Daytonski sporazum

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Opći okvirni sporazum
Sudionici sporazuma

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Daytonski sporazum naziv je mirovnoga dogovora iz baze zračnih snaga Wright-Patterson u Daytonu, Ohio, SAD, o uređenju Bosne i Hercegovine nakon rata 1992.-1995.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.[1] Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma.[2]

U BiH Daytonski sporazum nikada nije službeno preveden niti je ratificiran u parlamentu.[3] Nikad nije objavljen u Službenom glasniku BiH. [4] Potpisan je bez znanja građana BiH, ni legalno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine koje je po važećem Ustavu Države jedino imalo pravo donijeti „Odluku“ o potpisivanju Daytonskog sporazuma nikada nije donijelo takvu Odluku, niti Parlamentarna skupština Republike Bosne i Hercegovine.[5] Ovlašteni tumač još uvijek je Ured visokoga predstavnika (OHR), a budući da je ured pred gašenjem, došlo je u pitanje funkcioniranje institucija.[6]

Današnja politička podjela i struktura vlasti u Bosni i Hercegovini dogovoreni su kao dio Daytonskog sporazuma. Sastavni dio tog tog dokumenta je i ustav temeljem kojeg funkcionira današnja Bosna i Hercegovina.[7]

Ni 20 godina poslije primjerci Sporazuma koji su se nalazili u Hrvatskoj i BiH nisu prevedeni.[8]

Prema članovima izaslanstva RS u Daytonu, verzija na engleskom jeziku potpisana u Parizu 14. prosinca 1995. godine po povratku srpskog izaslanstva iz Pariza, bila je pohranjena u sefu tadašnjeg predsjednika RS Radovana Karadžića ili predsjednika Narodne skupštine Momčila Krajišnika. Hrvatsko i bošnjačko izaslanstvo dobili su također svoje primjerke. [9] Veljače 2008. godine doznalo se da je originalni primjerak Općeg okvirnog sporazuma za mir zagubljen.[10] Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić otkrio da je bosanskohercegovački primjerak originala dokumenta nestao iz Arhiva BiH, a slično se ponovilo s originalom Srednjoeuropskog ugovora o slobodnoj trgovini. Na to je Županijsko tužiteljstvo je pokrenulo istragu o ovom slučaju, i za njim se tragalo u arhivu Ministarstva vanjskih poslova i Arhivu BiH. Otkriveno je da nema ni jednog primjerka, ni hrvatskog, ni bošnjačkog ni srpskog.[11][12] Zbog toga je na zahtjev Zastupničkoga doma Parlamentarne skupštine BiH Ministarstvo vanjskih poslova Francuske preko Ministarstva vanjskih poslova BiH krajem 2009. dostavila ovjerenu fotokopiju originala Daytonskog sporazuma sa svim aneksima. Godinama formalno nikada nije preveden jer za to nije postojala politička volja.[13]

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 20 godina pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 20 godina, često na štetu Hrvata. Najmanji konstitutivni narod, Hrvati traže jednakopravnost, traže izmjene Ustava. [14] Kolovoza 2014. u Zastupničkom domu američkog Kongresa ovih dana našla rezolucija koja po prvi put na izravan način upozorava na gaženje političkih prava Hrvata i traži prevedeno rješenje koje će zaustaviti daljnje ponižavanje najmalobrojnijeg naroda. Rezoluciju je u proceduru uputila kongresnica Janice Hahn koja između ostalog ističe da se izbori u BiH ubuduće moraju odražavati pravo konstitutivnih naroda i ostalih birati svoje legalne predstavnike u institucijama, čime bi "tada predstavljali narode i građane u skladu s temeljnim odredbama Daytonskog sporazuma za razliku od sadašnje prakse u kojima je omogućeno da jedan konstitutivni narod bira predstavnike drugog konstitutivnog naroda, što vodi daljnjem ometanju političkih prilika u zemlji." Rezolucija posebno skreće pozornost na situaciju u Federaciji BiH gdje su politička prava Hrvata također ugrožena, a puna funkcionalnost FBiH označena je kao ključni čimbenik budućnosti BiH te da svaka reforma FBiH mora uzeti u obzir zaštitu svih konstitutivnih naroda, uključujući najmalobrojnije Hrvate te bi se u tom procesu trebalo spriječiti daljnje slabljenje njihove pozicije.[15]

Dijelovi sporazuma[uredi VE | uredi]

Potpisi sudionika

Sporazum se sastoji od sljedećih dokumenata:

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini
  1. Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja
  2. Dodatak B Aneksu 1-A: Sporazum između Republike Bosne i Hercegovine i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja
  3. Aneks 1-A: Sporazm između Republike Hrvatske i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o statusu NATO-a i njegovog osoblja
  4. Aneks 1-A: Sporazum između Savezne Republike Jugoslavije i Organizacije sjevernoatlantskog pakta (NATO) o tranzitnim aranžmanima za operaciju mirovnog plana
  5. Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilizaciji
  6. Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj graničnoj crti i povezanim pitanjima
  7. Aneks 3: Sporazum o izborima
  8. Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini i Aneks II. Prijelazne odredbe s izjavama)
  9. Aneks 5: Sporazm o arbitraži
  10. Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima (te Aneks I. Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini)
  11. Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama
  12. Aneks 8: Sporazum o komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika [16]
  13. Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih poduzeća u Bosni i Hercegovini
  14. Aneks 10: Sporazum o civilnoj provedbi mirovnog rješenja
  15. Aneks 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama
  16. Sporazum o parafiranju Općeg mirovnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini
  17. Završna izjava sudionika o mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini
  18. Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine, zaključen u Daytonu 10. studenog 1995. godine
  19. Aneks na Sporazum o oživotvorenju Federacije Bosne i Hercegovine zaključen u Daytonu, - Dogovorena načela za prijelazni statut za grad Mostar
  20. Sporazum o uspostavi zajedničkog vijeća o suradnji
  21. Sporazum o početku povratka prognanih u gradove Jajce, Bugojno, Stolac i Travnik
  22. Sporazum o povratku izbjeglica u područje Velike Kladuše i Cazina
  23. Elementi dogovorenih principa za Sarajevo
  24. Sporazum o odnosima strana

Teritorijalne promjene[uredi VE | uredi]

Flag of Bosnia and Herzegovina.svg

Ovaj članak je dio niza o
povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek
Iliri na tlu Bosne i Hercegovine
Rimljani u Bosni i Hercegovini
Srednji vijek
BiH u ranom srednjem vijeku
Srednjovjekovna bosanska država
Novi vijek
BiH u Osmanskom Carstvu
BiH u Austro-Ugarskoj
Kraljevina Jugoslavija
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Socijalistička Jugoslavija
Drugi svjetski rat u BiH
BiH u socijalističkoj Jugoslaviji
Suvremena BiH
Rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska država

Zemljovid podjele BIH po sporazumu

Prije Daytonskog sporazuma, Srbi su kontrolirali oko 46% BiH (oko 23687 km²), Hrvati 26% (13082km²) i Bošnjaci 28% (14361).

Nadzor teritorija u RS

  • Oko 9% (oko 2120) od teritorija današnje RS bilo je pod nadzorom postrojbi Hrvata; općine Mrkonjić Grad (675 km²), Šipovo (510 km²), Ribnik (507 km² ), Petrovac (145km²), Istočni Drvar (66km²), Jezero (65km²), Kupres (RS) (89km²) i dio Banjalučke općine (na potezu oko Bočca oko 60 km²)
  • Oko 1,5% (oko 350 km²) današnjih teritorija RS bilo je pod nadzorom postrojbi Bošnjaka; najviše na Ozrenu (općine Doboj i Petrovo), kao i dijelovima zapadne Bosne (Krupa na Uni, i dijelovi općina Novi i Oštra Luka)
  • Ostatak teritorija (oko 22.000 km²) bio je pod nadzorom Srba

Nadzor teritorija u Federaciji BiH

  • Oko 42% (oko 10865 km²) područja Federacije BiH bio je pod nadzorom Hrvata
  • Oko 53% (oko 13815 km²) područja Federacije BiH bio je pod nadzorom Bošnjaka
  • Ostatak (oko 1430 km²) bio je pod kontrolom Srba

U teritorijalnim zamjenama, ako se uzme u obzir vojna kontrola teritorija, došlo je do sljedećih izmjena:

Hrvati su dali najviše (5% teritorija BiH) vraćajući Srbima 9% današnje RS, kao i povlačeći se iz Unsko-sanske županije kao i općine Donji Vakuf (u Županiji Središnja Bosna) poslije potpisa. Maleno povećanje Posavske županije (Odžak i dijelovi Domaljevačke općine) nisu promijenili činjenicu da su nakon daytonskog sporazuma Hrvati kontrolirali samo 21% BiH (10785km²), u usporedbi s od 26% prije Daytona. Kao i da je Posavina, gdje su Hrvati značajan udio stanovništva većim dijelom ostalo izvan hrvatskog nadzora.

Srbi su dobili veliki dio planinskog teritorija koji su prije nadzirali i to 4% teritorija BiH od Hrvata i malene iznose od Bošnjaka (planina Ozren), ali su bili prisiljeni prepustiti Sarajevo (uz iznimku prigradski naselja južno od grada) i neke bitne točke na istoku Bosne i Hercegovine. Sve u svemu, mijenjanjem kvalitete za kvantitet, srpski je postotak narastao do 49% (48 ako isključimo Brčko Distrikt, 24526 km²) od 46 i nešto % prije Daytona.

Bošnjaci dobili su najviše. Mirovni sporazum im je dao skoro cijelo Sarajevo, kao i neke bitne položaje u istočnoj Bosni i Hercegovini (npr. goraždanski koridor) dok su napustili tek tekoliko položaja na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov postotak se povećao od 28% prije Daytona do 30% te su uvelike poboljšali kvalitetu dobivene zemlje.

Veliki dijelovi teritorija prije rata naseljenog Bošnjacima (i Hrvatima) ostali su pod kontrolom Srba, a Srbi su izgubili etnički kompaktno, ali slabo naseljeno područje zapadne Bosne uz Hrvatsku granicu, te još neke etnički srpske teritorije.

Po županijama[uredi VE | uredi]

Hercegbosanska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Hrvata (4924 km²)
  • Bošnjaci su kontrolirali neke točke istočno od Kupresa (oko 10 km² ili manje)

Unsko-sanska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je gotovo u potpunosti pod kontrolom Bošnjaka (3925 km²)
  • Hrvati su kontrolirali neke važne planinske prijelaze na južnim dijelovima općina Bosanski Petrovac i Bihać (oko 200 km²)

Zapadnohercegovačka županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je u potpunosti pod kontrolom Hrvata (1362 km²)

Hercegovačko-neretvanska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je podijeljena, više od polovice je bilo pod kontrolom Hrvata (oko 2530 km², su držali skoro sve općine osim dijelova Konjica, Jablanice i Mostara)
  • Sjeverni i središnji dijelovi bili su pod kontrolom Bošnjaka (oko 1660 km², dijelovi Jablanice, veći dio Konjica i sjever i istok Mostara)
  • Istočne planine bile su pod kontrolom Srba (oko 210 km², dijelovi općina Konjic i Mostar)

Županija Središnja Bosna[uredi VE | uredi]

  • Bila je podijeljena, malo više od 1/3 je bilo pod kontrolom Hrvata (oko 1100 km², BiH Hrvati su držali barem dijelove svake od općina osim Bugojna)
  • ostatak je bio pod kontrolom Bošnjaka (oko 2090 km², BiH Bošnjaci su držali barem dijelove svih općina osim Dobretića)

Zeničko-dobojska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (oko 2790 km²)
  • Male enklave poput Žepča, Usore i Daštanskog bile su pod kontrolom Hrvata (oko 450 km²)
  • Istočne su planine bile pod kontrolom Srba (oko 100km², pretežno u općinama Olovo, Vareš, Visoko i Breza)

Tuzlanska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je većinom pod kontrolom Bošnjaka (oko 2500 km²)
  • Neka sela u gradačačkoj i srebreničkoj općini bila su pod kontrolom Hrvata (oko 45 km²)
  • Neka sela u općina Doboj i Gračanica bila su pod kontrolom Srba (oko 100km²)

Posavska županija[uredi VE | uredi]

  • Bila je većinom pod kontrolom Hrvata(oko 200 km², općina Orašje i dio Domaljvca)
  • Bosanski su Srbi kontrolirali Odžak i dijelove domaljevačke općine (oko 120km²)

Bosansko-podrinjska županija[uredi VE | uredi]

  • Bio je većinom pod kontrolom Bošnjaka (oko 400km²)
  • Srbi su kontrolirali područja koridora za Sarajevo (oko 100km²)

Sarajevska županija[uredi VE | uredi]

  • Bio je većinom pod kontrolom Srba(oko 800 km²)
  • Bošnjaci su kontrolirali područja južnih predgrađa i veći dio samog grada (oko 480 km²)

Distrikt Brčko[uredi VE | uredi]

bio je podijeljen;

  • Bošnjaci su kontrolirali većinu južnih područja (oko 150km²)
  • Srbi su kontrolirali sjeverna područja (oko 190 km²)
  • Dok su Hrvati kontrolirali ostatak, dio blizu općine Orašje kao i dvije enklave u južnim dijelovima općine (oko 150 km²)

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

DaytonAgreement.jpg
Mirovni planovi
za rat u BiH
Karadžić-Filipović
Cutiller
Wance-Owen
Owen-Stoltenberg
Washington
Dayton