od Gvatemale, međutim, mnogi su željeli mnogo veću autonomiju.

Početkom 19. stoljeća, bilo je više ustanaka u cijeloj Kapetaniji Gvatemala (koja je uključivala današnju meksičku državu Čijapas, Gvatemalu, Honduras, Salvador, Nikaragvu i Kostariku). Godine 1811. dižu se prvi ustanci u Salvadoru, u Nikaragvi, iste godine izbila su dva u Leonu i Granadi, u Gvatemali, 1813., a 1814., novi ustanci i u Salvadoru.

Kada je Meksiko proglasio nezavisnost 1821., Velika kapetanija Gvatemala je također proglasila neovisnost od španjolske krune 15. rujna 1821., međutim ulazi u sastav novoformiranog Meksičkog carstva.

Međutim, godinu dana kasije, Meksičko carstvo se raspalo i zemlje kapetanije Gvatemale, osim Čijapasa, su formirale novu državu Srednjoameričku Federalnu Republiku, srpnja 1823., koja također neće biti dugog vijeka - nakon građanskog rata (1839.—1840.) dolazi do njenog raspada i stvaranja država Srednje Amerike kakve danas poznajemo.

Brazil

Povijest osvajanja, kolonizacije i stjecanja neovisnosti Brazila je umnogome drugačija nego u drugim dijelovima Latinske Amerike. Stjecanje neovisnosti SAD i Francuska revolucija od samih početaka imaju veliki utjecaj na događanja u Brazilu, osobito među portugalskim časničkim korom i domaćom elitom. U tom krugu okupljaju se nezadovoljnici koji planiraju pobunu protiv Lisabona iako je Portugal imao liberalniji odnos prema Brazilu nego Španjolska prema svojim Indijama. Godine 1797. u Baiji izbija ustanak vojske, sirotinje i robova ali on nije imao za cilj promjenu političkog sustava. Promjene je donijela sama portugalska monarhija, stjecajem okolnosti spašavajući svoj opstanak od Napoleona. Dolazak portugalskog kralja u Brazil sa brojnim plemstvom i sigurnost utočišta koje je nađeno u koloniji, u Riu, novoimenovanoj prijestolnici Portugalskog imperija, bilo je sudbonosno za Brazil. Ranije nezadovoljstvo kreola splaslo je njihovim uključenjem u novu vladu. Provedene su reforme sa trajnim posljedicama: otvorene su luke za slobodniju trgovinu a zemlja je 1815. dobila status kraljevstva, uvedena je brazilska moneta, formirana je Brazilska banka, pojavljuju se novinska glasila a unaprijeđeni su i znanost, prosvjeta i kultura. Stvorena je klima prividne neovisnosti.

Ipak nakon Napoleonovog poraza kreoli se protive daljnjem boravku kralja u Riju. Separatisti Pernambuka dižu 1817. ustanak ali opet bez osobitog odjeka u društvu. Poslije promjena u Portugalu kralj Joao II. je 1820. napustio Rio, ali je kao regenta, tj. kao predsjednika vlade ostavio sina Pedra I. 1821. a ovaj je odmah požurio da se proglasi za zaštitnika Brazila. Ubrzo proglašava neovisnost Brazila 1822. godine. Merama represije potiskuje liberale. Krvoproliće je izbjegnuto ali je nastavljena žestoka politička borba osobito oko Ustava iz 1824. godine kada je obnovljeno ropstvo kao ekonomska osnova privrednog sustava. Moć veleposjednika, barona kave i šećera ostala je netaknuta. Apsolutizam je djelomično ograničen saborom i većom samostalnošću provincija ali to nije bilo dooljno opoziciji koja u većini provincija podiže ustanke 1833.-1849. sa zahtjevom uspostvljanja republike. U toj borbi sudjelovao je i Đuzepe Garibaldi, istaknuti borac za ujedinjenje Italije.

Polovinom 19. stoljeća u Brazil stiže veliki val imigranata iz Europe (oko 500.000 ljudi). Formiranje Republikanske stranke 1883. i Konfederacije abolicionista ojačalo je opoziciju čiji pritisak primorava monarhiju da 1888. godine ukine ropstvo. Prodor liberalnih stranki u najviše krugove vojske doveo je naredne godine do svrgavanja monarhije vojnim pučem bez krvi. Federativna Republika Brazil proglašena je 1889. godine i prihvaćen je nov Ustav 1891. godine.

Panama

Dana 10. studenog 1821. godine dolazi do pobune u mjestu Vilja de los Santos, što označava početak borbe za neovisnost Paname. U gradu Panama, na čelu rojalističke vojske je bio general Hose Fabrega, panamski kreol koji je uskoro prešao na stranu pobunjenika zajedno sa klerom i pomogao konomski pokret.

Dana 28. studenog 1821. godine sazvan je Otvoreni kabildo na kome je proglašena neovisnost od Španjolske.

Ubrzo će Panama ući u sastav novoosnovane Velike Kolumbije.

Dominikanska Republika

Stjecanje neovisnosti Dominikanske Republike bio je proces koji je trajao gotovo više od pola stoljeća. Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, Hose Nunjez Kaseres je uspio da 1821. proglasi neovisnost otoka od španjolske dominacije, no međutim, već sljedeće godine (1822.), Haiti je anektirao istočni dio otoka, pod čijom će vlašću ostati do 1844. Do 1861. režim koji je poznat kao Prva Republika, bio je uzdrman internim sukobima liberala i konzervativaca kao i stalnim upadima haićanske vojske, što je dovelo do odluke da se zemlja vrati pod španjolsku vlast. Između 1861. i 1865. istočni dio otoka je imao status španjolske provincije. Ali, zbog mnogih gerilskih napada, na kraju su se španjolske trupe povukle i Dominikanska Republika je dobila neovisnost 1865. godine.

Kuba

Kuba i Portoriko su bile jedine dvije kolonije u Latinskoj Americi koje su ostale pod španjolskom vlašću u drugoj polovini 19. stoljeća. Nacionalna svijest Kubanaca počela je da se formira tokom 17. i 18. stoljeća, da bi se proces završio podstaknut prije svega stjecanjem neovisnosti SAD, i potom i ostalih latinoameričkih zemalja. Oružana borba za neovisnost Kube je počela 1868. godine, sa neslužbenom podrškom SAD, i trajala je do 1898. godine.

Prvi rat za neovisnost protiv Španjolske trajao je od 1868. do 1878. godine. U toku tog rata, a i prije njega, Kuba je sve više padala pod utjecaj SAD. Radnička klasa je krajem 19. stoljeća doživjela veliki razvoj. Na Prvom radničkom kongresu 1892. godine, odlučeno je da se potpomogne pokret za neovisnost na Kubi i da se krene u konačnu borbu . Ovaj kongres je bio začetak Revolucionarne kubanske stranke koju je predvodio Hose Marti u SAD.

Godine 1895. Hoze Marti, Maksimo Gomez i Antonio Maceo se iskrcavaju na Kubu sa revolucionarnom vojskom i započinju konačni rat za neovisnost. Isprva, Španjolci odgvaraju oštrom represijom ali već od 1896. godine rat za neovisnost Kube postaje internacionalni događaj u koji se uključuju i SAD i koji će kulminirati u španjolsko-američkom ratu koji je završen Pariškim sporazumom od 10. prosinca 1898. godine, kada je Kuba stekla neovisnost. Međutim, odmah nakon potpisivanja ovog sporazuma, SAD su okupirale otok i ostale tamo do 1902. godine kada joj se priznala nezavisnost, međutim, i dalje se osjećao veliki uticaj SAD koje su intervenirale na otoku kad god su to smatrale neophodnim. Značajna imena kubanske borbe za neovisnost su Hoze Marti, Maksimo Gomez i Antonio Maceo.

Ostatak kolonijalizma

Od francuskih kolonija, u ovom položaju ostale su Francuska Gvajana, Gvadelup i Martinik. Godine 1946. ukinut im je status kolonija i postale su prekomorski departmani Francuske.

Portoriko je tijekom 400 godina bio pod španjolskom kolonijalnom vlašću, da bi ga 25. srpnja 1898. godine okupirale SAD u toku španjolsko-američkog rata. Pariškim sporazumom iz 1898. preostale španjolske kolonije su prešle u posjed SAD, pa samim tim i Kuba, Portoriko i Filipini. Godine 1900. vojnu vlast zamjenjuje civilna. Godine 1917. Portorikanci dobijaju državljanstvo SAD. Godine 1952. Portoriko postaje otočni američki teritorij sa komonveltskim statusom, koji ima i dan danas.

Katolička crkva i borbe za neovisnost

Katolička crkva je bila na strani španjolske monarhije. Pape Pio VII. i Lav XII. činili su sve što je u njihovoj moći da spriječe odvajanje kolonija od metropole. Umjerenije držanje crkva izražava tek od 1823. godine poslije međunarodnog priznanja suverenosti novoformiranih država. Ovaj, elastičniji odnos prema promjenama bio je u funkciji potrebe da se zadrži utjecaj na vjernike. U kasnijem periodu crkva osporava pravo patronata države, odnosno pravo predlaganja crkvenih velikodostojnika. Drugi problem se ticao priznanja crkve i njene uloge u svjetovnoj vlasti. U načelu, pravo katoličke crkve da bude državna religija nije bilo sporno. Samo se Bolivar zalagao za razdvajanje države i crkve. Svi ostali osloboditelji i prvi ustavi proklamirali su za državnu religiju katolicizam. Ipak, odvojena od Rima i Madrida crkva slabi i podređena je svjetovnim vlastima. Crkva nije povratila svoju statusnu moć iz vremena prije oslobođenja.

Katolički kler u toku rata za neovisnost duboko se podjelio. Onaj niži stao je uz osloboditelje. Jedan njegov dio bio je pokretač i inspirator oružane borbe kao u Meksiku. Visoki kler, uz rijetke izuzetke bio je protiv revolucije.

Međunarodno priznanje

Stav europskih sila

Pad Napoleona izmjenio je odnos snaga u Europi. Sveta Alijansa, formirana na Bečkom kongresu imala je zadatak da povrati predrevolucionarno stanje i da ga održava. Sredinom listopada 1822. godine održan je Veronski kongres na kome su članice alijanse vijećale o reakciji na događanja u Španjolskoj. Britanski ministar Kening nije išao osobno već je poslao Wellingtona i dao mu jasne instrukcije da ne pristaje na zajedničku izjavu koja bi govorila da Španjolska ima pravo na vladavinu južnoameričkim kolonijama i koja bi proglasila južnoameričke revolucionare za buntovnike.

Kaning je znao da se Sveta alijansa pod kojom su se 1823. podrazumijevale Rusija, Austrija, Pruska i Francuska ne zadovoljava samo gušenjem španjolske revolucije već da ima nameru da pošalje francuske snage u Latinsku Ameriku. Meternih i car Aleksandar I. Romanov bili su suglasni sa ovim poduhvatom ali je Kaning bio izričito protiv. Slanje velikog vojnog kontigenta u Latinsku Ameriku bez britanskog pristanka bio je nezamisliv poduhvat. Meternih je pokušao da splektarenjem ugrozi Kaningov položaj u Britaniji ali mu to nije uspjelo.

Nakon donošenja Monroove doktrine car Aleksandar I. je shvatio da se pitanje Latinske Amerike mora skinuti sa dnevnog reda. Meternih je ostao jedini pobornik reakcije u iberijskim kolonijama. Kada je 1824. predložio sveevropski kongres na kome bi bilo razmatrano pitanje Latinske Amerike Kaning se ovome energično suprostavio. Tu Kaning izjavi da namjerava da sklopi trgovački sporazum sa državom Buenos Aires (tako se 1824. zvala Argentina).Engleske industrijalce je pridobio tvrdeći da ako se oni ne dokopaju latinoameričkog tržišta da će to učiniti SAD.

Siječnja 1825. Velika Britanija je službeno priznala Argentinu, Kolumbiju i Meksiko.

Stav SAD-a

SAD su u početku podržale rat za neOvisnost šireći na taj način vlastiti utjecaj. Sa propašću Napoleona, skoncentrirale su svoju pažnju više na preuzimanje Floride od Španjolske i zadržavanje Kube kao kolonije nego na borbu Latonoamerikanaca. Tim više što se u njihovom javnom mnjenju malo znalo o borbama na jugu kontinenta. Kada su europske aspiracije prema španjolskim kolonijama porasle, SAD su osnažile već izrečenu strategiju Washingtona (1796.) i formulirale čuvenu doktrinu Monroa (1823.) Riječ je o deklaraciji predsjednika Monroa u kojoj se precizira politika SAD prema europskim pitanjima. U njoj je koncizno i jasno rečeno da SAD:

• neće dozvoliti bilo kakvu kolonizaciju Amerike
• da će tolerirati postojeće kolonije
• da se neće miješati u europske probleme
• da odbacuje europsko miješanje u američka pitanja.

Osnovno geslo te politike sadržano je u dvije reči: Amerika Amerikancima.

Formalno upućena Europi Monroova doktrina je u stvari naznačila buduću ekspanzionističku politiku prema Latinskoj Americi. U kolonijalnom položaju ostale su Kanada, Kuba, Portoriko, Nizozemska Gvajana, Francuska Gvajana i Mali Antili. Sama po sebi ova doktrina nije donijela međunarodno priznanje latinoameričkih država ali je ubrzala njihovo sukcesivno prihvaćanje kao neovisnih država. Portugal je priznao Brazil kao neovisnu državu nakon vojnog poraza kod Baije (1825) a Španjolska je to učinila tek nakon liberalne revolucije (1820). Prvo je priznala neovisnost Meksika (1836.), a zatim Ekvadora, Čilea, Venezuele i Bolivije. Ostale zemlje Europe priznavale su novoformirane države prema potrebama svojih trgovačkih veza.

Nadmoć SAD-a

Poslije secisionističkog rata između sjevera i juga (1861-1865) SAD su obnovile i učvrstile svoje unutrašnje jedinstvo. Međunarodni izolacionizam i nezainteresiranost za europska pitanja olakšao je da se ujedinjeni prostor Amerike okrene ka razjedinjenim državama Mesika, Srednje i Južne Amerike kao neprikosnoveni arbitar. Monroova doktrina štitila je interese SAD ali ne i cijele Amerike. Naprotiv ona je ozakonila zloupotrebu Latinske Amerike od strane samih SAD. Prva panamerička konferencija (Washington, 1889.) utemeljila je i službeno mehanizam kontrole i dominacije kasnije usavršene institucijom panamerikanizma. Zaobiđen je pozitivan prilaz međunarodnim odnosima, sadržan u načelu suradnje među jednakima kakav je zastupao Bolivar.

Neostvaren san

Ideja jedinstva Amerike ostala je san njenih oslobodilaca, prije svega Bolivara. Bolivar je pokušao da svoju ideju provede u djelo na Kontinentalnom kongresu sazvanom u Panami 1826. godine. On je bio kulminacija političke volje o jedinstvu i bratimljenju Amerike poslije 15 godina borbe i stradanja. Ideja ujedinjenja imala je mnogobrojne vanjske i unutrašnje protivnike. Najviše su se protivile europske sile, robovlasnici sa juga SAD, Paragvaj i provincije La Plate. Podrška je stizala od Velike Kolumbije (objedinjene tri države), Perua i Bolivije koje je ujedinio Bolivar, zatim Meksika i Srednje Amerike. Panamski kongres je prihvatio Opći ugovor o uniji i konfederaciji ali su ga ratificirale samo države Velike Kolumbije koje su bile već ujedinjene. Pokušaj sazivanja novog samita je propao.

U kasnijem periodu Latinska Amerika nije izrazila veći stvarni interes za približavanje ili ujedinjavanje izuzev u modernom dobu preko labavih i vanjsko kontroliranih političkih formi panamerikanizma i najnovijih oblika ekonomske uaradnje (Latinska unija). Istovremeno je rasla agresivnost velikog sjevernog suseda. Uzajamne odnose osobito je pogoršalo oduzimanje velikih meksičkih teriorija od strane SAD. Bolivar je bio ogorčen na SAD i Europu što su mirno promatrali borbu za neovisnost i uključivali se isključivo kada je njima to odgovaralo. Bolivar je govorio:

• „Engleska strahuje od revolucija u Europi, a priželjkuje je u Španjolskoj Americi. Prva joj nalaže opreznost a druga nudi prirodna bogastva.“

U jednom pismu je napisao:

• „Imati ćemo u mladosti turore, u zrelosti gospodare i tek u starosti biti ćemo slobodni.“

Kritizirao je i SAD:

• „SAD, koje toliko cijene svoju slobodu ne vole one koji su zaljubljeni u vlastitu.“

Povijest je brzo potvrdila njegova mišljenja. Monroova doktrina nije bila prepreka Španjolskoj da 1829. napadne Meksiko. Britanija je zauzela 1833. Malvine uz pomoć SAD, a 1835. i Belize iako je Gvatemala tražila pomoć pozivajući se na Monroovu doktrinu. U kasnijem periodu usljedio je čitav niz agresija i intervencija koji nije prestajao do današnjih vremena.