Prijeđi na sadržaj

Povijest Bosne i Hercegovine

Stranicu mogu uređivati samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno); Stranicu mogu premjestiti samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno)
Izvor: Wikipedija

Dio niza o članaka
povijesti Bosne i Hercegovine

Stari vijek
Iliri na tlu Bosne i Hercegovine
Rimljani u Bosni i Hercegovini
Srednji vijek
BiH u ranom srednjem vijeku
Srednjovjekovna bosanska država
Novi vijek
BiH u Osmanskom Carstvu
BiH u Austro-Ugarskoj
Kraljevina Jugoslavija
Država Slovenaca, Hrvata i Srba
BiH u Kraljevini Jugoslaviji
Socijalistička Jugoslavija
Drugi svjetski rat u BiH
BiH u socijalističkoj Jugoslaviji
Suvremena BiH
Rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska država
Dio niza članaka o
Povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine
Srednjovjekovna Bosna i Osmanlije
Austro-Ugarska i prva Jugoslavija
Drugi svjetski rat i druga Jugoslavija
Domovinski rat u Bosni i Hercegovini
Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Povijest prostora današnje Bosne i Hercegovine obuhvaća razdoblje od prapovijesti i antike do suvremenoga doba. Na tom su se prostoru u rimskom razdoblju oblikovale gradske i prometne mreže, a u ranom srednjem vijeku postupno se razvila politička cjelina Bosna, koja se u pisanim izvorima prvi put spominje sredinom 10. stoljeća.[1][2]

U 12. i 13. stoljeću Bosna se oblikovala kao zasebna banovina pod domaćim vladarima, pri čemu je njezin politički položaj bio određen odnosima s Ugarskom, Bizantom, Dubrovnikom i susjednim južnoslavenskim zemljama.[3][4] Za vladavine Stjepana II. Kotromanića bosanska se država znatno proširila, a Tvrtko I. Kotromanić okrunjen je 1377. za kralja, čime je Bosna uzdignuta na rang kraljevine.[1][5]

Od kraja 14. stoljeća Osmansko Carstvo postaje važan čimbenik u bosanskoj politici. Osmanski prodori trajali su desetljećima, a 1463. osvojen je veći dio Bosanskoga Kraljevstva i pogubljen kralj Stjepan Tomašević.[6] U novijoj historiografiji ističe se da time nije odmah nestao svaki oblik bosanske državne tradicije, jer su se u sjevernim i zapadnim krajevima, osobito oko Jajca, održale protuosmanske strukture vlasti sve do 1527.[7]

Pod osmanskom vlašću prostor Bosne i Hercegovine bio je najprije organiziran kroz sandžačku upravu, a od 1580. kao Bosanski ejalet; u 19. stoljeću, nakon upravnih reformi, preustrojen je u Bosanski vilajet.[6][8] U tom su se razdoblju zbile duboke društvene, vjerske i demografske promjene, uključujući širenje islama, promjene u zemljišnim odnosima i učestale ratove na habsburško-osmanskoj granici.[9]

Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila pravo okupacije Bosne i Hercegovine, a 1908. provela je i formalnu aneksiju.[8][10] Nakon sloma Monarhije 1918. Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Slovenaca, a poslije u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bez vlastite zemaljske autonomije.[10]

U Drugom svjetskom ratu Bosna i Hercegovina bila je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, a na njezinu su se području vodili višestrani oružani sukobi i počinjeni masovni zločini nad civilnim stanovništvom.[11] Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. studenoga 1943. obnovljena je bosanskohercegovačka državnost u okviru buduće jugoslavenske federacije, a nakon rata Bosna i Hercegovina postala je jedna od šest republika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.[12][13]

Uvođenjem višestranačja 1990. politički su život obilježile ponajprije Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine.[14] Na referendumu održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. većina izašlih birača izjasnila se za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, koju je Europska zajednica priznala 6. travnja, a Sjedinjene Američke Države 7. travnja 1992.[15][14]

Uslijedio je rat u Bosni i Hercegovini (1992. – 1995.), obilježen vojnim sukobima, opsadama gradova, etničkim čišćenjima i velikim brojem izbjeglica i prognanika.[16] Daytonski sporazum iz prosinca 1995. zaustavio je rat i uspostavio današnje ustavno uređenje države s dvama entitetima, Federacijom Bosne i Hercegovine i Republikom Srpskom.[17]

Prapovijest i antičko doba

Konj napadnut strelicama, gravura iz Badnja kod Stoca, približno iz 13. tisućljeća pr. Kr.

Prostor današnje Bosne i Hercegovine naseljen je od paleolitika, o čemu svjedoče nalazišta u dolinama većih rijeka i u hercegovačkom kršu. Među najpoznatijim paleolitičkim nalazištima jest Badanj kod Stoca, poznat po gravuri životinje u stijeni, koja se ubraja među najvažnije primjere paleolitičke umjetnosti na jugoistoku Europe.[18]

U neolitiku su na bosanskohercegovačkom prostoru potvrđena brojna stalna naselja, osobito u središnjoj Bosni i na rubovima većih polja. Najpoznatije je nalazište u Butmiru kraj Sarajeva, po kojemu je nazvana Butmirska kultura, jedna od prepoznatljivih neolitičkih pojava jugoistočne Europe.[19][20] Neolitička su naselja potvrđena i u Okolištu kod Visokog, u Nebu kod Travnika, u Obrema kod Kaknja, u Gornjoj Tuzli i na drugim lokalitetima, što upućuje na dugotrajan i razmjerno gust neolitički razvoj u više regionalnih cjelina.[21][22][23]

U brončanom i željeznom dobu razvile su se brojne lokalne skupine i gradinska naselja. Osobito je istražen prostor Glasinca, po kojemu je nazvana Glasinačka kultura, a prapovijesne gradine i tumuli toga područja ubrajaju se među najvažnije arheološke cjeline istočne Bosne.[24][25] Važna gradinska nalazišta potvrđena su i u drugim krajevima, među ostalim u istočnoj Hercegovini i na jugozapadu zemlje.[26][20] U kasnijoj prapovijesti na tom su prostoru živjele različite ilirske zajednice, među kojima se u izvorima i arheološkoj građi najčešće spominju Delmati, Dezitijati, Breuci, Mezeji, Japodi, Autarijati i Daorsi.[27][28] U 4. stoljeću pr. Kr. na pojedine su krajeve prodrle i keltske skupine, ali njihov utjecaj nije uklonio starije ilirske političke i kulturne sastavnice.[20]

Daorson, ostaci zidina u Ošanjićima, oko 3. st. pr. Kr.

Među najvažnijim središtima kasnoga željeznog doba bio je Daorson u Ošanjićima kod Stoca, koji se povezuje s daorskom zajednicom i svjedoči o snažnim helenističkim utjecajima u južnoj Hercegovini.[29][30]

Rimsko osvajanje prostora današnje Bosne i Hercegovine odvijalo se postupno, od kraja 3. stoljeća pr. Kr. do početka 1. stoljeća. Nakon Oktavijanovih i Tiberijevih pohoda veći je dio unutrašnjosti uključen u rimski državni sustav, a slom Batonskoga ustanka od 6. do 9. godine označio je konačnu uspostavu rimske vlasti.[20][31] U tim se sukobima posebno spominju Dezitijati i Breuci, a novija istraživanja i dalje raspravljaju o prostornom rasporedu pojedinih ilirskih zajednica i o dosegu pojedinih rimskih osvajanja u unutrašnjosti.[32][27]

U rimsko doba najveći dio prostora današnje Bosne i Hercegovine pripadao je provinciji Dalmaciji, dok su sjeverni krajevi uz Savu bili uključeni u Panoniju.[20][33] Rimska je uprava izgradila mrežu cesta, naselja, vojnih postaja i rudarskih središta, čime je unutrašnjost snažnije povezana s jadranskim gradovima i panonskim područjem.[34][35] O tome svjedoče i nalazišta poput Skelana, važnoga antičkog središta u Podrinju, te Višića kod Čapljine, gdje su sačuvani ostatci rimske ville rustice s kasnijim građevinskim slojevima.[36][37] U kasnoj antici na tome su prostoru potvrđeni gradovi, municipiji, villae rusticae i ranokršćanske zajednice, što pokazuje duboku uključenost bosanskohercegovačkoga prostora u rimski i kasnoantički svijet.[38][39] Tome u prilog govore i ostatci kasnoantičke bazilike u Oborcima, dvojne bazilike u Žitomislićima te lokalitet Rešetarica kod Livna, gdje su utvrđeni ostatci ranokršćanske bazilike i nekropola.[40][41][42]

Nakon podjele Rimskoga Carstva 395. godine prostor današnje Bosne i Hercegovine ostao je u sastavu zapadnoga dijela Carstva, a u 5. i 6. stoljeću bio je izložen promjenama vlasti i seobama. U ranom srednjem vijeku antički je urbani i upravni sustav postupno nestao, a na njegovim su se ostacima oblikovale nove političke i etničke cjeline.[2]

Srednjovjekovna Bosna

Rani srednji vijek

Podrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u ranom srednjem vijeku
Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo

Nakon sloma kasnoantičkoga poretka prostor današnje Bosne i Hercegovine bio je tijekom 6. i 7. stoljeća zahvaćen avarsko-slavenskim prodorima i seobama.[2][1] O političkim prilikama na tom području u ranom srednjem vijeku sačuvano je malo izravnih izvora, pa su granice i opseg ranih političkih cjelina u historiografiji predmet rasprave.[4]

U djelu O upravljanju carstvom bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta sredinom 10. stoljeća spominje se Bosna kao mala zemlja oko gornjega toka rijeke Bosne, što se uobičajeno uzima kao prvi pouzdaniji pisani spomen imena Bosna.[2][1]

U 11. i 12. stoljeću Bosna se postupno oblikovala kao posebna politička cjelina između ugarsko-hrvatskoga, bizantskoga i srpskoga političkog prostora.[4] U izvorima iz 12. stoljeća prvi se poimence javlja ban Borić, koji se obično smatra prvim poznatim bosanskim vladarom.[43][1]

U doba bana Kulina Bosna je ojačala politički i gospodarski, a njegovom poveljom Dubrovčanima iz 1189. potvrđeni su trgovački odnosi s Dubrovnikom; ta se isprava ubraja među najvažnije sačuvane spomenike bosanske srednjovjekovne diplomatičke građe.[44][45]

Pitanje vjerskih prilika u Bosni 12. i 13. stoljeća jedno je od složenijih pitanja bosanske medievistike. U vrijeme bana Kulina bosanski su kršćani bili izloženi optužbama za herezu, što je dovelo do sabora na Bilinu polju 1203. godine, no karakter i ustroj kasnije Crkve bosanske u historiografiji su tumačeni na različite načine.[4][46]

Banovina Bosna

Podrobniji članak o temi: Bosanska banovina
Ploča Kulina bana

U 13. stoljeću Bosna je ostala zasebna banovina, ali pod snažnim pritiscima ugarsko-hrvatskih vladara, koji su svoje intervencije često opravdavali borbom protiv hereze i crkvenim razlozima.[4] U vrijeme bana Mateja Ninoslava Bosna je uspjela očuvati znatan stupanj samostalnosti, premda je bila izložena vojnim pohodima i dinastičkim pritiscima iz susjedstva.[1][47]

Nakon Ninoslava u drugoj polovici 13. stoljeća ističe se ban Prijezda I., kojega historiografija povezuje s ranim razdobljem dinastije Kotromanića.[4][48]

Od kraja 13. i početka 14. stoljeća u bosanskim su prilikama snažno sudjelovali velikaši iz širega ugarsko-hrvatskog političkog kruga, osobito Šubići. Stvarni uspon bosanske države uslijedio je za vladavine bana Stjepana II. Kotromanića (1322. – 1353.), kada je Bosna proširila vlast na više okolnih područja, uključujući dijelove Huma, te se učvrstila kao važan politički čimbenik između Ugarske, Srbije i jadranskih komuna.[5][3][49]

U to se doba razvijaju i važna politička, crkvena i gospodarska središta srednjovjekovne Bosne. Uz područje Mila kod Visokoga, koje se u literaturi i spomeničkoj građi povezuje sa stanakom bosanske vlastele te s krunidbenom i grobnom crkvom bosanskih vladara, veliku je važnost stekao Bobovac, koji je u kasnijem razdoblju postao kraljevski grad i jedno od glavnih središta bosanske države.[50][51]

Kraljevina Bosna

Podrobniji članak o temi: Kraljevina Bosna
Tvrtkov zlatnik

Nakon smrti Stjepana II. vlast je preuzeo njegov nećak Tvrtko I., koji je u prvim godinama vladavine morao svladati otpor dijela vlastele i osigurati vlastiti položaj prema ugarskom kralju Ludoviku I.[4][52] U drugoj polovici 14. stoljeća Tvrtko je postupno proširio svoju vlast prema istoku i jugu te se nametnuo kao jedan od najmoćnijih vladara na širem prostoru zapadnoga Balkana.[3][5]

Godine 1377. Tvrtko je uzeo kraljevsku titulu. O mjestu i točnom karakteru njegove krunidbe u historiografiji postoji više tumačenja, ali je nesporno da je tim činom Bosna uzdignuta na rang kraljevine i da je Tvrtko u svojoj titulaturi povezao bosansku vladarsku tradiciju s nasljeđem Nemanjića.[4][3][52]

Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Za Tvrtkove vladavine Bosna je dosegla najveću političku snagu u srednjem vijeku. Nakon njegove smrti 1391. uslijedilo je razdoblje učestalih dinastičkih promjena, jačanja velikaških rodova i sve snažnijega osmanskog pritiska.[6] U 15. stoljeću važnu su ulogu imali velikaši Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Sandalj Hranić Kosača i Stjepan Vukčić Kosača, dok su bosanski kraljevi često bili prisiljeni ravnotežu tražiti između ugarsko-hrvatskoga dvora, Osmanlija i vlastite vlastele.[6][53] U humsko-hercegovačkom prostoru osobitu je važnost imao Blagaj, odnosno Stjepan-grad, koji se u 15. stoljeću veže uz političko djelovanje Sandalja Hranića i Stjepana Vukčića Kosače.[54][55]

Bobovac je u tom razdoblju bio glavno kraljevsko uporište i jedno od najvažnijih političkih središta države, a Mile kod Visokoga ostale su povezane s krunidbenom i grobnom tradicijom bosanskih vladara.[51][50]

Osmanski prodori i pad kraljevstva

Osmanski su prodori u Bosnu započeli još krajem 14. stoljeća, ali su u 15. stoljeću postali trajnom i presudnom sastavnicom bosanske politike.[6] Bosanski su vladari i velikaši u različitim razdobljima ratovali protiv Osmanlija, pregovarali s njima ili se oslanjali na njih u unutarnjim sukobima, što odražava složenost političkih odnosa u kasnom srednjem vijeku.[6][56]

U vrijeme kralja Stjepana Tomaševića Osmanlije su 1463. osvojile veći dio Bosanskoga Kraljevstva, a kralj je nakon zarobljavanja pogubljen.[6][57] Taj se događaj uobičajeno smatra slomom srednjovjekovne bosanske kraljevske vlasti, premda novija historiografija upozorava da su se na dijelovima nekadašnjega bosanskog prostora i nakon 1463. održale različite političke strukture povezane s ugarskim obrambenim sustavom.[7]

Nakon osmanskoga osvajanja ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin uspostavio je obrambeni sustav u sjevernim i zapadnim krajevima Bosne, s osloncem u Jajcu i drugim utvrdama.[7] Jajce se i u spomeničkoj građi izdvaja kao utvrđeno gradsko i političko središte kasnoga srednjeg vijeka, a u njegovoj su okolici sačuvane i druge važne srednjovjekovne cjeline, među njima Podmilačje s crkvom sv. Ive.[58][59] Hercegove zemlje pod vlašću Kosača održale su se do 1482., kada su i one konačno potpale pod osmansku vlast.[60][61]

Osmansko razdoblje

Stanje nakon osmanskoga osvajanja Bosne i uspostave obrambenoga sustava Matije Korvina u sjevernim i zapadnim krajevima Bosne
Podrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu

Nakon osmanskoga osvajanja najvećega dijela Bosanskoga Kraljevstva 1463. godine prostor današnje Bosne i Hercegovine postupno je uključen u osmanski upravni i vojni sustav.[6] Veći dio Hercegovine osvojen je u sljedećim desetljećima, a osmanska je vlast ondje konačno učvršćena 1482. godine.[62] U početku je Bosna bila organizirana kao Bosanski sandžak u sastavu Rumelijskoga ejaleta, a 1580. osnovan je Bosanski ejalet, jedna od najvažnijih osmanskih pokrajina na europskom zapadu.[10][63] Sjedište bosanskoga vezira nalazilo se u različitim razdobljima u Banjoj Luci, Sarajevu i Travniku.[63]

Islamizacija pučanstva

Promjene vjerske strukture stanovništva nakon osmanskoga osvajanja bile su dugotrajan i složen proces. U historiografiji se prijelazi na islam tumače kombinacijom društvenih, gospodarskih, pravnih i političkih čimbenika, a ne jednom jedinom uzročnošću.[64][65] Najranije su prijelaze na islam, među ostalim, bilježili pojedini pripadnici lokalnih elita, dok su u širem društvu konverzije tekle postupno tijekom 15., 16. i 17. stoljeća.[6][66]

Položaj katolika i franjevaca u prvim desetljećima osmanske vlasti osobito se veže uz ahdnamu sultana Mehmeda II., koju je prema predaji u Milodražu isposlovao fra Anđeo Zvizdović. Tom je poveljom bosanskim franjevcima priznato pravo na djelovanje i bogoslužje, premda je stvarni položaj katoličkih zajednica u praksi ovisio i o lokalnim vlastima te se razlikovao od mjesta do mjesta.[67][68][69] Franjevačka se prisutnost u srednjoj Bosni u kasnijim stoljećima osobito veže uz samostan Duha Svetoga u Fojnici, u kojemu su sačuvani važni muzejski i knjižni fondovi povezani s poviješću bosanskih katolika.[70][71]

U osmanskom su sustavu postojale i ustanove poput devširme, u južnoslavenskoj tradiciji često nazivane dankom u krvi, no suvremena historiografija upozorava da za pojedine krajeve nema uvijek dostatno sačuvane građe za precizno utvrđivanje njezina dosega i učestalosti.[65]

U osmanskom su se razdoblju razvila i nova urbana središta. Među njima je najvažnije Sarajevo, koje se u povijesnoj literaturi povezuje s djelatnošću Isa-bega Ishakovića i razvojem osmanskoga gradskog naselja u 15. stoljeću.[72] U staroj je gradskoj jezgri osobito važna Sarajevska čaršija, koja svjedoči o prostornom i gospodarskom oblikovanju osmanskoga Sarajeva.[73]

Doseljavanje Vlaha

Podrobniji članak o temi: Doseljavanje Vlaha
Transhumantno stočarstvo Vlaha

U osmanskom razdoblju na bosanskohercegovačkom su prostoru važnu ulogu imali i Vlasi, koji se u izvorima pojavljuju kao posebne stočarske i vojno-obvezničke skupine. Osmanska ih je vlast često naseljavala ili premještala na pogranična i slabije naseljena područja, gdje su imali važne prometne, vojničke i stočarske zadaće.[74][75] Njihov pravni položaj, društvena funkcija i etnički sastav nisu bili jednolični, pa ih se u suvremenoj historiografiji ne tumači kao posve homogenu skupinu.[74]

Obnova Pećke patrijaršije 1557. godine stvorila je širi institucionalni okvir za pravoslavne zajednice u Osmanskom Carstvu, pa tako i na prostoru Bosne i Hercegovine.[65] U novijoj se historiografiji naglašava da su se vjerski, društveni i etnički identiteti na tom prostoru oblikovali postupno te da ih nije prikladno mehanički izjednačavati za cijelo osmansko razdoblje.[76][77]

Opadanje osmanske vlasti

Od kraja 16. stoljeća Bosna je sve više poprimala obilježja pogranične osmanske pokrajine izložene dugotrajnim ratovima s Habsburškom Monarhijom i Mletačkom Republikom.[63] Nakon Sisačke bitke 1593. i ratova 17. stoljeća osmanska se granica postupno povlačila, a Karlovački mir 1699. označio je veliku prekretnicu u razvoju Bosanskoga ejaleta.[78] Time je Bosna još izrazitije postala krajiška i vojno opterećena pokrajina Osmanskoga Carstva.[78]

U osmanskom su razdoblju nastali i neki od najvažnijih spomenika bosanskohercegovačke kulturne baštine, među njima Stari most u Mostaru i Most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu. Mostar se razvio u jedno od glavnih urbanih središta osmanske Hercegovine, a njegov je povijesni urbani krajolik usko povezan s mostom, mahalama, čaršijom i drugim sastavnicama osmanskoga grada.[79][80]

U 19. stoljeću slabljenje središnje osmanske vlasti, reformski zahvati i otpor lokalnih elita snažno su obilježili Bosnu i Hercegovinu. Pokret bosanskih kapetana 1831. i 1832. predvodio je Husein-kapetan Gradaščević, koji se protivio dijelu reformi i tražio širu autonomiju Bosne unutar Carstva.[81][82][83] Nakon sloma toga pokreta osmanske su vlasti nastavile s reformama, a sredinom stoljeća važnu je ulogu u njihovu provođenju imao Omer-paša Latas.[81]

Hercegovački ustanak

Podrobniji članak o temi: Hercegovački ustanak (1875. – 1878.)
Prizor iz Hercegovačkog ustanka

Ustanak koji je 1875. izbio u Hercegovini nastao je u sklopu duboke društvene, porezne i agrarne krize u kasnom osmanskom razdoblju, a ubrzo se proširio i na druge dijelove zemlje.[84][85] U historiografiji se naglašava da je ustanak ubrzo prerastao lokalne okvire i postao dijelom Istočnoga pitanja, odnosno šire međunarodne krize u koju su se uključile Srbija, Crna Gora, Rusija i velike europske sile.[85][86]

Ratovi 1875. – 1878. i diplomatska rješenja nakon njih doveli su do Berlinskoga kongresa, na kojem je Austro-Ugarska dobila pravo zaposjedanja Bosne i Hercegovine, dok je formalni osmanski suverenitet još neko vrijeme ostao na snazi.[87][88]

Austrougarsko razdoblje

Podrobniji članak o temi: Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj
Austro-ugarska vojska u napadu na Sarajevo, 19. kolovoza 1878.

Na Berlinskom kongresu 1878. Austro-Ugarska je dobila pravo da zaposjedne i upravlja Bosnom i Hercegovinom, dok je formalni suverenitet Osmanskoga Carstva još neko vrijeme ostao na snazi.[88][89]

Zaposjedanje i kondominij

Austrougarsko zaposjedanje Bosne i Hercegovine u ljeto 1878. naišlo je na oružani otpor u više krajeva zemlje, osobito u Sarajevu, Tuzli, Mostaru i dijelovima Hercegovine.[88][90] Otpor je slomljen nakon nekoliko mjeseci vojnih operacija, a austrougarska je uprava potom postupno uspostavila civilnu i vojnu kontrolu nad zemljom.[91]

U državnopravnom pogledu Bosna i Hercegovina nije bila uključena ni u austrijski ni u ugarski dio Monarhije, nego je uređena kao poseban zajednički teritorij pod upravom zajedničkoga ministarstva financija, što se u literaturi uobičajeno opisuje kao kondominij.[89] U prvim godinama austrougarske uprave provedeni su zahvati u upravi, pravosuđu, prometu, školstvu i javnim službama, pa je zemlja postupno uključena u modernizacijske procese Monarhije.[88][92]

Benjamin Kállay

Na čelu zemaljske uprave u najvažnijem je razdoblju bio Benjamin Kállay, zajednički ministar financija od 1882. do 1903. godine. Njegova je politika nastojala ograničiti utjecaj hrvatskih i srpskih nacionalnih integracijskih programa te promicati ideju posebne bosanske političke i zemaljske pripadnosti, često označavanu kao bošnjaštvo ili bosanska nacija.[93][94] Ta politika nije dovela do stvaranja jedinstvene nadkonfesionalne nacije, ali je ostavila vidljiv trag u javnom i upravnom životu zemlje.[93] Usto je Sarajevo u austrougarskom razdoblju dobilo izrazitiju ulogu upravnoga i reprezentativnoga središta zemlje, što se očituje u preoblikovanju njegova urbanoga tkiva i podizanju javnih zgrada poput Gradske vijećnice i zgrade nekadašnje filijale austrougarske banke na Obali.[95][96][97]

U austrougarskom su razdoblju uređeni i odnosi s vjerskim zajednicama. Za katolike je 1881. sklopljena konvencija sa Svetom Stolicom, a 1881./82. ustrojena je redovita crkvena hijerarhija s Vrhbosanskom nadbiskupijom u Sarajevu.[98][99] U političkom su se životu potkraj 19. i početkom 20. stoljeća postupno oblikovale moderne političke organizacije, pri čemu su se stanovništvo i političke elite uglavnom okupljali po vjersko-narodnim linijama.[88]

Aneksija i aneksijska kriza

Panorama Sarajeva, 1900.

Austro-Ugarska je 5. listopada 1908. proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine, čime je i formalno ukinuta preostala osmanska vrhovna vlast nad tim područjem.[93][100] Taj je čin izazvao međunarodnu aneksijsku krizu, osobito zbog protivljenja Srbije i nezadovoljstva Rusije, ali je pitanje naposljetku riješeno diplomatskim putem.[93][101]

Nakon aneksije donesen je Bosanski ustav 1910. godine, kojim je Bosna i Hercegovina dobila ograničene oblike predstavničkoga života, uključujući Bosanski sabor. Unatoč tomu, ključne su poluge vlasti i dalje ostale u rukama austrougarske uprave.[89][102]

Gradska vijećnica u Sarajevu

U isto su se vrijeme pojačavale političke i nacionalne napetosti. Dio srpske omladine okupljao se u revolucionarnim i nacionalističkim krugovima, među kojima je najpoznatija bila Mlada Bosna, dok je odnos Kraljevine Srbije prema Bosni i Hercegovini ostao jedno od ključnih otvorenih pitanja austro-srpskih odnosa.[103][104]

BiH u Prvom svjetskom ratu

Sarajevski atentat

Dana 28. lipnja 1914. u Sarajevu je pripadnik Mlade Bosne Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskoga prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.[105][106] Atentat je poslužio kao neposredan povod za srpanjsku krizu i izbijanje Prvoga svjetskog rata.[106]

Tijekom rata velik je broj stanovnika Bosne i Hercegovine bio mobiliziran u austrougarsku vojsku i upućen na različita bojišta. Zemlja je bila izložena ratnim ograničenjima, represivnim mjerama, nestašicama i političkom nadzoru, a u dijelu javnosti pojačana je sumnja prema srpskom stanovništvu i političkim protivnicima Monarhije.[107][108]

Slomom Austro-Ugarske 1918. prestala je i njezina uprava u Bosni i Hercegovini. Zemlja je potom ušla u sastav Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a ubrzo zatim i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.[88]

Kraljevina Jugoslavija

Kraljevstvo SHS

Slomom Austro-Ugarske u jesen 1918. na području Bosne i Hercegovine uspostavljena su tijela Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, koja su zemlju uključila u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba sa sjedištem u Zagrebu.[109] Ta je država postojala kratko, do 1. prosinca 1918., kada je proglašeno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.[109]

U novoj je državi Bosna i Hercegovina ušla bez posebna državnopravnog položaja, premda je i dalje činila prepoznatljivu povijesnu i upravnu cjelinu naslijeđenu iz austrougarskoga razdoblja.[89][108] U ideološkom pogledu službeno je promicana koncepcija troimenoga naroda, odnosno jedinstvenoga srpsko-hrvatsko-slovenskog naroda, dok muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine nije bilo priznato kao zaseban narod u današnjem smislu.[109]

Kraljevina SHS / Jugoslavija

Oblasti u Kraljevini SHS

Donošenjem Vidovdanskoga ustava 1921. država je uređena kao centralizirana ustavna monarhija, a dotadašnje zemaljske uprave postupno su ukinute.[110][111] Za ustav je, među ostalima, glasovala i Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO), koja je u političkom životu međuratne Bosne i Hercegovine igrala važnu ulogu.[112][110]

U upravnoj podjeli iz 1922. teritorij Bosne i Hercegovine razdijeljen je na više oblasti, među kojima su bile Bihaćka, Vrbaska, Travnička, Tuzlanska, Sarajevska i Mostarska oblast.[109][108] Time je zadržan administrativni kontinuitet s ranijim okružjima, ali bez obnavljanja jedinstvene zemaljske autonomije Bosne i Hercegovine.

Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 6. siječnja 1929. država je preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a nova teritorijalna podjela na banovine dodatno je podijelila povijesnu cjelinu Bosne i Hercegovine.[112][109] Njezini su dijelovi raspoređeni ponajprije između Vrbaske, Drinske, Primorske i Zetske banovine.[109][113]

U međuratnom razdoblju važna su pitanja bili agrarni odnosi, položaj vjerskih zajednica, politička centralizacija i nacionalne napetosti. Agrarna reforma osobito je zahvatila Bosnu i Hercegovinu, gdje su ukidani veliki zemljišni posjedi i mijenjani vlasnički odnosi na selu.[114] U isto su vrijeme zabilježeni i socijalni sukobi, među kojima je najpoznatija Husinska buna 1920. godine.[115]

Za očuvanje ili obnovu posebnosti Bosne i Hercegovine zalagali su se različiti politički akteri, među njima prije svega JMO, dok je Komunistička partija Jugoslavije u pojedinim razdobljima također isticala potrebu drukčijega uređenja nacionalnoga pitanja u državi.[112][116]

Banovina Hrvatska

Kralj Aleksandar I. Karađorđević

Sporazumom Dragiše Cvetkovića i Vladka Mačeka iz kolovoza 1939. osnovana je Banovina Hrvatska, kao oblik teritorijalne autonomije unutar Kraljevine Jugoslavije.[117] U njezin su sastav ušli i pojedini kotari s prostora Bosne i Hercegovine, uključujući dijelove Posavine, srednje Bosne i Hercegovine.[117][113]

U političkoj javnosti Bosne i Hercegovine taj je sporazum izazvao različite reakcije. Dio hrvatskih političkih krugova podupirao je uključivanje pojedinih kotara u Banovinu Hrvatsku, dok su mnogi muslimanski političari i dio srpskih političkih predstavnika bili protiv podjele Bosne i Hercegovine između Zagreba i Beograda te su zagovarali njezin poseban položaj.[112][117] Time je bosanskohercegovačko pitanje i uoči Drugoga svjetskog rata ostalo jedno od najosjetljivijih unutarnjopolitičkih pitanja u jugoslavenskoj državi.[108]

Drugi svjetski rat

Podrobniji članak o temi: Drugi svjetski rat u Bosni i Hercegovini

Nezavisna Država Hrvatska

Nezavisna Država Hrvatska, podjela na velike župe i kotare od 1941. do 1943.

Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. godine Sile Osovine uključile su Bosnu i Hercegovinu u sastav Nezavisne Države Hrvatske (NDH).[118][108] Teritorij NDH bio je u vojnom i političkom smislu podijeljen između njemačke i talijanske interesne zone, a demarkacijska crta prolazila je i preko bosanskohercegovačkoga prostora.[108]

Upravna podjela NDH na velike župe obuhvatila je i prostor Bosne i Hercegovine, čime je dotadašnja zemaljska cjelina bila uklopljena u upravni sustav nove države.[119] Dio muslimanskih političkih i društvenih prvaka prihvatio je suradnju s vlastima NDH, dok se drugi dio od početka odnosio suzdržano ili neprijateljski prema novomu poretku.[108]

Od samoga početka rata područje Bosne i Hercegovine bilo je zahvaćeno višestrukim nasiljem. Ustaške su vlasti provodile progon i masovne zločine nad Srbima, Židovima, Romima i političkim protivnicima, dok su u drugim krajevima zemlje četničke postrojbe počinile teške zločine nad Hrvatima, muslimanima i drugim nesrpskim stanovništvom.[120][108] Zbog toga se rat u Bosni i Hercegovini razvio kao istodobni sukob okupacijskih sila, kolaboracionističkih režima, četničkoga i partizanskoga pokreta te lokalnih oružanih skupina.[118][108]

Narodnooslobodilački rat

Prvo zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću

Nakon uspostave NDH u Bosni i Hercegovini izbio je ustanak protiv novoga poretka, ali je od početka bio politički i vojno neujednačen. U pojedinim su krajevima u ustanku sudjelovali i četnički i partizanski elementi, da bi se tijekom 1941. i 1942. njihove političke i vojne koncepcije sve izrazitije razdvajale.[121][108]

Komunistička partija Jugoslavije nakon njemačkoga napada na Sovjetski Savez u lipnju 1941. pokrenula je oružani ustanak i na prostoru Bosne i Hercegovine, gdje je tijekom rata postupno izgradila snažno partizansko uporište.[122] Potkraj 1942. na oslobođenom području u zapadnoj Bosni uspostavljena je Bihaćka republika, a u Bihaću je održano i prvo zasjedanje AVNOJ-a.[123][124]

Bosna i Hercegovina bila je središnje bojište nekoliko velikih osovinskih operacija protiv partizana. Među najvažnijima su bile bitka na Neretvi i bitka na Sutjesci 1943. te Desant na Drvar 1944. godine.[125][126][127] Zbog takva položaja Bosna i Hercegovina postala je jednim od glavnih prostora vojnoga, političkog i revolucionarnog djelovanja partizanskoga pokreta u Jugoslaviji.[108]

Nastanak Federalne BiH

Usporedno s razvojem jugoslavenskih partizanskih tijela vlasti stvarani su i politički organi buduće federalne Bosne i Hercegovine. Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a održano je 25. i 26. studenoga 1943. u Mrkonjić Gradu.[116][128][108]

Na tom je zasjedanju potvrđeno da Bosna i Hercegovina treba biti posebna federalna jedinica u budućoj jugoslavenskoj državi te je istaknuto načelo ravnopravnosti Srba, Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini.[128][108] Na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu 1944. učvršćen je njegov položaj kao najvišega zakonodavnog i predstavničkog tijela federalne Bosne i Hercegovine, a Treće zasjedanje održano je u Sarajevu u travnju 1945. godine.[129][108]

Završne ratne operacije 1944. i 1945. donijele su slom vlasti NDH i uspostavu komunističke vlasti na prostoru Bosne i Hercegovine. Kao jedna od šest republika Demokratske Federativne Jugoslavije, odnosno kasnije Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina ušla je u novo jugoslavensko državno uređenje kao posebna federalna jedinica.[116][108]

Socijalistička Jugoslavija

Narodna Republika BiH

Detaljna karta republika SFRJ

Nakon završetka Drugoga svjetskog rata Bosna i Hercegovina oblikovana je kao jedna od federalnih jedinica nove jugoslavenske države. U okviru Demokratske Federativne Jugoslavije, a potom Federativne Narodne Republike Jugoslavije, uspostavljena je Narodna Republika Bosna i Hercegovina, čime je potvrđen njezin republički položaj unutar jugoslavenskoga federativnog ustroja.[116][108][109]

Granice Narodne Republike Bosne i Hercegovine u osnovi su slijedile granice koje su u jugoslavenskom federalnom uređenju prihvaćene nakon 1945. godine. U historiografiji i publicistici pojedina granična pitanja, osobito ona vezana uz Neum i Sutorinu, tumačena su na različite načine, ali su u praksi republičke granice unutar Jugoslavije tijekom poraća postupno učvršćene i postale sastavnim dijelom ustavnoga poretka federacije.[15][108]

U prvim poratnim godinama politički je život bio obilježen uspostavom jednostranačkoga sustava, obračunom s političkim protivnicima i snažnom ulogom Komunističke partije Jugoslavije, odnosno poslije Saveza komunista. Takav se razvoj u Bosni i Hercegovini odvijao u sklopu općih jugoslavenskih procesa, koji su zahvatili državno uređenje, gospodarstvo, vlasničke odnose i društveni život.[116][109]

Jugoslavija u malom

Pogled na novi dio Sarajeva

U poratnom razdoblju Bosna i Hercegovina razvijala se kao jedna od središnjih republika jugoslavenske federacije. Zbog svojega zemljopisnog položaja, sirovinske osnove i prometne povezanosti imala je važnu ulogu u razvoju teške industrije, rudarstva, energetike i vojne proizvodnje. Osobito su se razvijali industrijski centri poput Sarajeva, Zenice, Tuzle, Mostara i Banje Luke, a republika je u socijalističkom razdoblju doživjela snažnu urbanizaciju i modernizaciju.[108][72]

Istodobno je politički sustav ostao obilježen monopolom Saveza komunista, ograničenim političkim pluralizmom i povremenim represivnim mjerama prema stvarnim i pretpostavljenim protivnicima režima. U poraću su se takve mjere odnosile i na pripadnike poraženih vojnih i političkih struktura iz rata, kao i na dio vjerskih zajednica i građanskih političkih elita.[120][108]

Društveni razvoj republike obilježavali su i migracijski procesi, širenje školstva, rast administrativnoga aparata te promjene u nacionalnoj strukturi stanovništva. U jugoslavenskom kontekstu Bosna i Hercegovina često se prikazivala kao višenarodna i višekonfesionalna republika, pa se u političkom govoru i publicistici nerijetko opisivala kao „Jugoslavija u malom”.[108][109]

Socijalistička Republika

Podrobniji članak o temi: Narodna Republika Bosna i Hercegovina
Josip Broz Tito

Godine 1963. donošenjem novoga jugoslavenskog ustava Narodna Republika Bosna i Hercegovina preimenovana je u Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, kao i ostale jugoslavenske republike. Time je potvrđen kontinuitet njezina republičkog položaja unutar federacije, ali i novo ustavno nazivlje socijalističke države.[108][109]

U socijalističkom razdoblju Bosna i Hercegovina bila je poprištem i pojedinih socijalnih i političkih napetosti. Najpoznatiji primjer bila je Cazinska buna 1950. godine, seljački ustanak na području Cazinske krajine, koji su vlasti brzo ugušile, a sudionike kaznile represivnim mjerama.[130]

Važna promjena u političkom i nacionalnom razvoju Bosne i Hercegovine dogodila se krajem 1960-ih i početkom 1970-ih, kada je muslimanskom stanovništvu u jugoslavenskom ustavnom i popisnom sustavu priznat status posebne nacije pod imenom Muslimani. Na popisu stanovništva 1971. to se odrazilo na nacionalnu strukturu republike, a Bosna i Hercegovina dodatno je potvrđena kao republika triju konstitutivnih naroda.[112][108]

Novi jugoslavenski ustav iz 1974. proširio je prava i ovlasti jugoslavenskih republika te učvrstio federalni karakter države. U kasnijim međunarodnopravnim raspravama upravo je ustavni položaj republika imao važnu ulogu u tumačenjima raspada Jugoslavije početkom 1990-ih.[15][109]

Razvoj i put prema osamostaljenju

Otvaranje Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984.

Od sredine 1960-ih, a osobito tijekom 1970-ih i 1980-ih, Bosna i Hercegovina bilježila je snažan gospodarski i urbani razvoj. Razvijali su se veliki industrijski sustavi i poduzeća, među kojima su bili Energoinvest, Energopetrol, Agrokomerc, Željezara Zenica i Soko, a Sarajevo se učvrstilo kao političko, gospodarsko i kulturno središte republike.[108][72]

Vrhunac međunarodne afirmacije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bile su XIV. zimske olimpijske igre održane u Sarajevu 1984. godine. Igre su imale veliko simbolično i infrastrukturno značenje za grad i republiku, a njihova je organizacija pratila širi investicijski i urbanistički zamah toga razdoblja.[72]

U drugoj polovici 1980-ih bosanskohercegovački politički i gospodarski život zahvatila je i afera Agrokomerc, jedna od najpoznatijih političko-gospodarskih afera kasne Jugoslavije. Povezivala se s poslovanjem poduzeća Agrokomerc iz Velike Kladuše i imala je šire političke posljedice u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji.[131]

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine jugoslavenska je kriza postupno jačala, a političke su se razlike sve izraženije očitovale i u Bosni i Hercegovini. Tijekom druge polovice 1980-ih u republici su se pojačavale rasprave o položaju federacije, nacionalnim odnosima i republičkim ovlastima, osobito u kontekstu jačanja srpskoga centralizma i slabljenja jugoslavenskoga komunističkog sustava.[15][108]

Uoči uvođenja višestranačja i raspada Jugoslavije Bosna i Hercegovina ulazila je u razdoblje duboke političke preobrazbe. Sukobi oko budućeg ustroja Jugoslavije, položaja republika i nacionalnih odnosa postupno su otvorili put prema krizi koja će početkom 1990-ih dovesti do raspada federacije i osamostaljenja Bosne i Hercegovine.[15][14]

Raspad Jugoslavije i rat

Podrobniji članci o temama: Raspad SFRJ i Rat u Bosni i Hercegovini

Slom federacije i početak rata

Rezultati općih izbora u BiH 1990.
Podrobniji članak o temi: Rat u Bosni i Hercegovini

Uvođenjem višestranačja 1990. u Bosni i Hercegovini su se kao glavne političke snage oblikovale Stranka demokratske akcije (SDA), Srpska demokratska stranka (SDS) i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Na izborima u studenome i prosincu 1990. te su stranke osvojile većinu mandata u republičkim tijelima vlasti, a predsjednikom Predsjedništva postao je Alija Izetbegović.[14]

Tijekom 1991. i početkom 1992. raspad jugoslavenske federacije postupno je prerastao u otvorenu krizu i u Bosni i Hercegovini. Srpsko političko vodstvo u BiH, uz potporu Miloševićeve Srbije i JNA, uspostavljalo je zasebne srpske političke i teritorijalne strukture, koje su 9. siječnja 1992. proglasile Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu, poslije Republiku Srpsku.[14][15] U presudama ICTY-a i njegova nasljednika IRMCT-a vodstvo bosanskohercegovačkih Srba povezano je sa zločinima protiv čovječnosti, progonom, prisilnim premještanjem i drugim teškim zločinima počinjenima u više bosanskohercegovačkih općina, kao i s kampanjom terora nad Sarajevom i genocidom u Srebrenici 1995.[132][133]

Na referendumu održanom 29. veljače i 1. ožujka 1992. većina izašlih birača izjasnila se za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu. Europska zajednica priznala ju je 6. travnja, a Sjedinjene Američke Države 7. travnja 1992.; Bosna i Hercegovina primljena je u UN 22. svibnja 1992.[15][14]

Opsada Sarajeva i zapovjedni vrh VRS-a

Prvi veći oružani udari povezani s ratom u Bosni i Hercegovini vidljivi su već u napadu JNA na Ravno u listopadu 1991., a otvoreni rat razvija se u proljeće 1992. kada JNA, lokalne srpske snage i novoformirana Vojska Republike Srpske preuzimaju široka područja zemlje. Do kraja 1992. srpske su snage zauzele oko 70 % teritorija Bosne i Hercegovine, a Sarajevo je stavljeno pod dugotrajnu opsadu. ICTY je u predmetu protiv Ratka Mladića utvrdio da su snage pod njegovim zapovjedništvom vodile kampanju snajperskoga i topničkoga terora protiv sarajevskih civila.[14][134]

Na područjima pod srpskom kontrolom provedeni su masovni progoni, zatočenja, ubojstva i prisilna premještanja Bošnjaka i Hrvata, a brojni logori i mjesta zatočenja postali su predmetom kasnijih međunarodnih kaznenih postupaka. Presude protiv Karadžića i Mladića te druge presude ICTY-a potvrdile su obrazac sustavnoga progona nesrpskoga stanovništva u više općina Bosne i Hercegovine.[14][132][133]

Bošnjačko-hrvatski sukob

Podrobniji članak o temi: Bošnjačko-hrvatski sukob

Hrvatske i bošnjačke snage u prvim su mjesecima rata u većem dijelu zemlje surađivale protiv srpskih snaga, ali su se tijekom 1992. i osobito 1993. pojavile teške političke i vojne napetosti, koje su u srednjoj Bosni i Hercegovini te u Mostaru i dolini Neretve prerasle u otvoreni bošnjačko-hrvatski sukob.[14] ICTY je u predmetima Naletilić i Martinović te Prlić i ostali utvrdio teške zločine HVO-a nad bošnjačkim stanovništvom u Mostaru i drugim dijelovima Hercegovine i srednje Bosne, uključujući protupravna zatočenja, prisilna premještanja, zlostavljanja i razaranja.[135][136]

S druge strane, ratni zločini počinjeni su i nad Hrvatima, među ostalim u Uzdolu, Doljanima, Grabovici i drugim mjestima, a sukob je dodatno oslabio obranu Bosne i Hercegovine protiv srpskih snaga.[14][137][138][139]

Bošnjačko-hrvatski sukob okončan je Washingtonskim sporazumom 18. ožujka 1994., kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i obnovljen savez između Republike Bosne i Hercegovine, HVO-a i Republike Hrvatske. Time je bitno promijenjen odnos snaga u ratu, jer su srpske snage izgubile korist koju su imale od međusobnoga iscrpljivanja Hrvata i Bošnjaka.[139][140]

Mirovni planovi, operacije 1995. i kraj rata

Podrobniji članak o temi: Mirovni planovi za Bosnu i Hercegovinu

Tijekom rata međunarodna je zajednica predlagala više mirovnih planova, među njima Carrington-Cutileirov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan i plan Kontaktne skupine. Nijedan od njih nije trajno zaživio, ponajprije zato što nije bio praćen provedbenim mehanizmima koji bi zaustavili rat i osigurali nametnuta rješenja.[15][141]

Prekretnica je nastupila 1995. godine. Nakon pada Srebrenice i Žepe, pojačanoga međunarodnog pritiska i obnove hrvatsko-bošnjačkoga saveza, rat je postupno prešao u fazu koordiniranih ofenziva protiv srpskih snaga.[142][143]

U ljeto 1995. hrvatske i bosanskohercegovačke snage najprije su stabilizirale stanje oko Bihaća i u zapadnoj Bosni. Potom su slijedile operacije u Livanjskom polju, Oluja, ofenzive 5. korpusa Armije RBiH prema rijeci Sani te zajedničke operacije HVO-a i HV-a u zapadnoj Bosni. U hrvatskoj i dijelu zapadne historiografije taj se niz operacija obično povezuje s operacijama Ljeto '95, Maestral i Južni potez, koje su u kratkom vremenu slomile obrambeni raspored VRS-a u zapadnoj Bosni.[144][142]

Završna faza rata uslijedila je u rujnu i listopadu 1995., kada su Armija RBiH, Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska u odvojenim, ali međusobno povezanim operacijama izbile na pravce prema Sanskom Mostu, Prijedoru, Mrkonjić Gradu i Banjoj Luci. Prema analizi Renéa Lukića, američki pregovarač Richard Holbrooke tada je izrijekom tražio da se ne zauzima Banja Luka, iako je ona izgledala kao neposredan cilj hrvatsko-bošnjačkih snaga; Holbrooke je smatrao da bi njezino zauzimanje otežalo pregovore o budućem teritorijalnom ustroju Bosne i Hercegovine.[145] Do završetka operacija srpske su snage u zapadnoj Bosni bile ozbiljno destabilizirane, a vojni pritisak na Banju Luku postao je jednim od ključnih čimbenika koji su ubrzali pregovore u Daytonu.[144][145]

Daytonski ustroj Bosne i Hercegovine

Rat je formalno okončan pregovorima vođenima od 1. do 21. studenoga 1995. u američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson kraj Daytona. Daytonski sporazum, službeno potpisan 14. prosinca 1995. u Parizu, potvrdio je kontinuitet međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, ali ju je ustrojio kao složenu državu sastavljenu od dvaju entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske.[15][17] Vojni dio sporazuma provele su međunarodne snage IFOR, a poslije SFOR, pod vodstvom NATO-a.[17]

Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskoga centra u Sarajevu, u ratu u Bosni i Hercegovini 1992. – 1995. poginulo je ili nestalo 98.837 osoba, među njima civili i pripadnici vojnih sastava različitih strana u sukobu.[146]

Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Podrobniji članak o temi: Postdaytonska Bosna i Hercegovina

Posljedice rata bile su vrlo teške: velik dio gospodarstva bio je razoren, infrastruktura oštećena, a stanovništvo pogođeno velikim ljudskim gubicima, raseljavanjem i dugotrajnim demografskim promjenama. Prema podacima Istraživačko-dokumentacijskoga centra u Sarajevu, u ratu 1992. – 1995. poginulo je ili nestalo 98.837 osoba, dok je UNHCR procjenjivao da je 1995. oko 2,7 milijuna ljudi bilo prognano, raseljeno ili na drugi način izravno pogođeno ratom.[147][148]

U skladu s Daytonskim sporazumom održani su opći izbori 1996. i 1998. te lokalni izbori 1997., a u prvim poratnim izbornim ciklusima glavnu su potporu uglavnom zadržale nacionalne stranke. U prvo poratno Predsjedništvo Bosne i Hercegovine 1996. izabrani su Alija Izetbegović, Krešimir Zubak i Momčilo Krajišnik.[149]

Poratna obnova i reintegracija zemlje odvijale su se sporo, uz trajne političke sporove između državne razine, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Važnu ulogu u provedbi civilnoga dijela Daytonskoga sporazuma zadržao je Ured visokoga predstavnika, koji je nakon sastanka Vijeća za provedbu mira u Bonnu 1997. dobio široke ovlasti za nametanje odluka i smjenjivanje dužnosnika, poznate kao „bonske ovlasti”.[150]

Vojnu sastavnicu međunarodne prisutnosti nakon IFOR-a i SFOR-a od prosinca 2004. preuzeo je EUFOR Althea. Snage EUFOR-a poslije su više puta smanjivane i preustrojavane; misija je ipak zadržala mandat očuvanja sigurnoga i stabilnog okružja.[151]

U političkom životu nakon 2000. nastavile su dominirati stranke utemeljene na nacionalnim biračkim bazama, premda su u pojedinim izbornim ciklusima jačale i socijaldemokratske i građanske stranke, osobito u Federaciji BiH. Pitanja izbornoga zakonodavstva, zastupljenosti konstitutivnih naroda, odnosa entiteta i države te dosega međunarodnoga nadzora ostala su među glavnim prijeporima postdaytonskoga razdoblja.[152]

Političke napetosti osobito su bile izražene i zbog pokušaja uspostave Hrvatske samouprave 2001., zatim zbog opetovanih sporova oko izbora hrvatskoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao i zbog trajnih nastojanja političkoga vodstva Republike Srpske da ograniči jačanje zajedničkih državnih institucija.[150]

Znatniji socijalni prosvjedi izbili su u veljači 2014. u više gradova Federacije BiH, ponajprije zbog nezaposlenosti, privatizacijskih sporova i općega društvenog nezadovoljstva, dok su u Republici Srpskoj bili slabije izraženi.[108]

Na općim izborima 2014. u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine izabrani su Dragan Čović, Mladen Ivanić i Bakir Izetbegović, a nakon izbora 2018. članovi Predsjedništva postali su Željko Komšić, Milorad Dodik i Šefik Džaferović. Na izborima 2022. izabrani su Denis Bećirović, Željka Cvijanović i Željko Komšić.[152]

Bosna i Hercegovina i u postdaytonskom razdoblju ostaje država složena ustavnoga ustroja, s izraženom ulogom međunarodnih čimbenika, sporim donošenjem političkih odluka i trajnim prijeporima o odnosu između kolektivnih prava konstitutivnih naroda i funkcionalnosti zajedničkih institucija.[150][108]

Izvori

  1. 1 2 3 4 5 6 Kurtović 2019.
  2. 1 2 3 4 Fine 1991.
  3. 1 2 3 4 Ančić 2015.
  4. 1 2 3 4 5 6 7 8 Klaić 1994.
  5. 1 2 3 Dautović 2012.
  6. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Filipović 2019.
  7. 1 2 3 Regan 2025.
  8. 1 2 Radušić 2013.
  9. ↑ Pelidija 1989.
  10. 1 2 3 Hadžić 2016.
  11. ↑ Redžić 1998.
  12. ↑ Jerković 2024.
  13. ↑ Kurtćehajić 2019.
  14. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 Lučić 2008.
  15. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 Vukas i Vukas 2011.
  16. ↑ Redžić 2005.
  17. 1 2 3 Jurilj 2017.
  18. ↑ Paleolitsko nalazište Badanj u Borojevićima, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  19. ↑ Arheološko područje – Butmir, općina Ilidža. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  20. 1 2 3 4 5 Bojanovski 1988.
  21. ↑ Neolitsko naselje Okolište. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  22. ↑ Arheološko područje – neolitičko naselje Nebo, Han Bila, općina Travnik (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  23. ↑ Prahistorijsko neolitsko naselje Obre II na lokalitetu Gornje polje u naselju Obre, arheološko područje (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  24. ↑ Luburića polje, Sokolac, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (bošnjački). Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  25. ↑ Nekropola sa stećcima na lokalitetu Crkvina u Bjelosavljevićima, historijsko područje (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (bošnjački). Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  26. ↑ Gradina Varina gruda u Dživaru, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  27. 1 2 Šačić Beća 2021.
  28. ↑ Paškvalin 2005.
  29. ↑ Helenistički grad Daorson u Ošanićima, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  30. ↑ Arheološko područje – helenistički grad Daorson u Ošanićima kod Stoca (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  31. ↑ Đurđević 2012.
  32. ↑ Šašić Beća 2022.
  33. ↑ Šačić Beća 2016.
  34. ↑ Škegro 2000.
  35. ↑ Matijević 2022.
  36. ↑ Arheološko područje – Skelani, općina Srebrenica (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (bošnjački). Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  37. ↑ Rimska vila (Villa Rusticae) u Višićima, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  38. ↑ Turković i Zeman 2011.
  39. ↑ Veletovac 2023.
  40. ↑ Kasnoantička bazilika u Oborcima, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  41. ↑ Kasnoantička dvojna bazilika i nekropola sa stećcima u Žitomislićima, arheološko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  42. ↑ Rešetarica, arheološko područje s ostacima ranokršćanske bazilike, dvije nekropole i pokretnim naslijeđem. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  43. ↑ Borić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  44. ↑ Značaj povelje Kulina bana Dubrovčanima od 1189. godine za historiju Bosne i Hercegovine i Jugoistočne Evrope (PDF). Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  45. ↑ Kulin. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  46. ↑ Zadro 2005.
  47. ↑ Matej Ninoslav. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  48. ↑ Kotromanići. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  49. ↑ Stjepan II. Kotromanić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  50. 1 2 Arheološko područje Mile – krunidbena i grobna crkva bosanskih kraljeva, Arnautovići, općina Visoko (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026. |url-status=dead zahtijeva |archive-url= (pomoć)
  51. 1 2 Historijsko područje – srednjovjekovni kraljevski grad Bobovac. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  52. 1 2 Tvrtko I. Kotromanić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  53. ↑ Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  54. ↑ Stari grad Blagaj (Stjepan-grad), povijesno područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  55. ↑ Povijesno područje – Stari grad Blagaj (Stjepan-grad) u Blagaju kod Mostara (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  56. ↑ Stjepan Tomaš. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  57. ↑ Stjepan Tomašević. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  58. ↑ Jajce, historijsko gradsko područje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  59. ↑ Crkva sv. Ive u Podmilačju, graditeljska cjelina. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  60. ↑ Hercegovina. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  61. ↑ Stjepan Vukčić Kosača. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  62. ↑ Hercegovački sandžak. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  63. 1 2 3 Pašaluk. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  64. ↑ Moačanin 2017.
  65. 1 2 3 Đordić 2022.
  66. ↑ Moačanin 2013.
  67. ↑ Džaja 1992.
  68. ↑ Ahdnama. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  69. ↑ Zvizdović, Anđeo. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  70. ↑ Muzejska zbirka i bibliotečki fond Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  71. ↑ Prirodno-graditeljska cjelina crkve Svetoga Duha i Franjevačkog samostana u Fojnici (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  72. 1 2 3 4 Sarajevo. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  73. ↑ Historijsko gradsko područje – Sarajevska čaršija (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (bošnjački). Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  74. 1 2 Buzov 1992.
  75. ↑ Mirdita 2007.
  76. ↑ Kudelić 2008.
  77. ↑ Šavija-Valha 2009.
  78. 1 2 Kasumović 2020.
  79. ↑ Povijesni urbani krajolik Mostara (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  80. ↑ Most Mehmed-paše Sokolovića, povijesni spomenik. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  81. 1 2 Švoger 2012.
  82. ↑ Gradaščević, Husein-beg. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  83. ↑ Kapetanija. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  84. ↑ Buconjić 1981.
  85. 1 2 Istočno pitanje. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  86. ↑ Jezernik 2021.
  87. ↑ Samardžić 2023.
  88. 1 2 3 4 5 6 Bosna i Hercegovina u Austro-Ugarskoj. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  89. 1 2 3 4 Čepulo 2004.
  90. ↑ Zaposjedanje BiH 1878. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  91. ↑ Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini 1979.
  92. ↑ Kudelić 2010.
  93. 1 2 3 4 Bilić 2022.
  94. ↑ Kržišnik-Bukić 2001.
  95. ↑ Povijesni urbani krajolik Sarajeva (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  96. ↑ Historijska građevina – Gradska vijećnica u Sarajevu (PDF). Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  97. ↑ Banka na Obali (bivši objekat filijale austro-ugarske banke), historijski spomenik. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 18. ožujka 2026.
  98. ↑ Vrankić 2016.
  99. ↑ Vrhbosanska nadbiskupija. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  100. ↑ Aneksija Bosne i Hercegovine. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  101. ↑ Aneksijska kriza. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  102. ↑ Bosanski ustav. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  103. ↑ Rajčić 2022.
  104. ↑ Mlada Bosna. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  105. ↑ Čarić 2017.
  106. 1 2 Sarajevski atentat. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  107. ↑ Čusto 2024.
  108. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 23 24 25 26 Bosna i Hercegovina. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  109. 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 Jugoslavija. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  110. 1 2 Žebec Šilj 2018.
  111. ↑ Vidovdanski ustav. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  112. 1 2 3 4 5 Hasanbegović 2010.
  113. 1 2 Prozor. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  114. ↑ Agrarna reforma. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  115. ↑ Husinska buna. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  116. 1 2 3 4 5 Kožar 2019.
  117. 1 2 3 Banovina Hrvatska. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  118. 1 2 Dizdar 1996.
  119. ↑ Nezavisna Država Hrvatska. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  120. 1 2 Lučić 2010.
  121. ↑ Barić 2018.
  122. ↑ Barić 2023.
  123. ↑ Bihaćka republika. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  124. ↑ AVNOJ. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  125. ↑ Bitka na Neretvi. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  126. ↑ Bitka na Sutjesci. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  127. ↑ Desant na Drvar. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  128. 1 2 Značaj ZAVNOBiH-a u historiji Bosne i Hercegovine 2019.
  129. ↑ 75. godišnjica Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a 2021.
  130. ↑ Cazinska buna. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  131. ↑ Agrokomerc. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  132. 1 2 Appeal Judgement Summary for Radovan Karadžić (PDF). IRMCT. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  133. 1 2 MLADIĆ, Ratko (MICT-13-56). IRMCT. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  134. ↑ Appeal Judgement Summary for Prosecutor v. Ratko Mladić (PDF). IRMCT. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  135. ↑ Judgement Summary for Naletilić and Martinović (PDF). ICTY. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  136. ↑ Trial Judgement Summary for Jadranko Prlić and others (PDF). ICTY. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  137. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, Volume 1. Central Intelligence AgencyCS1 održavanje: ref=harv (link)
  138. ↑ Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, Volume 2. Central Intelligence AgencyCS1 održavanje: ref=harv (link)
  139. 1 2 Washington Agreements. Venice Commission. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  140. ↑ Marić Tokić, Stjepan. 2018. Mirovni planovi i sporazumi za Bosnu i Hercegovinu. HumCS1 održavanje: ref=harv (link)
  141. ↑ Marić Tokić 2018.
  142. 1 2 Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, Volume 1. Google Books. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  143. ↑ Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, Volume 2. Google Books. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  144. 1 2 Marijan 2015.
  145. 1 2 Lukić 2006.
  146. ↑ Rezultati istraživanja „Bosanska knjiga mrtvih”. Istraživačko-dokumentacioni centar Sarajevo. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  147. ↑ Bosanska knjiga mrtvih. Istraživačko-dokumentacioni centar. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  148. ↑ Bosnia and Herzegovina. UNHCR. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  149. ↑ Bosnia and Herzegovina: Chamber of Representatives, Elections in 1996. Inter-Parliamentary Union. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  150. 1 2 3 Mandate of the OHR. Office of the High Representative. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  151. ↑ EUFOR Operation Althea. European External Action Service. Pristupljeno 17. ožujka 2026.
  152. 1 2 Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Izbori.ba. Pristupljeno 17. ožujka 2026.

Literatura

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Povijest_Bosne_i_Hercegovine&oldid=7443791"