Sigurnosno-obavještajni sustav u Hrvatskoj

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Sigurnosno-obavještajni sustav u Republici Hrvatskoj reformiran je sredinom 2006. godine donošenjem Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu. Tim zakonom ustrojene su dvije sigurnosne službe (tzv. tajne službe), civilna - Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) te vojna - Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA).

Razvoj sustava nacionalne sigurnosti[uredi VE | uredi]

1993. - 2002.[uredi VE | uredi]

UNS logo.jpg

Tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća središnje tijelo za obavljanje poslova nacionalne sigurnosti bio je Ured za nacionalnu sigurnost (UNS). UNS je osnovan odlukom predsjednika Republike u ožujku 1993. godine, a u zakonski okvir stavljen je donošenjem Zakonom o Uredu za nacionalnu sigurnost 1995. godine. Prema spomenutom Zakonu, UNS je usklađivao rad državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti, usmjeravao i nadzira rad obavještajnih i protuobavještajnih službi, objedinjavao, raščlanjivao i procjenjivao obavještajne podatke i izvješća potrebna za obavljanje ustavnih ovlasti predsjednika Republike i Vlade RH te skrbio za protuobavještajnu zaštitu i osiguranje Predsjednika Republike, Hrvatskog sabora i Vlade RH i objekata koje oni korist.

Radi ostvarivanja poslova koji su mu bili povjereni, u UNS-u su bile osnovane službe:

  • Hrvatska izvještajna služba (HIS) - bila je središnja služba UNS-a i jedina vanjska obavještajna služba Republike Hrvatske
  • Nadzorna služba - zadužena za nadziranje ustavnost i zakonitost rada izvještajnih službi.
  • Stožer osiguranja - tijelo koje je koordiniralo, nadziralo i usmjeravalo rad službi koje obavljaju poslove osiguranja i zaštite štićenih osoba i objekata.

Radi obavljanja stručnih poslova u UNS-u, bile su ustrojene i stručne službe:

  • Nacionalna služba elektroničkog izviđanja (NSEI) - stručna služba UNS-a koja je bila povezana sa Središnjicom elektroničkog izviđanja Glavnog stožera oružanih snaga Republike Hrvatske. NSEI je bila zadužena za koordiniranje, usmjeravanje i nadziranje elektroničkog izviđanja svih vrsta signala izvan granica RH, a unutar granica RH diverzantsko-terorističkih veza i neodobrenih signala obavještajne namjene. NSEI je bila nositelj istraživanja, razvoja, normiranja, obuke, izgradnje, održavanja i nadzora kriptoloških sustava i metoda u tijelima državne vlasti.
  • Obavještajna akademija - nastavna i istraživačka ustanova UNS-a koja skrbi o obuci i obrazovanju kadrova za potrebe obavještajne zajednice RH.

Uredom je upravljao predstojnik kojeg je imenovao i razrješavao predsjednik Republike.

Nadzor nad zakonitošću rada UNS-a obavljao je Zastupnički dom Hrvatskog sabora putem Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te predsjednik Republike.

Ciljeve i zadaće obavještajne zajednice određivao je Stožerni odbor nacionalne sigurnosti (SONS) i Koordinacijski odbor obavještajne zajednice (KOOZ). Zadaća SONS-a bila je usmjeravanje i usklađivanje rada državnih ministarstava u obavljanju poslova nacionalne sigurnosti, dok je KOOZ bio odgovoran za provedbu zadaća dobivenih od SONS-a.

Jezgru obavještajne zajednice činile su četiri službe koje su se bavile obavještajnim radom:

  • Hrvatska izvještajna služba (HIS) - bila je zadužena za prikupljanje, analiziranje i procjenjivanje podataka koje je pribavljala u inozemstvu neposrednim operativnim radom, dok je na teritoriju RH mogla djelovati samo prema strancima u suradnji s drugim službama. Također je bila ovlaštena za suradnju sa stranim izvještajnim službama.
  • Služba za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova RH (SZUP) - sukladno odredbama tada važećih odredaba Zakona o unutarnjim poslovima, bila je zadužena izvršavati zadaće zaštite ustavnog poretka, osobito zadaće protuobavještajne zaštite na cjelokupnom teritoriju RH. Sprječavala je djelovanje i namjere za nasilno ugrožavanje i rušenje ustavnog uređenja zemlje, bavila se terorizmom i organiziranim kriminalom, na teritoriju RH.
  • Sigurnosno-informativna služba Ministarstva obrane RH (SIS) - sukladno tada važećem Zakonu o obrani, SIS je bio zadužen prikupljati informacije radi protuobavještajne zaštite oružanih snaga i Ministarstva obrane RH. SIS nije imao ovlasti prema civilnim osobama državljanima RH. SIS je također obavljao protuobavještajnu i sigurnosnu zaštitu vojne proizvodnje.
  • Obavještajna uprava Glavnog stožera Oružanih snaga RH (ObU GSOSRH) - bila je zadužena za prikupljanje obavještajnih podataka za potrebe Hrvatske vojske.

Članica obavještajne zajednice bila je i Uprava za međunarodnu vojnu suradnju Ministarstva obrane RH, ali ona nije bila obavještajna služba u pravom smislu te riječi jer je prikupljala podatke putem diplomatskih kontakata i službene suradnje s ministarstvima obrane drugih zemalja.

Predsjednik RH davao je smjernice za rad UNS-u i obavještajnoj zajednici RH. Predstojnik UNS-a i državni ministri određivali su zadaće službama za koje su bili odgovorni. Godišnji plan rada obavještajne zajednice pripremao je KOOZ, a sastojao se od projekata i operativnih akcija u izvedbi kojih moraju sudjelovati dvije ili više službi. SONS je odobravao godišnji plan rada obavještajne zajednice te nadzirao njegovu izvedbu.

Osim gore spomenutog UNS-a te službi, širi krug sigurnosnog sustava činile su i kriminalistička policija, vojna policija, carinska služba, financijska policija, čiji su se predstavnici mogli pozvati na sjednice KOOZ-a.

2002. - 2006.[uredi VE | uredi]

Javnost je imala negativnu sliku o obavještajno-sigurnosnom sustavu 90-tih godina prošloga stoljeća, prije svega zbog brojnih tzv. šijunskih afera i prisluškivanja novinara. Dolaskom nove vlasti 2000. godine krenulo se u reformu sigurnosno-obavještajnog sustava, prije svega s ciljem jasnog definiranja ovlasti tzv. tajnih službi u sferi zadiranja u ustavom zajamčena ljudska prava., ali i uređivanja postupka imenovanja i razrješenja šefova tajnih službi, usmjeravanja njihova rada te nadzora.

Reforma je započela donošenjem ustavnih promjenama 2000. godine. Članak 102. Ustava Republike Hrvatske odredio je da "predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske, u skladu s Ustavom i zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik Republike i predsjednik Vlade Republike Hrvatske". 2002. godine Hrvatski sabor donio je Zakon o sigurnosnim službama Republike Hrvatske te Strategiju nacionalne sigurnosni Republike Hrvatske.

Tim zakonom osnovane su tri sigurnosne službe:

Radi ostvarivanja suradnje predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske u usmjeravanju rada sigurnosnih službi osnovano je Vijeće za nacionalnu sigurnost, a radi operativnog usklađivanja rada sigurnosnih službi Savjet za koordinaciju sigurnosnih službi. Vijeće za nacionalnu sigurnost činili su predsjednik Repub­like, predsjednik Vlade, član Vlade zadužen za nacionalnu sigurnost, ministar nadležan za poslove obrane, ministar nadležan za unutarnje poslove, ministar nadležan za vanjske poslove, ministar nadležan za pravosuđe i načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, a u radu Vijeća sudjelovao je i predsjednik Hrvatskog sabora. U doba ratnog stanja u radu Vijeća Zakon je predviđao i sudjelovanje predsjednika saborskog odbora za nacionalnu sigurnost, ministra financija te minstra zaduženog za gospodarstvo.

Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost osnovan je radi obavljanja stručnih i administrativnih poslova za Vijeće za nacionalnu sigurnost i Savjet za koordinaciju sigurnosnih službi.

OA oznaka.gif

Obavještajna agencija (OA) djelovanjem u inozemstvu prikupljala je, analizirala, obrađivala i ocjenjivala podatke političke, gospodarske, sigurnosne i vojne prirode koji se odnose na strane dr­žave, međunarodne vladine i nevladine organizacije, političke, vojne i gospodarske saveze, skupine i osobe, osobito one koji ukazuju na namjere, mogućnosti, prikrivene planove i tajna djelovanja koja su usmjerena na ugrožavanje nacionalne sigurnosti.

Protuobavještajna agencija (POA) planirala je i provodila pro­tu­obavještajno djelovanje u zemlji. Prikupljala je, analizirala, obrađivala i ocjenjivala podatke o djelovanju stranih obavještajnih službi, i o djelovanju pojedinih osoba, grupa i organizacija na teritoriju Republike Hrvatske koja su usmjerena protiv nacionalne sigurnosti. POA je sudjelovala u protu­obavještajnoj zaštiti i skrbi za sigurnost zaštićenih osoba, objekata i prostora određenih odlukom Vlade, te važnijih skupova i sastanaka kada je to zatraži Vlada. Također POA je u obavljanju poslova protuobavještajne zaštite izrađivala sigurnosne provjere osoba kojima se povjeravaju tajni podaci i predmeti posebnog interesa, osoba koje takvim podacima i predmetima mogu imati pristup, i osoba koje su zaposlene ili će se zaposliti u državnoj upravi i stručnim službama tijela državne vlasti te pravnim osobama na poslovima značajnim za nacionalnu sigurnost. U POA-i je bio ustrojen operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija koji je obavljao tehničku koordinaciju s telekomunikacijskim operatorima u Republici Hrvatskoj, nadzirao organizaciju informacijske sigurnosti u tijelima državne vlasti, usmjerava provedbu mjera iz područja informacijske sigurnosti i kripto-zaštitu tijela državne vlasti, te imao ovlast nadzora rada davatelja telekomunikacijskih usluga u okviru sustava nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske.

VSA oznaka.gif

Vojna sigurnosna agencija (VSA) je bila ustrojstvena jedinica Ministarstva obrane za planiranje i provođenje potpore Ministarstvu obrane i Oružanim snagama Republike Hrvatske za izvršenje zadaća obrane opstojnosti, suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. VSA je u obavljanju oba­vje­š­tajnih poslova analizirala, obrađivala i ocjenjivala podatke o vojskama i obrambenim sustavima drugih zemalja, o vanjskim pritiscima koji mogu imati utjecaj na obrambenu sigurnost, o aktivnostima u inozemstvu koje su usmjerene na ugrožavanje obrambene sigurnosti zemlje, koje joj u doba mira prikuplja OA, dok ih u doba ratnog stanja i stanju neposredne ugroženosti opstojnosti, jedinstvenosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske mogla i sama prikupljati radom u inozemstvu.

Nadzor nad sigurnosnim službama vršio je Hrvatski sabor neposredno i putem odbora nadležnog za nacionalnu sigurnost. Po prvi puta Zakonom je bilo s ciljem ostvarivanja građanskog nadzora nad radom sigurnosnih službi osnivano i Vijeće za nadzor sigurnosnih službi, sastavljeno od predsjednika i šest članova koje je imenovao Hrvatski sabor.

Današnji sigurnosno-obavještajni sustav[uredi VE | uredi]

Donošenjem Zakona o sigurnosno-obavještajnom sustavu sredinom 2006. godine i njegovim stupanjem na snagu 17. kolovoza 2006. godine, prestale su s radom Obavještajna (OA) i Protuobavještajna agencija (POA), koje su se ujedinile u novu Sigurnosno-obavještajnu agenciju (SOA), dok je Vojnosigurnosna agencija nastavila s radom kao Vojna sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA) te joj je omogućen rad u inozemstvu.

Za poslove ostvarivanja suradnje koju predviđa Ustav Republike Hrvatske između predsjednka Republike i Vlade Republike Hrvatske u usmjeravanju rada sigurnosno-obavještajnih agencija nadležno je Vijeće za nacionalnu sigurnost, a za operativno usklađivanje rada sigurnosno-obavještajnih agencija Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija.

Zakonom su predviđena još neka tijela:

  • Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost (UVNS) obavlja stručne i administrativne poslove za Vijeće za nacionalnu sigurnost i Savjet za koordinaciju sigurnosno-obavještajnih agencija, obavlja poslove koji Vijeću za nacionalnu sigurnost omogućavaju analizu izvješća sigurnosno-obavještajnih agencija i ocjenu postizanja ciljeva rada sigurnosno-obavještajnih agencija, ocjenu provođenja odluka Predsjednika Republike i Vlade u usmjeravanju rada sigurnosno-obavještajnih agencija te poslove koji Predsjedniku Republike i Vladi omogućavaju nadzor nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija.,
  • Operativno-tehnički centar za nadzor telekomunikacija (OTC) obavljanja aktivacije i upravljanja mjerom tajnog nadzora telekomunikacijskih usluga, djelatnosti i prometa te ostvarivanja operativno-tehničke koordinacije između pravnih i fizičkih osoba koje raspolažu javnom telekomunikacijskom mrežom i pružaju javne telekomunikacijske usluge i usluge pristupa u Republici Hrvatskoj i tijela koja su ovlaštena za primjenu mjera tajnog nadzora telekomunikacija.

Nadzor nad sigurnosno-obavještajnim agencijama[uredi VE | uredi]

Prilikom donošenja Zakona sigurnosno-obavještajnom sustavu, najviše polemika vodilo se oko nadzora na tajnim službama, odnosno sigurnosnim agencijama. Zakon predviđa nekoliko vrsta nadzora. Prema Zakonu nadzor nad sigurnosno-obavještajnim agencijama provode:

  • Hrvatski sabor, bilo neposredno, bilo putem Odbora za nacionalnu sigurnost te putem Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija (parlamentarni nadzor)
  • Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost obavlja stručni nadzor nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija i OTC-a.
  • Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija je sedmeročlano tijelo koje obavlja građanski nadzor nad radom sigurnosno-obavještajnih agencija
  • unutar svake agencije postoji i unutarnji nadzor, a za rad same agencije odgovoran je ravnatelj. U SOA-i je također ustrojen disciplinski sud, a u VSOA-i disciplinsko-stegovni sud koji odlučuju u slučaju težih povreda službenih, odnosno radnih dužnosti zaposlenika.

Izvori[uredi VE | uredi]

Povezani članci[uredi VE | uredi]