Kraljevina Hrvatska pod Habsburzima

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kraljevina Hrvatska
Königreich Kroatien
Regnum Croatiae
Krunska zemlja Habsburške Monarhije
Croatian coa 1527.png
1527.1868. Flag of Croatia-Slavonia with CoA.svg
Zastava Grb
Zastava Grb
Lokacija Kraljevine Hrvatske

██  Kraljevina Hrvatska 1526.

Glavni grad Zagreb
(1527–1756)
Varaždin
(1756–1776)
Zagreb
(1776–1868)
Jezik/ci hrvatski, njemački, latinski
Religija Katolička Crkva
Vlada monarhija
kralj
 - 1527.-1564. Ferdinand I. (prvi)
 - 1848.-1916. Franjo Josip I. (zadnji)
ban
 - 1815.-1831. Ivan Karlović (prvi)
 - 1867.-1868. Levin Rauch (zadnji)
Legislatura Hrvatsko-dalmatinski sabor+Slavonski saborHrvatski sabor
Povijest
 - Cetinski sabor 1. siječnja 1527.
 - Mir u Srijemskim Karlovcima 26. siječnja 1699.
 - Hrvatska pragmatička sankcija 11. ožujka 1712.
 - Hrvatsko-mađarski rat 1848.
 - Veliki sabor 1861. 15. travnja 1861.
 - Hrvatsko-ugarska nagodba 24. rujna 1868.
Stanovništvo
 - 1840. 1.605,810 
Valuta Gulden

Kraljevina Hrvatska (također i Banska Hrvatska) došla je pod habsburšku vlast nakon rasula hrvatsko-ugarskog kraljevstva kad je 1. siječnja 1527. hrvatski sabor u Cetinu samostalno izabrao Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Već svedena na "ostatke ostataka", Kraljevina Hrvatska je mukotrpnim borbama s Osmanlijama vraćala svoj teritorij, da bi mirovnim sporazumima 1699. i 1718. izbila na današnje granice. Međutim, protivno starim obećanjima, bečki je dvor oslobođene krajeve Kraljevine Hrvatske uključivao u vojne krajine, a ne pod vlast hrvatskog bana i sabora. Vlast Marije Terezije donosi određena poboljšanja hrvatskog položaja, ali i nove ratove. Već od kraja 18. stoljeća Hrvatska je prisiljena boriti se za svoju samobitnost prema Ugarskoj. Hrvatski narodni preporod i proces stvaranja moderne nacije kulminirali su hrvatsko-mađarskim ratom pod Jelačićevim vodstvom 1848./9., nakon kojeg su uslijedile teške godine Bachova apsolutizma. Obnovom parlamentarizma Kraljevina Hrvatska je polako gradila moderni politički život te je sklapanjem Nagodbe s Ugarskom 1868. ušla u novu državno-pravnu eru.

Povijest[uredi VE | uredi]

Izbor Habsburgovaca[uredi VE | uredi]

Sabor u Cetinu (kasnija slika)

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Cetinski sabor i Građanski rat u Hrvatskoj i Ugarskoj 1527. - 1538.

Nakon katastrofalnih poraza u ratovima s Osmanlijama na Krbavskom 1493. i kasnije na Mohačkom polju 1526. godine, u kojoj pogiba kralj Ludovik II., Ugarsko-hrvatsko Kraljevstvo našlo se u rasulu. Kako je s Ludovikom II. izumrla loza Jagelovića, 31. prosinca iste godine na saboru u Cetinu (u blizini današnjeg Cetingrada) sastalo se hrvatsko plemstvo i 1. siječnja 1527. godine izabralo austrijskog nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Cetingradska povelja, koju su tom prilikom potpisali hrvatski velikaši i predstavnici Ferdinanda Habsburškog (Pavao Oberstein, Nikola Jurišić, Ivan Katzianer i Ivan Püchler) jedan je od najvažnijih dokumenata hrvatske državnosti i pohranjena je u Austrijskom državnom arhivu u Beču. U zamjenu za priznanje nadvojvoda Ferdinand obećao je pomoći Hrvatskoj u obrani pred osmanskim osvajačima i poštovati prava, sloboštine, zakone i običaje njezinih stanovnika. Istodbno se sastalo slavonsko plemstvo i na slavonskom saboru u Dubravi izabralo Ivana Zapolju za kralja te tako uvuklo zemlju u građanski rat. Stvarnu vlast Ferdinand će uspostaviti tek nakon petnaestogodišnje borbe protiv erdeljskog plemića Ivana Zapolje. Zapolja je preminuo 1540. te je time konačno prestao otpor habsburgovcima u Ugarskoj.

Ratovi s Osmanlijama[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Stogodišnji hrvatsko-turski rat, Hrvatske zemlje pod osmanskom vlašću, i Vojna krajina

Nikola Šubić Zrinski u bitci kod Sigeta, Oton Iveković.

Iako je hrvatski sabor izabrao Ferdinanda Habsburškog za kralja kako bi se odlučnije borio protiv Osmanlija, Hrvatska je gubila sve više teritorija. Već 1522. pali su Knin i Vrana, a 1527. pao je Obrovac i dolina Zrmanje te je presječena kopnena veza sjevera i juga Hrvatske. Oslabljena građanskim ratom, Kraljevina Hrvatska trpi nove udarce: 1537. unatoč dugotrajnoj obrani Petra Kružića pao je Klis, zadnji grad pod vlašću hrvatskog bana i sabora u Dalmaciji. Iste godine pala je i Požega. Od 1558. Slavonski i Hrvatsko-dalmatinski sabor zasjedaju zajedno, kao jedinstveni sabor u Zagrebu.

1565. Sulejman Veličanstveni poduzeo je svoj šesti pohod na Ugarsku s više od 150.000 vojnika. Zaustavio ga je Nikola Šubić Zrinski s 2.500 ljudi u bitci kod Sigeta. Mjesec dana su se odupirali i desetkovali Osmanlije dok nisu bili pregaženi, što je omogućilo austrijskim postrojbama dragocjeno vrijeme za organizaciju obrane Beča.[1]

Kraljevim naredbama iz 1553. i 1578., velika područja Kraljevine Hrvatske uz granicu s Osmanskim Carstvom izdvojena su iz vlasti bana i sabora te ustrojena u Vojnu krajinu po izravnom vlašću bečkih vojnih vlasti. Kako je vojna krajina bila opustošena i izuzetno slabo naseljena, habsburzi su naseljavali Vlahe, Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake, Rusine, Ukrajince i druge u te predjele.

Seljačka buna 1573.[uredi VE | uredi]

Kako Hrvatska od Kupe i Une do mora desetljećima nije mogla biti oporezovana zbog ratnih zbivanja i pustošenja,[2] golemi troškove obrane prisiljeni su snositi jedini sigurni predjeli - Zagorje, Prigorje, Podravina, Međimurje. Teški pritisak, samovolja i okrutnost feudalaca rezultirali su 1573. seljačkom bunom pod vodstvom Matije Gupca. Već u veljači pobuna je ugušena u krvi, dok su Gubec i mnogi drugi vođe javno pogubljeni za primjer ostalima.

Ostatci ostataka[uredi VE | uredi]

1591. Sabor donosi Odluku o sveopćem zemaljskom ustanku (insurekciji) na obranu domovine i o dostavi hrane vojsci. Time u ratnim okolnostima, kad ban uputi poziv, u rat moraju poći svi plemići hrvatskog kraljevstva osobno, sve duhovne osobe, građani i kmetovi. Nakon što je i Bihać pao pod opsadom vezira Hasan-paše Predojevića 1592., tek mali dio Hrvatske ostao je slobodan. Preostalih 16,800 km² nazvano je ostaci ostataka nekoć slavnog Hrvatskog Kraljevstva (lat. reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae)[3] Nakon Bitke kod Siska 1593. u kojoj je ban Toma Bakač pobijedio Osmanlije, koji su izgubili 18.000 ljudi, okolnosti se preokreću te hrvatske snage počinju oslobađanje područja. 1595. oslobođena je Petrinja. Kako je izbila buna ugarskih protestanskih velikaša, kralj nije mogao ratovati na dvije bojišnice, pa je s Osmanlijama potpisao mir. Prvaci pokušaja širenja protestantizma u Hrvatkoj bili su obitelj Ungnad i Juraj Zrinski koji su osnovali tiskaru za širenje materijala. No, protestantizam u Hrvatskoj nije naišao na značajniji odaziv, a nakon ugarske bune hrvatski je sabor odbio tolerirati protestante u Hrvatskoj. Ban Bakač je uzviknuo: "Rađe bih raskinuo svaku vezu s Ugarskom nego dozvolio širenje toj kugi." Tako 1606. Žitvanski mir donosi stabilizaciju hrvatske granice. Hrvatskoj su vraćeni Čazma, Petrinja, Rovišće i Moslavina. Između 1618. i 1648. vladalo je zatišje zbog Tridesetogodišnjeg rata.

Karta hrvatskih zemalja iz 17. stoljeća

Nezadovoljni habsburškom nebrigom za hrvatsku ugroženost od Osmanlija, a pogotovo nakon potpisivanja sramnog Vašvarskog mira 1664., koji je nakon hrvatsko-austrijske pobjede bio izrazito povoljan za Turke, Nikola Zrinski i Fran Krsto Frankopan pokrenuli su zavjeru kojoj je cilj bio oduprijeti se centralizmu i germanizaciji. Nakon pogibije bana Nikole, njegovu ulogu je preuzeo mlađi brat Petar. No, nakon smrti mađarskih velikaša koji su sudjelovali u zavjeri, car Leopold II. pogubio je Zrinskog i Frankopana 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Posjedi Zrinskih i Frankopana zaplijenjeni su, a članovi obitelji zatočeni ili poslani u samostan.

Veliki turski rat, započet 1683., rasplamsao je široki narodni ustanak u dijelovima Hrvatske pod Osmanlijama. Ustanak u Lici vodio je svećenik Marko Mesić, a u Slavoniji fra Luka Ibrišimović. Rat je završio ključnom Bitkom kod Sente 1697., koja je dovela do potpisivanja Mira u Srijemskim Karlovcima.

Croatia Rediviva[uredi VE | uredi]

Mirom u Srijemskim Karlovcima Hrvatska je uglavnom izbila na današnje granice prema BiH - na Savu i Unu. Oslobođena je čitava Lika i Krbava, Slavonija, Kordun, Banovina te znatan dio Srijema. Nakon stoljeća gubljenja teritorija (4/5 područja) Hrvatska je odahnula, iako je velika većina oslbođenih područja predana u ruke Vojne krajine, dok je na dijelu uspostavljena Kraljevina Slavonija. Kako kralj Karlo VI. Habsburški nije imao sina, pokušao je svojoj kćeri Mariji Tereziji osigurati prijestolje. Prvi mu je u susret izišao Sabor: 1712. Hrvatski sabor usvojio je Hrvatsku pragmatičku sankciju, kojm je i ženama omogućio nasljeđivanje hrvatske krune.

Napoleonski ratovi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članci o temama: Ilirske pokrajine i Hrvatske zemlje pod francuskom vlašću
Kraljevina Hrvatska proglasila je insurekciju kako bi kralju dala vojnika za rat protiv Napoleona. Osim što je mnogo vojnika bilo dignuto u rat te je patila privreda, trpjela se i velika oskudica i glad. Nakon austrijskih poraza, mirom u Schönbrunu 14. listopada 1809. Austrija je Francuskoj ustupila Istru i Hrvatsku južno od Save. Zagreb, glavni grad Kraljevine, postao je pogranični grad, a most na Savi bio je hrvatska granica. Nakon Napoleonova sloma 1813., Austriji je vraćena Dalmacija, Istra i čitavi prostor bivših Ilirskih pokrajina - Lika, Gorski kotar, Hrvatsko primorje, Kordun i Banovina. Međutim, bečki dvor nije Hrvatskoj vratio otete joj krajeve između Save i mora (tzv. građansku Hrvatsku, za razliku od Vojne krajine). Austrija je na tom području osnovala Kraljevinu Iliriju. Tek nakon velikog truda te prosvjeda i natezanja saborskih izaslanstava, 1822. Kraljevini Hrvatskoj vraćena su sva područja koja je imala do 1809.

Hrvatski narodni preporod[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatski narodni preporod

Revolucija 1848.[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvatska u Revoluciji 1848.

Bachov apsolutizam i put ka Nagodbi[uredi VE | uredi]

Hrvatski sabor 1861., nazvan i "velikim"

Umjesto naklonosti bečkog dvora, banskoj Hrvatskoj je Bachovim apsolutizmom (1850.-1859.) ukinuta autonomija i raspušten Sabor. Hrvatska trobojnica je zabranjena, a uvedena je crveno-bijela zastava tzv. "boja kraljevine" (njem. Landesfarben). 1860. listopadskom diplomom car je vratio ustavnost, a sazvan je i novi saziv sabora. Razvija se živa politička aktivnost, osnivaju se stranke i pišu se programi. Sabor je 1861., raspravljajući o državnopravnim odnosima s Austrijom i Ugarskom, zakonskim člankom 42. Ugarskoj ponudio državnu zajednicu uz uvjet načelne ravnopravnosti, priznanja hrvatskih povijesnih teritorija i hrvatske autonomije. Upravo kad je novi saziv sabora ponudio caru vezivanje Hrvatske uz Austriju, preustroj monarhije prekinuo je rat Austrije s Pruskom i Italijom. Poraz 1866. oslabio je Austriju te je bila prisiljena podijeliti suverenitet u monarhiji nagodbom s Ugarskom 1867., koja je podijelila hrvatski nacionalni prostor i ostavila Hrvatskoj kao jedinu opciju dogovor s Ugarskom. Austro-ugarska nagodba kao dogovor bez Hrvata bolno je odjeknula u Hrvatskoj. Hrvatski je sabor u znak prosvjeda odbio poslati izaslanstvo Kraljevine na krunidbu Franje Josipa I. u Budimpešti 1867. kao ugarskog (time i hrvatskog) kralja s obrazloženjem da Kraljevina Hrvatska nije podanik ugarskog kralja.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Prema podacima iz 1802., na prostoru Kraljevine Hrvatske bilo je 400.000 (98,8%) rimokatolika i 4.800 (1,2%) pravoslavaca.[4] 1840., mađarski statističar Fenyes Elek analizirao je nacionalne skupine u Ugarskoj i Hrvatskoj. Prema podacima koje je skupio i obradio, u Kraljevini Hrvatskoj pod Habsburzima živjelo je 526.550 stanovnika sljedeće nacionalne strukture:[5][6]

Primorska županija

Varaždinska županija

Zagrebačka županija

Križevačka županija

Nacionalnost je prvi put bila uključena u službene austrijske popisne obrasce 1851. Prebrojeno je 868.456 stanovnika u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. [7][8]

Znakovlje[uredi VE | uredi]

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Coat of arms of Croatia.svg

Ovaj članak dio je niza o
povijesti Hrvatske

  1. Dupuy, R. Ernest and Dupuy, Trevor. The Encyclopedia of Military History. New York: Harper & Row, 1970. ISBN 0-06-011139-9
  2. Archive.org Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata: od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća
  3. Katolička enciklopedija, 1913.
  4. Mladen Lorković, Narod i zemlja Hrvata, stranica 86
  5. Elek Fényes, Magyarország statistikája, Trattner-Károlyi, Pest 1842, stranice 50-52
  6. Mladen Lorković, Narod i zemlja Hrvata, stranica 87
  7. Ethnical map of Habsburg Empire (Czoernig 1855)
  8. Official Austrian census of 1851

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]