Slobodan Novak

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Slobodan Novak
Slobodan Novak STG10179.gif
Slobodan Novak
Puno ime Slobodan Novak
Rođenje 3. studenoga 1924.
Split, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Supruga(e) Nada
Djeca Ranko i Javor

Slobodan Novak (Split, 3. studenoga 1924.)[1] hrvatski je prozaik, romanopisac i esejist, akademik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Slobodan Novak rođen je u Splitu, 3. studenoga 1924. godine, od oca Duje i majke Marije Smoje, kao deseti odvjetak stare splitske hrvatske pučke porodice Novakovih. Kršten je u katoličkoj crkvi imenom Ante Slobodan. Pučku je školu završio je u Rabu, a gimnaziju je polazio u Splitu, te maturirao u Sušaku. Diplomirao je hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti u Zagrebu 1953. godine. Drugi svjetski rat proveo je u partizanima, što je kasnije ironijski opisao u autobiografsko-esejističkim zapisima «Digresije» i «Protimbe» (2003.). Radio je kao lektor i korektor, dramaturg u HNK u Splitu, te kao novinar i urednik u nakladničkim kućama. Član je HAZU od 1983. godine. Godine 1999., 27. srpnja, Slobodan Novak proglašen je počasnim građaninom Grada Raba.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Počeo je tendencioznim i patetičnim pjesmama prepunima bolnih reminiscencija na ratne strahote. Stihovi su okupljeni u zbirci Glasnice u oluji (1950.). No, vrlo brzo se preorijentirao na pripovjednu prozu koju počinje objavljivati u «Krugovima» i «Republici». Pažnju kritike i publike svratio je kratkim autobiografskim romanom Izgubljeni zavičaj, 1955., u kojemu tematizira događaje iz djetinjstva provedena na idiličnom otoku. Roman protječe u znaku nostalgične evokacije emocijama natopljenih slika, lirskih i arkadijskih ugođaja, dok pripovjedački ritam pomno slijedi cikličnost izmjene godišnjih doba. Pripovjedač se javlja u dva lika: infantilnom «ja» koje promatra, registrira i upija sve oko sebe te sadašnjem, odraslom «ja» koje sentimentalno i s priličnom dozom rezignacije rekreira mladenačke slike i dojmove. Ta dvojnost, kojom postiže duboko intimno seciranje, jedna je od ključnih točaka Novakove umjetnosti pripovijedanja.

Najveći estetski domet ostvario je u romanu Mirisi, zlato i tamjan, 1968. godine. To je priča o rezigniranome umirovljenom intelektualcu srednjih godina koji sa svojom ženom na izoliranu otoku svodi životne račune i njeguje prastaru Madonu Markantunovu, nekadašnju bogatu patricijku i vlasnicu polovice otoka. Radnja se odvija šezdesetih godina, dok je vrijeme priče određeno Madoninim ekskrementalnim ciklusom: 18 dana između dva staričina «pražnjenja». Glavni lik - Mali - vezan je uz Madonu složenim odnosom koji je mješavina altruizma i mazohizma. Služeći staricu, Novakov antijunak zapravo okajava grijehe prošlosti i na simboličan, gotovo ritualan način, čisti se od bivšeg života, zabluda, bezbožništva i dogmatizma. U glavnome liku sabijeno je iskustvo čitave jedne generacije koja je vjerovala u politički projekt i socijalnu utopiju, a potom doživjela potpun slom, bolno otrježnjenje i deziluziju. U tom je svjetlu i lik Madone polivalentan: ona je simbol tradicije, povijesti, starog društva i Crkve - svega onoga što je generacija Malog u svojemu revolucionarnomu mladenačkom zanosu htjela srušiti. Zato se i kaže da «invalid budućnosti njeguje invalida prošlosti». Prepun vjerskih rituala i biblijske simbolike, na što upućuje već i naslov, roman operira s dvama slojevima značenja i s dvama planovima zbivanja: konkretnim i alegorijskim; profanim i sakralnim. Na prvoj razini problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj uspostavlja alegorijska priča o otuđenju čovjeka. Slična dvojnost prati i glavnog lika: on je dualist, vjernik dviju vjera, razapet između ideala i stvarnosti. Tu će svoju idejnu rastrganost možda najbolje izraziti željom da mu, kad umre, na grob stave crvenu zvijezdu petokraku razapetu na crni križ. Kroz osobnu ispovijest i kroz mučan proces samospoznaje glavnog lika ovaj, u biti, moralistički roman analizira generacijsku sudbinu, obračunava sa svakom ideologijom i traži odgovore na temeljna egzistencijalna pitanja modernog čovjeka. Djelo je moderno strukturirano, realizirano kao veliki solilokvij s razgranatim asocijacijama. Pisano je tonom razorne ironije i sarkazma, a osnovni osjećaj u znaku je egzistencijalističke mučnine i gađenja prema svijetu.

Istu tematsku i poetičku liniju Novak slijedi i u kratku romanu Izvanbrodski dnevnik, 1977. Djelo je realizirano kao narativni triptih: sastoji se od triju posebnih novelističkih cjelina koje su međusobno povezane pripovjedačem, likovima, situacijama i motivima. Opisana su tri putovanja na relaciji Otok — Kopno — Otok. No i opet su ta putovanja povod za obračun s kolektivnim mitovima i vlastitim iluzijama.

U novije doba Novak se javio zbirkom razgovora s Jelenom Hekman, «Digresije», 2001., te proširenim «Digresijama», naziva «Protimbe», 2003. «Protimbe» su jedno od vrhunskih ostvarenja hrvatske autobiografske proze, bogate reminiscencijama i asocijacijama na mladost, politički i društveni život u Jugoslaviji, na piščev doživljaj Domovinskoga rata i političko-društvenih mijena do godine izlaska. Tu su portreti njegovih znanaca, prijatelja i protivnika, od Vlade Gotovca do Antuna Šoljana, od Svena Laste do Vladimira Bakarića, te autorova promišljanja i vrjednovanja položaja hrvatstva, pravopisa, estetike, haškoga suda, ratnih zločina, srpskog političkoga projekta, komunizma i nacionalnoga usuda.

Opsegom neveliko, Novakovo je djelo svojom kakvoćom, izražajnošću i ujednačenošću jedan od vrhunaca hrvatske moderne proze, ravnopravno najboljim svjetskim književnim ostvarajima egzistencijalističke usmjerbe.

Jednim je od hrvatskih intelektualaca koji je kritički pisao o ulasku Hrvatske u EU (u Forumu 10-12, Europa kojoj uvijek pripadamo nije isto što i politička zajednica u koju danas srljamo).[2]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Glasnice u oluji, (pjesme), Novo pokoljenje, Zagreb 1950.
  • Iza lukobrana, (pjesme), (u knjizi trojice autora, Pjesme, Nikola Milićević, Slobodan Novak, Vlatko Pavletić), Zora, Zagreb, 1953. (Mala biblioteka, knj. 153.),
  • Izgubljeni zavičaj, (proza), Split 1954.
  • Trofej, (drama), Lykos, Zagreb 1960. (suautor Stjepan Perović)[3]
  • Tvrdi grad, (zbirka proze), Zora, Zagreb 1961. (na madž. jeziku Erös vár, Forum, Novi Sad 1964., prijevod: Csuka Zoltán.)
  • Novele, (izbor iz zbirke Tvrdi grad s dodatkom novele Živjeti za našu stvar), Prosveta, Beograd, 1963.
  • Mirisi, zlato i tamjan, (roman), Matica hrvatska, Zagreb 1968. (11 izdanja)
  • Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1969.
  • Izvanbrodski dnevnik – tri putovanja, (romansirani triptih), BiblioTeka, izdanje Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1976.
  • Izgubljeni zavičaj i 12 novela, Znanje, Zagreb, 1980., (biblioteka Evergrin, knj. 7.)
  • Izabrana proza, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1981, (biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 160.)
  • Građa za portret pisca (prigodno izdanje s pjesmama, prozom, te odlomkom neobjavljene proze), Međunarodni slavistički centar-Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb-Dubrovnik, 1988.
  • Slobodan Novak - Izabrana djela, 1-6, (Južne misli, Izgubljeni zavičaj, Mirisi, zlato i tamjan, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik, Strašno je znati), Globus, Zagreb 1990.
  • Digresije: razgovori s Jelenom Hekman, Ex libris, Zagreb, 2001.
  • Protimbe: prerađene i proširene Digresije, Naklada Ljevak, Zagreb 2003.
  • Moje univerzijade (novele), Naklada Ljevak, Zagreb, 2004.
  • Pristajanje, (roman), Naklada Ljevak, Zagreb 2005.[4]
  • Sabrana djela, 1-8, (Glasnice u oluji, Izgubljeni zavičaj, Zakrivljeno vrijeme, Dalje treba misliti, Mirisi, zlato i tamjan, Protimbe, Sjetna rekapitulacija, Izjašnjavanja), Matica hrvatska, Zagreb, 2009.-2011.[5]

Nagrade, odlikovanja i priznanja[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 1955. Nagrada Grada Zagreba za Izgubljeni zavičaj.
  • 1962. Nagrada Grada Zagreba za Tvrdi grad.
  • 1966. Nagrada Jugoslavenskog festivala radio-drame u Novom Sadu za najbolji radio-dramski tekst Majstore, kako vam je ime?
  • 1968.: NIN-ova nagrada kritike za najbolji jugoslavenski roman godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1968.: Concours international du drame radiophonique Praha-Warszawa-Zagreb / Međunarodnog natječaja radio–drame Prag–Varšava–Zagreb za Zakrivljeni prostor.
  • 1969.: Nagrada Vladimir Nazor za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada Matice hrvatske za roman godine Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1969.: Nagrada kritike “Večernjeg lista” za knjigu godine, Mirisi, zlato i tamjan.
  • 1990.; Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
  • 1994.: Nagrada "Vjesnika" na Tjednu hrvatske drame u Teatru ITD, za tekst predstave Mirisi, zlato i tamjan.
  • 2005.: Nagrada "Miroslav Krleža" Društva hrvatskih književnika.
  • 2005.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za roman Pristajanje.
  • 2005.: Nagrada Slobodne Dalmacije "Emanuel Vidović" za životno djelo.
  • 2011. i 2012.: Nagrada Matice hrvatske "August Šenoa" za Sabrana djela.[6]

Odlikovanja[uredi VE | uredi]

Priznanja[uredi VE | uredi]

  • 1999.: Počasni građanin Grada Raba.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. info.hazu.hr, Datum rođenja: 3.11.1924.
  2. Lidija Eterović, Izlog knjiga. Periodika. Od Andrića do Europske unije, Hrvatsko slovo, 27. siječnja 2012., str. 23.
  3. HAZU: bibliografija Slobodana Novaka. hazu.hr. Preuzeto 13. listopada 2012.
  4. Sa(n)jam knjige u Istri, AUTORI & KNJIGE, Slobodan NOVAK. sanjamknjige.hr. Preuzeto 30. kolovoza 2010.
  5. Mira Muhoberac, Svemir Novakove genijalnosti. matica.hr. Preuzeto 13. listopada 2012.
  6. Nagrade Davorinu Rudolfu, Slobodanu Novaku, Milanu Miriću i Sanji Nikčević. novilist.hr, HINA. Preuzeto 5. srpnja 2013.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]