H2 blokatori

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

H2 blokatori ili antagonisti H2 receptora jesu lijekovi za liječenje peptičkih bolesti kao što su gastritis, peptički ulkus i GERB

Povijest[uredi | uredi kôd]

Prije tridesetak godina praktički nije bilo učinkovitijih lijekova za tretiranje gastritisa, peptičkog ulkusa i ostalih peptičkih bolesti od antacida i bizmutovih spojeva. Onda su se, sedamdesetih godina prošlog stoljeća pojavili prvi lijekovi koji su bili nešto sasvim novo. Učinkovitost tih lijekova bila je revolucionarna.

Uloga histamina[uredi | uredi kôd]

Fiziolozi su uvidjeli da je za želučano lučenje jako bitan spoj histamin. On potiče lučenje želučanog soka i smatralo se da bi blokadom njegovog djelovanja došlo do značajnog pada intenziteta lučenja HCl u želucu. Karakteristično je da se histamin veže za dvije vrste receptora:

Dakako, trebalo je pronaći lijek koji bi se specifično vezao samo za H2 receptore, blokirali ih (inaktivirali) i tako spriječili vezanje histamina za njih, i posljedično lučenje želučanog soka.

Lijekovi[uredi | uredi kôd]

Prvi takvi lijekovi bili su burimamid i metiamid, ali su ubrzo napušteni zbog slabe učinkovitosti i velike otrovnosti. Veliki terapijski proboj dogodio se dolaskom cimetidina, lijeka koji je bio dovoljno učinkovit uz relativno nisku toksičnost. Danas je i cimetidin umnogome zamijenjen puno učinkovitijim i sigurnijim lijekovima kao što su ranitidin i famotidin. U svijetu osim njih postoje još i nizatidin, roksatidin i niperotidin.

Crystal128-email.svg  
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica uglasog portala farmakologija.com (http://farmakologija.com).  Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Farmakologija.com.
Dopusnica nije potvrđena OTRS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.