Prijeđi na sadržaj

Bosančica

Stranicu mogu uređivati samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno); Stranicu mogu premjestiti samo prijavljeni suradnici (istječe: neograničeno)
Izvor: Wikipedija
Hvalov zbornik iz 1404.
Humačka ploča
Katehismus iz 1561., djelo hrvatskih protestanata
Kočerinska ploča
Matija Divković, Nauk krstjanski za narod slovinski iz 1611.
Povelja Kulina bana
Samostanski spisi, pustinja Blaca, otok Brač
Stećak na Boljunima
Stećak u Piperima
Stećak u Rogatici
Antun Dalmatin, Tabla za dicu iz 1561.
Oče naš i Zdravo Marijo prema Divkovićevu duktusu

Bosančica, hrvatska ćirilica ili zapadna ćirilica[a] inačica je ćiriličnog pisma nastala u srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine i Dalmacije. Izgledom se bosančica bitno razlikuje od drugih ćiriličnih pisama, a najveći je utjecaj na njen nastanak imala glagoljica. Početci razvoja zamjećuju se već u kamenim i pisanim spomenicima Bosne i Hercegovine i Dalmacije u 11. ili najkasnije 12. stoljeću, a koristilo se sve do 19. i 20. stoljeća, kada je potpuno zamjenjuju arabica i latinica.[1][2.1][3.1]

Tijekom povijesti razvilo se više tipova bosančice koji se mogu podijeliti prema grafijskim obilježjima ili prema teritoriju. Grafijski razlikujemo dva općenita tipa: majuskul, takozvano ustavno pismo, i minuskul. Teritorijalno ne postoje čvrste granice između varijanti bosančice, no ugrubo se razlikuju tri tipa prema izvornoj podjeli Ivana Berčića: bosanski, dubrovački i srednjodalmatinski tip (poljičica).[3.2][4.1]

Bosančica se koristila privatno i službeno među slavenskim kršćanima i muslimanima (kod potonjih pod nazivom begovica), a najveći broj dokumenata pisanih bosančicom potječe iz 15. i 16. stoljeća.[1][3.3] Smatra je se jednim od triju hrvatskih narodnih pisama uz glagoljicu i latinicu.

Nazivi

Benedikta Zelić Bućan u djelu Bosančica u središnjoj Dalmaciji navodi da „u samim dokumentima pak za bosančicu ne nalazimo nikakvo posebno ime, nego jednostavno hrvatsko pismo”.[5.1] U srednjoj se i sjevernoj Dalmaciji[b] od 15. stoljeća pismo nazivalo arvackim, arvaskim, rvackim i arvaskim zbog dvopismenog okruženja u kojemu se latinicu uglavnom povezivalo s talijanskim i latinskim jezikom, a ćirilica – prilagođena slavenskim jezicima – bila je preferirani, jednostavniji način zapisivanja hrvatskih govora.[2.1]

Jerolim Kaletić, prepisivač hrvatske redakcije Ljetopisa popa Dukljanina koja je pisana na ćiriliici, za to djelo navodi: Gospodin Dmine Papalić najde ovoj pismo u Kraini u Marković, u jedne knjige stare, pisane harvackim pismom, i ispisa rečeni Dmine rič po rič.[5.1][7] Dodatak Poljičkog statuta (1665.) koristi naziv arvacki.[5.1][8.1] U ponekim krajevima koristio se i naziv glagoljica.[5.1][9.1]

Kasnije su se, primarno tijekom 19. i 20. stoljeća, u jezikoslovnim krugovima razvili „znanstveno-ideološki nazivi i nazivne inačice” za pismo.[2.1] Ivan Berčić u djelu Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig (1860.) pismo naziva bosanska azbukva.[5.1][10] Franjo Rački koristi naziv bosanska ćirilica, Ivan Kukuljević Sakcinski i Matija Mesić hrvatsko-bosanska ćirilica, a Vatroslav Jagić bosansko-dalmatinska ćirilica.[5.1] Oblik bosančica Frana Kurelca popularizirao je Ćiro Truhelka, koji je pismo također nazivao bosanica.[5.2][9.2] Također su skovana imena poput arvatica, bosanska azbuka, bosanska bukvica, bukvica, divkuša, hrvatkica, hrvatska ćirilica, naša glagoljica, pismo arvacko, slova arvaska, slova srpska, zapadna ćirilica i zapadna srpska ćirilica.[2.1]

Nepovijesno ime poljičica označuje inačicu pisma koja je korištena u središnjoj Dalmaciji.[11]

Bosančica u Berčićevu bukvaru

Benedikta Zelić-Bučan napisala je 1961. da je Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig Ivana Berčića iz 1860. jedini dosad objavljen priručnik namijenjen učenju bosančice. Uz bosančicu, Berčićev bukvar obrađuje i glagoljicu.[5.3] Berčić je bosančicu, koju naziva bosanska azbukva, podijelio na tri geografske inačice, naveo tiskane i rukopisne inačice slova i brojeva, te objavio primjere pojedinih tekstova.[10]

Grafija i transliteracija

Osnovna razlika između zapadne ćirilice i ostalih ćirilskih pisama sastoji se u razlikama u pravopisu, a manje u morfologiji pojedinih slova. Pojedini autori izdvajaju različita slova kao karakteristična posebno za novovjeki hrvatski ili bosanski ćirilski brzopis (bosančicu), ali većina ih uzima kao karakteristična slova: b, v, č, ž, no treba uzeti u obzir da je to dosta provizoran način odvajanja bosančice od drugih ćirilskih pisama.

Najkarakterističniji grafem bosančice je đerv. On je korišten za označavanje glasova /t͡ɕ/ i /dʑ/, a kod nekih autora u pozicijama prije ili iza grafema za /l/ i /n/ je složio za označavanje palatalizacije tih glasova u /ʎ/ i /ɲ/. Taj je grafem iz bosančice preuzeo za glas /t͡ɕ/ Vuk Karadžić pri reformiranju srpske ćirilice. Za označavanje /t͡ɕ/ se također, po uzoru na glagoljicu, koristilo i slovo šta, posebice u skupovima <šć>. Po uzoru na talijansku grafiju /dʑ/ se znalo označavati i grafemom za g.

Glas /d͡ʒ/ se označavao grafemom za glas /t͡ʃ/.

Glas /j/ se najčešće pisao slovom jat, no često i osmeričkim i i.

Palatalizacija se glasova /l/ i /n/, kao što je već rečeno, označavala đervom, osmeričkim i, ili prema talijanskom pravopisu sljedovima <gl> i <gn>.

Vrijedi napomenuti da se glas /t͡ɕ/ u Dubrovniku često nije niti bilježio nego se jednostavno bilježio grafemom za glas /k/. Za muslimanske ćirilične tekstove je također karakteristična zamjena grafema za /t͡s/ i /t͡ʃ/, zamjena glasova /o/ i /u/, te umetanje grafema a, e, i i o unutar suglasničkih skupina. Također se pronalazi i zamjena zvučnih i bezvučnih suglasnika.[12.1]

U bosančici nema već od rana nosnih glasova, neko vrijeme se održao samo jedan, meki, poluglas. Posebni znakovi za sljedove je i ja su izuzetno rijetki,[12.2] dočim upravo dvoglasi za ta dva sloga čine osnovnu značajku crkvenosrpske ćirilice. Za razliku od njih poseban glas za slijed ju je vrlo čest, iako se i za njega koriste sljedovi grafema jat + u, iznimno se koristio i za označavanje slijeda j + o.[12.2] U nekim tekstovima se prednji dio dvoglasa počeo koristiti za označavanje glasa /j/.[4.2]

Za bosančicu su karakteristični i posebni znakovi za označavanje brojeva. Ističu se znakovi za brojeve 6, 9, 10, 60, 90, 500, 700, 800, 900 i 1000. Zaključci koji se daju donijeti je da sustava često ne podudara ćiriličnom, da preuzima neke znakove iz glagoljice i da na području Dalmacije u bosančici ne postoji jedinstven sustav bilježenja brojeva.[12.3]

Trenutačna praksa transliteracije je šarolika i kreće se između pokušaja transkripcije i potpune transliteracija, ali zbog šarolikosti i mnogobrojnosti grafema za sada je teško moguće dati potpuno rješenje za transliteraciju na latinicu koje bi odgovarala i povjesničarima i jezikoslovcima. Zadnji važniji doprinosu su oni Ivana Botice i Ružice Brčić u izdavanju hrvatskoćiriličnog materijala Državnog arhiva u Zagrebu i Matea Žagara pri izdavanju Libro od mnozijeh razloga.[2][13]

Povijest

Paleografija i povijesno jezikoslovlje razlikuju tri središta zračenja bosančice: Dubrovnik, srednju Dalmaciju te Bosnu i Hum. Najraniji dokumenti bosančice su nastalu na temelju bosansko-humske epigrafike (najznačajni primjer je Humačka ploča iz 11. stoljeća, očuvana u franjevačkom samostanu u Humcu kod Ljubuškog u Hercegovini), natpisa na sakralnim objektima na otocima u srednjoj Dalmaciji (Povaljski prag na Povljima na Braču iz 1180.), te diplomatskih tekstova (Povelja Kulina bana iz 1189.). Među najranijim su tekstovima i Povaljska listina (Brač, 1250., prijepis starijega predloška koji je napisao splitski kanonik Ivan), list omiškoga kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276.).

U korpus tekstova pisanih bosančicom spadaju poglavito sljedeći tekstovi:

  • spisi bosanskih krstjana, nastali najviše u 14. i 15. stoljeću, arhaičnoga crkvenoslavenskoga izričaja, no protkanoga ikavizmima. Istaknuti su tekstovi Hvalov zbornik i Mletačka apokalipsa
  • epigrafika mramorova/stećaka, nastala ponajviše od 13. do 15. stoljeća. Jezik je mješavina štokavsko-čakavska (šćakavska) i crkvenoslavenska, prevladava ikavski refleks jata i morfološka obilježja miješanoga idioma
  • bosansko-humska diplomatika, često s Dubrovnikom, od 12. do 15. st. Jezik u tekstovima vremenom poprima sve više značajki vernakulara, no zadržava crkvenoslavenski supstrat. Idiom je također šćakavski, štokavsko-čakavski, a jat je uglavnom ikavski, a katkad i jekavski
  • srednjodalmatinski pravni i historiografski spisi, od kojih su najznačajniji Hrvatska kronika (početak 16. st.) i tekstovi Poljičke republike od 15. do 17. stoljeća, među kojima se ističe Poljički statut iz 1440. Jezik je u tim tekstovima uglavnom čisti narodni, čakavskoga narječja
  • Dubrovački liturgijski spisi (lekcionari, molitvenici, oficiji), najviše u 15. i 16. stoljeću. Najpoznatiji je tekst Libro od mnozijeh razloga, 1520. U tim je djelima jezik narodni, štokavsko-jekavskoga narječja
  • mnogobrojna djela bosanskih i hercegovačkih franjevaca, od početka 17. stoljeća do sredine 18. st. Pokriva sva područja liturgijske književnosti, vjerskopoučne i polemičke tekstove, kao i historiografske zapise, franjevačke ljetopise i kronike. Jezik je prvo staroštokavski ijekavski, a kasnije novoštokavski ikavski. Najpoznatija su djela Matije Divkovića Besjede iz 1616., te Pavla Posilovića (Naslađenje duhovno, 1639.) i Stjepana Matijevića (Ispovjedaonik, 1630.).
  • crkvene knjige rođenih, vjenčanih i umrlih. Na području starohrvatske župe Radobilje, župe susjedne Poljičkoj republici, crkvene knjige su pisane arvaticom do 1867. godine (primjerice, Dobranje,[14][15] a od te godine se pišu latinicom).

Rasprostranjenost

Hrvatska

Ćirilica je korištena na području Hrvatske u južnim biskupijama (zadarskoj, šibenskoj, skradinskoj, trogirskoj, splitskoj, makarskoj i hvarskoj), osmanskoj Lici, Podgorju, Dalmaciji, Dubrovniku s okolicom, Slavoniji te u kancelarijima Zrinskih i Keglevića.[16][17]

Tomo Matić tvrdi da je u Slavoniji za vrijeme osmanske vladavine hrvatski isključivo pisan na ćirilici.[9.3] Pravni zapisi Dubrovačke Republike pisani su na ćirilici sve do njene propasti 1806.[9.4] U splitskoj i makarskoj biskupiji izumiranje bosančice vezano je za ukinuće glagoljaškog sjemeništa u Priku kod Omiša 1821. Ondje su popovi glagoljaši učili bosančicu.[5.4] U središnjoj Dalmaciji bila je uz latinicu podjednako korištena sve do 1830-ih.[2.1] U ponekim mjestima bosančica je postojala i u 20. stoljeću. Lovre Katić navodi da je 1912./13. na bosančici u Čaporicama kraj Trilja pisao starac Marko Čović.[5.4] Među posljednjim živućim osobama koja je unutar obitelji naučila pismo bila je Matuka Mandalinić (1903. – 1993.) iz mjesta Kostanje kraj Omiša.[6.1]

Bosna i Hercegovina

Korištena je na čitavom teritoriju današnje Bosne i Hercegovine pri pisanju različitih vrsta dokumenata, djela, natpisa tijekom srednjeg i novog vijeka sve do 20. stoljeća. Među muslimanskim bošnjačkim obiteljima upotreba bosančice se nastavlja i iza Drugog svjetskog rata, iako tada sve više jenjava. U zadnjem vremenskom periodu karakteristična za ženski dio obitelji ruralnih begovskih obitelji.[18] Dvije trećine srednjovjekovnih ćiriličnih natpisa u Bosni i Hercegovini potječe iz Huma.[19]

Crna Gora

Razvitak brzopisa na današnjem području države Crne Gore najmanje je proučen. Čini se da se brzopis vrlo srodan onom s područja Dalmacije, Hercegovine i Bosne upotrebljavao u krajevima Crne Gore koji graniče s Hercegovinom (usp. Hum) te u područjima koji su bili pod mletačkom vlašću.[20] Boka kotorska je poznavala samo tu vrstu brzopisa.[20] No, sveukupno bokokotorsko-crnogorski pojas u kojem se rabila ta vrsta ćirilice bio je ograničen i uzak.[20] Zapadnu ćirilicu kojom su se služili na području Crne Gore (pr. knez Luka iz Maine, kneza i svih Banjana u dopisima s Dubrovnikom) valja razlikovati od bekavice, crnogorske vrste brzopisa kojom su se služile crnogorske vladike (i "samozvanac" Šćepan Mali); ona nema nikakve sličnosti s bosančicom, ni morfološki, ni grafijski, ni jezično.[20] Između bosančice i bekavice postojao je veći broj inačica (pr., neki dokumenti iz Paštrovića).[20]

U suvremenom dobu

U Kočerinu, mjestu Kočerinske ploče, je 2013. na pet lokacija postavljeno 30 kamenih ćiriličnih slova u sklopu Aleje hrvatske ćirilice.[21] Tri godine kasnije napravljeno je odmorište sa šupljim ćiriličnim natpisom Kočerin urezanim u skulpturu u obliku mjesne crkve.[22] Poljička inačica, zvana Poljičica, uvrštena je 2023. u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.[23][24] Tuzlanska županija uvela je 2024. opcionalno učenje bosančice u osnovnim i srednjim školama.[25]

Vidi još

Bilješke

  1. ↑ Za ostala imena pogledati odjeljak Nazivi.
  2. ↑ Pojam „srednje Dalmacije” kako ga koristi Zelić Bućan odnosi se na teritorij u sklopu nekadašnje Mletačke Republike, pa obuhvaća područje današnje srednje i sjeverne Dalmacije.[6]

Izvori

 
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
  1. 1 2 bosančica. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 27. lipnja 2026.
  2. ↑ Botica, Ivan; Brčić, Ružica. 12. listopada 2017. Uvodna studija. Fontes: izvori za hrvatsku povijest. 23 (1): 11–28. ISSN 1330-6804
    1. 1 2 3 4 5 Str. 16
  3. Damjanović, Stjepan. 2012. Hrvatski ćirilicom i latinicom. Slovo iskona (PDF). 3 izdanje. Matica hrvatska. Zagreb. ISBN 978-953-150-978-7
    1. ↑ 296–298
    2. ↑ Str. 296–298
    3. ↑ 297
  4. Nakaš, Lejla. 2010. Jezik i grafija krajišničkih pisama (PDF). Slavistički komitet Sarajevo. Sarajevo. ISBN 978-9958-648-03-8
    1. ↑ Str. 112
    2. ↑ Str. 106–107
  5. Zelić-Bučan, Benedikta. 1961. Bosančica u srednjoj Dalmaciji. Split
    1. 1 2 3 4 5 6 Str. 8
    2. ↑ Str. 9
    3. ↑ Str. 5
    4. 1 2 Str. 16
  6. ↑ Kovačić, Slavko. 2001. Bosančica ili hrvatska ćirilica. Crkva u svijetu. 36 (1): 112–117.
    1. ↑ Str. 115
  7. ↑ Ivan Mužić, Hrvatska kronika u Ljetopisu popa Dukljanina, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2011., str. 17.
  8. Zelić-Bućan, Benedikta. 1999. Some original testimonies on the national name of the Croatian language (PDF). Folia Croatica-Canadiana (engleski). 2
    1. ↑ Str. 7
  9. Damjanović, Stjepan. 2014. Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji]. Filologija. 62
    1. ↑ Str. 3
    2. ↑ Str. 6
    3. ↑ Str. 6–7
    4. ↑ Str. 8–9
  10. 1 2 Ivan Berčić, Bukvar staroslovenskoga jezika glagolskimi pismeni za čitanje crkvenih knjig, Prag, 1860., str. 70–84.
  11. ↑ Poljičica, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 21. lipnja 2026.
  12. Zelić-Bučan, Benedikta. 2000. Bosančica ili hrvatska ćirilica u srednjoj Dalmaciji. Split
    1. ↑ Str. 32; poglavlje „Pravopis“
    2. 1 2 Str. 33
    3. ↑ Str. 34–36
  13. ↑ Žagar, Mateo. 2020. Libro od mnozijeh razloga 1520: Preslik izvornika/Latinčki prijepis s komentarom'. HAZU. Zagreb.
  14. ↑ Povijest sela Dobranje Stranica iz popisa stanovništva 1727. g.
  15. ↑ Povijest sela Dobranje
  16. ↑ Mateo Žagar: Hrvatska ćirilica dio je bogatstva hrvatske povijesne raznolikosti  Arhivirana inačica izvorne stranice od 30. studenoga 2012. (Wayback Machine), razgovarala Mira Muhoberac, Vijenac, broj 488, 15. studenoga 2012. (v. najavu skupa Hrvatska ćirilična baština koji priređuje HAZU u svojoj palači 26. i 27. studenoga 2012.)
  17. ↑ Rimac, Marko; Botica, Ivan. 2011. Hrvatska ćirilica u glagoljskim matičnim knjigama zapadno od Krke Az grišni diak Branko pridivkom Fučić. Radovi međunarodnoga znanstvenog skupa o životu i djelu akademika Branka Fučića (1920. – 1999.). Str. 524.
  18. ↑ Hadžijahić, Muhamed. 1985. Građa o posljednjim ostatcima bosančice. Anali Gazi Husrev-begove biblioteke. 11–12: 101–117
  19. ↑ Pavao Anđelić, Doba srednjovjekovne bosanske države, objavljeno u Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, 2. izdanje, 1984., str. 558–559.
  20. 1 2 3 4 5 Tomislav Raukar: O nekim problemima razvitka ćirilske minuskule (»bosančice«). U povodu rasprave A. Mladenovića, Prilog proučavanju razvitka našećirilice, Književnost i jezik XII, 1965/3, 53–56  Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. travnja 2015. (Wayback Machine), Historijski zbornik 1966-67. str. 496–497.
  21. ↑ Završeno postavljanje hercegovačke ‘Aleje hrvatske ćirilice’, Jabuka.tv, objavljeno 31. srpnja 2013., pristupljeno 25. ožujka 2026.
  22. ↑ FOTO Izgrađena Aleja hrvatske ćirilice u Hercegovini, Hercegovina.info, objavljeno 23. siječnja 2016., pristupljeno 25. ožujka 2026.
  23. ↑ Podstranska revija, god. XXIV., br. 47., lipanj 2024., str. 1–11.
  24. ↑ Poljičica – nacionalno kulturno dobro, Priko-Omiš, 2024., str. 1–16.
  25. ↑ Sabiha Fejzić, Mladi žele da uče bosančicu: Drevno pismo oživljeno u učionicama, Al Jazeera Balkans, 14. prosinca 2024., pristupljeno 25. ožujka 2026.

Bibliografija

  • Čremošnik, Gregor, Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, GZM, Sarajevo, 1948. – 1952.
  • Dizdar, Mak (ured.), Stari bosanski tekstovi, VM, Sarajevo 1969 .
  • Grubišić, Vinko, Grafija hrvatske lapidarne ćirilice, KHR/Ziral, Barcelona/Mostar 1978.
  • Hercigonja, Eduard, Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, MH, Zagreb 1994.
  • Mužić, Ivan, Hrvatska kronika 547. – 1089., MH Split 1999.
  • Rački, Franjo, Dopisi između krajiških turskih i hrvatskih časnika, Starine XI. (1879.), str. 76–152.
  • Vego, Marko, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I.-IV., Sarajevo 1964.
  • Žubrinić, Darko, Hrvatska glagoljica: biti pismen – biti svoj, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima (sv. Ćirila i Metoda), Zagreb, 1996., ISBN 953-6111-35-7
  • Žagar, Mateo i Paskojević, Kristian, Ćiriličke isprave dubrovačke kancelarije XV. stoljeća između minuskule i kurziva, Filologija 62 (2014.), str. 221–246.
  • Hrvatski leksikon A-K, Naklada leksikon d.o.o., Zagreb, 1996.
  • Rječnik crkvenoslavenskoga jezika hrvatske redakcije, A do Vred', Staroslavenski institut, Zagreb 2000.
  • Zbornik Hvala Krstjanina, faksimil, transkript i komentar, ured. Nevenka Gošić, Biserka Grabar, Vera Jerković, Herta Kuna, Anica Nazor: redaktor Herta Kuna, ANUBiH i Svjetlost, Sarajevo 1986.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Bosančica&oldid=7497059"