Povijest Bosne i Hercegovine

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Flag of Bosnia and Herzegovina.svg

Ovaj članak je dio niza o
povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek
Iliri na tlu Bosne i Hercegovine
Rimljani u Bosni i Hercegovini
Srednji vijek
BiH u ranom srednjem vijeku
Srednjovjekovna bosanska država
Novi vijek
BiH u Osmanskom Carstvu
BiH u Austro-Ugarskoj
Kraljevina Jugoslavija
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Socijalistička Jugoslavija
Drugi svjetski rat u BiH
BiH u socijalističkoj Jugoslaviji
Suvremena BiH
Rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska država

Dio serije članaka o
Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine
Flag of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg
Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije
Austro-Ugarska i prva Jugoslavija
Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija
Domovinski rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Prapovijest i antičko doba[uredi VE | uredi]

Ilirska plemena[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Iliri na tlu Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina je pretežito gorovita zemlja, ali postoje brojne riječne doline i plodna riječna i krška polja poput Sarajevskog, Lijevča, Livanjskog, Duvanjskog, Glamočkog, Popovog polja i dr. Planine obiluju šumama i sočnim pašnjacima, raznim rudama, poglavito željezom, ugljenom, srebrom, zlatom, olovom, a postoji i veliki rudnik soli kraj Tuzle (tuz, turski znači sol).

Tu su otkrivena i poznata pretpovijesna arheološka nalazišta od starijeg (paleolit) do mlađeg (neolit) kamenog, brončanog i željeznog doba. Paleolitska su naselja u gornjem tijeku rijeka Bosne, Ukrine i Usore (Kamen, Kadar i dr.), te uz rijeku Bregavu nedaleko od Stoca (Badanj), neolitska su nalazišta također brojna, npr. Butmir kraj Sarajeva, Gornja Tuzla, Kakanj, Nebo kraj Bugojna, Zelena pećina kraj Mostara i druga. Najveći broj istraženih arheoloških nalazišta pripada razdoblju bronce i željeza, npr. Glasinac, a vazna su i sojenička naselja poput Donje Doline na Savi, Ripca i Golubica na Uni i druga.

U tom razdoblju na području današnje Bosne i Hercegovine živjela su brojna ilirska plemena: Delmati, Dezitijati, Breuci, Mezeji, Japodi. U 4. stoljeću prije Krista prodrli su Kelti. Od 2. stoljeća postojala je tu i ilirska kraljevina, koju su zauzeli Rimljani.

Rimska provincija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rimljani na tlu Bosne i Hercegovine

Rimljani su poslije sloma ilirskog (Batonovog) ustanka od 6. do 9. godine po Kristu trajno zavladali ovim prostorima i započeli proces romanizacije ilirskog pucanstva. To područje, koje Rimljani nazivaju Ilirikom, bilo je podijeljeno na dvije ili tri provincije. Većinu područja današnje Bosne i Hercegovine pokrivala je provincija Dalmacija (prije Ilirik), a sjeverne dijelove provincija Panonija. Po podjeli Rimskog Carstva na Zapadno i Istočno (395.) pripadalo je područje Bosne i Hercegovine u cijelosti zapadnoj polovici Carstva, a po njegovoj propasti 476. drži ga Istočno Rimsko Carstvo zatim, Istočni Goti, pa Bizantinci, koji su njim upravljali sve do seobe naroda i doseljenja Hrvata.

Rimljani su na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine sagradili brojne ceste, koje su povezivale upravna središta na Jadranu i Panoniji (poput Salone, Siscie, Sirmiuma) s unutrašnjošću, otvorili neke rudnike željeza, srebra, soli, podigli vojne logore, manje gradove i naselja uz ceste. Za postojanja Zapadnog Carstva čitavo je područje primilo kršćanstvo i pripadalo nadbiskupiji u Saloni, a dijelovi nadbiskupiji u Sirmiumu.

Srednjovjekovna Bosna[uredi VE | uredi]

Rani srednji vijek[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u ranom srednjem vijeku

Potkraj 6. stoljeća počinju česti upadi Avara i Slavena iz Podunavlja na područje današnje Bosne i Hercegovine, poglavito otkad je avarski kagan Bajan 582. zauzeo veliki rimski grad Sirmij na Savi. U početku 7. stoljeća, Hrvati osvajaju provinciju Dalmaciju i njeno središte Salonu. Ilirsko i romanizirano pučanstvo povlači se u unutrašnjost Balkanskog poluotoka, gine u borbama ili se pomalo asimilira.

Od 7. do 9. stoljeća, povijest područja Bosne i Hercegovine nije dovoljno poznata, a od sredine 9. stoljeća postoje izvori koji potvrđuju njegovu pripadnost Primorskoj Hrvatskoj za Trpimira, a od 925. i Hrvatskom Kraljevstvu. U 10. stoljeće, dvije je godine tu vladao srpski (raški) knez Časlav. Potkraj 11. stoljeća, zavladao je nakratko dukljanski knez Bodin, povremeno upadaju Ugri i Bugari, a bizantski carevi nastoje ostvariti svoju seniorsku vlast.

Sredinom 11. stoljeće, područje današnje Bosne i Hercegovine, pripadalo je Hrvatskom Kraljevstvu. Oko 950. godine, bizantski car-pisac Konstantin Porfirogenet spominje “zemljicu Bosnu” kao posebnu oblast oko izvora rijeke Bosne i njenih gornjih pritoka, tj. u Sarajevskom polju, u kraju koji se od davnina nazivao Vrhbosnom. Budući da je područje današnje Bosne i Hercegovine činilo središnji dio zapadnog dijela Balkanskog poluotoka i bilo bogato rudama, ali teško dostupno i geografski izolirano, ni jedan vladar nije tu dugo zadržao vlast. U Bosni, su se stoljećima sukobljavali interesi Hrvatske i kasnije hrvatsko-ugarskih kraljeva i Bizanta, zapadne Katoličke i Istočne, bizantske crkve, tj. Rima i Carigrada. Zbog toga je i proces pokrštavanja i dublje kristijanizacije tekao vrlo sporo i uz dugo zadržavanje poganskih vjerovanja.

Kad je Hrvatska 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom, područje Bosne i Hercegovine, bilo je s tri strane okruženo tom državom. Njeni vladari iz dinastije Arpadovića nastoje je otrgnuti od bizantskog utjecaja i trajno zadržati pod svojom upravom. Zbog toga su za bana uputili u Bosnu, Borića, Hrvata iz Slavonije, koji je bio prvi poznatiji vladar tog područja (1150.-1163.). Drugi, važniji ban bio je Kulin, za koga se može reći da je utemeljitelj bosanske države (1180.-1204.). Za njegova banovanja Bosna se razvila gospodarski, ojačala politički, sklopila prvi trgovački ugovor s Dubrovčanima. Tijekom 13. stoljeća, u Bosnu su dosli rudari Sasi i otvorili rudnike, koji rade i danas (Fojnica, Srebrenica, Olovo i Križevo).

U to doba se iz krila Rimokatoličke crkve izdvaja po nekim svojim obredima tzv. Crkva bosanska. Budući su zbog toga, Kulin i njegova crkva bili optuženi zbog krivovjerja, on je 1203. godine sazvao opći sabor naroda na Bilinu polju i javno se odrekao hereze. Očito je u tom potezu bilo više političkih, nego vjerskih interesa što će pokazati i kasnije tzv. križarski ratovi, koji su usmjereni protiv “Crkve bosanske”.

Banovina Bosna[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Banovina Bosna

U prvoj polovici 13. stoljeća, utjecaj Crkve bosanske počeo se širiti pa je to davalo povoda hrvatsko-ugarskim kraljevima da često upadaju u Bosnu i vode križarske ratove protiv bosanskih krivovjeraca. Kao i Kulin, bio je ban Matej Ninoslav prisiljen odreći se krivovjerja i prihvatiti katoličko učenje. Kad se toga nije držao, imenovali su mu iz Ugarske (Slavonije) protubana Prijezdu, ali je kralj Bela IV. ipak morao s vojskom 1244. godine pokoriti Bosnu. Unutarnji otpori hrvatsko-ugarskom kralju kao i katoličanstvu bili su toliko jaki da je katolički biskup u Bosni morao napustiti zemlju i trajno se nastaniti u Đakovu, u Slavoniji (1252.).

Dok od konca 13. stoljeća, srednjim dijelovima Bosne, Usorom, gospodare slavonski velikaši roda Prijezde, zapadnim dijelovima Bosne (Donji kraji) gospodare sve do 1322. godine hrvatski velikaši, knezovi Šubići Bribirski. Njih su otud potisnuli novi hrvatsko-ugarski vladari iz dinastija Anžuvinaca, također uz pomoć bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića, uzevši od Šubica, Završje (područje s tri velika polja: Glamočkim, Livanjskim i Duvanjskim).

Na jugozapadu je Stjepan II. proširio svoju banovinu na Humsku zemlju (Zahumlje ili Hum), a na sjeveroistoku na oblasti Usoru i Soli. Budući da je Stjepan II. dao svoju kćer Elizabetu za ženu snažnom hrvatsko-ugarskom kralju Ludoviku I., njegov je ugled porastao pa je proširio svoju banovinu do Cetine na Jadranskom moru, do Drine na istoku i Vrbasa na sjeverozapadu. Otada je Bosna važan politički činitelj. s kojim su morali ozbiljno računati svi okolni vladari, poglavito Anžuvinci i Nemanjići, s kojima je Stjepan II. također stupio u rodbinske odnose.

U doba Stjepana II. Kotormanića, u Bosni je opet ojačala Katolička crkva, koju su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291. godine, uskoro utemeljio svoju vikariju pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva a to znači i hrvatstva u Bosni i Hercegovine.

Kraljevina Bosna[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kraljevina Bosna

Od 1353. godine, Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog opsega. Puna dva desetljeća vodio je borbu protiv domaćih velikaša i Ludovika I., a kad je uz njegovu pomoć, u tome uspio, počeo je s jačanjem svoje države i na istoku. Kad je 1373. godine, uzeo gornje Podrinje s manastirom Mileševom, gdje je bio grob Sv. Save, prvog arhiepiskopa posebne Srpske pravoslavne crkve pa zatim zauzeo Trebinje, Konavle i obalu južno do Dubrovnika, uzeo je 1377. titulu kralja. Budući je bio u srodstvu sa srpskom dinastijom Nemanjića okrunio se za kralja “Srbljem i Bosni”. Tvrtku je titulu kralja priznao Ludovik I. pod čiju je krunu Svetoga Stjepana potpadala i Bosna.

Budući da je 1382. godine, umro bez muških potomaka, snažni kralj Ludovik I. Anžuvinac, iskoristio je Tvrtko I. otpor hrvatskog plemstva kralju Žigmundu Luksemburškom, odnosno građanski rat, kojem se i on pridružio i nastavio s jačanjem Bosne, njenim širenjem i na hrvatsko povijesno područje u smjeru Jadranskog mora. Štoviše, Tvrtko je 1382.godine počeo graditi luku Herceg-Novi, a 1385. godine su mu njegovi kraljevski rođaci u Ugarskoj prepustili i Kotor. U jeku protudvorskog pokreta u Hrvatskoj (1390.), ušao je Tvrtko s vojskom u hrvatske, dalmatinske gradove: Split, Šibenik i Trogir i dosao pred Zadar. Tu se proglasio kraljem Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”. Obično se smatra kako je Tvrtko I. kao katolički vladar tim činom obnovio, poslije tri stoljeća hrvatsko kraljevstvo.

Međutim, potkraj 14. stoljeća, na istočnim granicama njegova kraljevstva pojavila se snažna osmanska opasnost, koju brojni vladari na tom području nisu uzeli previše ozbiljno. Doista, Tvrtko ih je 1388. godine, potukao u prvom sukobu, a 1389. poslao je svog vojskovođu Vlatka Vukovića u pomoć Srbima na Kosovu pa je o toj bitci i izvijestio Sv. Stolicu. Nažalost, 1391. godine, na vrhuncu moći Tvrtko umire. Njegova hrvatsko-bosanska kraljevina postaje žtvom unutarnjih velikaških razmirica, a izvana lakim plijenom sve agresivnijih Osmanlija.

Brojni Tvrtkovi nasljednici u idućih sedam desetljeća nisu uspjeli prevladati feudalno rastrojstvo u Bosni, stalne upade hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda sa sjevera i Osmanlija s jugoistoka. Poslije teškog poraza europske križarske vojske u sukobu s Osmanlijama kod Nikopolja 1396. godine, počinju sve češći prodori turskih postrojbi u Bosnu, gdje se sve više ističu velikaši, koji su vladali poput kraljeva. To su, prije svih, Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih krajeva i Sandalj Hranić Kosača na jugu, u Humskoj zemlji. Oni zajedno s bratskim, hrvatskim velikašima, nastavljaju borbu protiv kralja Žigmunda. Njemu je pak pošlo za rukom 1408. godine, prodrijeti sa sjevera u Bosnu gdje je kod utvrde Dobora dao pobiti 170 uglednih bosanskih plemića i tako savaladati bosansko-hrvatsku pobunu protiv budimskog dvora.

Otpor je i dalje pruzao Hrvoje Vukčić Hrvatinić pozvavši 1415. godine, u pomoć i Osmanlije, koji su se vješto koristili dinastičkim borbama i feudalnom anarhijom u Bosni, Hrvatskoj i Ugarskoj te su 1459. godine, dokrajčili Srbiju, a 1463. pokorili i Bosnu.

Bosna je pala bez otpora, “šaptom”, kako su i rekli suvremenici, a posljednji njen kralj Stjepan Tomašević bio je pogubljen poslije osvajanja Ključa i Jajca. Njegova pomajka, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić sklonila se u Rim gdje je uskoro i umrla. Prije smrti, ostavila je svoju kraljevinu Bosnu Svetoj Stolici. Bio je to konac prvog i posljednjeg bosanskog kraljevstva u povijesti.

Humska zemlja, Zahumlje, koja se po hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, od 1448. godine, naziva Hercegovinom odupirala se još dvadesetak godina, ali je ipak 1482. godine, došla pod osmansku vlast. Hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin ustrojio je poslije pada Bosne za obranu svoga kraljevstva, Jajačku i Srebreničku banovinu, koje su, uz Mačvansku banovinu, činile obrambeni pojas od Beograda do Une. Tu crtu obrane držalo je uglavnom hrvatsko plemstvo, ali nakon njegova poraza 1493. godine, na Krbavskom polju, taj otpor slabi. U početku 16. stoljeća, pada Srebrenik u sjeveroistočnoj Bosni, a zatim 1528. godine i Jajce. Sve te krajeve Osmanlije su uključili u svoju najzapadniju pokrajinu, uskoro sandžak, Bosnu koja je, kao i Hercegovina, nastala uglavnom na hrvatskom etničkom prostoru i odakle je dalje njena vojska pljačkala i osvajala područje Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Osmansko razdoblje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu

Islamizacija pučanstva[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Položaj hrvatskog naroda pod osmanskom vlašću i Uspostava turske vlasti

S padom Bosne 1463. godine, nestaje i posebne Crkve bosanske, koja je u odnosu na katoličanstvo bila u manjini. Dio njenih sljedbenika prihvatio je islam, poglavito niže plemstvo, koje je na taj način zadržalo svoje posjede i povlašteni položaj. Zbog čestih križarskih vojni na Bosnu pa Žigmundova pokolja cvijeta bosanskog plemstva kod Dobora 1408. godine i lakših nameta pod Osmanlijama dobar dio plemstva i seljaštva surađivao je s Osmanlijama.

Dio katoličkog pucanstva i plemstva, koje nije htjelo prihvatiti islam i osmanlijsku upravu morao je bježati u slobodne prostore u Hrvatskoj i Ugarskoj, austrijskim zemljama, na područje pod upravom Venecije pa čak i na Apeninski poluotok (danas su to molizanski Hrvati), u Rim i drugamo. Iako je sultan Mehmed II., zvani el Fatih (Osvajač) obećao franjevcu Anđelu Zvizdoviću posebnu povelju (ahdnamu) kojom se bosanskohercegovačkim katolicima jamči vjerska sloboda, ipak su lokalni age i begovi progonili kršćansko pučanstvo općenito, a poglavito ono rimokatoličko. Palili su i rušili njihove crkve ili su ih pretvarali u džamije (npr. kasnije u Bihaću i dr.). Posebice je bio težak tzv. danak u krvi i odvođenje pučanstva u ropstvo. Uobičajilo se odvođenje dječaka, kršćana, u Tursku, njihov preodgoj, islamizacija i obučavanje za posebne jedinice osmanlijske vojske, janjičare. Isto tako su odvođene ljepše djevojke za brojne muslimanske hareme.

Od bosanskog kraljevstva, po osvajanju je ustrojen poseban sandžak (okrug) u sastavu Rumelijskog Pašaluka. Na čelu sandžaka su obično islamizirani Bosanci, čija prezimena podsjećaju na njihovo katoličko, odnosno hrvatsko podrijetlo. Prvi među njima Isabeg Hranušić utemeljio je Sarajevo, danas glavni grad Bosne i Hercegovine. Osim njega spominju se još i begovi Minetovići, Malkočevići, Borovinići, Mihajlovići, Vraneševići, Juriševići i drugi. Stalne napadaje iz Bosne odbijali su hrvatski plemići i njihova vojska pod vodstvom bana Petra Berislavića, koji ih je 1513. porazio kod Dubice, a zatim 1518. prodro do hrvatskog Jajca i opskrbio ga živežom. Takav herojski podvig ponavljali su hrvatski vitezovi tijekom punih šezdeset i pet godina turske blokade Jajca (1463.-1528.) po nekoliko puta godišnje i nadljudskom hrabrošću, a često i svojim životima bezbroj puta potvrdili svoju odanost obrani domovine i europske kršćanske civilizacije. Za sultana Sulejmana II. Hrvatska, a takodjer i Ugarska doživjele su teške poraze. Osmanlije su najprije 1521. godine zauzele ugarski Beograd, 1522. hrvatski Knin pa pobijedili hrvatsko-ugarsku vojsku na Mohačkom polju 1526. Do 1552. godine zauzeli su Požegu, Klis i Viroviticu i pomakli granice bosanskog sandžaka do rijeke Česme u Slavoniji. Ta osvajanja hrvatskog tla nastavljaju se sve do 1592. godine, kad je zauzet hrvatski grad Bihać. Iste godine je ustrojen i Bosanski pašaluk sa sjedištem u Banjoj Luci koji je imao osam sandžaka, a svi su oni bili na zauzetom hrvatskom tlu. Iz Bosanskog pašaluka planirano je i izvođeno osvajanje Siska, a zatim i čitave Hrvatske i Slavonije te prodor u austrijske nasljedne zemlje (Kranjska, Štajerska, Koruška).

Doseljavanje Vlaha[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Doseljavanje neslavenskih nomada - Vlaha

S osmanlijskim provalama na područje Bosne, i kasnije Hrvatske, dolazile su kao pomoćne postrojbe sve veće skupine neslavenskih, nomadskih Vlaha, potomaka romaniziranog pučanstva. Osmanska uprava naseljavala ih je na pogranična područja, gdje su imali ulogu graničara, koji su živjeli od četovanja i ratnog plijena. Većina tih Vlaha bila je grkoistočne vjere, kasnije nazvane pravoslavnom, a prihvatila je već jezik slavenske većine. Dakle, bili su iste vjere kao i Srbi.

Otkad je 1557. godine Makarije Sokolović ustrojio posebnu grkoistočnu patrijaršiju u Peći na Kosovu, uz pomoć svoga brata, islamiziranog velikog vezira Mehmed-paše, to istočno kršćanstvo ima u odnosu na zapadno, rimokatolićko, poseban, povlašten položaj u Osmanskom Carstvu. Pećka patrijaršija imala je važnu ulogu u okupljanju grkoistočnog življa, u njihovu prodiranju prema zapadu. U 19. stoljeću presudnu ulogu u pretvaranju neslavenskih Vlaha u Srbe ima Pravoslavna crkva. Ona je čuvala i širila srpske tradicije, uspomenu na srpsku srednjovjekovnu državu, koju je, dok su Srbi bili gotovo četiri stoljeća pod Osmanlijama, zapravo patrijaršija zamjenjivala.

S obzirom da je patrijarh živio na podrucju Osmanskog Carstva, a rimski papa izvan te carevine, njegova grkoistočna crkva je cesto imala potporu Carigrada pa je mogla nastupati agresivno prema bosanskim i hrvatskim katolicima. Česte su pojave prevođenja katolika na grkoistočnu vjeru, rušenje ili prisvajanje katoličkih crkava i samostana, ubiranje crkvenih poreza i od katolika državnih poreza za Osmanlije. Kad je osmanska vlast potkraj 16. i u početku 17. stoljeća počela slabiti, Vlasi iznevjeravaju Turke, jer nema više dovoljno pljačke pa prelaze u službu Habsburgovaca i Mlečana. Oni ih opet naseljavaju na granicama, ali ovaj put sa zapadne, europske strane tj. na području Hrvatske, odnosno Dalmacije i Slavonije. Tu su također kao pomoćne postrojbe na granici sašuvali određene povlastice sve do ukidanja Vojne krajine 1881. godine.

Opadanje osmanske vlasti[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Od kraja Stogodišnjeg rata do kraja Bečkog kongresa

Od poraza vojske hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493. godine do isto tako teškog poraza osmanlijske sile pod Siskom 1593. godine, za koji su uglavnom zaslužne hrvatske banske postrojbe, vodio se na granicama hrvatskog kraljevstva pravi stogodišnji rat. Od te presudne bitke 1593. godine, koju osmanlijski kroničari nazivaju “godinom propasti”, malo-pomalo jenjava snaga njihove dvostoljetne agresije na Hrvatsku i uopće na srednju Europu. Osmanlije sve više iz napadačkog rata prelaze u obrambeni.

Habsburgovci sa svojim kraljevinama, tj. Hrvatskom i Ugarskom, a uz pomoć i potporu Poljske, Venecije i Svete Stolice nastoje osloboditi okupirana hrvatska i ugarska područja, potisnuti Osmanlije iz Europe i tako riješiti istočno pitanje. Umjesto njihovih stalnih upada na sjeverozapad i permanentnog “malog rata” na granicama s kršćanskom Europom, sve su češći manji ili veci prodori kršćanske, dakle i hrvatske vojske, na istok, ali i uzbunjivanje pokorenih kršćna tzv. raje u Osmanskom Carstvu.

U ratu, koji je trajao od 1593. do 1606. zadržali su Osmanlije status quo”, ali su 1664. godinu, teško poraženi kod Monoštera od kršćanske vojske, a na području Hrvatske su bosanski paše na više mjesta potučeni od hrvatske banske vojske. Poslije poraza goleme osmanske vojske pod Bečom 1683. i velikog oslobodilačkog rata do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, granice Bosanskog pašaluka vraćene su na desnu obalu rijeka Save i Une.

Teški i nepovoljni uvjeti mira za Osmanlije prisilili su ih da napuste sve krajeve preko Save, Une i Dunava, a to je značilo i nestanak svih bivših sandzaka. Na tisuće islamiziranih Hrvata i Vlaha morali su prebjeći u Bosnu i Hercegovinu, a oko sto tisuća katolika naselilo je oslobođenu Hrvatsku i Slavoniju. Poslije te etničke i vjerske diobe Sava i Dunav postali su nove “granice” islamskog i kršćanskog svijeta. Još tri puta austrijska je vojska ratovala na tom području, ali nije uspjela bitno pomaknuti postojeće osmanlijske granice. Tako su tijekom 18. stoljeća formirane granice između Hrvatske i Bosne, ali na štetu Hrvatske, jer joj nisu više nikada vraćena područja Turske Hrvatske s gradovima poput Bihaća, Jajca, Cazina i drugih. Socijalistička Jugoslavija će uzeti 1946. godine, Hrvatskoj, istočni Srijem sa Zemunom, a u zaleđu Bihaća, sedam hrvatskih sela, koje je Hrvatska dobila mirom u Svištovu 1791. godine.

Veliki hercegovački ustanak[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Opadanje osmanske vlasti u drugoj polovici 19. st. i Ustanak 1875. i austrougarska okupacija 1878.

Osmansko Carstvo je slabilo iznutra i istodobno gubila svoje teritorije u ratu protiv Rusije, Austrije i Venecije. Osmanski, Bosanski pašaluk, postao je pogranična, nesigurna i najugroženija turska pokrajina. U ratu protiv Rusije i Austrije u 18. stoljeću uspjelo se Osmansko Carstvo na nesreću hrvatskog i drugih južnoslavenskih naroda spasiti, a Napoleonski ratovi u pocetku 19. stoljeća spriječili su rješavanje istočnog pitanja i oslobođenje čitavog Balkanskog poluotoka. Međutim, iznutra to golemo Carstvo, nagrizaju ustanci: Srba 1804. i 1815. godine, Grka 1821. te Rumunja i Crnogoraca, uz pomoć Rusije. Kad se Grčka osamostalila, a Srbija 1830. dobila autonomiju Bosanski i Hercegovački pašaluk bili su jos više izolirani i okruženi gotovo sa svih strana.

I dok je čitavo Osmansko Carstvo pokušavalo provoditi reforme, bosansko, muslimansko, plemstvo se protivilo uvođenju građanskih sloboda i gubljenju dotadašnjih svojih povlastica. Godine 1832. počeo je pokret za autonomiju Bosne u okviru Turske, ali je njegov vođa Husein-beg Gradaščević uz pomoć hercegovačkog plemstva bio potučen. Potpuni slom konzervativnog bosanskog plemstva izveo je 1852. godine poturčeni Vlah iz Hrvatske, Omer-paša Latas. Bio je to pravi pokolj muslimanskog plemstva sličan onom spomenutom nad katolickim, bosanskim plemstvom kod Dobora 1408. godine.

Kad je slomljeno muslimansko plemstvo, počeli su ustanci pokorenih kršćana, tzv. raje, poglavito na granici s Crnom Gorom, koja je sustavno pomagala ustanike. Ustanci su se dizali u istočnoj Hercegovini redom: 1852., 1857., 1862. i posljednji protiv turske vlasti 1875. godine. Svi su oni imali za cilj proširenje Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, rješavanje istočnog pitanja u njihovu korist. Iza tih ustanaka stajale su Rusija i Austro-Ugarska koje su nastojale svaka sa svoga stajališta podijeliti Balkanski poluotok, prva radi osvajanja morskih tjesnaca i izlaza u Sredozemlje, a Austrija i iza nje ujedinjena Njemačka željele su imati Bosnu i Hercegovinu kao “put prema Istoku ”(Drang nach Osten).

Ustanak u Hercegovini 1875. zapoceli su hercegovački Hrvati, a zatim prihvatili Srbi. U sjeverozapadnoj Bosni digli su se domaći Srbi, a 1876. u rat su na ustaničkoj strani ušle Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora pa 1877. i Rusija kako bi spasila poraženu Srbiju. Dakle, ustankom u Bosni i Hercegovini 1875. započela je velika istočna kriza i konačno rješavanje istočnog pitanja. Osmansko Carstvo slomilo je ustanak u Bosni i Hercegovini, ali je bilo vojnički poraženo od Rusije i moralo je pristati na mir u San Stefanu pa zatim na novi mirovni kongres u Berlinu 1878. godine. Njime su, Bosna i Hercegovina, dodijeljene kao protektorat Austro-Ugarskoj. Doista, Bosna i Hercegovina su nominalno ostale pod suverenitetom Carigrada. Dio koji je spajao Tursku s Bosnom, Sandžak, ostao je pod nadzorom Austro-Ugarske kako se ne bi i teritorijalno povezale Srbija i Crna Gora, koje otada otvoreno ističu svoje želje za osvajanjem i podjelom Bosne i Hercegovine. Svoja povijesna prava na Bosnu i Hercegovinu, istaknuo je 1878. i Hrvatski sabor, koji je kao i ban Ivan Mažuranić i citav hrvatski narod pomagao ustanke. Iz Beča su to odbili uz napomenu kako je Hrvatski sabor prekoračio svoje ovlasti

Austrougarsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj

Zaposjedanje i protektorat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Austrougarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine i Modernizacija zemlje tijekom protektorata

Austro-Ugarska je na kongresu velesila u Berlinu 1878. dobila mandat da uvede red i mir u Bosnu i Hercegovinu te ustroji novu upravu. Tako se austrougarskim protektoratom nastojalo riješiti veliku istočnu krizu, koja je izbila 1875. ustankom u Bosni i Hercegovini. Međutim, to nije bilo pravo rješenje, nego uzrok novih međunarodnih komplikacija, koje će dovesti do aneksije tih pokrajina u sastav Austro-Ugarske 1908. godine.

U Beču su 1878. očekivali da će ući u Bosnu i Hercegovinu uz vojničku glazbu. Skupili su nekoliko desetaka tisuća vojnika, uglavnom susjednih Hrvata, Slovenaca, Srba, drugih slavenskih naroda kako bi pokazali da dolazi njima srodna i bliska država, ali se tada žestoko oduprlo muslimansko pučanstvo. Nanijeli su carsko-kraljevskoj vojsci nekoliko poraza i odupirali se tri mjeseca. Tek kad je Austro-Ugarska podigla jos veću vojsku, uspjela je uspostaviti svoju upravu u Bosni i Hercegovini.

U zaposjedanju Bosne i Hercegovine 1878. godine, poginulo je gotovo tisuću ljudi. U Sarajevo, Tuzlu, Banju Luku, Mostar, poslani su stručnjaci uglavnom iz Hrvatske, Česke, Poljske, Slovenije i drugih slavenskih zemalja, koji su znali jezik. Na čelu svega bio je hrvatski general u austrijskoj vojsci Josip Filipović, ali je uskoro smijenjen po nalogu iz Budimpešte, a Bosna i Hercegovina je podijeljena između Austrije i Ugarske kao kondominij.

Protiv nove uprave ustali su opet Srbi u Hercegovini 1881. i 1882. godine, ali je taj pokušaj spriječen vojnički. Nezadovoljni su bili bosanskohercegovački Srbi, koji su nastojali te pokrajine, uz potporu pravoslavne Rusije, pripojiti Srbiji i Crnoj Gori. Nova austrougarska vlast naseljava u Bosnu i Hercegovinu i druge narode, poglavito Slavene poput Čeha, Ukrajinaca, Slovenaca i Poljaka, te Nijemce koji dolaze kao stručnjaci za otvaranje rudnika, izgradnju željeznica i cesta. U 40 godina, nova je vlast znatno gospodarski podigla Bosnu i Hercegovinu, ali nije riješila agrarno pitanje, jer se bojala oduzeti zemlju muslimanskom plemstvu, na koje se oslanjala.

Potkraj 19. stoljeća počinju u Bosni i Hercegovini politička okupljanja na vjerskoj, a to ovdje znači i na nacionalnoj, osnovi. Muslimani i grkoistočni Srbi se bore za svoju crkvenu i školsku autonomiju, a Katolička crkva 1882. dobiva Vrhbosansku nadbiskupiju sa sjedištem u Sarajevu. Bosanskohercegovački Srbi sve se više povezuju sa Srbima iz Srbije i Vojvodine, a tamošnji Hrvati s Hrvatima iz Hrvatske, tj. Dalmacije i Slavonije.

U zelji da Bosnu i Hercegovinu što više izolira od utjecaja iz Zagreba i Beograda austrougarski upravitelj u BiH, mađarski povjesničar Benjamin Kallay nameće bosansko ime za jezik i pokušava ustrojiti i novu, bosansku naciju. On odobrava muslimanskim intelektualcima izdavanje lista “Bošnjak” (1891.), koji izlazi pod geslom: “Od Trebinja do Brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata!” Dakle, pokušalo se od već formirane hrvatske i srpske nacije stvoriti zajedno s muslimanima jednu - bošnjačku naciju. Taj protupovijesni pokušaj nije uspio, a navodi se jer se na slicčnim načelima pokušava i sada negirati, Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini, nacionalna pripadnost.

Aneksija i aneksijska kriza[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Aneksija i aneksijska kriza

Kad je u Osmanskom Carstvu pobijedila mladoturska revolucija, Austro-Ugarska se pobojala da će morati vratiti Bosnu i Hercegovinu pa je 1908. godine odlučila te pokrajine anektirati izravno u svoj državni ustroj. To je izazvalo prosvjede Srba i muslimana, ali i oštre istupe država Srbije i Crne Gore, koje su prijetile ratom tvrdeći da su Bosna i Hercegovina, tobože, njihove. Naime, srpski političari prema velikosrpskoj teoriji neopravdano su tvrdili kako su svi katolici i muslimani koji govore stokavskim dijalektom pravi Srbi. Srbiju i Crnu Goru je 1908. godine primirila Rusija, kao njihov zaštitnik, s tvrdnjom kako još nije spremna za rat. Tako je aneksijska kriza oko Bosne i Hercegovine riješena samo privremeno, diplomatskim putem, ali su pripreme za konačni obračun ipak nastavljene.

Kraljevina Srbija je od 1903. godine vodila otvorenu agresivnu politiku i spremala se za rat i protiv Austro-Ugarske i protiv Turske jer se nadala da će rusenjem tih dviju velesila ostvariti ideju Velike Srbije, koja se tada obično maskirala težnjom za ujedinjenje Južnih Slavena. Srbija je organizirala brojne odbore, tajna udruženja poput četničkog, provodila jaku promidžbu, spremala vojsku. Najprije je Srbija uz pomoć Rusije i malih balkanskih saveznika: Crna Gora, Bugarska, Grčka, ušla 1912. u Prvi balkanski rat, u kome je zajednički potisnuta Turska, u Drugom balkanskom ratu 1913. godine, zajedno sa saveznicima porazila Bugarsku, proširila se na jugu i postala mali hegemon na Balkanu.

Na redu je tada bila Bosna i Hercegovina, gdje su, iz Srbije i Crne Gore, radili na osnivanju javnih i tajnih društava i organizacija, kojima je jedini cilj bilo rušenje Austro-Ugarske i stvaranje Velike Srbije (“Crna ruka, četnička organizacija). Pod njihovim utjecajem bila je i Mlada Bosna, koja je isticala svoj oslobodilački i tobožnji jugoslavenski program. Članovi Mlade Bosne, uvježbani i naoružani iz Srbije, organizirali su 28. lipnja 1914. godine atentat u Sarajevu. Ubijen je austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i to je bio povod ratu.

BiH u Prvom svjetskom ratu[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sarajevski atentat i Veliki rat

U tijeku I. svjetskog rata mnogo je građana Bosne i Hercegovine, svih triju konfesija bilo unovačeno u austrougarsku vojsku i upućeno na granice prema Srbiji i Crnoj Gori. Osobito je bila jaka koncentracija uzduž rijeke Drine, te “granice” kultura i civilizacija tijekom brojnih stoljeća. U početku rata, imala je Srbija početne uspjehe, njena vojska je cak prešla Drinu i upala u istočnu Bosnu. Tada je austrougarska vojska pod vodstvom dvojice generala Hrvata, Stjepana Sarkotića i Luke Šnjarića, potukla Srbe kod Han Pijeska i izbacila ih preko Drine.

Srbija i Crna Gora bile su 1915. godine ipak vojnički potučene, njihovi državni teritoriji okupirani, a glavnina vojske se preko Albanije i Grčke dokopala solunskog bojišta gdje se uz zapadne saveznike, Francuze i Englezi, uspjela 1918. godine s juga vratiti u Srbiju i otud bez otpora ući u Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, dio južne Ugarske: Bačka, Banat, Baranja i napokon i u Sloveniju. Srbija je tada, kao jedna od pobjednica u I. svjetskom ratu, iako je doživljavala uglavnom poraze, nastojala sve te zemlje samo priključiti Kraljevini Srbiji i tako ostvariti stoljetnu ideju o Velikoj Srbiji i njenom izlazu na Jadransko more. U tim planovima, Bosna i Hercegovina je imala središnje, dominantno mjesto. Te pokrajine i tada oko 40 posto Srba u njihovom stanovništvu, trebale su biti most prema Srbima u Hrvatskoj, poglavito na podrucju bivše Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Na taj bi se način sav srpski i crnogorski narod, dakle pravoslavni živalj, našao u jednoj državi u kojoj bi Srbi bili prvi, najveći i vladajući narod.

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Kraljevini Jugoslaviji

Kraljevstvo SHS[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Država Slovenaca, Hrvata i Srba i Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca

Prije ulaska srbijanske vojske Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, te Bačka i Banat, tj. Vojvodina ustrojile su svoja Narodna vijeća i središnje Narodno vijeće sa sjedištem u Zagrebu. Na temelju odluke Hrvatskog sabora, koji je kao predstavnički organ Kraljevine Hrvatske imao na to povijesno pravo, 29. listopada 1918. godine, prekinuti su svi dotadašnji odnosi s Austro-Ugarskom i proglašena Država Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu, a u njoj su bile sve južnoslavenske zemlje, koje su bile u sastavu Austro-Ugarske (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija i Vojvodina).

Ta Država Slovenaca, Hrvata i Srba, postojala je kratko vrijeme, sve do nametnutog proglasa njenog ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 1. prosinca 1918. godine. U toj je državi, Bosna i Hercegovina bila središnje područje, koje su Srbi na razne načine nastojali izravno uključiti u svoju interesnu sferu pa su stoga proglasili kako u novoj državi ne postoje narodi, nego samo tri plemena jednog te istog srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda. Bosna i Hercegovina se kao posebne povijesne pokrajine uopće ne spominju, kao ni muslimani kao posebna vjerska ili etnička zajednica.

Kraljevina SHS/Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevina Jugoslavija

Do 1921. postojali su neki oblici samouprave u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i drugim zemljama koje su ušle u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Tada su ukinute sve zemaljske vlade pa i ona u Bosni i Hercegovini i nametnut srpski ustav, koji je nazvan Vidovdanskim ustavom. Novim ustavom, država je dobila novo ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Za njega su glasovali i bosanski muslimani i njihova politička stanka, nazvana Jugoslavenska muslimanska organizacija. Prema Vidovdanskom ustavu provedena je stroga centralizacija vlasti sa sjedištem u Beogradu, u rukama srpske dinastije Karađorđevića. Umjesto dotadašnje podjele, uvedena je srpska podjela na oblasti od kojih je njih šest bilo na području Bosne i Hercegovine. Njihova sjedišta bila su u Bihaću, Banjoj Luci, Travniku, Tuzli, Sarajevu i Mostaru, dakle austrougarski okruzi su postali jugoslavenske oblasti.

Uvođenjem šestosječanjske diktature, novom teritorijalnom podjelom 1929. godine, Bosna i Hercegovina je opet razbijena između više banovina, a država je dobila novo ime Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država". Bivša banjalučka, bihaćka i dio travničke oblasti činili su Vrbasku banovinu sa sjedištem u Banja Luci, Drinska sa sjedištem u Sarajevu imala je u svom sastavu istočnu Bosnu, Srbiju do Kolubare, dio bivšeg hrvatskog Srijema i istočne Slavonije, a Primorska sa sjedištem u Splitu imala je u svom sastavu zapadnu Hercegovinu i dio Bosne do Travnika, dok je istočna Hercegovina pripala Zetskoj banovini sa sjedištem u Cetinju. Bila je to zlonamjerna, velikosrpska podjela povijesnih sastavnica bosanskohercegovačkog teritorija.

Nova podjela na banovine izvršena je 1931. godine, ali je i po njoj ostalo sve po starom, samo su iz Drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu izdvojeni Srijem i istočna Slavonija i dodijeljeni Dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu. Iz Beograda se upravljalo s Bosnom i Hercegovinom, kao da je to u potpunosti srpska zemlja. Agrarna reforma provodi se u korist Srba, poglavito sudionika I. svjetskog rata, tzv. solunaša. Razvlašćuju se imanja bosanskih begova koja se uglavnom dodjeljuju Srbima, koji su oslonac nove vlasti. Bilo je i pojava socijalnog nezadovoljstva, pa i buna što je ona rudarska u Husinu kraj Tuzle 1920. godine. Česti su bili progoni i uhićenja, poglavito Hrvata, muslimana i komunista. Za autonomiju Bosne i Hercegovine, zalagala se Jugoslavenska muslimanska organizacija, te djelomice Komunistička partija. Hrvati, u koje se tada ubraja i većina muslimana, nezadovoljni su tretiranjem nacionalnog pitanja i nepovoljnog položaja Katoličke crkve i islamske vjeroispovijesti.

Banovina Hrvatska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Banovina Hrvatska

Bitne promjene u državnom ustroju Kraljevine Jugoslavije, zbile su se 1939. godine, kada je kompromisom Beograda i Zagreba nastala Banovina Hrvatska. Tim sporazumom predsjednika jugoslavenske vlade Dragiše Cvetkovića i vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačceka, Bosna i Hercegovina je podijeljena na hrvatski i srpski, nominalno jugoslavenski dio.

U sastavu Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu bile su dotadašnje Savska i Primorska banovina, zapravo sjeverna Hrvatska i Dalmacija, zatim čitava Hercegovina od Stoca na zapad: Bosna od Livna do Travnika u srednjem dijelu te tri posavska kotara: Derventa, Gradačac i Brčko. Upravo je to područje u Daytonu dano Srbima iako ih je tu 1991. bilo najmanje. Banovini Hrvatskoj pripao je onaj teritorij u kome su Hrvati činili relativnu ili apsolutnu vecinu.

Podjela Jugoslavije na Banovinu Hrvatsku i ostali dio izazvala je nezadovoljstvo Srba te Srpske pravoslavne crkve, koji su bili protiv bilo kakve autonomije Hrvata, ali isto tako i dijela muslimanskog pučanstva koje je bilo za autonomiju Bosne i Hercegovine i protiv podjele tih pokrajina između Beograda i Zagreba. Zbog toga se može opravdano zaključiti da su se međunacionalni i međukonfesionalni odnosi uoči II. svjetskog rata još više pogorsšali.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

Nezavisna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Nezavisna Država Hrvatska, Ustanak Srba u Hercegovini, i Četnički pokolji nad Hrvatima

Zbog unutarnjih slabosti u travanjskom ratu 1941. godine, porazile su sile Osovine (Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarska) u samo 12 dana rata prvu Jugoslaviju i razbile tu prikrivenu velikosrpsku tvorevinu na njene povijesne i etničke sastavnice. Uz pomoć Njemačke i Italije, proglašena je 10. travnja 1941. godine, Nezavisna Država Hrvatska, sa sjedištem u Zagrebu, a u njen sastav ušla je i Bosna i Hercegovina, na temelju povijesnih, etničkih i kulturoloških razloga. Naime, Bosna i Hercegovina i Hrvatska čine jednu geopolitičku cjelinu, one su bile u sastavu Hrvatskog, zatim Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva u srednjem vijeku, a od 1878., odnosno 1908. godine, bile su u istoj državi, Austro-Ugarskoj. Osim toga, prometno i kulturološki gravitirala je BiH prema zapadu i Hrvatskoj. Velik dio muslimana smatrao se jos tada Hrvatima islamske vjeroispovijesti jer u to doba proces njihovog nacionalnog sazrijevanja i političke integracije još nije bio završen.

NDH, nova država hrvatskog naroda, kako su je nazivali njeni utemeljitelji, obuhvaćala je područje, koje je bilo nekoć u sastavu Kraljevine Hrvatske, u doba Tomislava i Petra Krešimira IV., ili, točnije rečeno, djelomice i ono koje je bilo u sastavu Kraljevine Bosne u doba Tvrtka. U NDH, bila je unutarnja podjela izvršena po županijama, što je bio povijesni hrvatski sustav, odnosno na velike župe, koje su nazvane prema imenima upravnih jedinica iz doba srednjovjekovne hrvatske i bosanske kraljevine. Na području BiH, to su: Vrhbosna sa sjedištem u Sarajevu, Hum u Mostaru, Usora i Soli u Tuzli, Sana i Luka u Banjoj Luci, Lašva i Glaž u Travniku, Krbava i Psat u Bihaću. Za glavni grad, bila je predviđena Banja Luka, u Bosni, kao geografsko središte čitave Nezavisne Države Hrvatske. Treba napomenuti da je upravna vlast Nezavisne Države Hrvatske također razbijala povijesni teritorij Bosne i Hercegovine, u podjeli na velike župe pa je povezivala i izjednačavala područje uže Hrvatske s bosanskohercegovačkim. Tako su, npr., velika župa Gora (Petrinja) prelazila Unu, Livač i Zapolje (Nova Gradiška) i Posavje (Brod) su prelazile Savu i imale više kotareva na bosanskoj strani.

Zbog velikosrpskog pritiska za Kraljevine Jugoslavije, ali i zbog tadašnjeg osjećaja pripadnosti hrvatskom narodu, veliki broj muslimana je podržao nastajanje Nezavisne Države Hrvatske, uključio se u njene organe vlasti, u ministarstva, u zapovjedni kadar redovite, ali i dobrovoljačke vojske. Budući su u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj postojale jake četničke organizacije, potpomagane iz Beograda, oni su osnivanje Banovine Hrvatske, a jos više proglas Nezavisne Države Hrvatske, dočekali s pozivom: “"Srbi na okup!"” Dok se još nova država nije konsolidirala, počeli su progoni i pokolji Hrvata i muslimana u Hercegovini, u Podrinju (Foča, Čajniče, Goražde), u Bosanskoj Krajini (Krnjeuša) i drugdje. Dakle, četničko etničko čišćenje počelo je prije represije organa vlasti Nezavisne Države Hrvatske.

Narodnooslobodilački rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Demarkacijska linija u NDH, Razvoj ustanka do 1942., Druga i treća ofenziva, i Bihaćka Republika

Hrvati i muslimani u Bosni i Hercegovini su se ubrzo samoorganizirali i naoružali kako bi se zaštitili od četnickih nasilja. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske su izvršile novačenje, počele ustrojavati redovitu vojsku i jačati dobrovoljačke (ustaške) jedinice i upućivati ih na ugrožena područja, poglavito u istočnu Bosnu (Podrinje). Četnički istupi izazvali su nepovjerenje i progone Srba uopće pa je znatan dio pobjegao u Srbiju ili se povukao u planine, a neki su internirani u logore. U njih su upućeni zarobljeni četnici i hrvatski komunisti, kao politički protivnici nove države, ali i mnogi nedužni ljudi samo zato što su pripadali židovskom, romskom ili srpskom etnicitetu.

Nacistička Njemačka i Fašistička Italija su tretirale Nezavisnu Državu Hrvatsku, kao svoju satelitsku državu, pa su je podijelili na dvije interesne zone. Italija je u svoju zonu uzela 100-120 km teritorija od obale Jadranskog mora u dubinu, a ostalo otuda do Drine, Drave i Dunava je bilo u njemačkoj ovlasti. Demarkacijska crta te podjele išla je južno od Samobora do Jajca, Bugojna i Goražda na Drini. Dakle, Bosna i Hercegovina je bila podijeljena tako da je zapadni dio Bosne i čitava Hercegovina bio pod talijanskom, a ostala Bosna pod njemačkom indirektnom okupacijom. Ta podjela, izravna pomoć koju su Talijani pružali četnicima uz permanentni sukob Srba i Hrvata (i muslimana), te proturječnosti između građanskih stranaka i Komunističke partije Jugoslavije, bili su podloga za međunacionalne, međukonfesionalne i socijalne sukobe u Bosni i Hercegovini, koji su prerasli u pravi rat, ali ne dviju nego triju strana. To su bile: 1. srpska, koja tezi etnički čistoj Bosni i Hercegovini, kao dijelu Velike Srbije; 2. hrvatska, koja nastoji održati te pokrajine kao sastavni dio Velike Hrvatske do Drine (s tim da muslimane po podrijetlu smatra Hrvatima), 3. federalistička, koja vidi Bosnu i Hercegovinu, kao autonomnu jedinicu u budućoj federalnoj Jugoslaviji.

Unutarnje sukobe u Bosni i Hercegovini, iskoristila je Komunistička partija Jugoslavije, koja je 22. lipnja 1941. godine, kad je Njemačka napala Sovjetski Savez, pozvala svoje članove na ustanak. Poslije teških poraza u Srbiji u jesen 1941. godine, premješta se Glavni štab partizanskih snaga s Titom na čelu na područje Bosne i Hercegovine i tu ostaje sve do 1944. godine. Partizanski pokret podržava većina Srba, koji su bili ugroženi, a nisu bili u četničkim redovima, zatim Hrvati (i muslimani) antifašisti, Židovi i drugi. U Bosni i Hercegovini se stvaraju partizanska oslobođena područja, a potkraj 1942. godine, tu nastaje i tzv. Bihaćka Republika, gdje se održava i I. zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ), tj. prvog partizanskog parlamenta.

Potkraj 1943. godine, u susjednom Jajcu održano je i II. zasjedanje AVNOJ-a, koje najavljuje novu Jugoslaviju i stvara njenu prvu vladu. Tako Bosna i Hercegovina postaje ne samo središte partizanskog pokreta, nego i područje najžešćeg građanskog rata i žarište buduče Jugoslavije. Od 7 protupartizanskih ofenziva, koje su vodili Nijemci, Talijani, postrojbe Nezavisne Države Hrvatske i drugi, šest je bilo na području Bosne i Hercegovine, a najglasovitije su bile: bitka na Neretvi, početkom 1943., bitka na Sutjesci, u kasno proljeće 1943. i desant na Drvar, u svibnju 1944. godine.

Nastanak Federalne BiH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Šesta ofenziva i ZAVNOBiH, Završne operacije za konačno oslobođenje, i Križni put i Bleiburški pokolj

Usporedno s novim organima vlasti za čitavu Jugoslaviju, nastajali su tijekom borbe koju su partizani nazivali Narodnooslobodilački rat i začetci Bosne i Hercegovine, kao jedne od federativnih jedinica u okviru druge Jugoslavije. Već u Bihaću potkraj 1942. godine, zaključeno je da se ustrojavaju organi vlasti budućih republika, ali je to odgođeno zbog presudnih bitaka na Neretvi i Sutjesci. Uoči II. zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu potkraj 1943. godine, održano je I. zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) u susjednom Mrkonjić Gradu. Bio je to prvi začetak bosanskohercegovačkog parlamenta, koji je na dva iduća zasjedanja donio odluke o Bosni i Hercegovini, kao posebnoj republici u toj, drugoj Jugoslaviji.

Potkraj II. svjetskog rata, od 1944. do 1945. godine, kad se raspravljalo u partijskom vodstvu o federalnom ustrojstvu druge Jugoslavije, pokušali su srpski komunisti dobiti u sastav Srbije osim Vojvodine i Bosnu i Hercegovinu po načelu relativne većine stanovništva (oko 44 posto). Na hrvatskoj strani se na temelju povijesnih prava razmišljalo da bi, ako je već Vojvodina ušla u sastav Srbije, Bosna i Hercegovina treba biti u sastavu Hrvatske. Bilo je i prijedloga podjele kao u doba Banovine Hrvatske 1939. godine na hrvatski i srpski dio, ali se tome protivila muslimanska većina, koja je predlagala kompromisno rješenje o Bosni i Hercegovini, kao autonomnoj jedinici, a to znači posebnoj republici. Tome se mišljenju pridružio i Josip Broz Tito i tako je Bosna i Hercegovina, na temelju svojih povijesnih i etničkokulturoloških posebnosti postala posebna republika. Bila je to jedina republika u drugoj Jugoslaviji, koja nije imala svoj matični narod, nego dva konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani su se mogli po popisu pučanstva 1948. upisati kao Srbi ili Hrvati, a 1953. i kao “Jugoslaveni-neopredijeljeni”. Dakle, muslimanima koji su bili pripadnici islamske vjeroispovijesti, nije se još tada davao status nacije, nego se, zbog njihova slavenskog podrijetla i jezika, smatralo kako vjersko obilježje nije bitno te se forsiralo njihovo srpstvo, manje hrvatstvo, a najčešće kompromisno jugoslavenstvo.

Socijalistička Jugoslavija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina

Narodna Republika BiH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Nastanak Bosne i Hercegovine i promjena granica

Ustrojavanjem Bosne i Hercegovine kao posebne republike i uvođenjem federalizma, Komunistička partija Jugoslavije je smatrala kako je nacionalno pitanje riješeno. Podjelu Jugoslavije na republike i određivanje njihovih granica smatrali su vladajući komunisti samo privremenim i formalnim pitanjem. Pri određivanju granica Bosne i Hercegovine, partijsko se vodstvo držalo povijesnog, a ne etničkog načela. Doslovce, oba su ta načela primjenjivana na štetu hrvatskog naroda. Kad je Hrvatskoj oduzeto područje Srijema sa Zemunom kao i Boke kotorske, tada se uzimalo u obzir etničko nacelo, a kad je bila u pitanju Bosna i Hercegovina, onda povijesno.

Tako se i moglo dogoditi da su općine u zapadnoj Hercegovini, koje su imale gotovo stopostotni broj Hrvata ostale u Bosni i Hercegovini, da je Neum također pripao toj republici. Međutim, istovrsni problem kao i Neum, tj. Sutorina u Bokokotorskom zaljevu, dodijeljen je 1945. godine, Narodnoj Republici Crnoj Gori. Dakle, išlo se za tim da se Hrvatska presječe kako bi Bosna i Hercegovina dobila tobožnji izlaz na more, a tamo gdje je bio njen prirodni i povijesni izlaz prema Herceg Novom, koga je gradio kralj Tvrtko I., to joj je oduzeto. Isto tako je sedam hrvatskih sela u zaleđu Bihaća, koje je Hrvatska dobila mirom u Svištovu 1791. godine, oduzeto Hrvatskoj i “dodijeljeno” Bosni i Hercegovini, poslije 1945. godine.

Jugoslavija u malom”[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Karakteristike razdoblja socijalističke Jugoslavije

Budući da je Bosna i Hercegovina bila središnja jugoslavenska republika, da je strateški vrlo povoljno smještena, da je Srbima bila itekako vazna kao spoj sa Srbima u Hrvatskoj i da je, napokon, budući bogata rudama (ugljen, željezo, šume, rijeke), bila predodređena za vojnu i tešku industriju, za odsutnu obranu u slučaju napada izvana, ali i kao “talionica” naroda i kultura, kao prototip buduće, “socijalistiške” Jugoslavije, doslovce “Jugoslavija u malom.”

Kako bi se to postiglo, moralo se s Bosnom i Hercegovinom upravljati iz Beograda, izravno iz Centralnog komiteta KPJ s Titom na čelu. Muslimanima nije dano pravo naroda pa su mnogi kao i brojni Hrvati likvidirani, zatvarani, proganjani ili zbog toga što su “služili” NDH, ili zbog toga što su nešto posjedovali, ili bili politički nepodobni. Većina onih koji su bili u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bila je pobijena, a preživjelima je u praksi dano do znanja kako su narod drugog reda. Osobito se nova vlast žestoko okomila na intelektualce, poglavito Hrvate i muslimane, na bivše članove Hrvatske seljačke stranke, te na svećenstvo, poglavito rimokatoličko. Tako su tijekom rata i neposredno po njegovu završetku, četnici i partizani likvidirali u Bosni i Hercegovini bez suđenja 221 svećenika i redovnika, a samo u Hercegovačkoj provinciji ubili su 66 franjevaca.

I dok su se u Bosni i Hercegovini sustavno progonili i fizički likvidirali sudionici hrvatskih postrojbi (Hrvati i muslimani), četnici su potkraj rata prešli pretežito u partizane i tako se spasili. Iz BiH su brojni Srbi političkim odlukama preseljeni u Vojvodinu, a naseljavani su Srbi i Crnogorci kao učitelji, profesori, policajci, političari i voditelji vojne industrije u koju se Hrvati nisu rado primali kao nepodobni. Srbi u Bosni i Hercegovini su sustavno nametali svoj jezik i ćirilicu, a potiskivali hrvatski jezik kao i pismo latinicu. I u vojnim garnizonima su časnici bili naseljeni Srbi i Crnogorci i tako se pomalo mijenjala nacionalna struktura pučanstva. Ipak, sve to dugoročno nije dalo očekivane rezultate jer su muslimani imali mnogo veći natalitet kao i Hrvati. Pa iako su Hrvati zbog svega toga sve masovnije iseljavali u Hrvatsku pa i u strane zemlje, jer se u općinama s hrvatskom većinom nije gotovo ništa gradilo, ipak se broj Hrvata do 1971. kretao od 20 do 23 posto, a 1991. pao na 17,4 posto.

Dakle, provodila se sustavno “jugoslavizacija”, a zapravo srbizacija Bosne i Hercegovine, ali su se javljali i unutarnji otpori, poglavito u krajevima gdje su bili brojniji Hrvati i muslimani. Hrvati su postali nacionalno svjesniji i okretali se sve više prema svojoj matičnoj republici, Hrvatskoj. Muslimani su iškolovali svoju inteligenciju, koja je nastojala izaći iz zrvnja srpsko-hrvatskih protimbi i dobiti status ravnopravnog naroda.

Socijalistička Republika[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Narodna Republika Bosna i Hercegovina

U Bosni i Hercegovini, poslije II. svjetskog rata izbila i prva prava buna protiv novog socijalističkog uređenja. Godine 1950. pobunili su se muslimani, ali i Srbi i Hrvati na granici zapadne Bosne i Hrvatske. Tu Cazinsku bunu (ili kordunašku, kako su je zvali u Hrvatskoj) ugušila je u krvi policija i vojska, a godinama je ta buna držana državnom tajnom.

Budući da je 1966. godine smijenjeno prosrpsko vodstvo u okviru Saveza komunista s Aleksandrom Rankovićem na čelu, počela su i u Bosni i Hercegovini slobodnija politička razmisljanja. Tomu su pridonijeli slični procesi u Hrvatskoj i drugim republikama. Prvi korak u tom popuštanju, bila je odluka Titovog vodstva da se 1971. i islamskom pučanstvu, koje se dotad opredjeljivalo kao srpsko, hrvatsko, jugoslavensko ili neutralno, dopusti status nacije. Otada se muslimani pišu kao Muslimani, tj. velikim početnim slovom.

Zbog toga se u popisu pučanstva iz 1971. naglo smanjio broj Srba, Hrvata i Jugoslavena u korist Muslimana. Tako je, primjerice, broj Srba sa 42,9 % iz 1961. godine pao na 37,2 %, a broj Muslimana u istom razdoblju povećao se sa 25,7 % na 39,6 %. Tada su prvi put Muslimani postali relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini i ujedno priznati za jedan od konstitutivnih naroda u tadašnjoj Jugoslaviji.

U želji da djelomice zadovolji nacionalne težnje pojedinih naroda i republika za punijim federalnim odnosima unutar Jugoslavije, Savez komunista je morao popustiti i dopustiti da Savezna skupština u Beogradu donese 1974. godine, novi Ustav, prema kojem su svim republikama pa i Bosne i Hercegovine, priznata prava saveznih država, a to znači i pravo na odcjepljenje. Bio je to presudan čin na temelju kojega je međunarodno povjerenstvo pravnika europskih zemalja, tzv. Badinterova komisija, na početku 1992. godine, riješila unutarnju krizu Jugoslavije tako da je dopustila odvajanje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih republika od Jugoslavije i njihovo priznanje kao samostalnih država.

Razvoj i put ka slobodi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: SR Bosna i Hercegovina, Gospodarski procvat, Kulturni procvat, i Put k osamostaljenju

Od sredine 1970-ih godina, Bosna i Hercegovina sve više napreduje gospodarski, kulturno, politički i športski. Sarajevo postaje velegradom, a u njemu, Tuzli, Zenici, Mostaru, Banjoj Luci, Velikoj Kladuši podižu se tvornice, kombinati, pravi koncerni, koji nalaze svoje mjesto na svjetskom tržistu (Energoinvest, Energopetrol, Agrokomerc, Željezara Zenica, SOKO i dr.). Do toga napretka došlo je i smjenom starog partizanskog vodstva i dovođenjem novih kadrova na čelu političkih i gospodarskih institucija (Branko Mikulić i dr).

Vrhunac međunarodne športsko-političke afirmacije Bosne i Hercegovine, bila je Zimska olimpijada 1984. u Sarajevu. U tome je, doista, sudjelovala čitava Jugoslavija, a posebice Hrvatska. Tom je prigodom izgrađeno i modernizirano mnogo toga, baš u Sarajevu i okolici, što je podiglo samosvijest vodećih struktura Bosne i Hercegovine, poglavito Muslimana. Budući da takav razvoj nije odgovarao Beogradu i sve jačoj velikosrpskoj struji unutar Saveza komunista, počela je politička kampanja protiv muslimanskog vodstva s braćom Pozdercima na čelu i tzv. afera Agrokomerc iz 1987. godine, u kojoj je smijenjeno vodstvo tog prehrambenog kombinata u Velikoj Kladuši, koga je vodio Fikret Abdić.

Unutar Saveza komunista, poslije Titove smrti 1980. godine, dolazi do raslojavanja na centralističe i federalističke snage. To se zbiva i unutar Saveza komunista Bosne i Hercegovine, gdje jača velikosrpsko opredjeljenje među Srbima, a Muslimani teže ka federalizmu, autonomizmu i reformizmu. Budući da je muslimanska struja uz pomoć Hrvata prevladala (Nijaz Duraković), Srbi nastoje iznutra oslabiti republičke institucije Bosne i Hercegovine i preuzeti sve ovlasti nad vojskom i teritorijalnom obranom. Kad je 1986. godine, Srpska akademija nauka i umjetnosti izdala svoj velikosrpski projekt, tzv. Memorandum, a 1987. sve ovlasti u Savezu komunista Srbije preuzeo Slobodan Milošević, koji je 1989. na proslavi obljetnice bitke na Kosovu najavio izravno ostvarenje velikosrpskog programa, povezali su se opet hrvatski i muslimanski političari u Bosni i Hercegovini pred zajedničom opasnošću.

Raspad Jugoslavije i rat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rat u Bosni i Hercegovini
Kandidati nacionalnih stranaka izabrani su i na svih sedam mjesta u Predsjedništvu, kojemu je predsjednikom postao Alija Izetbegović. U složenim uvjetima raspada Jugoslavije tijekom 1991. Hrvati i Bošnjaci uspješno su surađivali nastojeći ojačati samostalnost BiH, čemu su se protivili Srbi, koji su po beogradskim velikosrpskim planovima djelovali u smjeru razbijanja BiH i stvaranja nacionalne srpske države na tlu bivše Bosne i Hercegovine, s konačnim ciljem priključivanja zamišljenoj svesrpskoj državi. Odmah nakon izbora Srbi osnivaju po općinama nelegalna «nacionalna vijeća», koja u proljeće 1991. prerastaju u «zajednice opcina», a ove pak od rujna do studenoga u pet «srpskih autonomnih oblasti». U njima Srbi uspostavljaju paradržavnu upravu, pripravljaju oružanu pobunu (u čemu im osobito pogoduje koncentracija JNA u BiH nakon povlačenja iz Slovenije i Hrvatske) te sudjeluju u svesrpskoj agresiji na Hrvatsku. Memorandum o suverenitetu BiH (12. X. 1991.) Srbi iskorištavaju za napuštanje i bojkot Skupštine i 9.1.1992. jednostrano proglašavaju Srpsku republiku BiH (od veljače 1992. Republika Srpska). U prosincu 1991. BiH je podnijela zahtjev za međunarodnim priznanjem. Na poticaj EZ-a raspisan je referendum o neovisnosti, koji je održan 29.II. i 1.III.1992.: glasovalo je 63,7% biračkoga tijela, od čega 99,4% za neovisnost. SDS je pozvao Srbe na bojkot referenduma i spriječio njegovo održavanje u pojedinim dijelovima zemlje. Na temelju rezultata referenduma članice EZ-a priznale su 7.IV.1992. BiH, koja je 22.V.1992. postala članicom UN-a.

Prvi znakovi oružane agresije bili su napad JNA na većinska hrvatska sela oko Ravnog u istočnoj Hercegovini 2.-6.X.1991. i djelomična blokada sarajevskih ulica u ožujku 1992. Oružana agresija uslijedila je početkom travnja 1992., srpska teritorijalna osvajanja, uz potpunu blokadu Sarajeva, trebala su područje pod srpskim nadzorom proširiti u homogenu cjelinu od Drine do Une, a ostatak BiH razbiti u manje, nepovezane i teško branjive enklave. Zbog oružane nadmoći i podrške Beograda te politike međunarodne zajednice, koja je uvela embargo na uvoz oružja u BiH, Srbi su zacrtane vojne ciljeve razmjerno lako ostvarili već do lipnja 1992. Uz prvotnu neodlučnost bošnjačkoga vodstva da se snažnije suprotstavi, u tom su razdoblju odlučan otpor pružili Hrvati, organizirani u Hrvatske obrambene snage (HOS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO), u čijim su postrojbama djelomice sudjelovali i Bošnjaci (Posavina, Mostar). Pretežito bošnjačka Teritorijalna obrana BiH (kasnije Armija BiH) djelotvornije se organizirala tek od jeseni 1992., osobito u središnjoj Bosni i tuzlanskoj regiji. Na područjima koja su nadzirali, Srbi su provodili etničke progone te ubojstva Bošnjaka i Hrvata, uspostavljali su koncentracijske logore i uništavali muslimansku i katoličku kulturnu baštinu. Do studenoga 1992. Srbi su zauzeli oko 70% zemlje, a Sarajevo su od početka agresije držali u obruču, terorizirajući stanovništvo snajperskom i topničkom vatrom. Tijekom agresije izbile su i nesuglasice između Bošnjaka i Hrvata. Postojeće razlike produbljene su zbog kaotičnih i teških ratnih prilika kao i zbog suprotstavljenih gledišta i poteza pojedinih nacionalnih čelnika i međunarodne zajednice. Za Bošnjake je sporno bilo proglašenje Hrvatske republike Herceg-Bosne (28.VIII.1993.). Hrvati su uzvratili optužbama zbog islamizacije zemlje i bošnjačke dominacije koja je smjerala marginalizirati Hrvate (i Srbe) na svim područjima života, pa su povukli svoje predstavnike iz Skupštine, Vlade i Predsjedništva. U dijelovima BiH (srednja Bosna, Rama, Mostar) političke razmirice prerasle su u proljeće 1993. u oružane sukobe, u kojima su počinjeni i ratni zločini nad civilima (HVO u selima Ahmići i Stupni Dol, Armija BiH u Maljinama, Doljanima i Uzdolu). Neprijateljstva su zaustavljena tek posredovanjem SAD-a i sklapanjem Washingtonskih sporazuma (18.III.1994.), obnovljena je suradnja, uspostavljena federacija Hrvata i Bošnjaka, a predviđena je njezina konfederacija s Hrvatskom. U Mostaru je uvedena privremena uprava EU. U ožujku 1995. uspostavljen je zajednički vojni stožer Armije BiH, HVO-a i HV-a. Još tješnja suradnja zacrtana je Splitskim sporazumom izmedu RH i BiH u srpnju 1995., temeljem kojega su hrvatske snage u srpnju 1995. oslobodile dio zapadne Bosne (nakon operacije "Oluje" u kolovozu razbile su srpski obruč oko Bihaća, a u jesen je nastavljeno oslobađanje zapadne Bosne). Međunarodna zajednica dugo je i neuspješno pokušavala posredovati oko zaustavljanja rata, nastojeći pronaći prihvatljiv model preuredenja BiH. Prvi pokušaj bio je tzv. Cutilierov plan kantonizacije u ožujku 1992. U siječnju 1993. predložen je Vance-Ovvenov plan kantonizacije (10 provincija), koji je produbio suprotnosti između Hrvata i Muslimana. Owen-Stoltenbergov plan iz kolovoza 1993. uvelike se udaljio od načela cjelovitosti prijedlogom o labavoj tročlanoj Uniji BiH, po kojem bi Srbi zadržali najveci dio okupiranog teritorija. Plan Kontaktne skupine (lipanj 1994) bio je tek ublažena varijanta prethodnog plana za podjelu BiH. Osnovni nedostatak svih planova bio je izostanak preventivnih i provedbenih mjera, a to je pogodovalo Srbima. Diplomatsko posredništvo pratila je i mirovna operacija UN-a, koja se nadovezala na razmještaj mirovnih snaga u Hrvatskoj. Mirovne snage u BiH imale su samo humanitarni mandat (dostava pomoći) i nisu mogle osigurati provedbu diplomatskih planova. Postupno su rasle i razlike u gledištima velikih sila, pa su izbili na vidjelo parcijalni interesi, a sve je to posve umanjilo vjerodostojnost i blokiralo učinkovitost diplomatskog posredovanja. Potpunu nemoć međunarodna je zajednica iskazala u srpnju 1995. kada su Srbi nekažnjeno zauzeli «zaštićene zone UN-a» Srebrenicu i Žepu. Pokrenuli su i ofenzivu na zaštićeno bihaćko područje, ali ih je zaustavila HV operacijom "Olujom". Zajednicki hrvatsko-bošnjački vojni uspjesi tijekom jeseni 1995. omogućili su i zamah pregovaračkog procesa.

Po podatcima Istraživačkog dokumentacijskoga centra Sarajevo (ICD), u Bosni i Hercegovini je od 1991. do 1995. izgubilo život 98.837 ljudi civila i vojnika.

Prema nacionalnom sastavu, stradalo je 63.687 Bošnjaka (67,87 posto od ukupnog broja stradalih), 24.216 Srba (25,81 posto) i 5.057 Hrvata odnosno 5,39 posto, navodi se u izvješću.

Ubijeno je 30.514 bošnjačkih civila, 2.076 hrvatskih i 1.978 srpskih. U vojnim postrojbama stradalo je 30.173 Bošnjaka, 21.399 Srba i 2.619 Hrvata, navodi se u izvješću.

Daytonski sporazum[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Daytonski mirovni sporazum

Temeljni sporazum kojim je završen rat i definiran državnopravni okvir BiH postignut je tijekom pregovora koji su se 1-21. XI. 1995. održali u američkoj vojnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona u Ohiju, SAD. Tzv. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. XII. 1995. u Parizu, obuhvaća Opći okvirni sporazum za mir u BiH i 12 dodataka koji se odnose na pojedina pitanja. BiH je uređena kao država sastavljena od dvaju entiteta: Federacije BiH (51% teritorija) i Republike Srpske (49%). Grad Brčko, prvotno ostavljen za arbitražu, odlukom je međunarodne arbitraže 1999. dobio status neutralnoga distrikta pod središnjom vlašću. Provedbu vojnoga dijela Daytonskoga sporazuma osigurale su medunarodne Provedbene snage (IFOR, od 1997. Stabilizacijske snage ili SFOR) pod zapovjedništvom NATO-a. Provedbu civilnoga dijela sporazuma preuzelo je više organizacija (OESS, UN, UNHCR), a najveće je ovlasti dobio visoki predstavnik (do 30. V. 1997. Carl Bildt, potom Carlos Westendorp, a poslije Paddy Ashdown).


Suvremena BiH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest neovisne Bosne i Hercegovine
Posljedice rata katastrofalne su, gospodarski sustav potpuno je razoren, a demografska slika poremećena, premda precizni podatci iz razumljivih razloga nisu potpuno sagledivi. Procjenjuje se da je broj poginulih veći od 100.000. Prema procjeni UNHCR-a, 1995. oko 2.700.000 stanovnika bilo je prognano, izravno ugroženo ratnim operacijama ili pogođeno drugim oblicima nasilja. U skladu s Daytonskim sporazumom, održani su parlamentarni i predsjednički izbori u rujnu 1996. i rujnu 1998. te općinski izbori u rujnu 1997., a na njima su kandidati nacionalnih stranaka uglavnom dobivali većinu glasova (kao i na kasnijim izborima 2002. i 2003.), unatoč nastojanjima međunarodnih posrednika da nametnu druge kandidate. Reintegracija zemlje, u ratu de facto podijeljene, i njezina obnova odvijaju se sporo i otežano zbog međusobnog nepovjerenja, protivnih nacionalnih interesa i stajališta bosanskohercegovačkih Srba, Hrvata i Bošnjaka, te neprevladanih posljedica rata.

Literatura[uredi VE | uredi]

  • HKD Napredak: Povijest Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada kraljevstva 1463, Sarajevo, 1991
  • Safvet beg Bašagić: Kratka uputa u prošlost BiH, Zurich, 1994.
  • Salih Muvekkit Hadžihuseinović: Povijest Bosne, Sarajevo, 1999.
  • Noel Malcolm: Povijest Bosne, Zagreb, 1995.
  • Dominik Mandić: Etnička povijest BiH; Toronto-Chicago, 1987.
  • Dominik Mandić: Državna i vjerska pripadnost sredovječne BiH, Toronto-Chicago, 1978.
  • Nada Klaić: Srednjovjekovna Bosna, Zagreb, 1994.
  • Sima Ćirković: Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964.
  • Srećko Džaja: Konfesionalnost i nacionalnost BiH, Mostar, 1999.
  • Mladen Ančić: Tko je pogriješio u Bosni, Zagreb, 1999.
  • Norman Cigar: Genocid u Bosni, Sarajevo, 1998.
  • Davor Domazet Lošo: Hrvatska i veliko ratište, Zagreb, 2002.
  • Sefer Halilović: Lukava strategija, Sarajevo, 1997.
  • Charles Shrader: Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni, Zagreb, 2004.
  • Bare Poparić: Tuzna Povijest Hercegove Zemlje, Zagreb, 1997. (pretisak iz 1942.)
  • Zdravko Sancevic: Pogled u Bosnu, Zagreb, 1998.
  • Pavo Zivkovic: Iz Srednjovjekovne Povijesti Bosne i Huma, Osijek, 2002.
  • Pavo Zivkovic: Etnička i Vjerska Povijest Bosne, Slavonije i Srijema Do Konca XVII. Stoljeća, Sarajevo - Mostar, 1998.
  • Dragutin Pavličević: Kratka kulturna i politička povijest Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2000.
  • Sime Djodan: Bosna i Hercegovina - Hrvatska Djedovina Kroz Povijesna Vrela: Dokumenti, Zagreb, 1994.
  • Ivan M. Tomic: Cija Je Bosna i Hercegovina?, 5. izdanje, Varazdin, 1994.
  • Stjepan Radic: Zivo Hrvatsko Pravo Na Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 1993. (pretisak iz 1908. godine)
  • Mirko Markovic: Descriptio Bosnae & Hercegovinae - Bosna i Hercegovina Na Starim Zemljovidima, Zagreb, 1998.
  • A Concise Atlas Of The Republic Of Croatia & Of The Republic Of Bosnia And Hercegovina, Zagreb, 1993.
  • Simun Sito Coric: Hercegovci Hrvati Hercegovine: mitovi, predrasude, zbilja, Zagreb, 1995.
  • Mijo Antin Piric: Lijepa Je Zemlja Hercegovina (1850.-2005.) - Hercegovacki Opanci, Zagreb, 2005.
  • Jure Kristo: Rijec Je o Bosni, Zagreb, 2008.
  • Ivan Zovko: Hrvatstvo u Narodnoj Predaji i Obicajima Po Herceg-Bosni, Mostar, 1899. (reprint pod naslovom Hrvatsko Ime u Narodnoj Predaji i Običajima Bosne i Hercegovine, Zagreb, 1991.)
  • Safvet-beg Basagic: Znameniti Hrvati Bosnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini, Zagreb, 1931. (reprint 1994.)
  • Ferid Karihman: Hrvatsko - Bosnjacke Teme, Zagreb, 1996.
  • Mirsad Baksic: Uloga i Mjesto Hrvata Islamske Vjere, Zagreb, 1994.
  • Asaf Durakovic: Mjesto Muslimana u Hrvatskoj Narodnoj Zajednici, Toronto, 1972.
  • Asaf Durakovic: Od Bleiburga Do Muslimanske Nacije, Toronto, 1974.
  • Krv Je Progovorila - Rasprave i Clanci o Podrietlu i Zivotu Hrvata Islamske Vjere, Sarajevo, 1942.
  • Andjelko Mijatovic: Iz Riznice Hrvatske Povijesti i Kulture, Zagreb, 1996.
  • Andrija Nikic: Dogadjajnica Bosne i Hercegovine Od 614.-1918., Mostar, 2003.
  • Dijana Korac: Vjera u Humskoj Zemlji, Mostar, 2008.
  • Anto Valenta: Podjela Bosne i Borba Za Cjelovitost, Vitez, 1991.
  • Ive Mazuran: Hrvati i Osmansko Carstvo, Zagreb, 1998.
  • Nenad Moacanin: Turska Hrvatska, Zagreb, 1999.
  • Ivan Kukuljevic Sakcinski: Putovanje Po Bosni, Zagreb, 2007. (reprint izdanja iz 1858. godine)
  • Hamdija Kresevljakovic: Pregled Hrvatske Knjige u Herceg-Bosni, Sarajevo, 1910.
  • Safet Jaskic: Srbokomunisticki Zlocin Nad Bosnom, Madrid, 1967. (reprint Zargeb, 1993.)
  • Tomo Vuksic: Medjusobni Odnosi Katolika i Pravoslavaca u Bosni i Hercegovini (1878.-1903.), Mostar 1994.
  • Stradanje Hrvata u Ratu u Bosni i Hercegovni, Mostar, 1993.
  • M. Babic: Owen-Stoltenbergovo i Medjunarodno Diplomatsko Legaliziranje Srpske Okupacije i Zlocina u Bosanskoj Posavini, Vidovice - Zagreb, 1994.
  • Stanko Zuljic: Srpski Etnos i Velikosrpstvo, Zagreb, 1994.
  • Vesna Ivanovic: Hrvati u Bosanskohercegovackom Drustvu: ljudi, krajolici, vremena, Zagreb, 2005.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]