Arktički konvoji

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Arktički konvoji
sukob: Drugi svjetski rat
HMS Sheffield convoy.jpg
Pogled s krstarice HMS Sheffield kao pratnje konvoja kroz vode Arktika. U pozadini trgovački brodovi konvoja.
Vrijeme kolovoz 1941. - svibanj 1945.
Mjesto Norveško more, Arktički ocean
Ishod Saveznička pobjeda
Sukobljene strane
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of the Soviet Union (1924–1955).svg SSSR
Flag of Canada (1921–1957).svg Kanada
Flag of the United States (1912-1959).svg SAD
Flag of Norway.svg Norveška
Flag of Germany (1935–1945).svg Treći Reich
Gubitci
Ukupno: 106 brodova
98 brodova
2 krstarice
6 razarača
1 podmornica
Veći broj manjih ratnih brodova, podmornica, razarača i zrakoplova
Bojni brod Scharnhorst
Bojni brod Tirpitz

Arktički konvoji, u Drugom svjetskom ratu opskrbljivali SSSR vojnom opremom i materijalom iz SAD i Velike Britanije preko sjevernog Atlantika, Islanda, Barentsovog odnosno Bijelog mora. Bio je to najkraći pravac — put od Islanda do luke Murmansk trajao je 10, a do Arhangelska 12 dana, ali i najopasniji. Iziskivao je najveće naprezanje ljudi i materijala zbog stalne izloženosti napadima njemačkih zračnih i pomorskih snaga te zbog vrlo teških hidrometeoroloških uvjeta (teško more, led, snijeg, magla, hladnoća). Zbog promjenjivog ledenog polja na sjeveru, plovnu rutu trebalo je pomicati ovisno o godišnjem dobu. Jedina sovjetska arktička luka koja se nije zaleđivala bila je Murmansk. Ali, ona nije imala dovoljan kapacitet za prihvat konvoja (istovar je trajao i po mjesec dana) i nalazila se na svega 8 minuta leta od najbliže njemačke vojne zračne luke

Prvi konvoji i njihov sastav[uredi | uredi kôd]

Arktički konvoji su počeli ploviti u kolovozu 1941., a opremali su se u Reykjaviku i Hvalfjörðuru na Islandu. Tamo su dobivali, kada su se kretali u pravcu SSSR-a oznaku PQ sa odgovarajućim brojem, a pri povratku na Island oznaku QP i broj. U sastav konvoja uključivani su 1941.1943. i sovjetski transportni brodovi. Za sigurnost bila je odgovorna britanska ratna mornarica. Američki ratni brodovi osiguravali su ih samo povremeno. Za neposredno osiguranje konvoja određivane su obično lake krstarice, razarači i korvete, a posredno su vršili bojni brodovi i nosači zrakoplova.

Na početku Nijemci nisu odvajali posebne snage za napad na konvoje Od 110 transportnih i 74 ratna broda koji su 1941. plovili u konvojima izgubljen je samo transportni brod. Od siječnja do ožujka 1941. njemačke podmornice su tri puta napadale konvoje i potopile nekoliko brodova. Očekujući saveznički desant u Norveškoj, Nijemci su u proljeće prikupili u Norveškoj glavninu površinske flote, 14 podmornica i jake zračne snage (oko 500 zrakoplova) kako bi onemogućili arktičke konvoje koji su u to vrijeme brojali po 15–30 brodova.

Prvi njemački napadi[uredi | uredi kôd]

Prvi napad njemačkih pomorskih snaga izvršen je na konvoje PQ 12 (15 brodova) i QP 8 (20 brodova) koji su 1. ožujka otplovili istovremeno s Islanda, odnosno iz Murmanska. Zbog lošeg vremena i slabe vidljivosti napad nije uspio. Konvoji su uspjeli pobjeći, a potopljen je svega jedan zaostali brod iz konvoja PQ 12. U napadu njemačkih pomorskih snaga i zrakoplovstva 20. ožujka na konvoje PQ 13 i QP 9 (svaki po 19 brodova) izgubljeno je 5 brodova, uz gubitak 1 njemačkog razarača. Do kraja lipnja 1942. iz SAD-a su za SSSR upućena još 84 broda sa 522,000 t materijala, od kojih su samo 44 sa 300 000 t stigla na cilj, 23 su uništena, a 17 se vratilo u Škotsku. Zbog odlaska britanske eskadre H iz Gibraltara na Madagaskar, osiguranje konvoja pojačala je američka operativna eskadra 39 (Task Force 39) sastava — 1 bojni brod, 1 nosač zrakoplova, 2 krstarice i 1 divizion razarača.

Konvoj PQ 16 (34 broda) koji je 20. svibnja otplovio iz Hvalfjörða, iako osiguran s 20 ratnih brodova, izgubio je djelovanjem njemačkog zrakoplovstva 7 brodova s 31,000 t tereta.

Konvoj PQ 17[uredi | uredi kôd]

Položaj konvoja PQ 17

Sudbina konvoja PQ 17 najbolje ilustrira veličinu i žestinu borbe. Konvoj od 33 trgovačka broda, 1 tankera i 3 broda za spašavanje, otplovio je 27. lipnja iz Hvalfjörða noseći 188 000 t tereta. U njegovom neposrednom osiguranju bilo je 6 razarača, 2 protuzrakoplovna broda, 2 podmornice i 11 korveta, ophodnih brodova i minolovaca. Neposredno osiguranje na plovidbi pojačano je odredom za podršku od 4 krstarice i 9 razarača i korveta. Odred posrednog osiguranja jačine 2 bojna broda, 1 nosač aviona, 3 krstarice i 11 razarača i korveta otplovio je 29. lipnja iz Scapa Flowa u zonu između Islanda i Svalbarda. Granica leda nije se još dovoljno povukla prema sjeveru, tako da je ruta konvoja prolazila svega 250–200 M od norveške obale, u zoni potpune prevlasti njemačkog zrakoplovstva. Polarni dan još više je otežavao situaciju PQ 17. U Danskom prolazu konvoj je naišao na gustu maglu i ledene sante, te se jedan brod nasukao, a jedan oštećen vratio. Luftwaffe je uočilo konvoj 1. srpnja te su sutradan bezuspješno napali torpedni zrakoplovi i 6 podmornica, a 3. srpnja, isto tako bezuspješno, bombarderi. Uzastopnim napadima torpednih zrakoplova i bombardera avijacije, potopljena su 4. srpnja 2 teretna broda, a nekoliko je oštećeno.

U operaciji nazvanoj Rösselsprung, Nijemci su protiv PQ 17 koristili sve pomorske i zračne snage s norveškog pomorskog bojišta. Bojni brodovi Tirpitz i Admiral Scheer, krstarica Admiral Hipper, 7 razarača i 3 torpiljarke otplovili su 5. jula iz Altafjorda, oprezno izviđali do 25 M istočno od Sjevernog rta i vratili se u Altafjord zbunjeni proturječnim izvještajima zrakoplovstva o protivniku. Saznavši da su Nijemci otplovili iz Altafjorda, a imajući u vidu da je posredno osiguranje bilo u području JZ od Svalbarda, 400 M daleko od njemačke eskadre i 230 M od konvoja PQ 17, dakle da mu nebi mogao pomoći, britanski Admiralitet je naredio odredu podršku da se povuče prema zapadu, a konvoju i neposrednom osiguranju da se rasprše i samostalno produže za sovjetske luke. To je izvršeno 240 M sjeverno od Nordkappa, na granici ledenog polja. Od čitavog konvoja, od 5. srpnja izloženog uzastopnim napadima zrakoplovstva i podmornica, stiglo je u sovjetske luke svega 13 brodova. Sa 24 izgubljena broda propalo je 123,000 t ratnog materijala.

Daljnja njemačka djelovanja i Škotski konvoji[uredi | uredi kôd]

Britanski plakat o arktičkim konvojima

Poslije ovog iskustva Arktički konvoji su obustavljeni sve dok je trajao polarni dan (do rujna). Neodložnu isporuku potrebnog streljiva, radarskog i sanitetskog materijala izvršila je u kolovozu iste godine amer. krstarica Tuscaloosa sa 2 razarača. Arktički konvoji su obnovljeni tijekom rujna 1942. U prvom, najjače naoružanom i zaštićenom konvoju PQ 18, od 40 brodova izgubljeno je 13. Zbog daljih gubitaka i potrebe da se odvoje pomorske snage za operacije u sjevernoj Africi, pokušalo se sa pojedinačnim trgovačkim brodovima. Ali, od 10 upućenih brodova izgubljeno je 5. Sredinom prosinca 1942. konvoji su ponovno obnovljeni. Polazili su iz Loch Ewe u Škotskoj, pod oznakom JW, a vraćali se pod oznakom RA. Konvoj JW 51B (14 brodova sa 15 razarača u neposrednom osiguranju i 2 krstarice u odredu podrške) napali su 31. prosinca bojni brod Lützow i krstarica Admiral Hipper sa 3 razarača. U uvjetima vrlo slabe vidljivosti, razarači neposrednog osiguranja odbili su napad njemačkih brodova. U borbi su izgubljena 2 britanska i 1 njemački razarač, a konvoj nije pretrpio nikakve gubitke. Od travnja 1943., s nastupom polarnog dana konvoji su ponovo obustavljeni i obnovljeni su tek u studenom. U 1944. Nijemci su pojačali podmorničke napade, ali su zbog pojačanog osiguranja (od veljače sudjeluju i prateći nosači zrakoplova) nanosili konvojima male gubitke. Od svibnja do kolovoza Arktički konvoji su ukinuti (polarni dan, operacija Overlord). Posljednja četiri mjeseca 1944. od ukupno 215 brodova u konvojima potopljena su samo 2. Nijemci su se 1945. ograničili samo još na napade podmornica pred ulazima u sovjetske luke i to sa slabim rezultatom.

Sovjetske obrambene mjere[uredi | uredi kôd]

Sovjetska Sjeverna flota (krajem 1942. imala je 9 razarača, 22 podmornice, 7 ophodnih brodova, 16 minolovaca, 6 torpednih čamaca, veći broj malih brodova i oko 200 zrakoplova) nije u početku poduzimala nikakve posebne mjere za prihvat konvoja. Međutim, od ožujka 1942. — počevši od konvoja PQ 13 — izvodila je s tim ciljem čitave operacije, u kojima su sudjelovale skoro sve njezine snage. Razarači i ophodni brodovi uključivali su se u neposredno osiguranje konvoja; podmornice su se raspoređivale na pravcima djelovanja njemačkih površinskih brodova. Zrakoplovi flote djelovali su protiv protivničkih zračnih luka i baza i vršili protuzrakoplovnu obranu konvoja na putu (na 150–200 M od obale) i na sidrištu. Minolovci, ophodni brodovi i čamci sudjelovali su u protuminskoj i protupodmorničkoj obrani priobalnog područja. Sve ove snage bile su raspoređene istočno od meridijana Medvjeđi otok – Tromsø na dužini do 1000 M. Za neposredno osiguranje konvoja u svojoj zoni Sjeverna flota je svaki put odvajala oko 40 ratnih brodova i do 2 zrakoplovne divizije.

Statistika[uredi | uredi kôd]

Od početka Arktičkih konvoja, pa do kraja rata u Europi, prema SSSR-u je otplovilo 40 konvoja s 811 brodova, a iz SSSR-a 37 konvoja sa 715 brodova. Izgubljeno je 98 brodova. Ukupno je upućeno 3,900,817 t tereta, od čega je na cilj stiglo oko 3,700,000 t. Osiguranje konvoja bilo je prosječno 5 puta jače od onog u Sjevernom Atlantiku. U osiguranju konvoja Britanci su izgubili 2 krstarice, 6 razarača, podmornicu (Poljska u sastavu britanskih snaga) i veći broj manjih ratnih brodova i zrakoplova, a Nijemci su, pored većeg broja manjih ratnih brodova, podmornica, razarača i zrakoplova, izgubili bojni brod Scharnhorst, a posredno i bojni brod Tirpitz.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • ”Arktički konvoji”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 210.-211.
  • S. Morison, The Battle of the Atlantic, Boston, 1948.
  • S. Morison, The Atlantic Battle Won, Boston, 1956.
  • B. B. Schofield, The Russian Convoys, London, 1964.
  • Боевой пут Советского военноморского флота, izd. Ministarstva odbrane SSSR, Москва, 1967.