Odluke Visokog predstavnika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Međunarodni protektorat u BiH[uredi VE | uredi]

Okolnosti koje su okruživale uspostavljanje državnih i federalnih institucija u Bosni i Hercegovini nakon Daytonskog mirovnog sporazuma potpisanog 1995. godine dobro su istražene.[1] U Daytonu, BiH je podijeljena na dva entiteta: Srbi su, tako reći, dobili najveći dio kolača sa svojom vlastitom mini-državom Republikom Srpskom dok su Bošnjaci i Hrvati formirali odvojenu federaciju dvaju naroda. Dvije jedinice su spojene u krhku zajedničku državu s vlastitim parlamentom i predsjednikom. Međutim, i državna i federalna vlada su u konačnici bile odgovorne Visokom predstavniku kojega je imenovala međunarodna zajednica. Povrh svega, kako je Federacija Bošnjaka i Hrvata uspostavljena 1994. godine u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD-a, Amerikance se smatralo zajedničkim zaštitnikom njezine učinkovitosti.

Kao sto je David Chandler pokazao, postojalo je nekoliko zanimljivih detalja u Daytonu. Prvo, duboka odvratnost prema etničkom čišćenju, koje je odredilo rat u BiH, natjerala je one odgovorne za provođenje Daytona da naprave detaljno razrađen i labirintni sustav za izražavanje i zaštitu prava triju etničkih skupina. Srbi, Bošnjaci i Hrvati su svi dobili status konstitutivnog (ustavotvornog) naroda u državi i novi mehanizmi su uspostavljeni da osiguraju zaštitne ventile tako da interesi jedne skupine ne bi premašivali interese drugih. Iako su odredbe Daytona bile bizantinske u svojoj složenosti, one nisu bile potpuno nove.[2]

"Jedna stvar bez obzira na sve bila je apsolutno jasna, kad god je BiH u pitanju, bilo u starim vremenima ili u danima ujedinjene Jugoslavije ili sada, … svatko je pripadao u svako vrijeme i u svakom slučaju "narodu" i to je bio "konstitutivni faktor" veće zajednice. Bilo bi to potpuno nerazumijevanje odnosa u BiH ako bi dobronamjerni predstavnici Zapada htjeli ovdje raditi unutar okvira "zaštite manjina"."

Drugo važno obilježje Daytonskog sporazuma bila je namjera međunarodne zajednice da nametne demokraciju "odozgo". Cijelo mnoštvo tijela je imenovano kako bi nadgledali i pomogli novoj državi u procesu napuštanja kulture rata i usvajanja demokratskih institucija. U tom smislu Dayton je bio laboratorij i prilika za organizacije poput Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS) ne samo da promatraju razvoj građanskog društva nego i da pomognu njegovoj izgradnji na terenu.

Tako su s jedne strane BiH trebale vladati međunarodne institucije dok bi s druge strane ona trebala birati svoje predstavnike. Iako je bilo zamišljeno da međunarodna i lokalna tijela budu u interaktivnom i komplementarnom odnosu ne iznenađuje da je u stvarnosti ovo vodilo ponavljanim natezanjima i redovitim slijepim ulicama. Što je još gore ovi ciljevi su često bili suprotstavljeni na spektakularan način. Vlasti i načini vladanja u BiH poželjni za međunarodnu zajednicu često su bili izravno suprotni željama lokalnog stanovništva.

S obzirom na to, iako je mir došao u BiH, zemlja je više nego ikada udaljena od samostalnog vladanja. Tijekom prvih pet godina međunarodna zajednica je povećala, a ne smanjila svoj mandat. U dvije godine koliko je bio na dužnosti Visokog predstavnika, Carlos Westendorp je nametnuo 45 zakona. No između studenog 2000. godine i ožujka 2001. godine Wolfgang Petritsch je izdao već njih 38.[3] Međunarodna administracija, koja je prvobitno trebala trajati godinu dana, 1997. godine je obnovljena na neograničeno vrijeme. U nastavcima konferencija održanih u Sintri (1997.), Bonnu (1997.) i Luksemburgu (1998.) ovlasti Visokog predstavnika su povećane (tzv. bonske ovlasti). BiH je sve više ličila na međunarodni protektorat čija stvarna neovisnost je nedostižnija nego ikad. Usprkos obvezi da štite sva tri naroda u BiH, namjera je bila preobraziti zemlju u unitarnu državu - nešto što može biti poželjno, no što je u izravnoj suprotnosti s daytonskom formulom.

Namjera o razaranju tronacionalne strukture BiH provodila se neko vrijeme. Visoki predstavnik kao i OESS su počeli uklanjati kandidate i izabrane dužnosnike koje su smatrali nepodobnima već u vrijeme prvih poslijeratnih izbora 1996. godine, a praksa se od tada pojačala. Neki utjecajni trustovi mozgova poput Međunarodne krizne skupine (ICG) bili su puni prezira za sve nacionalne stranke optužujuci ih za "opstrukcije" i javno su raspravljali o načinima na koje bi one mogle biti isključene iz demokratskih procesa. ICG-ovo poštovanje demokracije je imalo svoje granice. "Kao i na proteklim izborima", govorili su, "međunarodna zajednica je već odlučila koje stranke i političari imaju potencijala pogurati provedbu Daytona".[4]

Zapad je davao novac i logističku potporu strankama poput SDP BiH, koaliciji Sloga Milorada Dodika iz RS-a kao i Novoj hrvatskoj inicijativi (NHI), koja je imala gotovo nikakvu potporu biračkog tijela. Nakon izbora održanih u studenome 2000. godine, međunarodna zajednica je uspjela formirati vlade na državnoj i federalnoj razini sastavljene od predstavnika ovih stranaka. To je, u biti, postignuto čarolijom. Bilo je moguće da bolji izborni rezultat ovih stranaka došli kao rezultat prijevare jer OESS je prebrojavo i obične i poštanske glasove što je davalo velik prostor za manipulaciju i friziranje rezultata.

Iako je State Department redovito prognozirao uspjeh nenacionalnih i propast nacionalnih stranaka, tri konstitutivna naroda im i dalje daju podršku. Bošnjaci podupiru SDA, Srbi podupiru SDS (nakon 2006. SNSD), a Hrvati HDZ BiH. Sve ove stranke su od završetka rata bili meta Visokog predstavnika, a njihovi predstavnici su uklanjani s dužnosti. Ocrnjivanje i povezivanje s korupcijom i gospodarskim kriminalom je bilo uobičajeno. 24. veljače 2001. godine sarajevski dnevni list Oslobođenje je citirao Jacquesa Kleina, šefa UN misije u BiH koji je rekao "mi smo oduvijek znali da se HDZ sastoji od komunista i fašista". Tadašnji američki veleposlanik u BiH Thomas J Miller je otišao najdalje. U intervjuu za TV BiH 7. travnja 2001. godine rekao je "sve što trebate napraviti je da se provozate Hercegovinom, vidite poduzeća koje taj narod posjeduje, kuće u kojima žive, automobile koje voze i zapitate se jednostavno pitanje - odakle im to? O tome se radi".

Nepostojanje provjera protektorata[uredi VE | uredi]

Razlog za postojanje tako ozbiljnih kršenja načela zakonskog poštenja u BiH je taj jer ne postoje nikakve provjere mandata Visokog predstavnika i drugih, Daytonom nametnutih, struktura. Tako da je kultura nekažnjavanja i zakonske svemoći izrasla u svojevrsan režim međunarodne zajednice. Suočen sa nedostatcima svoje pozicije, jedan međunarodni dužnosnik pokušao je promatračima Britanske helsinške skupine za ljudska prava (eng. British Helsinki Human Rights Group, skr. BHRG) objasniti tu poziciju rekavši: "Znate, ovo mjesto je stvarno protektorat". Međutim, upućivanje na protektorat ne obuhvaća stvarnu nezakonitost vlasti međunarodne zajednice. Uz mogući izuzetak vladavine belgijskog kralja Leopolda u Kongu, kojeg je tretirao kao svoje osobno vlasništvo, ovlasti dodijeljene Visokom predstavniku UN-a u BiH su mnogo nezakonitije od onih koje su imali kolonijalni dužnosnici iz 19. stoljeća.

Indijski potkraljevi iz 19. stoljeća su se morali misliti na pitanja koja su im u britanskom Domu zajednica ili komuna (House of Commons) postavljali o njihovom ophođenju, a vladavina zakona je uvedena u Indiji nakon što je Edmund Burke pokušao krivično goniti prvog čovjeka Istočnoindijske kompanije, Warrena Hastingsa, zbog zloporabe ovlasti 1778. godine, međutim bez uspjeha. Štovise, britanski kraljevski dužnosnici su u američkim kolonijama u razdoblju nakon Američkog rata za neovisnost jako vodili računa o uporabi ovlasti bez zakonodavnih sankcija. Nakon Bostonske čajanke, Boston nije kažnjen dok sam Parlament nije zatvorio luku. Ministarstvo nije tek izdavalo naredbe u vijeću, što je upravo ono što je napravio Wolfgang Petritsch.

Ironija postaje jos veća, uzme li se u obzir prezasićenost dokumentima o ljudskim pravima, koji su na snazi u BiH. Građani BiH su, pretpostavlja se, zaštićeni "najvišom razinom međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda".[5] Konkretno, to je značilo integrirati u bosanskohercegovačke zakone sljedeće povelje i ugovore: Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.; Ženevske konvencije I - IV. iz 1949. i Ženevske protokole I - II. iz 1977.; Europsku konvenciju o ljudskim pravima iz 1950.; Konvenciju o izbjeglicama iz 1951. i Protokol te Konvencije iz 1966.; Konvenciju o nacionalnosti udatih žena iz 1957.; Konvenciju o smanjenju bezdržavnosti iz 1961.; Konvenciju o uklanjanju rasne diskriminacije iz 1965.; Konvenciju o građanskim i političkim pravima iz 1966. i Protokoli te Konvencije iz 1966. i 1989.; Međunarodni ugovor o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966.; Konvenciju o uklanjanju diskriminacije žena iz 1979.; Konvenciju protiv mučenja iz 1984.; Europsku konvenciju protiv mučenja iz 1987.; Konvenciju o pravima djeteta iz 1989.; Konvenciju o pravima radnika-useljenika iz 1990.; Europsku konvenciju o regionalnim jezicima i jezicima manjina iz 1992.; Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina iz 1994.[6] Pored ovog obilja konvencija, građani BiH imajupravo priziva Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Glavni uzrok problema je da, prema dokumentima koji određuju njegov mandat, Visoki predstavnik doslovno ima ulogu policajca, sudca, porotnika i izvršitelja. On zapovijeda policijom i vojskom, može mijenjati Ustav Bosne i Hercegovine i otkazivati izbore. Njegove odluke ne podliježu sudskom pregledu.

Tek površan pogled na pisana opravdanja akcija Visokog predstavnika su dostatna za shvaćanje. Wolfgang Petritsch je, npr., svoju odluku o upadu u Hercegovačku banku sročio jezikom pravnog rasuđivanja: "u vršenju ovlasti koje su mi dodijeljene..." "pozivajući se na paragrafe" "promatrajući..." "primjećujući..." itd. Ovaj pravni jezik se samo vrti u krug jer ključni članak V Aneksa 10 (Sporazum o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma) Općeg ovirnog mirovnog sporazuma (tj. Daytona) predstavlja izravnu izjavu nesputane vlasti: "Visoki predstavnik je vrhovni tumač Sporazuma o civilnoj provedbi mirovnog sporazuma".[1] Pod izrazom "vrhovni tumač" Visokom predstavniku je ovim škodljivim člankom dodijeljeno upravo to: vrhovna ovlast pri presuđivanju o svojim vlastitim izvrsnim ovlastima, koje su, i tako, potpuno neograničene.[7]

Kao da ove ovlasti nisu bile dovoljne, još su proširene na sastanku Vijeća za provedbu mira, održanom u Bonnu u prosincu 1997. Visokom predstavniku je dodijeljeno još ovlasti (premda nije jasno koja zakonodavna vlast mu ih je dodijelila, tzv. bonske ovlasti), tako da ih sada doslovno određuje on sam. Poglavlje XI Zaključaka sa tog sastanka, naslovljeno "Visoki predstavnik", glasi: [8]

Vijeće pozdravlja namjeru Visokog predstavnika da koristi svoju ovlast vrhovnog tumača Sporazuma o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma, kako bi olakšao rješenje poteškoća donošenjem obvezujućih odluka, kada to smatra nužnim, o sljedećim pitanjima: a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija; b) privremene mjere koje stupaju na snagu kada strane ne mogu doći do sporazuma i koje ostaju na snazi dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoji odluke u skladu sa provedbom Mirovnog sporazuma glede tog pitanja; c) druge mjere koje će osigurati provedbu Mirovnog sporazuma u cijeloj BiH i njenim entitetima, kao i vođenje zajedničkih institucija. Ove mjere mogu uključivati akcije protiv osoba na javnim dužnostima ili dužnosnika, odsutnih sa sastanaka bez valjanog razloga ili za koje Visoki predstavnik smatra da krše zakonske obveze po Mirovnom sporazumu ili uvjete za njegovu provedbu.

Sve ove neograničene ovlasti su se koristile za pravdanje odluka o smjenjivanju hrvatskih dužnosnika i upadu u Hercegovačku banku.

Carlos Westendorp (1995.-1997.)[uredi VE | uredi]

Wolfgang Petritsch (1997.-2002.)[uredi VE | uredi]

Paddy Ashdown (2002.-2006.)[uredi VE | uredi]

Christian Schwarz-Schilling (2006.-2007.)[uredi VE | uredi]

Miroslav Lajčák (2007.-2009.)[uredi VE | uredi]

Valentin Inzko (2009.- )[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Vidi, osobito: Bosnia: Faking Democracy after Dayton (Bosna: krivotvorenje demokracije nakon Daytona), David Chandler, Pluto Press 1999.
  2. Yugoslavia: A History of its demise (Jugoslavija: povijest njenog pada), Viktor Meier, Routeledge, 1999.
  3. The End of Nationalist Regimes and the Future of the Bosnian State (Kraj nacionalističkog režima i budućnost bosanske države), izdala Inicijativa europske stabilnosti, ožujak 2001., dostupno na www.esiweb.org. Ovo izvješće je tek približno objektivna analiza zbivanja koje je opisao jedan međunarodni intelektualni koncern.
  4. Vidi Bosnia's November Elections: Dayton Stumbles (Izbori u Bosni u studenom: Dayton posrće), Međunarodna krizna skupina, 18. prosinca 2000. sažetak
  5. Daytonski sporazum Aneks 4, čl. 11.
  6. knjiga Davida Chandlera, str. 91.-92.
  7. Daytonski sporazum Aneks 10 - Sporazum o civilnoj provedbi Mirovnog sporazuma
  8. Čl. II istog Aneksa 10 Visokom prestavniku daje pravo "olakšati rješenje poteškoća koje nastanu u civilnoj provedbi": ovaj članak se citira kao izvor ovlasti Petritscha u njegovoj Odluci o imenovanju privremene upraviteljice u Hercegovačkoj banci, 5. travnja 2001.