Povijest Sarajeva

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Prapovijesna naselja Butmir i Debelo brdo[uredi VE | uredi]

Još od neolita na području današnjeg Sarajeva egzistiraju organizirane ljudske skupine. O tomu svjedoče brojna arheološka nalazišta, među kojima treba istaknuti neolitsko naselje Butmir i fortifikacijski objekt Debelo brdo na obroncima Trebevića [1]. Arheološko nalazište Butmir, u znanstvenim krugovima poznato i pod širim terminom Butmirska kultura, otkriveno je koncem devetnaestoga stoljeća, tijekom priprema za izgradnju poljoprivredne škole. Odmah po otkriću keramičkih ulomaka i inih nalaza prekinuti su graditeljski radovi i uslijedila su opsežna istraživanja koja su potrajala tri godine. Naime, otkriće prapovijesnih tragova života na tom području izazvalo je buru u europskim znanstvenim krugovima tog doba, a u prilog izrečenom ide i činjenica da je 1894. u Sarajevu održan kongres najeminentnijih arheologa i antropologa posvećen spomenutom otkriću. Pokretni arheološki nalazi s otkrivenog lokaliteta pohranjeni su uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Ilirsko i rimsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Neolitski čovjek iz Butmira silazi s povijesne scene u brončanom dobu, a na teritoriju koji je naseljavao i u bližoj okolici tijekom željeznog doba i poslije susrećemo ilirsko-panonsko pleme Dezitijata. O podrijetlu Dezitijata vođene su ozbiljne rasprave u znanstvenim krugovima i materijalni dokazi potvrđuju njihovu nazočnost na širem području današnjeg Sarajeva, odnosno na području gornjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa i u dolinama njihovih pritoka. Štoviše, s priličnom se sigurnošću može locirati i glavno utvrđeno mjesto tog plemena (okolica Breze), a potvrđeno je sudjelovanje dezitijatskih ratnika u rimsko-ilirskim ratovima od 6. do 9. godine. Romanizacija Dezijata intenzivna je u prvim stoljećima prvog milenija, a proces se okončava nakon Constitutio Antoniana (212.) kad postaju rimskim građanima i zaboravljaju svoju tradiciju.

Predosmansko razdoblje[uredi VE | uredi]

Srednjovjekovne arheološke lokalitete na širem području današnjeg Sarajeva, dakle temeljne orijentire za proučavanje predosmanske prošlosti grada, znanost uglavnom dijeli u pet većih skupina: neistraženi lokaliteti s crkvama, istraženi lokaliteti s crkvama, groblja i nekropole, utvrde, područja s većom koncentracijom nekropola stećaka.

Značajniji lokaliteti iz navedenih skupina su: groblje na Carini (Marijin dvor), Bijela tabija na Vratniku (utvrda Vrhbosna?), grad Hodidjed, nekropola Pavlovac i područje Tilave....

Istraživanja su u najvećoj mjeri fokusirana, osim dijela koji se bavi fortifikacijskim obrambenim objektima i samim naseljima, na crkve i groblja - što i ne treba čuditi, ako znamo da je na teritoriju Sarajeva, u naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja sufragan (podložna) Splitskoj nadbiskupiji [2]. Osim Vrhbosne, narečena biskupija je obuhvaćala i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu.

Biskup Ponza je 1238. godine sagradio u mjestu Brdu kod Vrhbosne katedralu sv. Petra i Pavla i uz katedralu kaptol. Time je naselje na mjestu današnjeg Sarajeva tri stoljeća prije osmanlijske okupacije dobio ime Vrhbosanje. Iz tih vremena datira kamen s ugraviranim natpisom: 'Beati Petri in Verb(osna)".[3] Utvrda Vrhbosna spominje se 1379. godine. Župa istog imena spominje se 1415. godine.[4]

Osmansko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Prekretnicu u razvitku grada označuje osmansko zauzimanje Istočne i Središnje Bosne u 15. stoljeću. Isa-beg Isaković, osnivatelj osmanskog grada Saraj na području srednjovjekovne Vrhbosne i manjih sela u okolici, gradi za to vrijeme impozantne vjerske i svjetovne objekte: prvu džamiju, upravnu rezidenciju, most i drugo. Njegovo djelo nadopunjuju potonji upravitelji, posebice Gazi Husrev-beg. Tijekom njegove uprave grad dobiva nove sadržaje, orijentalni izgled, što ga svrstava u red velikih, urbaniziranih osmanskih gradova. U idućim stoljećima grad se intenzivno razvijao, no istovremeno preživljavao i brojne nedaće:požare, epidemije kuge, poplave, a posebice treba spomenuti upad postrojbi princa Eugena Savojskog, koji ga je spalio 1697. godine.

Prvi apostolski vikar u Bosni biskup fra Mate Delivić u svome izvješću iz 1737. godine navodi ova mjesta u župi Sarajevo,u koja su uz Sarajevo Kruzi (Cruzi) s 2 katoličke kuće i 20 katolika, Nasići (Nassih) s 4 katoličke kuće i 30 katolika te Planina s 5 katoličkih kuća i 46 katolika, Pofalić (Pofalich, 4, 35), Zabrđe (Zabergie, 2, 20), Crnotina (Cernotina, 8, 97), Čemernica (Cermerniza, 10, 104), Stup (2, 25), Bare (Barre, 3, 30), Doglod (1, 15), Otes (Attes, 4, 30), Tolpik (Toplik, 4, 15), Osi(je)k (Ossik, 2, 8), Naorevo (1, 9) i jedno naselje nečitka imena s 25 katolika.[5] [6]

Značajniji objekti izgrađeni tijekom osmanskog doba[uredi VE | uredi]

Austrougarska vlast u Sarajevu i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Austrougarske postrojbe pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovića (oko 14.000 vojnika) ušle su Sarajevo 19. kolovoza 1878. godine. Borbe u široj okolici i u središtu grada trajale su od ranih jutarnjih sati do otprilike dva sata poslijepodne, kad je skršen otpor. Sam general Filipović u rezidenciju Konak ušao je oko pet sati poslijepodne i od tada počinje razdoblje austrougarske uprave u Sarajevu. U početku, odnosno do konca iste godine, može se govoriti o vojnoj upravi, a karakteriziraju je osnivanje Gradskog poglavarstva i prijekog suda. Od 1. siječnja 1879. funkcionira prvo civilno tijelo vlasti, Zemaljska vlada, a ubrzo je uslijedilo osnivanje Vrhovnog suda, Redarstva, te imenovanje prvog sarajevskog gradonačelnika - Mustafe bega Fadilpašića.

S Austro-Ugarskom je napredovala i trgovina vinom. Velika je potrošnja dalmatinskog vina bila u Sarajevu i u svoj Bosni i Hercegovini. Među prvim trgovcima dalmatinskim vinom u Sarajevu i po cijeloj BiH bila je tvrtka "Franičević i Pavičić". Prema gradskoj tržnici sagradili su lijepu kuću i u njoj rijetko vidljiv golemi vinski podrum od tesana kamena i cementa, estetski uređen, pun vina u bačvama, kapaciteta nekoliko tisuća hl. Podrum je bio napredno opremljen za svoje vrijeme, jer je u njemu već 1896. preko noći gorila svijetlila električna rasvjeta.[7] Franičević i Pavičić su na današnjoj adresi Ferhadija 13 imali stambeno-poslovnu kuću koju je u secesijskom stilu projektirao Josef Gramer, izgrađenu 1911. godine.[8]

Sarajevski atentat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sarajevski atentat
U Sarajevu su 28. lipnja 1914. ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova žena Sophie. Atentat, koji je izvršio Gavrilo Princip, bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Značajniji objekti izgrađeni tijekom austrougarskog doba[uredi VE | uredi]

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U Kraljevini Jugoslaviji Sarajevo je bilo glavni grad Drinske banovine. 1929. godine počela je izgradnja zgrade Narodne banke po projektu Milana Zlokovića, u stilu beogradske moderne. Izgrađena je na predjelu, nenaseljenom u osmansko doba, tek jedna stazica koja je bila komunikacija s Mejtašem. Tuda je proticao potok Buka, danas zatrpan. Izgradnja je počela u ulici Ćmeluša. Radi izgradnje objekata došli su kvalitetni kamenoresci s juga Hrvatske, iz Dalmacije. Nastanili su se u blizini gradilišta, malo poviše, na mjestu današnje Dalmatinske ulice. Po majstorima kamenorescima koji su tu živjeli dok se banka gradila, u narodu je zaživio naziv Dalmatinska ulica koji je postao služben i tako ostao do 1966. godine. Nakon rata u BiH ulici je vraćeno ime Dalmatinska. Ulica je poznata i po stambenom naselju Sunce. Zbog osunčanosti, omanjih kuća, dvorišta prepunih cvijeća i zelenila podsjeća na Dalmaciju i jedan je od najljepših dijelova Sarajeva. Na lokalitetu se otvorilo klizište zbog čega su se nakrivile zgrade. Razlog klizišta su tek nedavno otkriveni tuneli tj. velika skloništa ispod zgrada.[9][10]

Pred rat je u Sarajevu bilo većina muslimana, zatim 30% bilo je Hrvata katolika, brojem su slijedili Srbi i još pet tisuća Židova.[11]

Značajniji objekti izgrađeni od 1918. do 1945.[uredi VE | uredi]

Nezavisna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Nakon napada na Jugoslaviju, u Bosni i Hercegovini je uspostavljena Država Hrvatska prije dolaska hrvatske vojske iz Zagreba i ulaska njemačke vojske u Sarajevo. Svi Hrvati u Sarajevu radili su na uspostavi hrvatske države. Nisu pitali tko će biti na čelu, jer su svi bili za državu Hrvatsku. Ujutro u 7h u Sarajevo je ušla hrvatska vojska iz Zagreba, kojoj je na čelu bio Krunoslav Batušić, zapovjednik HSS-ove Seljačke zaštite. Vojska koju je predvodio činilo je 3 000 domobrana i 2 000 zaštitara Seljačke zaštite u smeđim odorama. Došao je i Jure Francetić sa 40 ustaša povratnika. Do tad je tajno u Sarajevu djelovala ustaška organizacija od 50 ustaša. [11] Cijeli je grad bio oslobođen i u hrvatskim rukama, a jedino nije bila slobodna velika vojarna Vojske Kraljevine Jugoslavije u kojoj se nalazila srpska vojska i četnici pobjegli iz Srbije. Te dana Vlada Kraljevine Jugoslavije i kralj Petar Karađorđević evakuirala se kod Sarajeva. Došla je do Pala odakle je otišla ka jugu u Grčku.[11] Pred okupljenim narodom s hrvatskim zastavama, Kunek iz vodstva sarajevskog HSS-a pozdravio je Batušića kratkim govorom, dao prijavak s riječima da je cijelo Sarajevo slobodno i u hrvatskim rukama.[12]

Nakon što je postrojena u Zagrebu, hrvatska je vojska s hrvatskim zastavama i hrvatskom glazbom oko 10 h svečano ušla glavnom ulicom u Sarajevo. Hrvatske su zastave bile istaknute na svim zgradama u toj ulici. Ali, na muslimanskoj Baš čaršiji, na dućanima, daščarama, nije bilo niti jedne hrvatske zastave, nego samo one male nacističke crvene, s bijelim krugom i kukastim križem u sredini. Hrvatski je zapovjednik Batušić s jednom skupinom produžio do Zvornika i Drine. [11] Tijekom Nezavisne Države Hrvatske Sarajevo je bilo upravno sjedište Velike župe Vrhbosna. U gradu je bilo veselo, vladao je red i zakon. Potpisivanjem Rimskih ugovora, došlo je do pobune u Seljačkoj zaštiti HSS-a i po zapovijedi Dide Kvaternika, zaštitare iz Zaštite razoružali su, utovarili su u teretne vagone i poslali u Zagreb. Jeseni su u Gestapu počeli kupiti Židove u Sarajevu. Brojne su Židove spasili Kunek iz vodstva sarajevskog HSS-a i njegovi kolege Hrvati željezničari, čiji su sinovi već bili u Crnoj legiji Jure Francetića. Židove su tajno ukrcavali u teretne vagone koji su išli u Dubrovnik, gdje ih je čekala zaštita Talijana.[12]

Gradonačelnik grada od travnja 1941. bio je Atif Hadžikadić, disident i bivši skupštinski zastupnik JMO i mjesni pristaša Hadžićeve Muslimanske organizacije te član sarajevskog "tajnog akcijskog odbora Hrvata nacionalista". Dužnost je obnašao četiri mjeseca. Od kolovoza 1941. do svibnja 1942. gradonačelnik je Hasan Demirović.[13] Od 1942. do 1945. gradonačelnik je bio Mustafa Softić.

Sarajevo od 1945. do 1995.[uredi VE | uredi]

Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano industrijalizirao i širio s izgradnjom novih stambenih naselja na zapadu i sjeveru.

Rat 1992. – 1995.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Opsada Sarajeva
Od 1992. do 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, grad je bio pod najdužom opsadom u povijesti modernog ratovanja, za vrijeme koje je oko 12.000 ljudi izgubilo živote, a još oko 50.000 je ranjeno.

Postdaytonsko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Arheološki lokalitet Debelo brdo
  2. Pavo Živković: Vrhbosanska biskupija sufragan u procijepu između Dubrovačke i Splitske nadbiskupije, U: Vrhbosna/Sarajevo kroz stoljeća, separat Hrvatske misli, Ogranak Matice hrvatske, Sarajevo, Sarajevo, 2000.
  3. HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić: Predsjednica RH i hrvatskog naroda!, Mostar, 11. rujna 2015. (pristupljeno 19. studenoga 2015.)
  4. Svjetlo riječi Dubravko Lovrenović: Od Vrhbosne do Vranduka – „Vrata Bosne“, 29. srpnja 2014. (pristupljeno 19. studenoga 2015.)
  5. Taračin Do i okolica Povijest JODA (pristupljeno 16. ožujka 2019.)
  6. Jelenić, Julijan, Izvještaj o apostolskom vikarijatu, što ga je prigodom kanskog pohoda sasatvio i koncem 1737. Sv. zboru za raširenje vjere spremio biskup i pravi apostolski vikar u Bosni fra Mato Delivić (Documenta res gestas Fratrum Minorum Provinciae Bosnae Argentinae ab an. 1699.-1835. spectantia, volumen I., Typographia Croatica Franciscanae provinciae, Mostar, 1927., str. 37.-38.
  7. Rijedak podrum, Sarajevski list, str.1, god. XIX, br. 58, petak, 15. svibnja 1896. (gregorijanski)/petak, 3. svibnja 1896. (julijanski)
  8. About Art Nouveau List with Art Nouveau addresses in Sarajevo, siječnja 2015. (pristupljeno 3. prosinca 2017.)
  9. (boš.) Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH Odluka o proglašenju povijesne građevine - Zgrade Narodne (Središnje) banke u Sarajevu, s pokretnom imovinom, 2. prosinca 2009. (pristupljeno 5. prosinca 2017.)
  10. Duvnjak, Elma: Dobila ime po kamenorescima, str. 19, Nezavisne novine, Sarajevo, nedjelja, 6. rujna 2009.
  11. 11,0 11,1 11,2 11,3 Documents.tips Antun Kunek: Monsinjor Krunoslav Draganović, Glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta, Zagreb, 12. srpnja 2008., Godina I. -br. 18. - stranica 15 (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  12. 12,0 12,1 Documents.tips Antun Kunek: Monsinjor Krunoslav Draganović, Glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta, Zagreb, 12. srpnja 2008., Godina I. -br. 18. - stranica 16-17 (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  13. Hrvatsko-bošnjački savez Životopisi: Hasan Demirović (pristupljeno 10. svibnja 2017.)