Ivan Aralica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivan Aralica
Ivan Aralica
Rođenje 10. rujna 1930.
Poznat(a) po hrvatski akademik
Zanimanje književnik
Portal: Životopis

Ivan Aralica (Puljani na planini Promini u Zagori, 10. rujna 1930.[1]), hrvatski književnik. Jedan od dominantnih hrvatskih narativnih prozaika druge polovice 20. stoljeća.

Životopis[uredi VE | uredi]

Nakon školovanja na Učiteljskoj školi (Preparandija) u Kninu 1953. godine, učiteljevao je u selima Dalmatinske zagore. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1961. godine te radio kao upravitelj, ravnatelj i od 1971. godine kao profesor srednjih škola u Zadru.[2] Politički je angažiran potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih godina u ostvarenju hrvatskog proljeća (što je praćeno političkim progonimima i socijalnom stigmatizacijom). Početkom 1990-ih uključuje se u politiku kao član Hrvatske demokratske zajednice. Godine 1993. postaje zastupnik te potpredsjednik Županijskog doma Sabora, što ostaje sve do njegova raspuštanja 2000. godine. Bio je član Zakladne uprave Zaklade hrvatskog državnog zavjeta od 1999. do 2002. godine. Bio je član suradnik HAZU - Razred za književnost od 1986. do 1992. godine a redoviti je član HAZU - Razred za književnost od 1992. godine.[2] Član je Društva hrvatskih književnika.

Otac je hrvatskog povjesničara Tomislava Aralice.

Književno stvaralaštvo[uredi VE | uredi]

Kritika[uredi VE | uredi]

U ranijem je razdoblju književnog djelovanja pisao ne previše uspjelu socijalno angažiranu prozu u kojoj analizira društvene promjene u poslijeratnom razdoblju, s povremenim izletima u prošlost (Svemu ima svoje vrijeme, 1967., Filip, 1970.). No, tek je nakon ostracizma i progona zbog angažmana u hrvatskom proljeću Aralica našao svoju “veliku temu”: povijesni usud hrvatskoga naroda kao paradigmu opće ljudske sudbine. Tu je “morlačka trilogija” o srazu svjetova u Dalmaciji 17. i 18. stoljeća (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.), nastala nakon remek-djela slične tematike, Psi u trgovištu, 1979.

Sljedeći romani su još raznovrsniji jer se u njima isprepliću prošlost i sadašnjost na način “magičnoga realizma” (Tajna sarmatskog orla, 1989.), pojačava se erotski naboj (Asmodejev šal, 1988.), ili obrađuju suvremenije teme (Okvir za mržnju, 1987., o komunističkoj represiji), ili se opet vraća u prošlost, kao u raskošnoj povijesnoj fresci o Bosni, Zadru i Kotromanićima (Knjiga gorkog prijekora, 1994.). Objavio je i dvije knjige vrhunske političke publicistike (Zadah ocvalog imperija, 1991., o velikosrpskom projektu, i Što sam rekao o Bosni, 1995., o uzrocima sukoba koji razdiru Bosnu i Hercegovinu).

Aralicu se često uspoređuje s Andrićem i Selimovićem zbog povijesne i "orijentalne" tematike. No, to su pisci koji po stilu i habitusu te kvaliteti i zastupljenosti u svjetskoj literaturi (Andrić je dobitnik Nobelove nagrade) s Aralicom imaju malo sličnosti, iako je autor o njima često govorio s dužnim štovanjem. Kao tradicionalni realistični pripovjedači, oni se razlikuju od Aralice već time što je on modernistički romanopisac. Nerijetka je zabluda svrstavanje Aralice (valjda zbog povijesne tematike većine romana - kao da García Márquez nije napisao povijesni roman o Bolivaru, a Yourcenarova o renesansi i antici) u "tradicionalne pripovjedače". No, on je modernist najsličniji Josephu Conradu po meditativnoj gustoći teksta i narativnoj bujnosti (sam je Aralica među svojim uzorima naveo Hamsuna, Singera i Manna - no to nije vidljivo iz njegovih tekstova).

Sam je pak Aralica je primarno bard nečega što bismo mogli nazvati "hrvatski mit". Priča je to o mitogenoj hrvatskoj zemlji koja pokriva područje Dalmacije, središnje Bosne, Like i Hercegovine; mit u kojemu se isprepliću povijesni događaji sraza onodobnoga “sukoba civilizacija” kršćanstva i islama, mešetarenja raznih tuđinskih (venecijanskih, austrijskih) sila, tursko nasilje i stanje permanentnoga rata, te nacionalna baština čuvari koje su i ratnici i svećenici, težaci i seljanke. Bez pretjerivanja mogli bismo reći da za Aralicu, kao i za druge velike pisce-regionaliste kao što su Hardy ili Faulkner, regionalno isijava univerzalno.

Pseudo-“faction” djelom Četverored, 1997. (prvi hrvatski roman o Bleiburgu) Aralica je dao mlaki i nezgrapno konstruirani kvazidokumentarni roman slabijega učinka od izvornih svjedočanstava bleiburških mučenika koji su uspjeli uteći sa stratišta. Ni činjenica da je izazvao lavinu histeričnih optužaba ne mijenja ocjenu Četveroreda kao slabašnoga uratka. Najužasnija hrvatska novovjeka tragedija zahtijevala je strastveno uranjanje u temu kao jedini mogući pristup, no umjesto snažnoga emocionalnog naboja koji “nosi” mitografe velikih, a tegobnih dvadesetostoljetnih povijesnih drama (Solženjicin, Vasilij Grossman, Bobrowski), Aralica je faktografski suhoparno i često nezgrapno sklepao roman nedostojan i teme i autora.

Nakon toga, autor se bacio na pisanje satiričkih romana, usmjerenih ponajprije na seciranje družine koja je došla na vlast po izborima 3. siječnja 2000.

Dok je prvo od tih djela, bestseler Ambra, roman-pamflet[3] i politički trač o trenutnim vlastodršcima, napisan reporterski nabrzinu i bez puno dotjerivanja, sljedeće je ostvarenje Fukara, 2002., veliki roman ideja, nepriznati potomak engleskih satirično-esejističkih romana iz prvih desetljeća 20. stoljeća (Wells, Orwell, s vrhuncima u Huxleyju i Evelynu Waughu). Iako je sam Aralica tvrdio da je "uzor" za Fukaru američki reporterski roman zadnjih nekoliko desetljeća (od Capoteova Hladnokrvnog ubojstva, Mailerove Krvnikove pjesme do Wolfeova Vatrometa taštine), pažljiviji će čitatelj u tome spoju minucioznih esejističkih raščlana i preobilja grotesknih skandala koji imaju korijen u pripovjednoj tradiciji 18. stoljeća, ispunjenoj drastičnim eskapadama kao u romanima Smoletta, Fieldinga ili LeSagea-prepoznati srodnost s Kontrapunktom života Aldousa Huyleyja, prije nego s djelima ranijega Araličinoga opusa. Fukara je u toj tradiciji engleske esejističke satire: glavni junak romana nije nijedan od likova, kao ni zagušljiva atmosfera socijalističke totalitarne prošlosti ili muke opsade Sarajeva. Glavna je tema nešto više: lažni politikantski "multikulturalizam", razglobljen i iskarikiran do mikronskih izmjera; i to najviše preko lika i posljedaka djelovanja Placida Schrotta, za kojega je predloškom poslužila ekstravagantno-bizarna pojava financijaša Georgea Sorosa.[3] Sve u svemu-radi se o izuzetnom i aktualnom romanesknom ostvarenju koje je počelo kao "moj obračun s njima", no pretvorilo se u "moje satiranje suvremene mala fide".

Araličino djelo roman-basna Puž objavljeno je 2004. U tom virtuoznom i neobičnom uratku koji najviše nalikuje filozofskim romanima i satirama Voltairea i Swifta iz 18. stoljeća, pisac je dao anatomiju ljudske puzavosti i beskarakternosti u društvenom miljeu - i to sve u slici puževskoga svijeta. U romanu Sunce Aralica daje autobiografski prikaz jednog dijela svog djetinjstva koje će mu obilježiti život. U romanu Runolist Aralica prikazuje svoje viđenje vlasti i vladavine u sadašnjosti, ogrnuto povijesnim ruhom.

U svojoj radikalnoj kritici lika i djela Ivana Aralice koja je prešla sve granice dobrog ukusa, Predrag Matvejević Aralicu je svrstao, u svome članku "Naši talibani" u zagrebačkomu "Jutarnjemu listu" od 10. studenoga 2001., među ekstremističke "talibane", odgovorne za zločine počinjene za vrijeme posljednje velikosrpske agresije na BiH, da bi, deset godina poslije, u talijanskomu dnevniku Corriere della sera, 13. svibnja 2011., u novomu članku "Srebrenica et gli scrittori latitanti", književnika Aralicu uvrstio među "književnike kriminalce u bijegu pred organima vlasti", odgovorne na genocid u Srebrenici, uz bok haaškim optuženicima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću. Zbog sličnih je izjava 2005. osuđen za te uvrjede i klevete Matvejević bio osuđen na pet mjeseci zatvora uvjetno.[4] Matvejević je ponovo tužen za ponovljene klevete u kojima je oklevetao i izvrijeđao Aralicu, Vuletića i Pešordu.[5]

Djela[uredi VE | uredi]

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Ivan Aralica
  • Svemu ima svoje vrijeme, 1967.
  • A primjer se zvao Ladina, 1969.
  • Filip, 1970.
  • Konjanik, 1971.
  • Opsjene paklenih crteža, 1977.
  • Psi u trgovištu, 1979. (nagrada Ksaver Šandor Gjalski)[6]
  • Put bez sna, 1982.
  • Duše robova, 1984.
  • Graditelj svratišta, 1986.
  • Okvir za mržnju, 1987.
  • Asmodejev šal, 1988.
  • Tajna sarmatskog orla, 1989.
  • Knjiga gorkog prijekora, 1994.
  • Zadah ocvalog imperija,1991.
  • Majka Marija, 1992.
  • Sokak triju ruža, 1992.
  • Što sam rekao o Bosni, 1995.
  • Četverored, 1997.
  • Ambra, 2000.
  • Fukara, 2002.
  • Svetinka, 2003.
  • Puž, 2004.
  • Sunce, 2006.
  • Runolist, 2008.
  • Život nastanjen sjenama, 2009.
  • Kepec, 2011.
  • Carske kočije, 2011. (nagrada Ksaver Šandor Gjalski)[6]
  • Mentalni komunist, 2012.

Filmovi snimljeni prema Araličinim djelima[uredi VE | uredi]

Nagrade[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Globus: 'Mesić nas je unazadio jeftinim komunizmom', pristupljeno 12. travnja 2012.
  2. 2,0 2,1 HAZU: akademik Ivan Aralica, književnik, pristupljeno 12. travnja 2012.
  3. 3,0 3,1 HercegBosna.org Ivan Aralica
  4. Otvoreno pismo hrvatskog književnika Mile Pešorde, Viktimologija.hr, utorak, 22. svibanj 2012..
    Matvejević i dalje ubija istinu, ocrnjuje Hrvate i Hrvatsku, klevetnički svrstavajući Aralicu, Vuletića i mene među pomagače srpskim zločincima Ratku Mladiću i Karadžiću, optuženima za genocid u Srebrenici.
  5. Denis Derk: Mile Pešorda opet tuži Predraga Matvejevića za klevetu i uvredu , Večernji list, 21. svibnja 2012.
  6. 6,0 6,1 6,2 Hrvatsko slovo, 'Gjalski Aralici' , str. 2, 28. listopada 2011. (HINA/HS)
  7. Odluka kojom se odlikuju redqm Danice hrvatske s likom Antuna Radića, Narodne novine br. 46, 28. svibnja 1995.
  8. min-kulture.hr, Dobitnici „Nagrade Vladimir Nazor“ za 2010. godinu, 24. svibnja 2011., pristupljeno 3. srpnja 2011.
  9. Dani Ksavera Šandora Gjalskog: Ivan Aralica dobitnik književne nagrade Gjalski za 2011., pristupljeno 12. travnja 2012.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]