Heinrich Himmler

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Heinrich Luitpold Himmler
Heinrich Himmler
Ministar unutarnjih poslova Reicha
u službi
24. kolovoza 1943. – 29. travnja 1945.
Prethodnik Wilhelm Frick
Nasljednik Wilhelm Stuckart
Reichsführer SS-a
u službi
6. siječnja 1929. – 29. travnja 1945.
Prethodnik  Erhard Heiden
Nasljednik Karl Hanke
Direktor glavnog sigurnosnog ureda (v. d.)
u službi
4. lipnja 1942. – 30. siječnja 1943.
Prethodnik  Reinhard Heydrich
Nasljednik Ernst Kaltenbrunner
Rođenje 7. listopada 1900.
Smrt 23. svibnja 1945.
Politička stranka NSDAP
Supruga Margarete Siegroth

Heinrich Luitpold Himmler (München, 7. listopada 1900. - Lüneburg, 23. svibnja 1945.) je bio zapovjednik SS-a i Gestapa, te jedan od najmoćnijih ljudi nacističke Njemačke.

Himmler je postao jedan od glavnih organizatora Holokausta. Kao osnivač i nadležni u nacističkim koncentracijskim logorima i Einsatzgruppen odredima smrti, Himmler je imao svu oblast da implemetira genocid između 4 i 6 miliuna ljudi na industrijskoj skali. Taj genocid odnosio se pretežito na židove, ali i druge rase, nacionalonosti i uvjete s kojima se nije slagala nacistička ideologija, ali za genocid koristio se i "posebni tretman" (Sonderbehandlung) kao ubojstva u plinskim komorama.

Godine 2008., njemački ga je časopis Der Spiegel proglasio najvećim masovnim ubojicom u povijesti.[1]

Rani život[uredi VE | uredi]

Himmler sa 7 godina

Heinrich Luitpold Himmler rođen je 7. listopada 1900. u okolici Münchena kao sin Josepha Gebharda Himmlera i Anne Marie Heyder, i srednji od trojice braće; najstariji je bio Gebhard Ludwig Himmler (rođen 29. srpnja 1898.), a najmađi Ernst Hermann Himmler (rođen 23. prosinca 1905.)[2]. Himmlerovo djetinjstvo bilo je iznenađujuće normalno. Netko bi mogao reći da je čak bio i privilegiran. Njegovi roditelji bili su strogi, no vrlo aktivni u životu i razvoju njihove troje djece.

Heinrich je ime dobio po njegovom krsnom kumu, Princu Heinrichu od Wittelsbacha, koji je rodom iz Bavarske plemićke obitelji, a kojega je učio Himmlerov otac[3]. To bi možda moglo biti izvor Himmlerove opsjednutosti socijalnim statusom i položajem. Himmler se 1910. počeo školovati u elitnim gimnazijama u Münchenu i Landshutu gdje se obrazovao u klasičnoj književnosti. Dok je imao problema s tjelesnim odgojem, Himmler je bio izuzetno bistar i marljiv učenik, i akademski dio školstva obavljao je odlično. Također, po očevom naređenju, Himmler je redovito pisao dnevnik i to svaki dan, od 10 do 24 godine. On je također imao mnoge izvanškolske aktivnosti u kojima je uživao - igrao je šah, svirao klavir, sakupljao poštanske marke i bavio se vrtlarstvom. Za vrijeme Himmlerove mladosti, a preneseno i u njegovu odraslu dob, njegov odnos sa suprotnim spolom uvijek je bio težak[4].

Kada je 1914. započeo Prvi svjetski rat, započela je i promjena u Himmlerovom dnevniku. Zapisi koje je pisao u dnevniku dokazuju njegovu zainteresiransost u taj veliki ratni sukob. Počeo je moliti i nagovarati oca da iskoristi svoje veze s plemstvom tako da on postane kandidat za časnika. Njegovi roditelji su prigovarali no popustili su. Dopustili su mu da nakon diplomiranja 1918. trenira s 11. Bavarskom postrojbom. Zbog neatletske građe imao je problema s fizičkim treninzima u vojsci. Kasnije iste te godine rat je završio, a Njemačka je bila poražena. Versajski ugovor koji je potpisala Njemačka, a koji je limitirao broj vojnika u njezinoj vojsci, unemogućio je Himmleru da postane profesionalni vojni časnik, te je izbačen je iz vojske. Nikad nije vidio bojišnicu.

Himmler je od 1919. do 1922. studirao agronomiju u Münchenu i nakon kratkotrajne prakse na farmi[5]. Himmler je u to vrijeme vodio miran život kada se počeo interesirati u mladu djevojku koja je bila kći vlasnika zalogajnice u koju je Himmler često dolazio. U njegovom dnevniku on njegov incijalni susret s njom uspoređuje s pronalaskom sestre. Kasnije iskusio je odbijanje nakon što joj je dao do znanja što osjeća prema njoj. Ova situacija je jedini detalj koji treba spomenuti da bi se pokazala njegova nespretnost sa ženama kroz njegov život. Himmler je gledao žene kroz njihovu ulogu kao potreba muškarcima, kao što ovaj izvad iz dnevnika demonstrira:

Wikicitati „"Pravi čovjek voli ženu na tri razine: kao milo dijete koje treba biti ukoreno, pa čak i kažnjeno na račun njezine nerazumnosti, i koje je zaštićeno i zbrinuto zato jer je on voli. Onda kao ženu i odanu, razumnu družicu koja se bori kroz život s njim, koja vjerno stoji uz svog voljeng bez rubljenja ili okvanja čovjeka i njegova duha. I kao dobrotu čija stopala on mora poljubiti, koja mu daje snagu kroz njezinu žensku mudrost i dječju, čistu svetinju koja ne slabi u najtežim borbama i u idealnim satima koji pojedincu daju rajski mir."[6]
()

Himmler također je podnio religiozna goropađenja tijekom njegova studiranja u Münchenu. U svome dnevniku napisao je da je snažan katolik i da nikada neće napustiti crkvu. Ipak je bio član fratarstva za koje je vjerovao da djeluje po pravilima crkve. Također je bio vrlo kritičan prema propovijedima koje bi davali svećenici, no smatrao je da je učenje crkve od velike važnosti. Himmler je često utjelovljavao značenje paradoksa. U tom periodu Himmler je postao opsjednut željom da postane vojnik. Napisao je da ako se Njemačka uskoro ne nađe u ratu de će otići u drugu zemlju i tražiti borbu.

Za vrijeme studija, postao je aktivan u Freikorpsima, privatnim vojskama u kojima su sudjelovali bivši njemački vojnici nezadovoljni njemačkim porazom u prvom svjetskom ratu. Himmler se pridružio Reichkriegsflaggeu i 1923. poslao prijavnicu za NSDAP, koja je skupljala članove Freikorpsa kao potencijalne pješake SA-a. Sudjelovao je u pivskom puču pod Ernstom Röhmom u studenom 1923.

U prosincu 1926. Himmler se smjestio u hotel u mjestu Bad Reichenhall. Tu je upoznao svoju ženu, Margarete Siegroth (prije Boden), kada je bježao od oluje. Ona je bila razvedena, protestant i sedam godina starija od njega, a imala je plavu kosu i plave oči. Fizički je bila pravi nordijski ideal, iako ne pretjerano privlačna. Zaljubili su se i vjenčali 3. srpnja 1928. Njihovo jedino dijeta, kći Gudrun, rođena je 8. kolovoza 1929. Himmler je obožavao svoju kćer, pa joj je dao nadimak "Lutkica" (na njemačkom Püppi). Margarete je kasnije posvojila sina, koji Heinricha nije interesirao. Vjenčanje Heinricha i Margarete bilo je teško, a 1940. odvojili su se bez razvoda. Himmler je u to doba bio previše zauzet militarističkom ideologijom da bi odrađivao ulogu prikladnog supruga. Himmler je tada ušao u prijateljsku vezu s tajnicom Hedwigom Potthast (zvanom Häschen = "zeko") koja je 1941. ostavila posao i postala njegova ljubavnica. Hedwig mu je rodila dvoje djece: sina Helgea (1942) i kćer Nanette Dorothea (1944).

Uspon u SS-u[uredi VE | uredi]

Rani rad u SS-u (1927. ~ 1934.)[uredi VE | uredi]

Himmler se SS-u pridružio 1925., a 1927. postao je zamjenik reichsführera-SS-a. Taj čin shvatio je vrlo ozbiljno. Nakon ostavke SS-ovog vođe Erharda Heidena, Himmler je u siječnju 1929. postao novi reichsführer-SS. U vrijeme kada je Himmler postavljen za vođu, SS je brojao sam 280 članova i smatrao se bojnom mnogo većeg SA. Himmler se smatrao samo SA-oberführerom, no nakon 1929. za sebe je koristio samoprozvani naziv "reichsführer-SS".

Do 1933., kada je NSDAP došao na vlast u Njemačkoj, Himmlerov SS brojao je nevjerojatnih 52,000 članova, a organizacija je postavila posebne uvjete za članove, koji su da bi ušli, morali biti iz Hitlerove arijske nadrase (na njemački Aryan Herrenvolk). Sada već gruppenführer u SA-u, Himmler se zajedno sa svojom desnom rukom, Reinhardom Heydrichom počeo zalagati za odvajanje SS-a od SA-a. U jeseni 1933. Himmler je predstavio crne SS-ove uniforme (koje je dizajnirao Hugo Boss) koje su zamijenile smeđe SA-ove uniforme. Nedugo zatim, Himmler je unaprijeđen u SA-obergruppenführera i reichsführer-SSa i postao je jednak višim činovnicima u SA-u, koji su do tada imali veliku moć u SS-u.

Himmler, zajedno s još jednim Hitlerovim pomoćnikom, Hermannom Göringom, složio se u činjenici da SA i njihov vođa Ernst Röhm stvaraju veliku prijetnju njemačkoj vojsci i Nacističkom režimu u Njemačkoj. Röhm koji je bio stravstveni socijalist, iako je mislio da je Hitler došao do vlasti u Njemačkoj, vjerovao je da "prava" revolucija još nije počela, što je izazvalo sumnju kod mnogih Nacističkih vođa da on planira iskoristiti SA da bi izvršio puč.

Himmler u odori Reichsführera SS-a 1938. godine

Uz pomoć malo Himmlerovih i Göringovih uvjeravanja, Hitler je počeo osjećati prijetnju za njegovu vlast i složio se da Röhm mora umrijeti. Röhmov kraj prepustio je na izvršenje Himmleru i Göringu, koji su s Heydrichom, Daluegeom i Schellenbergom, osudili Röhma na smrt (kaznu je izvršio Theodor Eicke), kao i mnoge druge više časnike SA-a, te neke Hitlerove osobne neprijatelje (kao što su Gregor Strasser i Kurt von Schleicher) 30. lipnja 1934. Idućeg dana Himmlerova pozicija reichsführera-SS-a službeno je ozakonjena (i on je imenovan za tu poziciju) i SS je postao samostalna organizacija pri NSDAP-u.

Konsolidacija moći[uredi VE | uredi]

Himmler 1936. dobiva još veće ovlasti jer su sve njemačke uniformirane policijske službe spojene u novu organizaciju imena Ordnungspolizei, koja je bila ogranak SS-a čiji je Himmler bio vrhovni zapovijednik (reichsführer), a tada je dobio i titulu Zapovjednika njemačke policije. Himmler dakako, nikada nije dobio operacijsku kontrolu nad uniformiranom policijom. Prave ovlasti koje je dobio pozicijom su one koje je Ministarstvo unutarnjih poslova rješavalo s policijom, ali nije dobio ni sve te ovlasti. Himmler je tek 1943., kada je postao Ministar Unutarnjih poslova, dobio sve ovlasti koje nije imao, a ministarstvo je imalo nad policijom. Dakle puni naziv njegova politička čina glasio je Reichsführer SS-a i Šef njemačke policije u Ministarstvu unutarnjih poslova (skraćeno RFSS), što nam dokazuje ograničenje njegovog položaja. Iako je Himmler pokušao prisvojiti ovlasti Ministarstva unutarnjih poslova, njegove ovlasti su ostale iste. Njemačke političke policijske jedinice došle su pod Himmlerov autoritet 1934. kada ih je organizarao u Gestapo, a iste godine organizirao je i cijeli kompleks konc-logora.

Kad je rat započeo, novi logori, koji nisu kvalificirani kao koncentracijski, osnovani su, i nisu pali pod Himmlerovu i nadležnost SS-a. Na početku riječ iz usta kampanje 1943. koja je kritizirala režim nakon Staljingradske katastrofe, stranačka tijela, izrazivši nezadovoljstvo s Gestapovim učinkom u rješavanju tih kritika, osnovali su takozvane Politische Staffeln kao vlastita policijska tijela, tako razorivši Gestapov nominalni monopol na tom području. S njegovim postavljanjem 1936. , Himmler je dobio ovlast i nad njemačkim ne-policijskim detektivskim jedinicama, poznate kao Kripo, koje je pokušao sjediniti s Gestapom u Sicherheitspolizei, koje bi povjerio svom pomoćniku Reinhardu Heydrichu, i tako bi dobio vlast nad svim njemačkim detektivskim jedinicama.

No ujedinjenje je samo ostalo mrtvo slovo u Reichu, sa Kripo i dalje pod vlašću civilne administracije i kasnije stranačkog tijela koje je kasnije aneksiralo civilnu administraciju. No, na okupiranim teritorijima koji nisu pripojeni Reichu, ta promjena pokazala se vrlo efektivnom. Uslijed početka Drugog svjetskog rata, Himmler je osnovao Reichssicherheitshauptamt, u kojoj su Gestapo, Kripo i SD postali samo odjeli. Pokušaj iz 1940. da se pomoću novoosnovanog RSHA-a dobije kontrola nad Kripom, tako da se RSHA-ovim regionalnim časnicima dala sudska ovlast da kontrolira Kripo u toj regiji, je oštro odbijen. SS je također razvijao njegovu vojnu granu, poznatu kao SS-Verfügungstruppe, koja će kasnije postati poznata kao Waffen-SS.

Himmlerov rat sa Židovima[uredi VE | uredi]

Himmler u posjetu konc-logoru Dachau 1936.
Himmler i Reinhard Heydrich 1938. godine

Nakon Noći dugih noževa, SS-Totenkopfverbände je dobila zadaću organiziranja i nadgledanja njemačkog režima konc-logora i, nakon 1941., i istrebljeničkih kampova u okupiranoj Poljskoj. SS, kroz svoju obavještajnu službu, Sicherheitsdienst (SD), je dobio zadaću pronalaženja židova, roma, šamana, homoseksualaca, komunista i sve ostale osobe drukčije, rasne ili političke afilacije koje su nacisti smatrali Untermenschen (pod-ljudski) ili u suprotnosti s režimom, i stavljali ih u konc-logore. Himmler je prvi takav kamp otvorio blizu Dachaua (vidi sliku) 22. ožujka 1933. On je tako postao jedan od glavnih arhitekata Holokausta, koristeći elemente misticizma i fanatičnog vjerovanja rasističke nacističke ideologije da opravda masovna ubijanja i genocide nad milijunima žrtava.

Poznanski govor[uredi VE | uredi]

Dana 4. listopada 1943., Himmler je eksplicitno referirao na istrebljenje Židova tijekom tajnog SS-ovog sastanka u gradu Poznanu. Rečenice koje slijede su odlomak iz transkripcije audio snimka govora, koji postoji:

Također želim spomenuti ovdje pred vama jedan vrlo složen problem, sasvim otvoreno.
Treba se raspraviti među nama, i, unatoč, nikad o tome nećemo govoriti u javnosti....
Govorim o „Židovskoj evakuaciji“: istrebljenju židovskih ljudi.
To je jedna od onih stvari koja se lako kaže, ali teško obavi. „Židovi se istrebljuju“, svaki stranački
član će vam reći, „to je sasvim čisto, to je dio naših planova, eliminiramo židove, istrebljujemo
oni, ha!, mali problem.…

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Prije invazije Rusije 1941., Himmler je počeo pripremati svoj SS na rat za istrebljenje sila poznatih kao Judeo-boljševizam. Himmler, kojemu je uvijek bilo drago navoditi usporedbe između Trećeg Reicha i sredjeg vijeka, usporedio je invaziju s križarskim ratovima. Skupljao je dobrovoljce iz cijele Europe, uključujući i Dance, Norvežane, Šveđane, Nizozemce, Belgijance, Francuze i Španjolce, a poslije invazije i Ukrajince, Latvijce, Litvance i Estonce, privlačeći nenjemačke dobrovoljce objavivši paneuropski križarski pohod radi obrane tradicionalnih vrijednosti Stare Europe od "Bezbožnih boljševičkih hordi". Ti "dobrovoljci" iz okupiranih sovjetskih teritorija zapravo su bili kolaboracijski policajci prebačeni u Waffen SS kada je njihovu rodnu domovinu pokorila Crvena Armija. Sve dok su bili zaposleni protiv sovjetskih trupa, ponašali su se fanatično, ne očekujući nikakvu milost ako bi bili zarobljeni. No, kada su bili zaposleni protiv Zapadnih Saveznika, više su težili predaji. Novaci Waffen SS-a u Zapadnoj i Sjevernoj Europi bili su izrazito neuspješni.

Godine 1942., Reinhard Heydrich, Himmlerova desna ruka, ubijen je u Pragu nakon napada Čeških specijalnih postrojbi podpomognutih britanskim obavještajcima. Himmler je odmah uzvratio udarac, naredivši ubojstvo svih muškaraca u češkom selu Lidice, iako nisu imali veze s počinjenim atentatom[7].

Godine 1943., Himmler je postao ministar unutarnjih poslova. To je u mnogočemu bila Pirova pobjeda. Himmler je mislio iskoristiti svoj novi položaj kako bi okrenuo pripajanje civilnih službi stranačkim tijelima, tako da ostvari svoj dugoročnu zamisao da dobije kontrolu nad ne-Gestapo policijom. To beznandno htijenje lako je srušio Martin Bormann, Hitlerov tajnik i partijski kancelar. Taj Himmlerov pokušaj izazvao je malo nezadovoljstva i kod samog Hitlera, čiji je dugotrajni prijezir prema tradicionalnim civilnim službama činio temelj nacističkog administrativnog mišljenja. Himmler je učinio i mnogo gore stvari kada je postao vođa Ersatzheera (Zamjenske vojske, vidi ispod) i pokušao iskoristiti svoju ovlast i u vojnim i u policijskim krugovima tako što bi im svima "smjestio" automatsko članstvo u SS-u i onda ih "premjestio" u Waffen SS. Himmler je u to doba bio na rubu vješanja, no Bormann nije bio dovoljno brz u dodavanju užeta, te je prvobitno tiho prešutio u neodgovornosti, sve dok se nisu pojavili ozbiljni prosvjedi, koji su znatno umanjili Himmlerove zaluge, i uništili njegov i SS-ov odnos s policijom.

Službeni portret Heinricha Himmlera u odori Reichsführer-SS-a korišten u promidžbene svrhe.

Upletenost vođa Abwehra (Njemačka obavještajna služba), pogotovo njezinog glavnog vođe, admirala Wilhelma Canarisa u uroti 20. srpnja 1944. protiv Hitlera, potaknulo je samog Führera da ukine Abwehr i postavi SD kao glavnu i jedinu obavještajnu službu u Trećem Reichu. To je povećalo Himmlerovu, već ionako veliku, osobnu moć. Uskoro se otkrilo da je i general Friedrich Fromm, zapovjednik Ersatzheera, također bio upleten u urotu. Frommova ostavka, uz Hitlerovom izraženu sumnju u Ersatzheer otvorila je put ka Himmlerovom imenovanju na stari Frommov položaj, koji je Himmler, kada ga je dobio, ovelike iskoristio kako bi pretjerano povećao Waffen SS, time nanoseći štetu ionako već oslabljenom Wehrmachtu.

Na opću Himmlerovu žalost, daljnja istraga dokazala je upletenost mnogih SS-ovih časnika u urotu, čak i nekih viših, što je išlo u prilog Bromannovoj borbi protiv SS-a, jer je samo malo članova stranačkog osoblja bilo upleteno u zavjeru. Pri kraju 1944., Himmler je postao šef Gornjorajnske divizije koja se pripremala na bitku s američkom 7. i francuskom 1. divizijom u Alsace regiji na zapadnoj obali Rajne. Himmler je položaje držao do početka 1945., kada je, nakon Wermachtovog neuspjelog pokušaja zadržavanja sovjetske ofenzive na Odri, Hitler njemu dodijelio novu dužnost vođe novoosnovane Vistulske divizije. Pošto Himmler nije imao nikakvog iskustva kao zapovjednik na terenu, ta odluka pokazala se katastrofalnom i on je oslobođen dužnosti koju je preuzeo general Gotthard Heinrici.

Kako je rat išao prema njemačkom porazu svi su vidjeli Himmlera kao Hitlerovog nasljednika u ulozi Führera. No, nakon rata javnost je saznala da Hitler nikada nije smatrao Himmlera nasljednikom, čak i prije njegove izdaje, misleći da bi ga zbog njegovih ionako visokih položaja i velike političke moći NSDAP mogao odbiti.

Mirovni pregovori, uhićenje i smrt[uredi VE | uredi]

Na zimu 1944.-45. Himmlerov Waffen SS brojio je 910.000 članova, a zajedno sa Allgemeine-SS (bar na papiru) ta brojka porasla je na 2 milijuna. No, već u proljeću 1945. Himmler je izgubio vjeru u njemačku pobjedu, dijelom zbog razgovora sa svojim maserom Felixom Kerstenom i Walterom Schellenbergom. Shvatio je da ako nacistički režim želi opstati, da Treći Reich treba sklopiti primirje s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Američkim Državama. Da bi postigao svoj cilj, Himmler je otišao u Lübeck, blizu Danske granice, i kontaktirao švedskog grofa Folkea Bernadottea i započeo mirovne pregovre sa Zapadom. Himmler se nadao da će Britanci i Amerikanći ući u borbu protiv svojih sovjetskih saveznika zajedno s ostatkom Wehrmachta. Kada je Hitler čuo za to, Himmlera je proglasio izdajnikom i oduzeo mu je sve činove i medalje dan prije vlastitog samoubojstva. Prije nego što su mu oduzeti činovi, Himmler je bio Reichsführer-SS, Vođa njemačke policije, Reichov povjerenik za njemačku narodnost, Ministar unutarnjih poslova, Vrhovni zapovjednik Volkssturma i Vrhovni zapovjednik njemačke vojske.

Na Himmlerovu nesreću, njegovi pregovori s grofom Bernadotteom su propali. Pošto se nije mogao vratiti u Berlin, Himmler se pridružio vrhovnom admiralu Dönitzu, koji je zapovijedao svim njemačkim snagama na Zapadu, u blizini Plöna. Nekako, Hitlerove naredbe u vezi s Himmlerom nikada nisu stigle do Dönitza. Nakon Hitlerove smrti, Himmler se pridružio kratkoživućoj Flensburškoj vladi, koju je predvodio Karl Dönitz, no izbačen je 6. svibnja 1945. od samog vođe, Karla Dönitza, u potezu za kojeg je Dönitz mislio da će mu donijeti simpatiju Saveznika.

Himmler se onda obratio Amerikancima kao prosvjetljen, kontaktiravši generala Eisenhowera i rekavši mu da će predati cijelu Njemačku Saveznicima, ako ga poštede suđenja kao ratnom zločincu. U primjeru koji jasno pokazuje Himmlerovo izdajničko stanje u tom dobu, on je poslao osobnu molbu generalu Eisenhoweru u kojoj se prijavljuje za "Ministra policije" u poslijeratnoj Njemačkoj. Navodno se jako dvoumio kako će se pozdraviti na svom prvom sastanku sa GBSEP-om, hitlerovim pozdravom ili rukovanjem. Eisenhower je odbio ikakav kontakt s Himmlerom, koji je kasnije prozvan ratnim zločincom, a time i ikakve nagodbe i dogovore.

Mrtvi, samoubijeni Himmler nakon što su ga uhvatili Saveznici, 1945.

Neželjen od svojih bivših kolega i progonjen od Saveznika, Himmler je nekoliko dana lutao oko Flensburga, blizu danske granice, središta Dönitzove vlade. U pokušaju da izbjegne uhićenje, prerušio su u narednika Tajne vojne policije, koristeći ime Heinrich Hitzinger, i obrijavši brkove i stavivši povez preko lijevog oka [8], u nadi da će se vratiti u Bavarsku. Napunio se lažnim dokumentima, no našao se netko čiji su dokumenti bili toliko čisti da je to izazvalo sumnju kod jedne britanske postrojbe u Bremenu. Himmler je uhićen 22. svibnja 1945., i u zatočeništvu, brzo je prepoznat. Himmler je zapisan za suđenje zajedno s ostalim većim njemačkim zapovjednicima u Nürnbergu, no počinio je samoubojstvo trovanjem u Lüneburgu, popivši tableticu cijankalija prije nego što je ispitivanje započelo. Njegove posljednje riječi su bile : Ich bin Heinrich Himmler! (Ja sam Heinirich Himmler!).

Teorije zavjere[uredi VE | uredi]

Kasnije su se javile teorije da čovjek koji je počinio samoubojstvo u Lüneburgu, nije bio Himmler nego dvojnik. Izjave koje navodno pripadaju ODESSA-i govore da se Himmler povukao u malo austrijsko selo Strones, sjeverno od Beča, tj. u rodno mjesto Aloisa Hitlera, oca Adolfa Hitlera, i da je tu vodio preopodrođeni SS u izgnanstvu.

Nedavno objavljena knjiga američkog autora, Josepha Bellingera, Himmlerova smrt, nudi još jednu u nizu "teorija zavjere" o Himmlerovoj smrti, koja govori da je Himmler ubijen u atentatu, u svibnju 1945. zajedno s još nekim visokim dužnosnicima SS-a od strane Britanaca. Bellingerova knjiga prvi put je objavljena u njemačkom gradu Kielu. Slična knjiga, Himmlerov tajni rat, od autora Martina Allena, daje slične tvrdnje: no, ona je temeljena na krivotvorenim dokumentima ubačenim u (Britansku) državnu arhivu. [9] Pošto se grupa ljudi trebala okupiti da bi krivotvorila dokumente i ubacila ih u pravi odjeljak arhiva (što je proces koji oduzima mnogo vremena, novca i istraživanja, a zahtjeva i puno znanja), tvrdnja da je to zbilja zavjera koja bi trebala izazvati zbunjenost oko događanja oko i načina Himmlerove smrti vrlo je vjerojatna, kao i upletenost samog autora, Martina Allena, u zavjeru, da bi diskreditirao i odvratio od Bellingerove knjige prije nego što je ona objavljena.

David Irving govori da je Himmler pretučen i ubijen od strane Britanaca. Također govori da mu je slomljen nos dok su ga tukli. No većina povjesničara demantira da se to dogodilo.

Preživjela obitelj[uredi VE | uredi]

Himmler Signature.svg

Lozu mu je nastavila njegova žena Marga i biološka kći Gudrun Burwitz (rođena 1929.), koja i danas živi u Njemačkoj, te njegov nezakoniti sin Helge (rođen 1942.) i nezakonita kći Nanette Doreathea (rođena 1944.), koje je dobio iz veze s tajnicom Hedwig Potthast. Njegova pra-nećakinja Catharine Himmler udana je za Izraelca, sina jednog od preživjelih iz Holokausta, koji su preživjeli Varšavski geto [1].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Der Spiegel, 3. studenog 2008. - Hitlers Vollstrecker – Aus dem Leben eines Massenmörders
  2. Höhne, Heinz Red glave smrti: Priča o Hitlerovom SS-u, London: Pan Books Ltd. 1972 (ISBN 0-330-02963-0).
  3. Breitman. str. 9
  4. Breitman. str. 11
  5. Breitman. str. 12
  6. Breitman. str. 13
  7. Williamson, Gordon (1995). Loyalty is my Honor. Motorbooks International. ISBN 0-7603-0012-7 str. 87.
  8. Heinrich Himmler - Petty Bourgeois i Grand Inquisitor by Joachim C Fest
  9. "Knjiga Himmlerovih krivotvorina još se prodaje", The Daily Telegraph, 1. kolvoza 2005.


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Heinrich Himmler
Wikiquote-logo.svg Na stranicama WikiCitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Heinrich Himmler