Pavao Pavličić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Pavao Pavličić
Pavao Pavlicic Zagrebacki sajam knjiga 052011 2.jpg
Pavao Pavličić
Puno ime Pavao Pavličić
Rođenje 16. kolovoza 1946.
Vukovar, Hrvatska
Zanimanje književnik, filolog, scenarist, prevoditelj
Nacionalnost Hrvat
Period pisanja od 1972.
Književne vrste kriminalistički roman, književna teorija

Pavao Pavličić (Vukovar, 16. kolovoza 1946.)[1] je hrvatski akademik, književnik, književni znanstvenik, prevoditelj i scenarist, istaknut po pisanju kriminalističkih romana za djecu i odrasle.

Životopis[uredi VE | uredi]

Pavao Pavličić rođen je 16. kolovoza 1946. godine u Vukovaru gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1969. na Filozofskom fakultetu zagrebačkoga Sveučilišta diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik, a doktorirao je 1974. godine tezom iz područja metrike (Šesta rima u hrvatskoj književnosti).[2]

Od 1970. godine zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost.

Član suradnik Razred za književnost HAZU bio je od 3. prosinca 1992. do 30. siječnja 1997. godine a redoviti je član Razred za književnost HAZU od 30. siječnja 1997. godine.[3]

Književno i znanstveno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Književni i znanstveni interesi kod njega su podjednako zastupljeni i isprepliću se. Kao znanstvenika, Pavličića zaokupljaju teme iz starije hrvatske književnosti i literarne teorije. Iz tog područja objavio je veći broj rasprava i nekoliko knjiga: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti (1979.), Književna genologija (1983.), Stih u drami, drama u stihu (1985.), Sedam interpretacija (1986.), Poetika manirizma (1988.), Stih i značenje (1993.), Barokni stih u Dubrovniku (1995.), Moderna hrvatska lirika (1999.), Hrvatski dramski stih (2000.), Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti (2003.) i dr.

Književnu karijeru započeo je kao novelist i objavio je zbirke pripovjedaka: Lađa od vode (1972., 2003.), Vilinski vatrogasci (1975), Dobri duh Zagreba (1976., 1996., 1999., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007.), Radovi na krovu (1984.), Skandal na simpoziju (1985.), Kako preživjeti mladost (1997.) i Otrovni papir (2001.) te više od dvadeset romana: Plava ruža (1977., 2001.), Stroj za maglu (1978., 1995.), Umjetni orao (1979., 2004.), Večernji akt (1981., 1982., 1983., 1984., 1990., 1997., 1999.), Slobodni pad (1982.), Eter (1983.), Trg slobode (1986.), Rakova djeca (1988.), Koraljna vrata (1990., 1996., 2004.), Diksilend (1995.). Pavao Pavličić piše i lirsko-memoarske knjige i to ponajviše o svom rodnom gradu Vukovaru: Dunav (1983., 1992., 1999.), Šapudl (1995.), Kruh i mast (1996., 2003.), Vodič po Vukovaru (1997.), Vesele zgode djeda i bake (2000.), Vukovarski spomenar (2007.) i dr., feljtone: Zagrebački odrezak (1985.), Inventura (1989.), Prolazna soba (1992.), Leksikon uzaludnih znaja (1995.) i dr., te eseje: Sve što znam o krimiću (1990.), Svoj svome (1992.), Rukoljub (1995., 2001.), Ulica me odgojila (2004.) i dr.

Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i "pročitati" iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu Koraljna vrata filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva Osmana. U Rupi na nebu glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom romanu Numerus clausus u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.

Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka Dobri duh Zagreba) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.

Knjige su mu prevađane na slovački i češki. Roman Večernji akt 1981. godine bio je proglašen knjigom godine.

Scenarist[uredi VE | uredi]

Pavao Pavličić autor je scenarija za filmove:

  • Ritam zločina, (1981.)
  • Zločin u školi, (1982.)
  • Treći ključ, (1983.)
  • San o ruži, (1986.)
  • Osuđeni, (1987.)
  • Čovjek koji je volio sprovode, (1989.)
  • Orao, (1990.)
  • Vukovar se vraća kući, (1994.)
  • Putovanje tamnom polutkom, (1996.)
  • Treća žena, (1997.)

Djela[uredi VE | uredi]

Nepotpun popis djela:

  • Lađa od vode, (Zagreb, 1972., 2003.)
  • Vilinski vatrogasci, (Zagreb, 1975.)
  • Dobri duh Zagreba, (Zagreb, 1976., 1996., 1999., 2003., 2004., 2005., 2006., 2007., 2011.)
  • Plava ruža, (Zagreb, 1977., 2001.)
  • Stroj za maglu, (Zagreb, 1978., Rijeka, 1995.)
  • Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti, (Split, 1978.)
  • Umjetni Orao, (Zagreb, 1979., 2004.)
  • Večernji akt, (Zagreb, 1981., 1982., 1983., 1984., 1990., 1997., 1999.)
  • Slobodni pad, (Zagreb, 1982.)
  • Književna genologija, (Zagreb, 1983.)
  • Dunav (Zagreb, 1983., 1992., 1999., 2008.)
  • Radovi na krovu, (Beograd, 1984.)
  • Trojica u Trnju, (Zagreb, 1984., 1987., 1992., 1996., 1999., 2002., 2005., 2008., 2011.) (roman za djecu)
  • Kraj mandata, (Zagreb, 1984.)
  • Skandal na simpoziju, (Split, 1985.)
  • Stih u drami & drama u stihu, (Zagreb, 1985.)
  • Zeleni tigar, (Zagreb, 1986., 1990., 2005., 2007., 2009.) (roman za djecu)
  • Sedam interpretacija, (Rijeka, 1986.)
  • Trg slobode, (Zagreb, 1986.)
  • Krasopis, (Zagreb, 1987.)
  • Poetika manirizma, (Zagreb, 1988.)
  • Rakova djeca, (Zagreb, 1988., 2001.)
  • Petlja, (Zagreb, 1988., 2005., 2006., 2011.) (roman za djecu)
  • Sretan kraj, (Zagreb, 1989.)
  • Koraljna vrata, (Zagreb, 1990., 1996., 1998., 2004., 2008.)
  • Rupa na nebu, (Zagreb, 1992.)
  • Prolazna soba, (Zagreb, 1992.)
  • Stih i značenje, (Zagreb, 1993.)
  • Škola pisanja, (Zagreb, 1994.)
  • Diksilend, (Zagreb, 1995.)
  • Leksikon uzaludnih znanja, (Rijeka, 1995.)
  • Rukoljub, (Zagreb, 1995., 2001.)
  • Šapudl (Zagreb, 1995.)
  • Barokni stih u Dubrovniku, (Dubrovnik, 1995.)
  • Mjesto u srcu, (Zagreb, 1996., 2000.)
  • Kruh i mast, (Zagreb, 1996., Zagreb-Split, 2003.)
  • Studije o "Osmanu", (Zagreb, 1996.)
  • Zaborav, (Rijeka, 1996.)
  • Vodič po Vukovaru (Zagreb, 1997.)
  • Pokora, (Zagreb, 1998.)
  • Numerus clausus, (Zagreb, 1998.)
  • Zagrebački trgovi, (Zagreb, 1998.) (suautor Pavao Cajzek)
  • Moderna hrvatska lirika, (Zagreb, 1999.)
  • Nepovrat, (Zagreb, 1999.)
  • Pjesma za rastanak, (Zagreb, 2000.)
  • Pasijans, (Zagreb, 2000.)
  • San koji se ponavlja, (Zagreb, 2001.)
  • Tužni bogataš, (Zagreb, 2002., 2003., 2004.)
  • Kronika provincijskog kazališta, (Zagreb, 2002.)
  • Mrtva voda, (Zagreb, 2003.)
  • Barokni pakao: rasprave iz hrvatske književnosti, (Zagreb, 2003.)
  • Melem, (Zagreb, 2003.)
  • Krvnik u kući, (Zagreb, 2004.)
  • Zmijska serenada, (Zagreb, 2005.)
  • Skrivena teorija, (Zagreb, 2006.)
  • Devet spomenika, (Zagreb, 2006.)
  • Tko je to učinio - sabrane kriminalističke priče, (Zagreb, 2006.)
  • Male radosti: pet modernih hrvatskih pjesnika, (Zagreb, 2007.)
  • Epika granice, (Zagreb, 2007.)
  • Vukovarski spomenar (Zagreb, 2007.)
  • Cvijeće na vjetru, (Zagreb, 2007.)
  • Ekspres preporučeno, (Zagreb, 2008.)
  • Literarna sekcija, (Zagreb, 2008.)
  • Mala tipologija moderne hrvatske lirike, (Zagreb, 2008.)
  • Sve što znam o krimiću, (Rijeka, 2008.)
  • Trajanovo pravilo, (Zagreb, 2009.)
  • Žive igračke, (Zagreb, 2009.)
  • Stara ljubav, (Zagreb, 2010.)
  • Petnaest riječi: Rasprave o hrvatskoj književnosti, (Zagreb, 2011.)
  • Bilo pa prošlo: autobiografski zapisi, (Zagreb, 2011.)[4]
  • Brda se miču, (Zagreb, 2011.)
  • Vrijeme u pjesmi, (Zagreb, 2011.)
  • Muzej revolucije, (Zagreb, 2012.)
  • Narodno veselje, (Zagreb, 2013.)

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]