Islamska umjetnost

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kalež iz Iraka, 9. stoljeće

Islamska umjetnost podrazumijeva umjetnost i arhitekturu koje su snažno obilježene islamom. Središnje područje njezina rasprostiranja su oni prostori koji su pali pod vladavinu muslimana na samom početku 7. stoljeća: Bliskog Istoka, sjeverne Afrike, sjeverne Indije i Španjolske.

Podrijetlo i osobitosti[uredi VE | uredi]

Dvije dominantne značajke islamske umjetnosti i arhitekture, važnost kaligrafske ornamentalnosti i oblik džamije, su prvotno bili povezani uz islamsko vjerovanje, te su se razvili u rano doba religije.

Utemeljitelj islama poslanik Muhamed bio je trgovac iz Meke koji je u četrdesetoj godini života iskusio duboki niz objavljenja te je počeo javno propovijedati novi zakon. Njegova učenja ili objavljenja sadržana su u Kuranu (Qur'anu), jednoj od najvećih knjiga religijskog nadahnuća. Središnje mjesto te knjige u islamskoj kulturi, i gracioznost arapskog pisma doveli su do širenja pisane riječi, posebice putem odlomaka Kur'ana, natpisa na džamijama i razvoja kaligrafskih stilova i ornamenata u svim granama islamske umjetnosti.

622. godine od koje počinje islamski kalendar, Muhamed bježi u grad Jatrib (kasnije Medinu). U svojoj složenoj kući okuplja skupinu vjernika koji oblikuju džamiju, sastavljenu od pravokutnog zatvorenog dvorišta s barakama (kućama za Muhamedove žene), zidom s jedne strane i trijemom za hlad za siromašnije sljedbenike. Zato skoro sve džamije prate plan Muhamedove kuće, koja je u suštini sastavljena od zatvorenog dvorišta, zgrade za molitvu na jednom kraju, i arkada sa strane.

Prvi sljedbenici Muhameda, koji dolaze s Arapskog poulotoka, nisu imali prirodne umjetničke tradicije kao carstva koja su kasnije pokorili, i uzeli kao svoja uporišta. Kako se islam širio, njegova umjetnost se razvijala, tako da su na nju utjecali različiti vremenski uvjeti i dostupnost materijala u osvojenim zemljama, te je upijala i prilagođavala urođeničke stilove umjetnosti. Motivi iz jednog područja uskoro postaju univerzalni u cjelokupnom muslimanskom svijetu.

Islamska se umjetnost tako razvila iz nekoliko izvora. U ranu su islamsku arhitekturu prenijeti rimski, ranokršćanski, i bizantski stilovi; utjecaj sasanske umjetnosti—arhitketure i ukrasne umjetnosti predislamske Perzije pod Sasanidima je bila iznimno značajna; srednjoazijski stilovi su donešeni s turskim i mongolskim prodorima; a kineski je utjecaj imao tvorno djelovanje na islamsko slikarstvo, lončarstvo, i odijevanje.

Danas sa sigurnošću znamo da su mnogi gotički oblici kršćanske Europe nastali u islamskoj arhitekturi te prenešeni posredstvom sve češćih provala križara.

Povijest[uredi VE | uredi]

Slijed razvoja u islamskoj umjetnosti - od 7. do 18. stoljeća - se može podijeliti na tri perioda. Period formiranja islamske umjetnosti je grubo koegzistirao s pravilima prvih vođa islama, omejidskih kalifa (661.-750.), koji su proširili islam od Damaska u Siriji, do Španjolske. Omejidi su u blizini Eufrata 762. godine podigli potpuno novi glavni grad – Bagdad. Podignut je na kružnoj osnovi sa dvostrukim prstenom zidina između kojih su stambene čletvrti nižih društvenih slojeva. Zidine su otvorene vratima prema četiri strane svijeta, a u sredini grada su vjerske i političke zgrade vladara kalifa. Grad je zamišljen apstraktno kao „pupak svijeta“ preko kojega čovjek treba da ostvari vezu sa svemirom[1]. U prvo vrijeme Islamskog carstva podignute su i brojne palače-gradovi po uzoru na Sasanide (npr. Kusair Amra, ) koje su bile opasane visokim zidinama s kulama, sa simetričnom, kvadratičnom palačom koja je imala ulaznu dvoranu, džamiju, veliko dvorište, dvorane za prijeme, jedinice za stanovanje (bajt), i hareme. Originalan je i svod koji nije polukružan, nego šiljast.

Kasniji islamski gradovi su slobodno organizirani oko glavnog trga i mnogih ulica (čaršije) gdje se ističu brojne zgrade namjenjene javnom korištenju (džamija, medresa – vjerska škola, bazar (sokak) – natkrivena tržnica, hamam – javnakupatila, hanovi i karavan-saraji – gostionice i svratište, čak i imaret – besplatna kuhinja), te vladarske palače i mauzoleji (turbe).

Centralna vjerska građevina – džamija, dobila je osnovni oblik u to vrijeme: uzdužna pravokutna velika prostorija s mnoštvom stupova (ponekad nadsvođena kupolom) ima naglašeno mjesto za molitvu okrenuto prema Meki u obliku ivana (niše) – mihrab, zdenac u dvorištu za ritualno pranje ruku prije molitve i visoke minarete (tanki visoki toranj kružnog ili poligonalnog tlocrta, s unutrašnjim stubama koje vode do balkona, s kojeg mujezin poziva na molitvu).

Srednji period obuhvaća vrijeme abasidskih kalifa (750.-1258.), koji su islamom upravljali iz Bagdada u Iraku, do vremena mongolskih osvajanja. Ovaj je kalifat, poznat po svojem unaprjeđenju na područjima učenja i kulture, bio najslikovitiji u povijesti islama. Upravo je u ovom periodu osnažio utjecaj oblika iz iranske umjetnosti. U to vrijeme, u 9. stoljeću, Turkijski narod Seldžuci zauzimaju Bagdad i postaju najjača sila na Srednjem istoku, dok se carstvo parča na abasidski zapad, mamelučki Egipat, seldžučki bliski istok, i perzijski istok. Vrhunac umjetnosti postignut je u lončarstvu, tepisima i sjajnim dekoracijama džamija i njihovih kupola. Najljepša je keramika ukrašena posebnim načinom slikanja kojeg su naučili od Egipćana (emajl - metalni sjaj), a koja je predstavljala figurativne teme iz perzijske poezije.

Razdoblje od mongolskih osvjanja do 18. stoljeća bi se, zbog prikladnosti, mogao nazvati kasnim periodom islamske umjetnosti. Iz spoja Mongola i islama, u Indiji će kasnije nastati Mogulsko carstvo. Najočuvanija građevina iz vremena prvog mogulskog osvajača – Timura, koji je osvojio i Arabiju, je Timurov mauzolej u Samarkandu (14. st.). To je masivna građevina odbojnih formi, ali osvježen geometrijskim i kaligrafskim ukrasima, kao i bogatom kupolom s tirkiznim pločicama.

God. 1453. g. Osmanlije zauzimaju Carigrad (Istanbul) i donose kraj Bizantskom carstvu, upadaju na Balkan i prijete kršćanskoj Europi. Godine 1683. su čak opsjedali Beč. Iako Osmansko carstvo od tada lagano opada, ono će nestati tek krajem I. svjetskog rata 1918. godine. Kad su Turci zauzeli Konstantinopol toliko su bili očarani Justinijanovom Aja Sofijom da su je pretvorili u džamiju, i kopirali je i razvili centralnu kupolu koja se pojavljuje na svakoj kasnijoj džamiji. Npr. džamija Ahmedija u Istanbulu (plava džamija), najvećeg osmanlijskog graditelja Sinana (1609.-16.).

U 16. st. sa središtem u Agri i Delhiju i nastaje osobita indo-islamska umjetnost džamija i palača (npr. Širvan. Zapanjuje činjenica da veličanstvena građevina Taj Mahal u Agri (1630.-1648.) nije palača za užitak, nego mauzolej koji je Šah Džahan podigao svojoj voljenoj ženi Mahal. Ovdje je organska plastičnost hinduističke arhitekture usklađena s islamskom apstrakcijom i čistoćom linija. Bijeli mramorni zidovi, raskošno dekorirani reljefima i umetnutim obojenim kamenjem s dubokim nišama punim sjena, izgledaju tanki poput papira, skoro providni, a čitava građevina ostavlja utisak kao da jedva dodiruje tlo i kao da visi o kupoli koja liči na balon. Atmosfera pjesničkog sanjarenja pojačana je okvirom – dugim vještačkim jezerom u kojem se građevina ogleda, oivičeno tamnozelenim žbunjem, ističe hladnu bjelinu paviljona na veleban način.

Arhitektura[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Islamska arhitektura

Nekoliko je relativno jednostavnih obreda islama pospješilo jedinstvenu religijsku arhitekturu, koja uključuje džamije (mošeje), mjesta društvenog okupljanja i molitve, i medrese, ili škole religioznosti. Važni među različitim svojstvenim oblicima islamske sekularne arhitekture su palače, karavan-saraji, i gradovi, čije je planiranje uvijek uključivalo brigu o prevažnim izvorima vode te o stvaranju prikladnih zaklona od vrućine. Treći tip zgrada koje su bile značajne u muslimanskom svijetu su mauzoleji, koji su služili kao grobnice za vladara ili sveca, ali i kao simboli političke moći. Sve te strukture, religijske i sekularne, dijele mnoštvo svojstava.

Dekorativna umjetnost[uredi VE | uredi]

Perzijski manuskript Mansur-ibn Muhamada Ahmadiza s prikazom anatomije iz 17. stoljeća
Boca iz Irana, 12. stoljeće

Islamski propisi dozvoljenih motiva u umjetnosti slični su onima tijekom ikonoklastičkog pokreta u vrijeme Bizantskog Carstva, koji je promicao ideju zabrane oslikavanja svetaca i proroka, te njihova obožavanja. Zabranjeno je bilo i prikazivanje reprezentativnih slika budući da samo Bog može dati život. Umjetnost je uvijek bila promatrana u religijskom kontekstu, no u sekularnoj dekorativnoj umjetnosti, koja je uvelike ovisila o ortodoksnosti pojedinog vladara, to nije uvijek bio slučaj. Posljedica tih zabrana je bila da se, čak i pri prikazivanju figura ljudi i životinja, izbjegavalo korištenje ukrasnog okvira te, za razliku od europskih umjetnika, muslimanski umjetnici nisu razvili poznavanje anatomije, muskulature i perspektive. S druge pak strane, su ovakva ograničenja usmjerila umjetnike na općeprihvatljivi razvoj ukrasnih uzoraka, koji su bili temeljeni na geometrijskim oblicima, arapskom pismu i lističavim stiliziranim oblicima.

Drugi važni propis koji je uvjetovao razvoj islamskih dekorativnih umjetnosti bio je zabrana upotrebe skupocjenih materijala. Tako je, za razliku od drugih kultura u kojoj su prevladavali plemeniti metali, islamska umjetnost bila usmjerena na keramiku, ukrašavanje brončanih vaza, i rezbarije u drvetu. Islamska umjetnost jer prije svega umjetnost bogatih uzoraka i intenzivnih boja, čime se tvore predivne dekorativne površine zgrada od kamena i mramora u boji; sjajne obojene keramike, metalnog ručnog rada i bogatih tkanina i tepiha. Svugdje pronalazimo bogatstvo uzoraka geometrijskih i organskih oblika.

Turski tepisi pokazuju trajan muslimanski osjećaj za dizajn. Oni su uvijek s apstraktnim ili biljnim motivima, ograničenih boja, s crtežima koji počivaju na stoljetnoj tradiciji tkanja iz Turske centralne Azije. Njih su toliko poštivali Europljani da su ih umjesto na podove stavljali na stolove i zidove (tzv. Holbein stil ukrašavanja zidova).

Lončarstvo[uredi VE | uredi]

Najbolji izraz islamske umjetnosti je svakako lončarstvo, koje pokazuje najviši stupanj kreativnosti i inovacije. Prvi period u lončarstvu započinje pojavom uvezenog kineskog porculana u Bagdadu, koje je potaklo rad abasidskih lončara i majstora. Ispočetka su uspješno imitirane boje, a da bi postigli porculanski učinak izumljena je kremasta glazura. Ona je kasnije plavo bojana i rezbarena raznim natpisima u visokom reljefu. Druga tehnika koja se raširila u sve dijelove svijeta bila je bojenje metalnom otopinom nakon što je keramika pečena, što joj je davalo karakteristične boje.

Neke od posuda koje su pronađene u Iranu su bile ukrašene figurama životinja ili ispunjenim ornamentima i kaligrafskim elementima, dok su kod drugih ukrasi uglavnom ograničeni na monumantalne natpise s malim dekorativnim motivima.

Staklarstvo[uredi VE | uredi]

Muslimanski su umjetnici također radili sa staklom, ispočetka u tehnikama koje su zatekli u Bizantu i sasanidskom Iranu, a kasnije korištenjem novih načina. Rezana, lijepljena, bojana i rezbarena stakla su bila iznimno visoke kvalitete. Pocakljeno staklo iz Sirije u 12. stoljeću bilo je vrlo cijenjeno i uglavnom uključuje pehare i urešene voštane svjetiljke koje često nalazimo u džamijama.

Rad s broncom[uredi VE | uredi]

Zbog propisa oko dozvoljenih materijala, bronca je bila najviše korišteni materijal. Neki od najboljih uradaka očuvani su u europskim ckvenim zbirkama. Ispočetka su prihvaćeni isključivo dekorativni sasanidski oblici, ali kasnije se izrađuju figurativni predmeti: posude u liku životinja, svijećnjaci i tanjuri. Važne primjerke, ukrašene bakrom i srebrom, nalazimo u Iranu i Iraku.

Slikarstvo[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Islamska umjetnost

Slikarstvo je, kao i u većini islamskih umjetnosti, služilo za jasne svrhe. To je obično bila umjetnost ilustracije arapskih knjiga, koja se razvila iz bagdadske škole rukopisne ilustracije 13. stoljeća, a obožavali su je i otomanski (turski) vladari za kojih se uvodi portret i izraženija ljudska figura. Znanstvene ilustracije su u pravilu linijske, a kolorističke sekularne slike su naivne, s dekorativnim elementima pejzaža (kineski utjecaj) i dvije do tri prikazane monumentalne figure. Perzijski utjecaj predstavlja oslikavanje minijatura, kineski uvođenje emocija, a kompleksnost kompozicije je značajka nove škole. Najljepši primjeri potječu iz perzijske dinastije Safavida (1500-1720) kada ilustracije čak postaju neovisne od teksta. Npr. iluminacija "Uznesenje Muhameda" iz 1540. g. je bogata bojom i detaljima, a uzbuđenje i pokret se postižu Muhamedom na galopirajućem konju s ljudskom glavom, okružen mnoštvom anđela, plamenim jezicima i vijugavim oblacima.

Oblik dekorativne umjetnosti bila je i izrada kožnih korica za knjige s geometrijskim uzorcima. Prvi primjerci su bili obrađivani i reljefni, kasniji pozlaćeni, a od 16. stoljeća i pocakljeni.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Jadranka Damjanov, Likovna umjetnost 2., Školska knjiga, Zagreb

Poveznice[uredi VE | uredi]