Povijest Sarajeva

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Prapovijesna naselja Butmir i Debelo brdo[uredi VE | uredi]

Još od neolita na području današnjeg Sarajeva egzistiraju organizirane ljudske skupine. O tomu svjedoče brojna arheološka nalazišta, među kojima treba istaknuti neolitsko naselje Butmir i fortifikacijski objekt Debelo brdo na obroncima Trebevića [1]. Arheološko nalazište Butmir, u znanstvenim krugovima poznato i pod širim terminom Butmirska kultura, otkriveno je koncem devetnaestoga stoljeća, tijekom priprema za izgradnju poljoprivredne škole. Odmah po otkriću keramičkih ulomaka i inih nalaza prekinuti su graditeljski radovi i uslijedila su opsežna istraživanja koja su potrajala tri godine. Naime, otkriće prapovijesnih tragova života na tom području izazvalo je buru u europskim znanstvenim krugovima tog doba, a u prilog izrečenom ide i činjenica da je 1894. u Sarajevu održan kongres najeminentnijih arheologa i antropologa posvećen spomenutom otkriću. Pokretni arheološki nalazi s otkrivenog lokaliteta pohranjeni su uglavnom u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.

Ilirsko i rimsko razdoblje[uredi VE | uredi]

Neolitski čovjek iz Butmira silazi s povijesne scene u brončanom dobu, a na teritoriju koji je naseljavao i u bližoj okolici tijekom željeznog doba i poslije susrećemo ilirsko-panonsko pleme Dezitijata. O podrijetlu Dezitijata vođene su ozbiljne rasprave u znanstvenim krugovima i materijalni dokazi potvrđuju njihovu nazočnost na širem području današnjeg Sarajeva, odnosno na području gornjih tokova rijeka Bosne i Vrbasa i u dolinama njihovih pritoka. Štoviše, s priličnom se sigurnošću može locirati i glavno utvrđeno mjesto tog plemena (okolica Breze), a potvrđeno je sudjelovanje dezitijatskih ratnika u rimsko-ilirskim ratovima od 6. do 9. godine. Romanizacija Dezijata intenzivna je u prvim stoljećima prvog milenija, a proces se okončava nakon Constitutio Antoniana (212.) kad postaju rimskim građanima i zaboravljaju svoju tradiciju.

Predosmansko razdoblje[uredi VE | uredi]

Srednjovjekovne arheološke lokalitete na širem području današnjeg Sarajeva, dakle temeljne orijentire za proučavanje predosmanske prošlosti grada, znanost uglavnom dijeli u pet većih skupina: neistraženi lokaliteti s crkvama, istraženi lokaliteti s crkvama, groblja i nekropole, utvrde, područja s većom koncentracijom nekropola stećaka.

Značajniji lokaliteti iz navedenih skupina su: groblje na Carini (Marijin dvor), Bijela tabija na Vratniku (utvrda Vrhbosna?), grad Hodidjed, nekropola Pavlovac i područje Tilave....

Istraživanja su u najvećoj mjeri fokusirana, osim dijela koji se bavi fortifikacijskim obrambenim objektima i samim naseljima, na crkve i groblja - što i ne treba čuditi, ako znamo da je na teritoriju Sarajeva, u naselju Vrhbosna, centru istoimene župe, još u 13. stoljeću bilo sjedište Vrhbosanske biskupije (osnovane u drugoj polovici 11. stoljeća, između 1060. i 1075. godine). Biskupija, koju je utemeljio hrvatski kralj Petar Krešimir IV. bila je u vrijeme osnivanja sufragan (podložna) Splitskoj nadbiskupiji [2]. Osim Vrhbosne, narečena biskupija je obuhvaćala i šest župa Središnje Bosne: Bosnu, Vogošću, Lepenicu, Lašvu, Brod i Trstivnicu.

Biskup Ponza je 1238. godine sagradio u mjestu Brdu kod Vrhbosne katedralu sv. Petra i Pavla i uz katedralu kaptol. Time je naselje na mjestu današnjeg Sarajeva tri stoljeća prije osmanlijske okupacije dobio ime Vrhbosanje. Iz tih vremena datira kamen s ugraviranim natpisom: 'Beati Petri in Verb(osna)".[3] Utvrda Vrhbosna spominje se 1379. godine. Župa istog imena spominje se 1415. godine.[4]

Osmansko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Prekretnicu u razvitku grada označuje osmansko zauzimanje Istočne i Središnje Bosne u 15. stoljeću. Isa-beg Isaković, osnivatelj osmanskog grada Saraj na području srednjovjekovne Vrhbosne i manjih sela u okolici, gradi za to vrijeme impozantne vjerske i svjetovne objekte: prvu džamiju, upravnu rezidenciju, most i drugo. Njegovo djelo nadopunjuju potonji upravitelji, posebice Gazi Husrev-beg. Tijekom njegove uprave grad dobiva nove sadržaje, orijentalni izgled, što ga svrstava u red velikih, urbaniziranih osmanskih gradova. U idućim stoljećima grad se intenzivno razvijao, no istovremeno preživljavao i brojne nedaće:požare, epidemije kuge, poplave, a posebice treba spomenuti upad postrojbi princa Eugena Savojskog, koji ga je spalio 1697. godine.

Značajniji objekti izgrađeni tijekom osmanskog doba[uredi VE | uredi]

Austrougarska vlast u Sarajevu i Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Austrougarske postrojbe pod zapovjedništvom generala Josipa Filipovića (oko 14.000 vojnika) ušle su Sarajevo 19. kolovoza 1878. godine. Borbe u široj okolici i u središtu grada trajale su od ranih jutarnjih sati do otprilike dva sata poslijepodne, kad je skršen otpor. Sam general Filipović u rezidenciju Konak ušao je oko pet sati poslijepodne i od tada počinje razdoblje austrougarske uprave u Sarajevu. U početku, odnosno do konca iste godine, može se govoriti o vojnoj upravi, a karakteriziraju je osnivanje Gradskog poglavarstva i prijekog suda. Od 1. siječnja 1879. funkcionira prvo civilno tijelo vlasti, Zemaljska vlada, a ubrzo je uslijedilo osnivanje Vrhovnog suda, Redarstva, te imenovanje prvog sarajevskog gradonačelnika - Mustafe bega Fadilpašića.

Sarajevski atentat[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Sarajevski atentat
U Sarajevu su 28. lipnja 1914. ubijeni austrougarski prijestolonasljednik Franjo Ferdinand i njegova žena Sophie. Atentat, koji je izvršio Gavrilo Princip, bio je povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Značajniji objekti izgrađeni tijekom austrougarskog doba[uredi VE | uredi]

Kraljevina Jugoslavija[uredi VE | uredi]

U Kraljevini Jugoslaviji Sarajevo je bilo glavni grad Drinske banovine. Pred rat je u Sarajevu bilo većina muslimana, zatim 30% bilo je Hrvata katolika, brojem su slijedili Srbi i još pet tisuća Židova.[5]

Značajniji objekti izgrađeni od 1918. do 1945.[uredi VE | uredi]

Nezavisna Država Hrvatska[uredi VE | uredi]

Nakon napada na Jugoslaviju, u Bosni i Hercegovini je uspostavljena Država Hrvatska prije dolaska hrvatske vojske iz Zagreba i ulaska njemačke vojske u Sarajevo. Svi Hrvati u Sarajevu radili su na uspostavi hrvatske države. Nisu pitali tko će biti na čelu, jer su svi bili za državu Hrvatsku. Ujutro u 7h u Sarajevo je ušla hrvatska vojska iz Zagreba, kojoj je na čelu bio Krunoslav Batušić, zapovjednik HSS-ove Seljačke zaštite. Vojska koju je predvodio činilo je 3 000 domobrana i 2 000 zaštitara Seljačke zaštite u smeđim odorama. Došao je i Jure Francetić sa 40 ustaša povratnika. Do tad je tajno u Sarajevu djelovala ustaška organizacija od 50 ustaša. [5] Cijeli je grad bio oslobođen i u hrvatskim rukama, a jedino nije bila slobodna velika vojarna Vojske Kraljevine Jugoslavije u kojoj se nalazila srpska vojska i četnici pobjegli iz Srbije. Te dana Vlada Kraljevine Jugoslavije i kralj Petar Karađorđević evakuirala se kod Sarajeva. Došla je do Pala odakle je otišla ka jugu u Grčku.[5] Pred okupljenim narodom s hrvatskim zastavama, Kunek iz vodstva sarajevskog HSS-a pozdravio je Batušića kratkim govorom, dao prijavak s riječima da je cijelo Sarajevo slobodno i u hrvatskim rukama.[6]

Nakon što je postrojena u Zagrebu, hrvatska je vojska s hrvatskim zastavama i hrvatskom glazbom oko 10 h svečano ušla glavnom ulicom u Sarajevo. Hrvatske su zastave bile istaknute na svim zgradama u toj ulici. Ali, na muslimanskoj Baš čaršiji, na dućanima, daščarama, nije bilo niti jedne hrvatske zastave, nego samo one male nacističke crvene, s bijelim krugom i kukastim križem u sredini. Hrvatski je zapovjednik Batušić s jednom skupinom produžio do Zvornika i Drine. [5] Tijekom Nezavisne Države Hrvatske Sarajevo je bilo upravno sjedište Velike župe Vrhbosna. U gradu je bilo veselo, vladao je red i zakon. Potpisivanjem Rimskih ugovora, došlo je do pobune u Seljačkoj zaštiti HSS-a i po zapovijedi Dide Kvaternika, zaštitare iz Zaštite razoružali su, utovarili su u teretne vagone i poslali u Zagreb. Jeseni su u Gestapu počeli kupiti Židove u Sarajevu. Brojne su Židove spasili Kunek iz vodstva sarajevskog HSS-a i njegovi kolege Hrvati željezničari, čiji su sinovi već bili u Crnoj legiji Jure Francetića. Židove su tajno ukrcavali u teretne vagone koji su išli u Dubrovnik, gdje ih je čekala zaštita Talijana.[6]

Gradonačelnik grada od travnja 1941. bio je Atif Hadžikadić, disident i bivši skupštinski zastupnik JMO i mjesni pristaša Hadžićeve Muslimanske organizacije te član sarajevskog "tajnog akcijskog odbora Hrvata nacionalista". Dužnost je obnašao četiri mjeseca. Od kolovoza 1941. do svibnja 1942. gradonačelnik je Hasan Demirović.[7] Od 1942. do 1945. gradonačelnik je bio Mustafa Softić.

Sarajevo od 1945. do 1995.[uredi VE | uredi]

Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano industrijalizirao i širio s izgradnjom novih stambenih naselja na zapadu i sjeveru.

Rat 1992. – 1995.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Opsada Sarajeva
Od 1992. do 1995. godine, tijekom rata u Bosni i Hercegovini, grad je bio pod najdužom opsadom u povijesti modernog ratovanja, za vrijeme koje je oko 12.000 ljudi izgubilo živote, a još oko 50.000 je ranjeno.

Postdaytonsko Sarajevo[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Arheološki lokalitet Debelo brdo
  2. Pavo Živković: Vrhbosanska biskupija sufragan u procijepu između Dubrovačke i Splitske nadbiskupije, U: Vrhbosna/Sarajevo kroz stoljeća, separat Hrvatske misli, Ogranak Matice hrvatske, Sarajevo, Sarajevo, 2000.
  3. HKD Napredak Mostar fra Andrija Nikić: Predsjednica RH i hrvatskog naroda!, Mostar, 11. rujna 2015. (pristupljeno 19. studenoga 2015.)
  4. Svjetlo riječi Dubravko Lovrenović: Od Vrhbosne do Vranduka – „Vrata Bosne“, 29. srpnja 2014. (pristupljeno 19. studenoga 2015.)
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Documents.tips Antun Kunek: Monsinjor Krunoslav Draganović, Glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta, Zagreb, 12. srpnja 2008., Godina I. -br. 18. - stranica 15 (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  6. 6,0 6,1 Documents.tips Antun Kunek: Monsinjor Krunoslav Draganović, Glasnik hrvatskog uljudbenog pokreta, Zagreb, 12. srpnja 2008., Godina I. -br. 18. - stranica 16-17 (pristupljeno 22. srpnja 2017.)
  7. Hrvatsko-bošnjački savez Životopisi: Hasan Demirović (pristupljeno 10. svibnja 2017.)