Administrativna podjela Bosne i Hercegovine

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te distrikta Brčko. Federacija BiH se sastoji od deset kantona: Unsko-sanski, Posavski, Tuzlanski, Zeničko-dobojski, Bosansko-podrinjski, Srednjobosanski, Hercegovačko-neretvanski i Hercegbosanski. Kantoni također uživaju visoke ovlasti poput entiteta.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Za vrijeme SFRJ BiH je bila podijeljena samo na općine.

Ovakva podjela rezultat je četverogodišnjeg rata.

Daytonskim mirovnim sporazumom koji je potpisan 14. prosinca 1995. između BiH, bivše SR Jugoslavije i Hrvatske okončan je rat i proglašena ovakva podjela.

Daytonski ustav, koji je još uvijek na snazi, legalizirao je dotadašnju paradržavu Republiku Srpsku, u obliku entiteta, te naglasio da je ona neodvojivi dio Bosne i Hercegovine. Brčko distrikt proglašen je dijelom oba entiteta, a odlukom supervizora 2000. postao je neovisan od entiteta.

Federacija je nastala i prije, Washingtonskim sporazumom potpisanim 14. ožujka 1994., čime je okončan bošnjačko-hrvatski sukob i dogovorena podjela na 10 kantona (županija).

Entiteti Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]

Entiteti Bosne i Hercegovine – Federacija BiH i Republika Srpska – nastali nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma nakon okončanja rata u BiH u prosincu 1995. Stranke Dejtonskog sporazuma bili su RBiH, Hrvatska i SR Jugoslavija. Dejtonskim sporazumom priznato je postojanje Federacije BiH nastale u ožujku 1994., te Republike Srpske. Potpisivanjem Dejtonskog sporzuma, ove dvije tvorevine su prenijele dio svojih nadležnosti na zajedničke institucije Bosne i Hercegovine zadržavajući visok stupanj autonomije.[1] Dejtonskim sporazumom stvorene su slabe centralne vlasti, te snažni entiteti.[2]

Uz zajedničko državljanstvo BiH, postoji i državljanstvo entiteta. Entiteti mogu uspostaviti posebne paralelne odnose sa susjednim državama u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom BiH. Također, entiteti mogu sklapati sporazume s drugim državama i međunarodnim organizacijama uz suglasnost Parlamentarne skupštine BiH. Dejtonski Ustav BiH rađen je u korist entiteta, pa stoga svaka nadležnost koja nije izričito predana državi pripada entitetima.[2]

Ovlasti entiteta[uredi | uredi kôd]

Entiteti Bosne i Hercegovine

Entiteti imaju visok stupanj autonomije: posjeduju predsjednika, parlament / skupštinu, vladu i sudstvo. Od 1996. nastoji se što više entitetskih ovlasti prenijeti na državnu razinu. Na entitetima je civilna uprava, zdravstvo, obrazovanje, policija, prostorno uređenje i još mnogo toga. Na državi su pak vanjski poslovi, obrana, nadziranje granica, izbori, vanjska trgovina, fiskalna i monetarna politika.

U početku je Federacija bila osmišljena kao isključivo bošnjački i hrvatski entitet, a Republika Srpska kao isključivo srpski. Međutim, jamči se ravnopravnost svih triju konstitutivnih naroda bez obzira na entitete. Zato se brinu Dom naroda FBiH i Vijeće naroda RS. Oni mogu zabraniti provedbu zakona ako je štetan po ravnopravnost.

Međutim, mnogo toga ukazuje na neravnopravnost. Srpski se član Predsjedništva bira isključivo iz Republike Srpske, a bošnjački i hrvatski isključivo iz Federacije. Mnogo institucija iz Republike Srpske nosi prefiks srpski (npr. srpske šume), a i sam naziv Republika Srpska asocira da je to srpski teritorij.

Etimologija[uredi | uredi kôd]

Entitet označava nešto što postoji, značenje čega, ono što je posebno u stvarnosti ili u svijesti, bit bića kao takvog. U političkom smislu, entitet je pojedinačnost koja se ispunjava sadržajem i ulazi u sastav cjeline političke zajednice. Predstavlja neutralnu riječ za neki element.[3] Nadalje, često se definirajući državu, navodi da je država također jedan entitet. Primjerice, Max Weber opisao je državu kao "entitet koji ima monopol na upotrebu fizičke sile radi ostvarivanja svojih zahtjeva".[4]

Županije Federacije Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]

još 2001. godine Ustavni sud BiH je potvrdio presudu Ustavnog suda FBiH i odlučio da je ustavni naziv za administrativnu jedinicu kanton i da njime upravlja predsjednik. Istom odlukom su nazivi županija i guverner, koje preferiraju kantoni sa hrvatskom većinom, proglašeni neustavnim

Upravna podjela Federacije BiH

Federacija Bosne i Hercegovine je podijeljena na 10 federalnih jedinica, kantona:

Broj Županija Središte Broj Županija Središte
Coat of arms of Una-Sana.png 1. Unsko-sanska Bihać Coat of arms of Central Bosnia.png 6. Središnja Bosna Travnik
Coat of arms of Posavina.svg 2. Posavska Orašje Coat of arms of Herzegovina-Neretva.png 7. Hercegovačko-neretvanska Mostar
Coat of arms of Tuzla Canton.svg 3. Tuzlanska Tuzla Coat of arms of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg 8. Zapadnohercegovačka Široki Brijeg
Coat of arms of Zenica-Doboj.png 4. Zeničko-dobojska Zenica Coat of arms of Sarajevo Canton.png 9. Sarajevska županija Sarajevo
Coat of arms of Bosnian Podrinje.svg 5. Bosansko-podrinjska Goražde Coat of arms of the Croatian Republic of Herzeg-Bosnia.svg 10. Hercegbosanska Livno

Svaki od entiteta ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. U Federaciji Bosne i Hercegovine, znatan dio nadležnosti entiteta prenesen je na županijsku vlast. Svaka županija, kao upravna podjedinica, ima vlastitu zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast.

Općine i gradovi Bosne i Hercegovine[uredi | uredi kôd]

Općine Bosne i Hercegovine

Bosna i Hercegovina dijeli se na 143 općina: 79 u Federaciji i 64 u Republici Srpskoj. Imaju općinsko vijeće, načelnika i odgovarajuće službe. Dijele se na mjesne zajednice.

Bosna i Hercegovina ima dvadeset i četiri službena grada: Banja Luka, Bihać, Bijeljina, Bosanska Gradiška, Cazin, Čapljina, Doboj, Goražde, Gračanica, Gradačac, Istočno Sarajevo, Livno, Ljubuški, Mostar, Prijedor, Sarajevo, Srebrenik, Široki Brijeg, Trebinje, Tuzla, Visoko, Zenica, Zvornik i Živinice.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Yee, 2004., str. 234.
  2. 2,0 2,1 Bacheli, Bartmann, Srebrnik, 2004., str. 44.
  3. Franjo Vukoja: Što znači... Entitet. Večernji list, 19. studenog 2012. Pristupljeno 24. siječnja 2015.
  4. Weber, 1958., str. 78.

Literatura[uredi | uredi kôd]