Richard Dawkins

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Richard Dawkins
Dawkins at UT Austin cropped.jpg
Richard Dawkins
Rođenje 26. ožujka 1941.
Nairobi, Kenija
Narodnost Britanac
Polje Etologija i evolucijska biologija
Institucija Oxfordsko sveučilište
Akademski mentor Niko Tinbergen Alfred Nobel.png
član britanskog kraljevskog društva

Clinton Richard Dawkins (Nairobi, Kenija, 26. ožujka 1941.), britanski zoolog, etolog, teoretičar evolucije i popularno-znanstveni pisac, voditelj katedre Charlesa Simonyija na Oxfordskom sveučilištu.

Dawkins je prvi puta u središte pažnje došao 1976. knjigom Sebični gen (The Selfish Gene) koja je popularizirala gensko-centrični pogled na evoluciju i u rječnik uvela termine mem i memetika[nedostaje izvor]. Godine 1982. napisao je knjigu Prošireni fenotip (The Extended Phenotype) u kojoj je dao značajan doprinos znanosti o evoluciji zapažanjem da fenotipski učinci nisu ograničeni samo na tijelo organizma već se šire daleko u okoliš, uključujući tijela drugih organizama.[nedostaje izvor] Od tada je napisao nekoliko popularnih knjiga o evoluciji i pojavio se u brojnim televizijskim emisijama o evolucijskoj biologiji, kreacionizmu i religiji.[nedostaje izvor]

Dawkins je ateist, humanist i skeptik; kao komentator znanosti, religije i politike jedan je od najpoznatijih anglosaksonskih intelektualaca. Opisuju ga i nadimkom "Darwinov rottweiler."[nedostaje izvor]

Biografija[uredi VE | uredi]

Richard Dawkins rođen je u Nairobiju 1941. godine. Studirao je u Oxfordu, a nakon diplomiranja radio je na projektima Nika Tinbergena, koji je za svoj rad na području etologije zajedno s Konradom Lorenzom 1973. godine dobio Nobelovu nagradu[nedostaje izvor]. Krajem šezdesetih godina asistent je na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu. Godine 1970. vraća se u Oxford, a 1995. postaje redovni profesor na katedri za javno razumijevanje znanosti. Godine 1987. dobio je nagradu za literaturu Kraljevskog društva[nedostaje izvor] i nagradu Los Angeles Timesa za knjigu Slijepi urar[nedostaje izvor]. Iste godine dobio je i nagradu za najbolji televizijski znanstveni program i scenarij.[nedostaje izvor] Godine 1989. primio je srebrnu medalju Londonskog zoološkoga društva[nedostaje izvor], 1990. nagradu Kraljevskoga društva Michael Faraday[nedostaje izvor], 1994. nagradu Nakayama za društvene znanosti[nedostaje izvor], a 1995. počasne doktorate sveučilišta St. Andrews[nedostaje izvor] i Canberra[nedostaje izvor]. Godine 1997. postao je član kraljevskoga društva za literaturu[nedostaje izvor] i dobio međunarodnu nagradu Cosmos.[nedostaje izvor]

Ideje i koncepti[uredi VE | uredi]

Dawkins je autor znanstvenih i znanstveno-popularnih izraza poput "sebičnoga gena", "biomorfa", "mema", "virusa uma"... koji su već više od dvadeset godina prisutni u popularnoj znanosti. Dawkinsov pojam "mem", primjerice, smišljen je kao kulturna analogija genu, obilježava jedinicu kulturne replikacije i počelo je memetike, discipline koja se bavi analizom kopiranja kulturnih jedinica značenja, poput melodija ili jednostavnih ideja. Memetika je danas, posebno na internetu, jedna od paradigmi kojom se pokušava objasniti kulturna evolucija, prema načelima darvinističke prirodne selekcije.[nedostaje izvor]

Prema Dawkinsovu mišljenju, borba za opstanak jedini je kriterij objašnjenja evolucije.[nedostaje izvor] Premda je zbog svojeg kalifornijskog zaleđa iz 1968. uvijek oprezan prema primjenama darvinizma u politici, u njegovoj ultra-darvinističkoj teoriji, borba za opstanak odvija se i među kulturnim jedinicama značenja. [nedostaje izvor] U jednom je intervjuu izjavio: "razlike između prirodne i umjetne evolucije i same su umjetne".[nedostaje izvor] Ali kako bi izbjegao napade svojih kolega i neprijatelja zbog naturalističke pogreške, naime implicitne poruke da je etika sebičnosti odnosno socijaldarvinizma nužnost, kao što mu to primjerice prigovara poznati lijevo-orijentirani biolog Stephen Jay Gould, Dawkins uvijek dodaje: "Moramo što bolje upoznati prirodu, kako bismo se oduprijeli njezinim sredstvima." "Ja ne zastupam moral utemeljen na evoluciji", piše Dawkins. "Ja samo govorim o tomu kako su stvari evoluirale. Ja ne govorim o tome kako bi se ljudi trebali ponašati... A ako iz knjige želite izvući pouku, čitajte je kao upozorenje. Upozorenje da od biološke prirode možete očekivati vrlo malo, ako poput mene želite izgraditi društvo u kojemu će pojedinci blagonaklono i nesebično surađivati kako bi ostvarili zajednički cilj. Pokušajmo podučavati o blagonaklonosti i altruizmu, upravo zato jer smo rođeni kao sebični. Moramo razumjeti čemu teže naši sebični geni, jer ćemo tada možda imati barem priliku da im pomrsimo planove, a to je nešto čemu se nijedna druga prirodna vrsta nije mogla nadati."[nedostaje izvor]

Borba za opstanak, i varijabilnost prirodnih i kulturnih replikatora univerzalna su obilježja života.[nedostaje izvor] Teorija o sebičnome genu najradikalnija je verzija darvinizma.[nedostaje izvor] Za razliku od klasičnog Darwinovog poimanja evolucije, ona tvrdi da se darvinistička borba za opstanak, opstanak najboljih i selekcija, odvija među genima a ne među jedinkama ili vrstama.[nedostaje izvor] Biološke su jedinke naprotiv puki nositelji, ljušture gena, replikatora informacije. Geni iskorištavaju tijela biljaka i životinja za svoj opstanak i zato Dawkins jedinke prirodnih vrsta naziva "darvinističkim strojevima za opstanak”. Klasične jedinke samo su prošireni fenotip, vanjština kojom se geni koriste za vlastitu replikaciju. Poput poznate Butlerove rečenice: "Pile je samo način da jedno jaje proizvede drugo".[nedostaje izvor]

Dawkins piše:

"Ako nam se kaže da je netko imao dug i bogat život u svijetu čikaških gangstera, imali bismo pravo nagađati o tome o kakvu je čovjeku riječ. Mogli bismo očekivati da ima kvalitete snage i grubosti, brzi prst na obaraču i sposobnost da privuče odane prijatelje. To ne bi bili nepogrešivi zaključci, ali iz poznavanja uvjeta u kojima je opstao i napredovao, možemo izvući neke zaključke o njemu. Glavni argument ove knjige jest da smo mi, kao i sve druge životinje, strojevi stvoreni pomoću naših gena. Poput uspješnih čikaških gangstera, naši su geni, ponekad i tijekom milijuna godina, opstali u svijetu vrlo jake konkurencije. Stoga od naših gena očekujemo neke kvalitete. Tvrdim da je dominantna kvaliteta koju moramo očekivati od uspješnog gena njegova bezobzirna sebičnost. Ta će sebičnost gena potom stvoriti sebičnost pojedinačnog ponašanja...."[nedostaje izvor]

Za razliku od Darwina, za kojega je evolucija posljedica individualističkih izbora, izbora organizama u nekoj selektivnoj sredini, Dawkins prirodu promatra iz perspektive genskih izbora.[nedostaje izvor] Prema Dawkinsu, na primjer, postoji razlika između “socijalnih” i “antisocijalnih” gena.[nedostaje izvor] Antisocijalni su geni paraziti, geni virusa i bakterija koji se umnažaju samo u prisutnosti drugih darvinističkih strojeva za opstanak.[nedostaje izvor] Socijalni su naprotiv sposobni za autonomnu replikaciju. Obje vrste organizama (odnosno gena) imaju različite strategije čija je korisnost za opstanak različita i ovisi o različitoj dinamici vlastitoga kopiranja.[nedostaje izvor] Razmotrimo primjerice dva virusa: virus ebole i virus AIDS-a. Virus ebole je "glupi" replikator, jer uništava svog domaćina u roku od 24 sata. Za to vrijeme, on će teže naći darvinistički stroj u kojem će se dalje razvijati. Virus AIDS-a je naprotiv "pametni" virus, jer se umnožava pritajen, a da to darvinistički replikator, odnosno organizam nositelj, niti ne zna. [nedostaje izvor]

Navedeni primjer učinkovito prikazuje Dawkinsove argumentacije. Kako bismo najbolje razumjeli Dawkinsa, i ostale sociobiologe, uvijek trebamo pitati: što bi za određeni gen ili kromosom bilo najracionalnije, ili: zašto je za određeni organizam ili gen neko rješenje najpovoljnije.[nedostaje izvor] Evolucija je za Dawkinsa ničeanska volja za moć[nedostaje izvor], za širenjem, propagiranjem, dominacijom i replikacijom, koja vlada među genima.[nedostaje izvor] Geni čine ono što je za njih najracionalnije, ali samo neki u tome uspijevaju.[nedostaje izvor] Kada griješe u svojoj analizi koristi i troškova, propadaju baš kao i njihove ljušture, ljudi, životinje i biljke. Najuspješniji su oni geni koji pronalaze za sebe najstabilnije i najpogodnije organizme odnosno darvinističke strojeve. U tome je ideja proširenoga fenotipa. Dawkins naravno zna da je takva priča neznanstvena – teleološka, jer se čini kao da "gen", ili molekula, ima neku misao ili da zna svoju svrhu. Takva priča nije objašnjenje, ali ona evoluciju prikazuje kao sustav racionalnih izbora jedinki, a opstanak replikatora kao njihovu posljedicu. Evolucija na taj način za nas postaje smislena i objašnjena i u tome se Dawkinsov ultradarvinizam ne razlikuje od svoje klasične inačice.[nedostaje izvor]

Dawkins u svojim knjigama priznaje da teorija sebičnoga gena nije njegova originalna teorija. Nju su oblikovala istraživanja biologa Nika Tinbergena, G. C. Williamsa, Johna Maynarda Smitha, Williama Hamiltona i Roberta Triversa. Od svojega je mentora Tinbergena Dawkins prihvatio izraze "bihejvioralna mašinerija" i "oprema za opstanak", i pretvorio ih u danas poznatu sintagmu "darvinistički strojevi za opstanak". Ali glavna dostignuća navedenih teoretičara sastoje se u razrješenju darvinističkoga proturječja između egoizma i altruizma u darvinističkoj evoluciji.[nedostaje izvor] Ako je naime točna pretpostavka darvinizma o opstanku najpodobnijih, i ako je evolucijski cilj jedinke za sobom ostaviti što veći broj nasljednika, zašto se tijekom evolucije kod nekih vrsta razvija altruizam? Altruizam se pojavljuje samo kao prošireno obilježje osobne koristi, odnosno kao "interes" organizma da sačuva opstanak vlastitih gena kod srodnika. Ako je, primjerice, količina potomstva kriterij po kojemu se kalvinistički, ili po zakonu vjerojatnosti, može nagađati da će opstati upravo rod najplodnijih, onda se pčele radilice ne rukovode darvinističkim sebičnim načelom, jer nemaju vlastitoga potomstva.[nedostaje izvor] Tinbergenova su istraživanja pokazala da je altruizam radilica koje se brinu za potomke svoje sestre matice, ustvari posljedica genetskoga egoizma: uzdržavanjem sestrine djece, odnosno nećakinja, radilice potpomažu opstanak veće količine vlastitih gena u budućim generacijama, negoli bi to bio slučaj da imaju vlastitu djecu s trutovima.[nedostaje izvor] Istraživanja drugih biologa etologa o razvoju posebnih organa ili sredstava za opstanak, poput paunovog perja ili jelenovih rogova, uspjela su objasniti smislenost naoko besmislenih evolucijskih fenomena i procesa. Primjerice, premda je za pauna opasno razvijati svoje lijepo perje, jer time postaje najuočljiviji primjerak za grabežljivca, evolucijski opasna strategija postaje privlačna ženkama, pa se rizik smrti nadoknađuje koristima u parenju, odnosno širenjem vlastitih gena u sljedećoj generaciji.[nedostaje izvor] Nadalje, kakvog evolucijskog smisla ima kriještanje ptica kojim one upozoravaju članove svoje vrste na opasnost, ako isto tako i grabežljivca na pristunost jedinke? Smislenost specifičnog krika upozorenja sastoji se u pokušaju da opstane barem jedan, po mogućnosti što veći segment vlastitih gena u populaciji.[nedostaje izvor]

Sebični gen[uredi VE | uredi]

Teorija sebičnoga gena bila je najracionalniji oblik kojim su se različita opažanja iz prirodnoga života uklopila u jedinstvenu istraživačku paradigmu, u jednostavno i racionalno objašnjenje fenomena koji su za klasični darvinizam[nedostaje izvor], i njegovo poimanje opstanka tijela jedinki, bili neracionalni, odnosno koji se klasičnom paradigmom nisu mogli objasniti. Teorija sebičnoga gena, odnosno teorija genske selekcije, koju je popularizirao Dawkins, a ne selekcije tijela, postala je stoga temelj danas važne znanstvene discipline pod imenom sociobiologija.[nedostaje izvor] Dawkins je postao nositelj nove istraživačke matrice u bihejvioralnoj biologiji koju njegovi neprijatelji nazivaju "ultra-darvinizmom". Teorija sebičnoga gena uspjela je sintetizirati, odnosno podvesti pod jedinstveno objašnjenje fenomene recipročnog altruizma, srodničke selekcije, konkurencije među braćom, kanibalizam, diferencijalne roditeljske strategije prema prvorođenim i daljnjim potomcima, varijabilitet evolucijskih strategija u ponašanju mužjaka i ženki i brojne druge.[nedostaje izvor]

Kao primjer može se razmotriti asimetrija spolnih uloga o kojoj je posebno pisao Robert Trivers. Broj gameta koju mogu proizvesti pripadnici različitih spolova u većini je prirodnih vrsta bitno različit. To znači da ulog oplodnje muških i ženskih gameta ne može biti jednak. Kod većine spolnih organizama, mužjak može oploditi više jajašca nego što ih ženka može roditi, odnosno mužjak u oplodnju ulaže razmjerno manje od ženke. Isto tako, gamete ženke bitno su veće od mužjakovih. "Tu počinje eksploatacija žena", piše Dawkins. Naime brojčana, tj. kvantitativna asimetrija gameta utječe na različito ponašanje spolova. Upravo razmjerno broju stvorenih gameta u odnosu na broj gameta suprotnoga spola, mužjak će biti skloniji poligamiji, odnosno promiskuitetu od ženki. To pak dovodi do različitih strategija parenja: za ženke veća investicija predstavlja razlog za oprez, odnosno sramežljivost i selekcija partnera, kako bi se naposljetku pronašao "onaj idealan" partner, koji će imati kvalitetne gamete i biti spreman žrtvovati se kasnije za odgoj mladunaca. Muška je reproduktivna strategija naprotiv oploditi što više ženki u što kraćem vremenu, izbjegavati dugotrajno parenje, odnosno pokušati uložiti što manje u odgoj djece. To je osnovni razlog borbe među spolovima.[nedostaje izvor]

Isto vrijedi i za planiranje obitelji i za borbu među generacijama. Isplati li se roditeljima ulagati više u jednog potomka ili pružati manje njege prvorođenome kako bi se geni što prije "proširili" na sljedećeg potomka? Matematičke matrice teorije igara, i logika sebičnoga gena pokazuju da s porastom opasnosti za prvoga potomka raste i roditeljska briga.[nedostaje izvor] Ali interes sebičnih gena roditelja je što više proširiti gene na nove potomke, stoga će se razdoblje dozrijevanja, odnosno ulog po pojedinom potomku pokušati smanjiti. Interes potomka je međutim obrnut: premda i dijete ima interes da se n geni u braći što više šire, količina vlastitih gena ipak je dvostruko veća od gena braće i sestara, stoga će potomci pokušati što više roditeljske brige privući sebi, a odvući od braće. Sve su to primjeri univerzalnoga načela prirode o maksimaliziranju koristi i minimaliziranju troškova.[nedostaje izvor]

Ukratko, teorija sebičnoga gena, u suvremenom obliku uz dodatnu pomoć matematičke teorije igara, pokušat će modelirati i kvantificirati interes pojedinih darvinističkih strojeva i sklopova gena, kao da je riječ o bihejvioralnim racionalnim odlukama.[nedostaje izvor] Tako će primjerice spremnost na žrtvovanje života za drugoga biti upravo razmjerna količini gena koju dvije jedinke međusobno dijele. U slučaju brata ta je vjerojatnost 50%, ali već u slučaju bratića i sestrične ona pada na 12.5%, jer je upravo to količina gena koju te jedinke dijele.[nedostaje izvor] To je osnovni aksiom dijela teorije sebičnog gena, tj. tzv. teorije srodničke selekcije, koje Dawkins razvija i u svojoj drugoj knjizi, Prošireni fenotip.[nedostaje izvor]

Slijepi urar[uredi VE | uredi]

Ultradarvinizam Dawkins razvija i u svojoj trećoj knjizi, Slijepi urar. Ali uz opći okvir teorije sebičnoga gena u toj je knjizi Dawkins pridodao svoj drugi glavni interes, tezu da se replikacija u prirodi odvija digitalno. Evolucija se može i računalno simulirati. To je temelj discipline pod imenom računalna biologija koja danas ima sve više zagovornika. Dawkins je naime 1986. godine stvorio kompjutorski program pod imenom Slijepi urar, kojim je simulirao načelo varijabilnosti fenotipskih oblika iz samo nekoliko naredbi ili načela replikacije[nedostaje izvor]. Na taj je način u samo nekoliko generacija stvorio brojne i početno vrlo nevjerojatne fenotipe, odnosno tzv. biomorfe, računalno oblikovane kreature. Nedavno je, što u šali što ozbiljno, simulirao transformacije ljudskih fenotipskih obilježja lica, i pokazao kako bi ljudska lica mogla izgledati u dalekoj budućnosti.

Njegov omiljeni primjer "slijepoga urara" u stvarnosti, naime tvorca koji bez znanja o smislu i svrsi postojanja varijacija, uspijeva stvoriti bogatstvo varijeteta, jesu puževi. Bogatstvo varijanti puževa (u stvarnosti), kao i njegovih biomorfa (u kompjutorskoj simulaciji), moguće je postići na temelju samo tri vrlo osnovna načela:

  • načelo okretanja (lijevo ili desno)
  • različit radijus okretanja
  • načelo dimenzionalnosti (širenja u visinu ili širinu)[nedostaje izvor]

Dawkinsova ideja slijepoga urara tvrdi da evoluciji ne trebaju složeni planovi, neki tvorac ili Bog, koji bi, prema mišljenju evoluciji nesklonih ljudi, bio jedino sposoban stvoriti tako složena tijela ili organe koji postoje u stvarnosti. Naprotiv, evoluciji je potrebno samo nekoliko načela da iz jednostavnoga genskoga materijala dugim nizom generacija tj. replikacija stvori bogatstvo varijacija koje opstaju u najrazličitijim okolinama. Slijepi je urar evolucija. Ona je odredila jednostavni niz funkcija – točnije, samo jednu, a to je naredba genima "replikaciraj se!", ali je rezultate replikacije ostavila slijepoj prirodnoj selekciji. Na taj je način, uvijek uzimajući u obzir duga vremenska razdoblja, moglo doći do golemog broja fascinantnih prilagodbi.[nedostaje izvor]

Slijepi urar, odnosno personificirani digitalni stroj, stvoritelj puževa iz knjige "Uspon na nemoguću planinu", trebaju dokazati da se evolucija u stvarnosti služi malim brojem naredbi. Ali u tome postoji, kaže Dawkins, evolucijska kvaka 22. Naime, što je replikator (tj. gen) složeniji, to je vjerojatnije da će se pogrešno kopirati, i naposljetku dovesti do potpune disfunkcionalnosti i smrti organizma.[nedostaje izvor] “To znači da će početni replikatori imati vrlo malo komponenti. Međutim molekule s manjim brojem komponenti od određenog minimuma, bit će isuviše jednostavne da stvore vlastite kopije.” Drugim riječima, između dva zahtjeva opstanka svih replikatora: točnog kopiranja i osposobljavanja za daljnje kopiranje uvijek dolazi do evolucijskog kompromisa. Između točnosti i složenosti, baš kao i u odnosu među spolovima i generacijama, postoji matematička matrica koristi: reprodukcijska molekula pokušat će biti što složenija, a da pri tome ne ugrozi zahtjev točnosti.[nedostaje izvor]

Specijacija[uredi VE | uredi]

U knjizi Rijeka što teče iz rajskoga vrta, odnosno u eseju Digitalna rijeka, Dawkins opisuje mehanizam specijacije, odnosno varijacije genetske strukture darvinističkih "strojeva" (prirodnih jedinki i vrsta) pomoću digitalnog prenošenja informacija. Zamislimo, kaže Dawkins, fotokopiranje fotokopija.[nedostaje izvor] Nakon osam stotina fotokopirnih "generacija", preostat će nam samo potpuno siva kopija. Revolucija u molekularnoj biologiji s otkrićem strukture DNK sastojala se u shvaćanju da se replikacija informacija odvija digitalno, a ne analogno (poput fotokopiranja fotokopija); drugim riječima, geni se repliciraju tako da kopije nisu ništa slabije od svojih originala.[nedostaje izvor]

"Svi organizmi koji su ikada živjeli, mogu se osvrnuti prema svojim precima i ponosno izreći sljedeću tvrdnju: niti jedan jedini njihov predak nije umro u djetinjstvu. Niti jedan nije postao žrtva neprijatelja ili virusa, ili napravio korak previše na strmoj evolucijskoj litici prije negoli je ostavio barem jedno dijete na ovome svijetu. Milijuni suvremenika naših predaka napravili su takve greške, ali niti jedan jedini naš predak nije pogriješio."[nedostaje izvor]

Svaku generaciju možemo predstaviti i kao sito: dobri geni ispadaju kroz sito u sljedeću generaciju, loši geni završavaju u tijelima koja umiru mlada bez reprodukcije. Nakon tisuća generacija, geni koji su uspjeli, vjerojatno će biti dobri, tvrdi Dawkins.[nedostaje izvor]

O ljudskom srodstvu[uredi VE | uredi]

U eseju pod naslovom Afrika i njezini potomci iz iste knjige Dawkins ispituje broj naših predaka i načine njihova utvrđivanja. Nekoga će možda začuditi matematički modelirani podatak da je najbliži zajednički rođak nas i našeg susjeda živio otprilike u 12. stoljeću. "Mi smo međusobno puno srodniji negoli se to obično misli". [nedostaje izvor]Katkada čujemo kako netko kaže da je daljnji rođak kralja, kraljice ili predsjednika, ali to je prilično prenemaganje, jer smo svi mi daleki rođaci kraljice ili predsjednika: jedina razlika između nas i aristokrata jest u tome da aristokrati svoje porijeklo mogu izvesti eksplicitno. Dok takve tvrdnje, po Dawkinsu, možemo izvesti ne izlazeći iz radne sobe, za utvrđivanje datuma kada je živio zajednički rođak svima nama, trebaju nam empirijske studije, tj. molekularna biologija.[nedostaje izvor] Dok se spolne stanice miješaju, tako da možemo reći da "nijedan slon nije toliko oštetio prodavaonicu porculana, kao što spolno sparivanje zloupotrebljava arhive DNA", DNA mitohondrija nasljeđuje se bez izmjena isključivo preko majke.[nedostaje izvor] Zbog studija mitohondrija ljudi, koje su s izvjesnim stupnjem neizvjesnosti utvrdile da je izvor digitalne rijeke ljudske DNK u Africi, govorimo o afričkoj Evi, a ne o afričkome Adamu. Grana koja povezuje sve žene, prema dostupnim podacima, nastala je prije 150.000 do 250.000 godina. Međutim istraživanje Y kromosoma, kromosoma koji određuje muški spol, pokazalo je da je varijabilitet toga kromosoma mnogo veći od varijabiliteta ženskoga mitohondrija.[nedostaje izvor] Zbog razlika u varijabilnosti plodnosti muškaraca i žena (prema kojoj neki muškarci ostavljaju velik broj potomaka, a mnogi nijednoga; za razliku od žena koje uglavnom imaju sličan broj potomaka), naš je zajednički otac živio mnogo ranije od naše zajedničke majke. Drugim riječima, Adam i Eva nisu mogli biti naši zajednički preci, osim naravno, ako nisu živjeli u već ljudima napučenome svijetu.[nedostaje izvor]

Ateizam[uredi VE | uredi]

Niz eseja Dawkins je posvetio odbacivanju postojanja Boga, odnosno kritici kreacionizma. To se posebno odnosi na njegove novije pamflete i priloge što ih objavljuje u časopisu Rational Inquirer i na internetu. Dawkinsov je ateizam funkcionalniji u knjigama negoli u ateističkim pamfletima, jer uvijek služi kao početna točka ili polemično sredstvo protiv pogrešnih doktrina o biološkoj raznolikosti. Primjerice u eseju Korist od krađe iz knjige Rijeka što teče iz rajskoga vrta, Dawkins kritizira kreacionistički argument koji kaže da je posve nevjerojatno da bi slijepa priroda mogla sklopiti tako savršeni organizam poput našeg.[nedostaje izvor] Vjerojatnost da se to dogodi, kaže kreacionistički argument, jednak je vjerojatnosti da tornado iz starog otpada sklopi Boeing 747. Stoga: takav je sklop moglo napraviti samo neko natprirodno biće. Sličan argument iznosi se za mnoge pothvate evolucije, primjerice za složenost oka. U jednome eseju Dawkins započinje pričom nekog kulturnog antropologa o smokvi, kako bi pokazao kako je kulturno-mitsko objašnjenje siromašno u usporedbi sa složenošću smokvine građe i prilagodbe jednoj jedinstvenoj vrsti kukca koji oplođuje njezin cvijet (tj. ono što mi obično zovemo njezinim plodom). Dawkinsova osnovna poruka temelji se na brižljivom dokazivanju da se nizom generacija, replikacija, izbora i selekcija, takva složenost doista mogla izvesti posve prirodnim putem, selekcijom raznovrsnih varijacija genetskih pokušaja.[nedostaje izvor]

U novije je vrijeme Dawkins utjecajniji među društvenim znanstvenicima nego među prirodnim. Ideja sebičnoga gena je prirodnjacima, specijalistima, sociobiolozima, postala isuviše poznata da im pruži nova objašnjenja. Paradigmom sebičnoga gena istražuje se prirodna evolucija već najmanje trideset godina.[nedostaje izvor] Dawkins je stoga za stručnjake prirodnih znanosti prvenstveno pisac, a ne originalni teoretičar. Stručnjaci društvenih znanosti teoriju sebičnoga gena čitaju drukčije. Dawkins je naime svojom idejom o memima i virusima uma ponudio spekulacije o mogućnosti protezanja svoje redukcionističke teorije na kulturu.[nedostaje izvor] Pokušaj da se definira memetika, odnosno teorija kulturne selekcije kao analogija prirodnoj, tek je novijeg datuma, i u njoj je još mnogo nedorečenosti, ali i mnogo objašnjavalačkih obećanja. Nedavno je Dawkinsova kolegica Susan Blackmore objavila knjigu posvećenu memetici.[nedostaje izvor] Posebno se intenzivna rasprava o memetici vodi na internetu.[nedostaje izvor] Danski sociolog Agmar Hog objavio je svoju knjigu o kulturnoj selekciji koja počiva na Dawkinsovoj memetici. Ideja se sastoji u tome da zakoni selekcije vrijede u prirodi djelovanjem gena, a isto vrijedi i za kulturu. Razlika je jedino u tome što je jedinica selekcije i replikacije mem, jedinica oponašanja i kulturne replikacije. Za razliku od gena koji je prilično dobro definiran (premda današnji molekularni biolozi i u to sumnjaju), mem mogu biti različite stvari.[nedostaje izvor] Dawkins je memom, ili virusom uma nazvao lanac Sv. Antuna i prvi takt Beethovenove Pete simfonije. Hog je primjerice memom nazvao dijelove narodnih nošnji. Memetika još nije dobila svoju kodifikaciju i točniju definiciju fenomena koje bi trebala objasniti. Osim toga, ne znamo točno ni kako se memi repliciraju i šire.[nedostaje izvor]

Filozofija znanosti[uredi VE | uredi]

U knjizi, Paranje duge - znanost, iluzija i apetit za čudesno (1998.), Dawkins tematizira jednu od svojih bitnijih teza iz dosadašnjih knjiga: priroda je mnogo čudesnija od pjesničke fantazije.[nedostaje izvor] Potrebno je imati mnogo više mašte, otvorenosti prema čudesnosti prirode, tvrdi Dawkins, ali i uložiti mnogo truda da bismo shvatili njezinu složenost, da bismo se mogli diviti prirodi, ali i svojoj sposobnosti razotkrivanja tajni slijepoga urara. Dilema da li biti pjesnik ili znanstvenik je pogrešna, jer u svakom dobrom znanstveniku mora ležati pjesnik.[nedostaje izvor] Kako bi pokazao složenost prirode, i našu sposobnost da čuđenjem dođemo do objašnjenja, da se divimo i uživamo u ljepoti složenosti Dawkins analizira fenomene i teorije svjetlosti i difrakcije, radio valova, spektrometrije, digitalizaciju genetike, umjetne inteligencije, odnosno pokušaje svođenja raznolikih složenih pojavnih oblika na jednostavne matematičke redukcije poput bar-kodova.[nedostaje izvor] Naš um ima sposobnost uživanja upravo u mjeri u kojoj je riječ o emanaciji jedinstvenog načela što vlada prirodom - mathesys universalis. Estetski pristup ostavlja prirodu nerazumljivom i stranom, dok znanstveni nalazi ljepotu u pronalaženju dubljeg jedinstva.[nedostaje izvor]

Kritike[uredi VE | uredi]

Znanstvenu kritika njegovih teorija iznose ateistički znanstvenici David Sloan Wilson , Stephen Jay Gould i Scott Atran. Potonji je posebno kritičan prema konceptu mema u kontekstu suvremenih kognitivnih teorija.[1] Osim toga teolozi i filozofi (pogotovo teolog Keith Ward s sveucilišta u Oxfordu, i znanstvenici Alister McGrath i filozof John N. Gray) optužuju Dawkinsa za ignoriranje ozbiljne teologije i zlouporabu svoga ​​autoriteta kao poznatog znanstvenika za kritiziranje religije.[2] i da je on prenosi svjetonazor vjerskih fundamentalista na sve vjernike i na taj način ignorira širok spektar svjetonazora religioznih ljudi [3] Genetičari Francis Collins, koji je ujedno i voditelj Projekt humanog genoma i predstavnik teističke evolucije optužuje Dawkinsa da ne argumentira protiv vjere, nego protiv karikatura religija.[4]

Filozof Charles Taylor i fizičar Peter Higgs Dawkinsa nazivaju fundamentalistom. Navode da je njegovo rasuđivanje bilo sramotno, i da znanost i vjera naravnobiti u skladu [5][6][7] Filozof i teolog Richard Schröder optužuje Dawkinsa za zlouporabu znanosti.[8][9]

Filmografija[uredi VE | uredi]

  • Faith School Menace? (Vjera: škola prijetnji?) (2010), dokumentarni film (scenarist)
  • The Genius of Charles Darwin (Genij Charlesa Darwina) (2008), dokumentarni film (scenarist)
  • The Enemies of Reason (Neprijatelji razuma) (2007), dokumentarni film
  • Root of All Evil? (Izvor svih zala?) (2006), dokumentarni film

Bibliografija[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Scott Atran: The Trouble with Memes, Human Nature 12, 4 (2001), S. 351 ff.
  2. K. Ward: God, Chance and Necessity. Oxford 1996, S. 11 f.
  3. Review von Fanatical Unbelief
  4. Francis Collins: God and the genome
  5. http://derstandard.at/1242317056167/STANDARD-Interview-Yoga-ist-eine-ernste-Sache | titel=Yoga ist eine ernste Sache | werk=derstandard.at | datum=2009-05-29| zugriff=2011-04-25}}
  6. Battle of professors
  7. http://www.elmundo.es/elmundo/2012/12/27/ciencia/1356611441.html
  8. Richard Schröder, Abschaffung der Religion? Wissenschaftlicher Fanatismus und die Folgen, Freiburg im Breisgau 2008.
  9. Präzises Denken gegen plumpen Atheismus, Deutschlandradio Kultur, 18. Februar 2009; http://www.dradio.de/dkultur/sendungen/kritik/920639/

Ostali projekti[uredi VE | uredi]

Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se članak na temu: Richard Dawkins
Commons-logo.svg U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Richard Dawkins