Tenkovi u Prvom svjetskom ratu

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Tenkovi u Prvom svjetskom ratu su bili pomalo nesvakidašnja vozila, svako posebno na svoj način. U Prvom svjetskom ratu je počeo razvoj tenkova, prije svega u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali i u Njemačkoj, Rusiji i SAD-u. Na pojavu tenkova je jako utjecao izum benzinskog motora s unutarnjim izgaranjem koji je omogućio da vozilo bude manje, a motor učinkovitiji i lakši od parnih kotlova koji su se do tada koristili.

Prvi tenk je bio "Little Willie" (hrv. Mali Vili) i konstuiran je u Velikoj Britaniji tijekom kolovoza i rujna 1915. Nakon tog prvog prototipa je uslijedio prototip nazvan "Mother" (hrv. Majka) koji je kasnijim prilagodbama postao prvi serijski tenk Mark I, predstavljen 2. veljače 1916. Iako su se nova vozila služeno zvala "kopneni brodovi" (eng. land ships), kasnije su nazvani "tenk" (eng. tank, naziv za rezervoar), zato što su sličili rezervarima i kao zbunjivanje Nijemaca tijekom transporta brodom u Francusku kako bi mislili da se u pošiljci radi o običnim rezervorima vode. Iako su Britanci prvi konstuirali funkcionalan tenk i uveli ga u proizvodnju, Francuzi nisu puno zaostajali za njima. Njihov Renault FT-17 je bio revolucionaran tenk, s kupolom koja se mogla okrenuti za svih 360o i koncepcijski je sličio tenkovima današnjice. Nijemci su vrlo sporo prihvaćali nova vozila i koncentirali su se na razvoj protutenkovskog naoružanja. No, i oni su proizveli oko 20 primjeraka A7V-a.

Prvi su na bojištu tenkove upotrijebili Britanci na rijeci Sommi 15. rujna 1916., a nedugo zatim 24. travnja 1918. zbila se i prva "bitka" između tenkova, u kojoj su vatru izmjenili njemački A7V i britanski Markovi IV. Iako su tenkovi u to doba bili spori, mehanički nepouzdani i kutijastog dizajna, zauvijek su promijenili način ratovanja. Uz tenkove, nastali su i prvi samohodni topovi i oklopni transporteri.

Sadržaj

Početak rata [uredi]

Kada je rat u Europi počeo u jesen 1914., velika većina političara i vojnih stručnjaka je bilo uvjereno kako će taj rat biti brz i kratak, sličan onome u zadnjem većem sukobu, Francusko-pruskom ratu koji je trajao od 1870.-1871. Iako je Njemačko Carstvo i njegovi saveznici na istoku koliko-toliko napredovali, na Zapadnom frontu se sve pretvorilo u krvavu bitku za svaki kilometar. Prva crta je bila puna bodljikave žice, strojničkih gnijezda i rovova.[1]

Nagli razvoj vatrenog oružja zauvijek je promijenio način ratovanja. Do 1914. mali broj strojnica je mogao uništiti koncentriranu neprijateljsku ljudsku silu bez velikih gubitaka. Manji broj bolje naoružanih jedinica je bio i lakši za pomicanje po bojištu. Sve strane u ratu su bile dobro ukopane i utvrđene. Kako bi se odbio napad neprijatelja bilo je potrebno prvo uništiti njihovu pozadinu koja je bila u obrani (strojnička gnijezda, položaji topništva), ali većina generala nije shvaćala ovaj princip borbe. I dalje bi poslali što više ljudi u napad naoružanih sa običnim puškama uz potporu lakog topništva. Njemački planovi za brzom pobjedom su propali nakon što se obje strane ukopale i borile za svaki metar bojišta. Počele su se razvijati prve osnove topničke pripreme terena. No, u ono vrijeme topnička priprema je trajala predugo i time se izgubio element iznenađenja. Obje strane su shvatile da će nakon topničkih udara naslijediti pokušaj proboja na tom dijelu bojišta, pa bi privremeno povukli ljudstvo i opet ga vratili pred sam napad neprijatelja.[2]

Topničke granate bi na tlu napravile velike kratere i „preorale“ teren na ničijoj zemlji preko kojeg je pješaštvo i topništvo pri pomicanju naprijed teže prolazilo što je usporilo napredovanje. Veliki dio udarnih snaga i dalje je činila konjica koja je postala „topovsko meso“ i potpuno neučinkovita. Nešto ju je trebalo zamijeniti, ali to nisu bili oklopni auti jer nisu mogli prelaziti preko rovova i topničkih kratera. Nijemci su se zbog toga okrenuli novim taktikama koje su u početku bile uspješne, dok su se zapadne sile oslonile na razvoj nove tehnologije.[3]

Početak razvoja tenka [uredi]

Bilo je logično da će Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska preuzeti vodstvo u novim vojnim tehnologijama. Njemačka je na svom zapadnom frontu većinu vremena bila u obrani, nadajući se kako će dobiti rat na Istoku. Oklopni auto kao borbeno vozilo na bojištu nije bio odgovor problemu. Njegovi kotači su bili nepraktični kod kretanja po razrovanom bojištu. Bilo je potrebno novo oružje, koje će moći prelaziti preko nepristupačnog terena. Rješenje je ležalo u korištenju traktora s gusjenicama i motor s unutarnjim izgaranjem kao osnovu za novo vozilo. Gusjenice su bile nužne, ne samo zbog lakšeg kretanja po terenu nego i zbog bolje raspodjele težine i manjeg pritiska na tlo.[3]

Godine 1915. Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska su započeli razvoj oklopnog gusjeničkog vozila. Države u razvoju tenkova nisu bile međusobno koordinirane što je za rezultat dalo različite tipove i oblike tenkova. Ostale zemlje kao Italija, Rusija, Japan, Švedska, Čehoslovačka, Španjolska, Poljska i SAD su proizvodili svoje tenkove za vrijeme ili odmah nakon rata i tijekom 1920-ih, no samo su Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i Njemačka proizvodile tenkovi koji su bili korišteni u borbama.[3]

Ujedinjeno Kraljevstvo [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Britanski tenkovi u Prvom svjetskom ratu

Prvi korak ka razvoju tenka je poduzela britanska kraljevska ratna mornarica, koja je trebala odbiti zračene napade Njemačkih snaga. Zbog toga se Britanska mornarička zračna skupina stacionirala kod Dunkirka u sjevernoistočnoj Francuskoj kako bi mogla napadati uzletišta Cepelina i aviona smještenih u Belgiji. Britanska zračna baza je zahtijevala obranu okolnog prostora za što su dovedeni oklopni auti. Kako bi smanjili opseg kretanja tim vozilima, Nijemci su uništili dijelove cesta. Stoga je Winston Churchill pozvao na rješenje za „premošćivanjem tih rupa na cesti“. Kroz svoje državno djelovanje, Churchill je ostao vrlo zainteresiran za vojne inovacije i bio je ponosan na svoju važnu ulogu u razvoju tenka.[4][5]

Inženjer Ernest D. Swinton bio je jedan od najzaslužnijih za razvoj tenka. Krajem 1914. prepoznao je potencijal kalifornijskog Holt traktora, korištenog u poljoprivredi. Vjerovao je da bi novo oklopno oružje trebalo imati takve gusjenice.[6] Iako je Swinton mislio da je on došao do te ideje, tada su već mnogi eksperimentirali sa tim gusjenicama. Swinton je u kolovozu 1915. predložio potpukovniku Mauriceu Hankeyu preobrazbu Holtovog traktora u borbeni stroj za vuču topova i haubica. Počeo je proces prenamjene ideje o borbenom kopnenom brodu u praktično vozilo. I prije ovoga su postojale ideje da se veliki poljoprivredni traktori prenamijene u vojna vozila, ali je nedostajalo entuzijazma vojnog vrha.[7]

U prosincu Hankey je napravio dokumente koji podržavaju ideju o vojnom vozilu baziranom na farmerskom traktoru. Churchill je podržao projekt i premijeru Hervertu H. Asquithu 5. siječnja 1915. poslao dopis u kojem traži ubrzani razvoj traktora sa malim oklopljenim zaklonima koji će biti otporan na proboj metaka, a na sebi bi nosio ljude i strojnice. Ideja je bila da se koriste noću, kao element iznenađenja i da bi bili sposobni prelaziti preko bodljikavih žica oslobađajući put pješaštvu. Planirano je da bi četrdeset do pedeset takvih vozila bilo dovoljno za proboj linije. Neprijatelj bi bio uplašen, a moral britanskih vojnika bi se poboljšao čime bi oni žustrije krenuli u napad. Churchill je prijedlog dao ministarstvu rata na razmatranje. U međuvremenu se pojavilo još nekoliko ideja koje su se pokazale neuspješne, ali se sve pokrenulo 17. veljače 1915. na sastanku Churchilla i nekih od časnika u jedinicama opremljenim oklopnim autima na kojem se razgovor pretvorio u diskusiju o stvaranju „kopnenog bojnog broda“. Tri dana kasnije, Churchill je naredio formaciju „odbora za kopneni bojni brod“. Do kraja ožujka, taj je odbor predstavio dva dizajna, jedan koji se kretao na velikim kotačima i drugi na gusjenicama. Dana 26. ožujka, Churchill je na svoju odgovornost za cijenu od 70,000 funti naredio proizvodnju 18 „kopnenih bojnih brodova“, od čega šest na kotačima i 12 na gusjenicama. Napravljeno je mnogo različitih modela, od kojih je svaki imao neku različitost.[8]

Nemogućnost Zapadnih sila da probe njemačku obranu dovelo je do još veće podrške razvoju oklopnog vozila. Swinton je u lipnju dao detaljne zahtjeve za takvo vozilo. Naveo je kako bi vozilo trebalo težiti oko 8 tona, imati posadu od 10 ljudi i biti naoružano s dvije strojnice i jednim 6-pounder topom sposobnih za ispaljivanje visokoeksplozivnih granata. Trebalo je imati radijus kretanja 20 milja, debljinu oklopa 10 mm, maksimalnu brzinu od 4 mph na ravnoj podlozi, mogućnost kretanja unatrag, prelaženja prepreke visine 5 stopa, prelaženje preko rova širine 8 stopa i druge zahtjeve.[6] Arthur Balfour je odobrio konstrukciju jednog prototipa. Ugovor o konstrukciji i dizajnu prototipa je dan Williamu Fosteru i kompaniji, proizvođaču poljoprivrednih strojeva u Lincolnu. William Tritton, direktor tvrtke je već prije dizajnirao 105 KS snažan stroj za prelaženje preko rovova, kao i modele ostalih oklopnih vozila i haubica na traktoru. Prototip je u britanskom parlamentu postao znan kao „Little Willie“. Dizajnirali su ga Tritton i William Wilson, koji je bio zaposlen kao poseban savjetnik u projektu. Prototip je prvi puta upaljen i pokrenut 3. prosinca 1915. godine. Little Willie je bio prvo gusjenično vozilo koje je nalikovalo na današnje oklopne transportere.[6] Nikada nije bio naoružan, iako je imao na vrhu otvor za ugradnju lažne kupole. Rabljen je kao pokusno vozilo za trening vozača tenkova.[9]

Foster je nakon dovršenja prvog prototipa nastavio raditi na borbenoj verziji. Zbog zahtijeva da vozilo može prelaziti preko širokih rovova, kao oblik vozila je odabrao romboidnu oblik. Tijelo vozila je bilo visoko i dugačko sa gusjenicama koje su se protezale preko cijele bočne strane vozila od tla do vrha.[9] Pošto je tijelo vozila smo po sebi bilo visoko, ugradnja kupole na vrh bi ga učinila nestabilnim, stoga su dizajneri montirali topove na bokovima vozila. Kasnije se pokazalo kako to i nije najbolje rješenje. Novi stroj je prvo nazvan „Centipede“, zatim „Big Willie“ i na kraju „Mother“. Mother je prvi puta pokrenut 12. siječnja 1916. Premjerno je prikazan pod jakim snagama sigurnosti 29. siječnja 1916. u Hatfield Parku, milju udaljenom od Lincolnove katedrale. Druga demonstracija vozila je bila pred britanskim vojnim i političkim vrhom 2. veljače iste godine. Neki vojni službenici nisu bili zadovoljni novim strojem i izjavili su da novo oružje mora biti nešto više od „lijepe mehaničke igračke“.[6] Većina generala i sam Churchill su bili zadovoljni Motherom, tako da je parlament naručio novih 100 vozila[6] (kasnije povećana narudžba na 150). Nažalost, potreba za požurivanjem nespremnog prototipa je značilo neispravljanje dizajnerskih greški i poboljšanja. Mother je pokretao preslab motor, jer je tada Daimlerov 105 KS motor bio jedini na raspolaganju. To je značilo da je omjer težine i snage bio 2,8 KS po toni. Pola Motherove posade je bilo uključeno u vožnju tenka: jedan kao zapovjednik, jedan za mijenjanje glavne brzine i dvojca koja su upravljala gusjenicama. Ostalih četvero članova posade je upravljalo s dva 6-pounder (57 mm) topa i dvije strojnice. Njegovih 10 mm oklopa nije bio dostatan za sprječavanje od proboja metka iz njemačkih protuoklopnih pušaka ispaljenih iz blizine i nije mogao preživjeti izravni pogodak visokoeksplozivne topovske granate.[10]

Mark I [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark I (tenk)

Serijski model, nazvan Mark I je bio gotovo identičan tenku Mother. Težio je oko 62.700 pounds (28,5 tona) i mogao je postići cestovnu brzinu od 6 km/h (3,7 mph), ali brzina preko neravnog terena je bila jedva 3 km/h. Radijus kretanja sa jednim tankom je bio samo 37 km (23 milje). Komponente od kojih je bio izrađen su bile jednostavne, čelični trup oblika kutije, dvije gusjenice, 105 KS snažan Daimlerov benzinski motor i naoružanje koje se sastojalo od topova i/ili strojnica. Na gusjenicama se rabila metoda kvačila i kočnice za što je bilo potrebno četvero članova posade. Iako je mogao prijeći rov širine tri metra, Mark I je bio samo lako oklopljen i pogrešno se vjerovalo da je njegov oklop dostatna zaštita protiv paljbe iz pješačkog naoružanja. Debljina oklopa je varirala od 6 mm do najviše 12 mm. Okretanje tenka je bio vrlo zahtjevan manevar koji je uzimao previše vremena o čemu govori jedan britanski izvještaj iz bitke za Cambrai.[11][12]

Mark I se proizvodio u dvije verzije. Jedna je kao glavno oružje imala dva 6-pounder (.40 kalibar) mornaričke topove montirane sa lijeve i desne strane. Ova verzija je nazvana „muškom“ (eng. male). „Ženska“ (eng. female) verzija je imala kao glavno oružje šest strojnica i primarno je namijenjena za djelovanje protiv neprijateljskog pješaštva.[12]

Ime „tank“ (hrv. spremnik, rezervoar), kako su se počela nazivati ova vozila su dodijelili Britanci s namjerom prikrivanja sadržaja velikih sanduka u kojima su „tenkovi“ bili prevoženi brodovima u Francusku. Time se pokušali zavarati neprijatelje kako su u tim sanduci zapravo spremnici vode.[13] Francuzi su vozilo nazvali „Char“ (chariot).[14][15]

Mark I je bio glavni tenk u borbama od 1916. do prve polovice 1917., ali je imao velike nedostatke. Rep koji mu služi za stabilizaciju se pokazao bezvrijednim, tankovi s gorivom su bili smješteni na ranjivo mjesto, ispušna cijev je izbacivala iskre i plamen itd. Neki od ovih nedostataka su ispravljeni na kasnijim modelima Mark II i Mark III. Ti tenkovi su se pojavili na bojištu početkom 1917. godine.[14]

Mark II i III [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark II (tenk)
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark III (tenk)

Kompanija Foster Company je proizvela 50 Mark II i 50 Mark III tenkova. Proizvedeni su također u dvije verzije, muškoj i ženskoj. Od Mark I razlikovali su se samo u detaljima, dok je osnovni dizajn i izgled ostao gotovo identičan. Mark II je na primjer imao šire gusjenice čime je težina raspoređena na veću površinu sprječavajući time mogućnost da se tenk lako ukopa. Mark III je imao poboljšan oklop. Naslijedio ga je Mark IV, a mnogo Mark II i Mark III tenkova je preinačeno u vozila za potporu ili vozila sa posebnom namjenom.[14]

Mark IV [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark IV (tenk)

Mark IV, kojeg je također proizvodila tvrtka Foster Company imao je iste općenite karakteristike kao i njegovi prethodnici, ali sa nekim ključnim poboljšanjima. Najvidljivija razlika je u manjim bočnim kupolama. Pomaknute su više prema unutra, umjesto da ih se svaki puta skida prilikom transporta željeznicom. Oklopna zaštita je također poboljšana zato što je oklop na prijašnjim Markovima bio pretanak da bi odolio pogotku njemačkih protutenkovskih pušaka. Mark IV je na više mjesta rabio 12 mm debeo čelični oklop koji je bio dostatan za zaštitu od pješačkog oružja, čime se zaustavljanje vozila trebalo ostaviti topništvu. Imao je i poboljšan sustav opskrbe motora gorivom, tiši ispušni sustav i bolju ventilaciju. Na njega je ugrađena i kraća verzija 6-pounder topa i Lewis strojnica .303 kalibra koja je zamijenila Hotchkiss i Vickers strojnice montirane na prijašnje tenkove. „Ženska“ inačica je bila naoružana sa 6 strojnica. Zrakom hlađena Lewisova strojnica nje se pokazala kao zadovoljavajuća za tenk, pa su naknadno zamijenjene sa Hotchkissovim modelom.[14]

Veliki problem za tenkove su predstavljali rovovi. Mark IV je imao mogućnost da nosi veliki svežanj granja (eng. fascines) koji je tenk mogao ubaciti u rov kao pomoć pri njegovom prelaženju. Mark IV tenkova je proizvedeno više nego ijedan drugi model britanskog tenka u Prvom svjetskom ratu sa ukupno proizvedeno 1015 primjeraka od koji je 420 bilo „ženskih“ varijanti i 595 „muških“. Mark IV je bio i najbrojniji tenk u [[|Heer|njemačkoj vojsci]]. Zarobljeni i popravljeni Mark IV tenkovi su opremili četiri njemačke tenkovske jedinice i bili su znani kao „Beutepanzerkampfwagen IV“ (hrv. zarobljeni tenk IV).[16]

Mark IV je sudjelovao u bitki za Messines u lipnju 1917., ali njegov najveći doprinos je bio u bitki za Cambrai u rujnu iste godine. Pojavile su se i razne verzije Mark IV tenka, a najvažnija je bila ne naoružani tenk sa ugrađenim 125 KS Daimlerovim motorom, korištenim za dopremu potrebnih dijelova i ostale opreme na bojište.[16]

Mark V [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark V (tenk)

Mark V prvi puta je upotrjebljen u ratu na bojištu u Francuskoj u svibnju 1918. tijekom njemačke ljetne ofenzive (njem. Kaiserschlacht). Istog izgleda kao i prethodnici i sa istim brojem članova posade od osam ljudi. U njega je ugrađena nova transmisija i mjenjač kojeg je dizajnirao Wilson. Bio je to vrlo velik tehnološki korak jer se uklonila potreba za posebnim članom posade koji bi mijenjao brzine. Prvi puta u povijesti, tenk je samostalno mogla voziti jedna osoba. Imao je ugrađen snažniji 150 KS šestcilindrični Ricardo motor, sposoban za pokretanje tenka mase 30 tona (66.100 pounds) maksimalnom brzinom 7,4 km/h (4,6 mph) sa radijusom kretanja od 40 kilometara (25 milja). Sve strojnice ugrađene na njega su bile tipa Hotchkiss. Održivost na bojištu je bila poboljšana, ali Mark V nije imao dobru ventilaciju. Do kraja rata tvrtke Foster Company, Metropolitan Carriage Wagon i Finance Company su izradile 400 primjeraka Mark V tenkova (200 „muških“ i isto toliko „ženskih“). Šezdeset ih je sudjelovalo u akciji kod Hamela 4. srpnja 1918. i 288 ih je korišteno kod Ameinse 8. kolovoza iste godine.[16]

Završna verzija osnovnog dizajna Mother je bio Mark V*. Različiti proizvođači su proizveli ukupno 642 primjerka ovog modela. Razlikuje se od izvornog Mark V po dodatnoj strojnici i bila je teža (33,5 tona muška (73.900 pounds) i 32,5 tona ženska (71.700 pounds)). Bio je i 1,83 metra (6 feet) duži i mogao je prijeći rov širine 4,3 metra (14 stopa). Imao je autonomiju od 65 kilometara (40 milja).[16]

Medium A "Whippet" [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Mark A

Tenkovi od Mark I do Mark V* su bili teški tenkovi. S relativnim uspjehom prvih tenkova, Britanci su počeli razvoj lakših modela. Temeljeni na prototipu Tritton „Chaser“, nastao je Medium A tenk, znan kao „Whippet“.[17] Prvi puta je prikazan 1917. i postao je znan kao „konjički tenk“ (eng. cavalry tank) sa namjerom da zamjeni konjicu sa oklopnim vozilima sposobnima za proboj prve linije. Foster je proizveo 200 Whippetsa. Novi tenk je težio oko 14,2 tone (31.400 pounds), pokretala su ga dva 45 KS snažna motora i imao je posadu od tri člana. Bio je naoružan s četiri strojnice i imao je maksimalnu debljinu oklopa od 12 mm. Najveća brzina mu je bila gotovo 13 km/h (8 mph) što je bio dvostruko više od teških tenkova. Imao je i veću autonomiju od 65 km (40 milja).[18]

Prvi britanski laki tenk imao je mnoge ozbiljne mane. Vozač je imao težak zadatak kombiniranja brzine dva odvojena motora kako bi mogao manevrirati tenkom. Zapovjednik i topnik su imali zadatak upravljati naoružanjem od četiri strojnice koje su pokrivale svih 360o i bile su smještene u fiksnu kupolu na vrhu tenka. Rezervno gorivo se nalazilo izvan vozila u odvojenom spremniku, što se pokazalo katastrofalnim u borbi. Whippetsi su sudjelovali u borbama tijekom njemačke Ljetne ofenzive 1918., pa sve do kraja rata u studenom iste godine.[18]

Flying Elephant [uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Flying Elephant

Britanci su eksperimentirali sa pravim teškim tenkom koji bi imao dovoljno debeo oklop da preživi topničku granatu. Primjer takvog tenka je dizajnirao Tritton 1916. i nazvan je „Flying Elephant“ (hrv. Leteći slon). Težio je oko 101 tone (222.600 pounds), a pokretala su ga dva Daimler šetcilindrična motora, svaki snage 120 KS. Bio je visok 3 metra (10 stopa), skoro toliko širok i 9 metara (29,5 stopa) dug. Prednji oklop bio je debljine 7,62 cm (3 inča), dok je bočni bio 5,08 cm (2 inča). Posada se sastojala od 8 članova i bio je naoružan sa jednim 57 mm prednjim topom i šest strojnica usmjerenih prema bočnim stranama i kraju tenka.[18]

Obećavajući dizajn nikada nije ušao u službu. Spreman za testiranje u siječnju 1917., bio je odbačen zbog svoje visoke cijene, uspjehu Mark I tenka i obećavajućeg Whippeta. Pravi teški tenk koji bi bio sposoban izdržati udar topničke granate je bio ostavljen za sljedeći rat.[18]

Ostali [uredi]

Još prije nego što je prvi tenk ušao u borbu Britanci su radili na specijalnom gusjeničnom vozilu koje bi nosilo veliki top. Preinačeni Mark I je poslužio kao nosač 15,2 cm (6 inča) haubice koja je bila jaka vatren potpora pješaštvu. Ostali tenkovi su preinačeni u oklopne transportere za pješaštvo, vozila za prijevoz opreme i čak kao signalna vozila.[18]

Vidi još [uredi]

Unutarnje poveznice [uredi]

Zajednički poslužitelj [uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Tenkovi Prvog svjetskog rata
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Tenkovi Prvog svjetskog rata

Izvori [uredi]

Bilješke [uredi]

  1. ↑ Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 8-9
  2. ↑ Spence C. Tucker, str. 7.-8.
  3. ↑ 3,0 3,1 3,2 Spence C. Tucker, str. 10
  4. ↑ Spence C. Tucker, str. 11.
  5. ↑ Winston S. Churchill, str. 61.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 10
  7. ↑ Spence C. Tucker, str. 12.
  8. ↑ Spence C. Tucker, str. 12.-13.
  9. ↑ 9,0 9,1 Spence C. Tucker, str. 14
  10. ↑ Spence C. Tucker, str. 15-17.
  11. ↑ David Fletcher, „Tanks and Trenches: First Hand Accounts of the Tank Warfare in the First World War“, Stroud, UK: Sutton, 1994., str. 87.
  12. ↑ 12,0 12,1 Spence C. Tucker, str. 17
  13. ↑ Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 8
  14. ↑ 14,0 14,1 14,2 14,3 Spence C. Tucker, str. 18
  15. ↑ David Miller, "Illustrated Directory of Tanks and Fighting Vehicles: From World War I to Present Days", SAD, MBI Publishing Company 2000., ISBN: 0-7603-0892-6, str. 6 (link (Google books))
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 16,3 Spence C. Tucker, str. 19
  17. ↑ Christer Jorgensen and Chris Mann, str. 16
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 18,3 18,4 Spence C. Tucker, str. 20

Literatura [uredi]

  • (en) Kenneth Macksey i John H. Batchelor, "Tank: A History of the Armoured Fighting Vehicle", New York: Charles Scribner's Sons, 1970.
  • (en) Spence C. Tucker, "Tanks: an ilustrated history of their impact", Santa Barbara, Kalifornija, ABC-CLIO 2004., ISBN: 978-1-57607-995-9, (Google books)
  • (en) Winston S. Churchill, "The World Crisis, 1914.–1918.", vol. 2. New York: Charles Scribner's Sons, 1923.
  • (en) Christer Jorgensen and Chris Mann, "Tank Warfare: The illustrated history of the tank at war 1914-2000", London, Amber Books Ltd 2001., ISBN: 1-86227-135-6
  • (njem.) Wolfgang Schneider & Rainer Strasheim, "Deutsche Kampfwagen im 1. Weltkrieg", Dorheim (Njemačka), Podzun-Pallas Verlag 1988., ISBN: 3-7909-0337-X
    • (Prijevod izvorne knjige: (en) Wolfgang Schneider & Rainer Strasheim, "German Tanks in World War I: The A7V and Early Tank Development", Schiffer Publishing 1990., ISBN: 0-88740-237-2 )
  • (en) Steven J. Zaloga, "French Tanks of World War I", Ospray Publishing Ltd. 2010., ISBN: 978-1-84603-513-5, (Google books)
v • r • u
Tenkovi u Prvom svjetskom ratu
Popis • Kategorija
Britanski
Francuski
Njemački
Eksperementi
Koncepti
Levavasseur (1903.) • Günther Burstyn (1911.) • Lancelot De Mole (1912.)
Povijest tenka  · Tenkovi u Prvom svjetskom ratu  · Tenkovi od 1919.-1939.  · Tenkovi u Drugom svjetskom rat  · Tenkovi u doba Hladnog rata  · Tenkovi od 1990. do danas  · Tenk
Dobavljeno iz "http://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Tenkovi_u_Prvom_svjetskom_ratu&oldid=4025017"