Povijesni Isus

Izvor: Wikipedija
Povijesni Isus
Povijesni Isus
 Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće. (Rasprava)
Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika.
James Tissot, slika Podsticanje apostola (nastala između 1886. i 1894.), odražava zanimanje za povijesnom realnošću Isusovog života u 19. stoljeću.

Povijesni Isus odnosi se na znanstveni prikaz života Isusa iz Nazareta.[1] Ovaj prikaz se temelji na povijesnim metodama, uključujući kritičku raščlambu tekstova evanđelja kao primarnih izvora za njegov životopis, zajedno s razmatranjem kulturno-povijesnog konteksta u kojem je živio.[2]

Isus iz Nazareta je bio duhovni učitelj iz Galileje koji je učio ljude načelima spasenja, vječnog života i kraljevstva božjeg.[3] Krstio ga je Ivan Krstitelj, kršćanski svetac, propovjednik, pustinjak i mučenik te Isusov prethodnik. Isus je propovijedao povratak Bogu, jednostavan život i odbacivanje materijalnog bogatstva. Pričao je iznenađujuće i originalne parabole, mnoge od njih o dolasku božjeg kraljevstva.[4] Neki znanstvenici opisuju njegovo božje kraljevstvo kao moralno, a neki kao apokaliptično.[5]

Skoro ništa nije poznato o Isusovom životu prije njegovog javnog djelovanja.[6] Isus je slao učenike liječiti i propovijedati vladavinu neba.[7] Kasnije je s učenicima išao za Jeruzalem, tada dio Rimske Judeje, gdje je došlo do nereda u Hramu.[8] Bilo je to za vrijeme pashe, kada su političke i vjerske prilike bile napete u Jeruzalemu.[8] Evanđelja prenose da su ga stražari hrama (vjerojatno saduceji) uhitili i predali rimskom guverneru Ponciju Pilatu na pogubljenje. Pokret koji je Isus započeo nadživio je njegovu smrt. Nastavili su ga njegov brat Jakov Pravedni i apostoli koji su proglasili Isusovo uskrsnuće.[9] Nakon razlaza s rabinskim judaizmom, pokret se razvio u rano kršćanstvo. Vremenom je Isus postao najutjecajnija osoba svjetske povijesti, ili barem povijesti zapadnog svijeta.[10]

"Potraga za povijesnim Isusom" započela je u doba prosvjetiteljstva i počiva na pretpostavci da Novi zavjet ne prenosi nužno stvarne povijesne podatke o Isusovom životu, nego mitologiziranu sliku. Nasuprot povijesnog Isusa, takav biblijski opis se često naziva "Kristom vjere". Pored Novog zavjeta, podaci o Isusovom životu temelje se i na drugim starim zapisima. Tako se slika o povijesnom Isusu nadopunjuje svakim otkrićem novih materijala (poput velikog otkrića knjižnice Nag Hamadi u 20. stoljeću). Svrha istraživanja je prikupljanje građe iz različitih izvora i njihovo kritičko slaganje u jedinstvenu sliku Isusa.[11][12] Uporaba izraza povijesni Isus implicira da će se osoba prikazana na taj način razlikovati od one prikazane u zaključcima ekumenskih sabora (tzv. "dogmatski Krist").[13] Mišljenja se dosta razlikuju o tome koliko čvrstih povijesnih činjenica doista postoji o Isusu, kao i koliko kršćanska vjera dobiva ili gubi pronalaženjem takvih činjenica.[6]

Potraga za povijesnim Isusom[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Potraga za povijesnim Isusom
Ulica u Nazaretu.

Zapadni proučavatelji obično su smatrali navode evanđelja autoritativnim i bogonadahnutim. Tijekom kršćanskog razdoblja srednjeg vijeka, svako drukčije mišljenje predstavljalo je herezu i bilo je kažnjivo. S razdobljem prosvjetiteljstva, krajem 18. stoljeća, znanstvenici su počeli preispitivati navode evanđelja. Između 1744. i 1767., Hermann Samuel Reimarus napisao je traktat kojim odbacuje čuda i optužuje autore Biblije za prijevaru, ali ga nije objavio.[14][15] Njemački kritičar Gotthold Ephraim Lessing je ubrzo po Reimarusovoj smrti objavio njegove zaključke.[13]

Godine 1835. njemački bogoslov David Straus skandalizira kršćansku Europu svojim dijelom "Das Leben Jesu, kritisch bearbeitet" ("Isusov život, kritički ispitan"). Ovaj Strausov životopis Isusa utro je put suvremenom kriticizmu evanđelja.[13] Straus objašnjava čuda kao prirodne događaje koji su pogrešno shvaćeni ili objašnjeni.[16] Francuski filozof Ernest Renan je 1863. objavio rekonstrukciju Isusovog života u kojoj je Isus prvi put prikazan jednostavno kao ljudska osoba.[13] Povijesni Isus imao je utjecaja na liberalni protestantizam u Njemačkoj i na pokret društvenog evanđelja u Americi.[13] Njemački bogoslov William Wrede (1859. – 1906.) je kritički preispitivao povijesnu pouzdanost evanđelista Marka i tražio objašnjenje mesijanske tajne.[13] Francusko-njemački filozof Albert Schweitzer je 1906. godine objavio svoju čuvenu knjigu „Potraga za povijesnim Isusom“, kojom kritizira i povijesno istraživanje Isusa u njegovom vremenu, i tradicionalne kršćanske poglede. Godine 1945. je otkrivena koptska knjižnica Nag Hamadi, čija su djela 1970-ih postala dostupna javnosti, što je donijelo mnogo novog materijala znanstvenicima. Tijekom 1980-ih je osnovan američki Jesus Seminar, koji okuplja kritičke proučavatelje Biblije.[17]

Danas je povijesno izučavanje Isusovog života veoma razvijeno, zahvaljujući boljem poznavanju prvostoljetnog judaizma, razvoju biblijske kritike, preporodu rimokatoličkih kritičkih istraživanja, prihvaćanju povijesnih metoda među kršćanskim sljedbama, književnoj raščlambi Isusovih izrijeka i sociološkim uvidima.[13] Isusa kao povijesnu osobu treba razumjeti u kontekstu života u Rimskoj Judeji prvog stoljeća, a ne u kontekstu kršćanske doktrine kasnijih stoljeća.[18] Povijesno istraživanje prikazuje Isusa u vezi s njegovom suvremenošću, dok bogoslovno tumačenje povezuje Isusa s onima okupljenim u njegovo ime, tako da povijesna znanost opisuje prošlost dok bogoslovlje opisuje tradiciju.[19]

Izvori[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Evanđelje, Apokrifi, Josip Flavije i Isus u Talmudu

Niti postoje niti su ikad postojali nepristrasni izvještaji o Isusu.[6] Povjesničari i proučavatelji Biblije raščlanjuju kanonska evanđelja, gnostička evanđelja, Talmud, Evanđelje po Hebrejima, svitke s Mrtvog mora, Josipa Flavija i druge rane izvore u pokušaju pronalaženja povijesnog Isusa.[20][21][22]

Stara židovska književnost gotovo da ne zna za Isusa. U Talmudu se on samo uzgred spominje, i to u negativnom kontekstu. Židovski povjesničar iz 1. stoljeća, Josip Flavije, spominje Isusa samo na dva mjesta (sumnjiva autentičnost), a čak se smatra da je prvo spominjanje naknadni kršćanski dodatak.[6] Rimski povjesničari spominju Isusa samo u okviru letimičnih spominjanja kršćana. Sve u svemu, evanđelja su praktično jedni pravi izvor podataka o Isusu.[6]

Znanstvene metode[uredi | uredi kôd]

Brojne metode su razvijene radi kritičke raščlambe postojećih izvora:

Fragment Evanđelja po Ivanu iz 2. stoljeća.
  • Starost. Povjesničari daju prednost starijim izvorima o Isusu, i uglavnom se ne obaziru na izvore nastale više od stoljeća nakon Isusove smrti.[23] Na primjer, Markovo evanđelje je najstarije kanonsko evanđelje i primarni izvor podataka o Isusu.
  • Višestruka potvrda. Kada više neovisnih izvora prenese slične navode, onda je gotovo sigurno tradicija starija od izvora. Na primjer, činjenica da je Isus imao skupinu bližih učenika je potvrđena i kod Marka i kod Ivana. Međutim, višestruka potvrda nije isto što i neovisna potvrda; na primjer Matej i Luka koriste Markovo evanđelje kao izvor, pa je priča koju prenose ta tri evanđelja potvrđena samo u jednom neovisnom izvoru.[23]
  • Povijesni kontekst. Izvor je pouzdaniji ako navodi imaju smisla u okviru kulture u kojoj se radnja odvija.[24] Npr., neki navodi iz gnostičkih evanđelja imaju smisla u kontekstu kasnijih gnostičkih vjerovanja, ali ne u kontekstu judaizma ili ranog kršćanstva iz 1. stoljeća.
  • Jezična raščlamba. Određeni zaključci se mogu izvući iz jezične raščlambe evanđelja. Na primjer, ako razgovor ima smisla samo na jeziku pisanog izvora vrlo je vjerojatno kako autor izvještava o nečemu različitom od izvorne povijesne činjenice. Tako razgovor između Isusa i Nikodema (iz 3. glave Ivanovog evanđelja) ima smisla jedino na grčkom (jeziku pisanog izvora), ali ne i na aramejskom, jeziku na kojem su vjerojatno razgovarali.[24]
  • Kriterij neugodnosti ili kriterij različitosti. Tvrdnje različite od autorove namjere su vjerojatno pouzdanije. Na primjer, ako je raspeće bilo poniženje za rane kršćane, vjerojatno ne bi tvrdjeli kako je Isus raspet osim ako doista nije.[25]
  • Autorova namjera. Ovaj kriterij obrnut je kriteriju razlike. Kada izloženi materijal služi pretpostavljenim namjerama autora ili urednika, tada je sumnjiv.[26] Na primjer, razni dijelovi evanđelja, poput pokolja nevine dječice, oslikavaju Isusov život kao ispunjenje proročanstva, i stoga prije prikazuju namjeru autora nego povijesni događaj.

Većina suvremenih istraživanja uzima kriterij vjerodostojnosti za temelj povijesnog istraživanja, prije nego kriterij različitosti.[27]

Povijesna pozadina[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Povijesna pozadina Novog zavjeta

Djelomično helenizirani židovski teritorij bio je pod vlašću Rimskog Carstva, ali je među Židovima postojala jaka nada u povratak neovisnosti. Iako je razdoblje Isusovog života bilo uglavnom mirno (posebno između 7. i 26. godine[28]), postojala je stalna mogućnost izbijanja pobuna, nereda i nasilnog otpora (zeloti). Herod Veliki, Edomac kojeg je rimski senat postavio za kralja Edoma, Galileje, Judeje i Samarije, vladao je od 37. do 4. prije Krista.[29] Nakon njegove smrti, Rimljani su podijelili kraljevstvo između njegovih sinova, te je Herod Antipa vladao Galilejom, ali ne i Judejom, koja je postala zasebna provincija.[29] Isusova postojbina je Galileja, sjeverno od Judeje na drugoj strani Samarije (koja je bila neprijateljska prema Judejcima). Judejci nisu osobito cijenili Galilejce jer su oni često bili mješovitog podrijetla i otvoreni stranim utjecajima.[30][31] Galilejski dijalekt se jasno razlikovao od judejskog dijalekta.[32]

U judaističkoj religiji Isusovog vremena postojalo je nekoliko pravaca. Farizeji su bili značajna stranka, i vjerovali su u uskrsnuće mrtvih, božansku pravdu u sljedećem životu, anđele, ljudsku slobodu i božje proviđenje.[33] Saduceji su bili konzervativniji, držali su vlast u Hramu i nisu vjerovali u uskrsnuće i vječnost duše. Eseni su bili asketska zajednica koja je očekivala skoru apokalipsu. Znanstvenici se i dalje spore oko toga kakav je bio njegov odnos prema raznim oblicima judaizma. Prema mišljenju nekih znanstvenika, među kojima su Geza Vermes i E.P. Sanders, Isus nije pripadao ni jednom tradicionalnom pravcu ili pokretu.

Isusov život[uredi | uredi kôd]

Djetinjstvo i obitelj[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Isusovo rođenje i Isusova obitelj

Isus je rođen posljednjih godina Herodove vladavine koja je trajala do 4. godine pr. Kr.[34][35] (vjerojatno između 6. i 4. pr. Kr.[6]), u galilejskom selu Nazaret.[36][37][38][39] Evanđelja po Mateju i Luki daju bajkovite priče o rođenju u štali u Betlehemu i poklonstvo mudraca, što britanski znanstvenik Geza Vermes ocjenjuje kao "pobožne izmišljotine".[40] E. P. Sanders ih opisuje kao "najočitiji primjer umetanja u evanđeljima.”[41] Raymond Edward Brown kaže: “Malo je vjerojatno da su oba prikaza potpuno povijesna.”,[42] i sugerira kako je Matejev prikaz zasnovan na starijoj židovskoj tradiciji rođenja Mojsija.[43] Priču o Isusovom detinjstvu kritički izučavatelji smatraju problematičnom, zbog prisustva mitologije preuzete iz prethodnih vjerovanja, ali vjeruju da se neki podaci ipak mogu izvući, poput mesta rođenja i imena roditelja.[44][45]

Isusovo navodno kraljevsko podrijetlo (od kralja Davida) je suglasno s namjerama autora evanđelja prikazati ga kao mesiju i židovskog kralja. Neki smatraju kako je Isusov otac bio Josip, a neki da je on oženio Mariju koja je već bila trudna.[46] Ime Isusove majke je Marija (hebrejski: Maryām),[34] što je uobičajeno žensko ime tog vremena. Osim navoda iz evanđelja i nekoliko ranih kršćanskih izvora,[47] ne postoje neovisni ili provjerljivi podaci o životu Isusovih roditelja.

Isus je imao braću i sestre, što prenose Marko (6:3) i Matej (13:55-56).[34] Evanđelja prenose imena četvorice Isusove braće: Jakov, Josija, Juda i Šimun. Jedino se pouzdano zna samobitnost Jakova Pravednog, „brata Gospodnjeg“, koji je nakon Isusove smrti postao poglavar crkve u Jeruzalemu.[34] Drugi Isusov brat, Juda, obično se poistovjećuje s Judom Tadejom, a ponekad i s Judom Tomom (aramejski: toma - blizanac).[48] Robert Funk podsjeća kako je kršćanska dogma o Marijinom trajnom djevičanstvu dugo zasjenjivala podatak kako Isus ima braću i sestre.[49]

Posao „drvodjelje“[uredi | uredi kôd]

John Everett Millais, Krist u roditeljskom domu (1850.), slika koja je izazvala buru skandala kada se pojavila, zbog svoje realističnosti.

Sinoptička evanđelja se slažu da je Isus odrastao u Nazaretu. Vjerojatno je u roditeljskom domu obučen za obiteljski obrt, kao i mnogi drugi onodobni ljudi. Marko prenosi kako je Isus bio tekton (gr. τεκτων), dok Matej prenosi kako je sin tektona. Riječ „tekton“ se obično prevodi kao „drvodjelja“, ali ima mnogo šire značenje (iz istog korijena su „tehnika“ i „tehnologija") koje obuhvaća razne proizvođačke i građevinske vještine.[50] Već u ranom kršćanstvu se Isus uglavnom povezuje s obradom drveta.[51]

John Dominic Crossan smatra da je Isus u povijesnom kontekstu prije bio tekton kao putujući radnik nego kao ustanovljeni obrtnik, ističući njegovu marginalnost u društvu.[52] S. J. Case i drugi znanstvenici primjećuju kako je Nazaret bio samo 6 kilometara od grada Cipori (antički Seforis), koji su Rimljani uništili 4 godine pr. Kr. i koji je u Isusovo doba intenzivno obnavljan. Oni nagađaju da su Josip i Isus mogli svakodnevno putovati na rad na izgradnji.[53] Drugi znanstvenici vide Josipa i Isusa kao seoske obrtnike koji obavljaju širok spektar poslova s drvetom, kamenom i kovinama.[54]

Jezik i pismenost[uredi | uredi kôd]

Isusov jezik je gotovo sigurno bio aramejski. Evanđelja bilježe kako je koristio metafore nepoznate hebrejskom i grčkom, ali uobičajene u aramejskom. Neki znanstvenici dokazuju da je Isus također morao poznavati bar nešto koine grčkog jezika, koji je bio lingua franca pod rimskom opsadom.[55]

U Isusovo doba vrlo malo ljudi je znalo čitati, a još manje pisati (uglavnom pisari i svećenici).[56] O Isusovoj pismenosti se prilično raspravljalo među znanstvenicima. Na mnogo mjesta u evanđelju se vidi kako je Isus u najmanju ruku znao čitati.[57] Neki smatraju da navodi u evanđelju mogu biti fikcija i da galilejski seljak poput Isusa vjerojatno nije bio pismen.[30][58][59] Drugi nasuprot tome ističu važnost čitanja Tore u židovskoj kulturi, pa je galilejski seljak toga doba mogao znati čitati.[60] Neki, kao John Paul Meier, smatraju da je Isusova pismenost bila tolika da je mogao čitati i komentirati sofisticirana bogoslovna djela.[61]

Krštenje kod Ivana[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Krštenje Isusovo i Ivan Krstitelj
Rijeka Jordan.

Isus je oko tridesete godine otišao krstiti se kod Ivana Krstitelja (odnosno Johanana kupača,[62]) asketskog propovijednika koji je vršio obredna kupanja na rijeci Jordanu. Johanan je pozivao Židove na pojakanje očekujući skoro božansko oslobođenje domovine od Rimljana. Obrednim kupanjem su se čistili za dolazak božjeg kraljevstva, prisjećajući se izbavljenja iz egipatskog ropstva i prelaska rijeke Jordana nakon egzodusa. Ješua je očito bio sljedbenik Johanana,[63] prihvaćajući njegovu poruku samim time što je tražio da ga ovaj krsti.[6] Povjesničari ocjenjuju da je Isusovo krštenje kod Ivana povijesna činjenica, koju rani kršćani ne bi bez osnove unijeli u svoja evanđelja.[64]

Ivan je bio važna vjerska osoba, čiji je pokret vjerojatno bio masovniji od Isusovog.[65] Njegova istaknuta uloga u kršćanskim evanđeljima i u povjesničara Josipa Flavija nagovještava da je on za života vjerojatno bio utjecajniji od Isusa. Povjesničari smatraju da je kralj Herod Antipa ubio Ivana jer je u njemu vidio jasnu političku prijetnju.[65][66] Ivanovo pogubljenje, kao i kasnije Isusovo, je zabilježeno i kod Josipa Flavija.[67] Fredriksen ocenjuje da je Isus tek nakon smrti postao utjecajniji od Ivana te da evanđelja u Isusov život projiciraju njegovu kasniju važnost.[68]

Nakon što je Ivanu odrubljena glava, Isus nije odbacio njegova učenja,[6] nego je nastavio javno veličati njegov lik i djelo (vidi npr. Matej 11:7-15).[63] Pokret Ivanovih sljedbenika je i nakon njegove smrti nastavio postojati usporedo s Isusovim.[65] Ivanovi sljedbenici vjerovali su da je Ivan ustao od mrtvih,[69] što je vjerojatno imalo utjecaja na očekivanja Isusovih sljedbenika nakon njegovog pogubljenja.[65] Neki Isusovi sljedbenici su bivši sljedbenici Ivana Krstitelja.[65] Post i krštenje, suštinski elementi Ivanovog pokreta, vjerojatno su ušli u rano kršćanstvo zajedno s Ivanovim sljedbenicima.[65]

Propovijedanje[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Isusovo učenje
Iskopine sinagoge u Kafarnaumu.

U kontekstu vrijućih političkih i vjerskih nemira, Isa je započeo svoju misiju s težištem na milosrdnoj božjoj ljubavi.[10] Ubrzo nakon krštenja počeo je vršiti iscjeljenja i propovijedati seljacima i ribarima u okolini Galilejskog jezera. Isus je propovijedao uglavnom u Galileji (današnji Izrael i Palestini), u prvoj polovini 1. stoljeća.[70] Iako je bilo i raznih nežidovskih (feničanskih, helenističkih i rimskih) gradova u blizini (kao Gadara, Sidon, Tir, Seforis i Tiberijada), Isus se uglavnom obraćao Židovima;[71][72] njegova obraćanja nežidovima (gentiles) nisu zabilježena.[73] Središte njegovog djelovanja je bio Kafarnaum, gradić s oko 1 500-2 000 stanovnika. Neke od njegovih propovijedi u sinagogi u Kafarnaumu sačuvane su u evanđeljima. Iako se u evanđeljima izvještava kako je propovijedao i u sinagogama, najčešće je to činio u neformalnim okolnostima, gdje god i kad god su se ljudi skupljali i postavljali mu pitanja.[6]

Napustivši dom, Isus je putovao zemljom propovijedajući kao beskućnik i lutalica.[6][10] Ne zna se točno koliko je trajalo njegovo propovijedanje; sinoptička evanđelja nagovještavaju da je trajalo oko jednu godinu,[74] dok Ivanovo evanđelje spominje tri pashe. Uglavnom se smatra da je Isusovo propovijedanje trajalo oko dvije-tri godine.[75][76][77] Njegova putovanja ga nisu odvela dalje od rodne Palestine, osim kada je jedanput boravio u Feniciji.[6] Isus je okupio sljedbenike i stekao znatnu slavu širom Palestine.

Iscjeljivanje bolesnika i istjerivanje zloduha bili su dijelovi Isusova djelovanja, što je bilo uobičajeno za onodobne svete ljude i učitelje.[6] Kršćanski sveti spisi Isusu pripisuju izvođenje raznih čuda, uključujući dizanje iz mrtvih, hod po vodi, pretvaranje vode u vino itd. Znanstvenici tretiraju navode o čudima na različite načine: ili ih racionaliziraju (kao Heinrich Paulus) ili ih smatraju mitovima i alegorijama (kao David Straus) ili ih priznaju nekom vrstom natprirodnih zbivanja. Đorđević ne uzima za ozbiljno priče o raznim čudima, poput hoda po vodi i levitiranja, ali kaže da je "ovaj mladić iz Nazareta" ipak učinio najveće čudo probudivši drugima nadu.[78]

Isusova zajednica[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Isusovi učenici, Apostoli i Crkva
James Tissot, Besjeda o blaženstvima.

Isus je privlačio sljedbenike, muškarce i žene podjednako.[10] Isusovu družinu su uglavnom činili galilejski seljaci i ribari.[79] Neki od onih s Isusom su bili ljudi s ruba onodobnog društva.[6] U zajednici je bilo i ubirača poreza, koji su u narodu smatrani tlačiteljima.[80] Tradicionalno se smatra kako je Isusov unutrašnji krug činilo dvanaest učenika (kao dvanaest plemena Izraela), iako neki znanstvenici ovo odbacuju kao fikciju.[34]

Isus je često držao javna predavanja, koja su privlačila gomilu ljudi (gr. ochloi). Neki od njih su vremenom postajali Isusovi sljedbenici ili učenici (gr. mathetes). Između ovih sljedbenika Isus je, prema predanju, odabrao dvanaest najposvećenijih učenika, apostola (gr. apostolos), s kojima je provodio najviše vremena i kojima je u pojedinosti izlagao svoje učenje (Šimun Petar, Andrej, Jakov Zebedejev, Ivan, Filip, Bartolomej, Matej, Jakov Alfejev, Šimun Kanaanac, Juda Tadej, Juda Toma i Juda Iškariotski), od kojih su mu možda dvojica (Toma i Jakov) bili braća ili rođaci. Evanđelja spominju i žene koje su išle s Isusovom družinom. Evanđelje po Luki prenosi kako je Isus putovao po gradovima i selima prenoseći “dobre vijesti”, zajedno s dvanaestoricom i ženama koje su im služile svojim imanjem (spominju se Marija Magdalena, Saloma Ivana, Susana “i mnoge druge”[81]). Mnogi vjeruju da je bio u ljubavnom odnosu s Marijom Magdalenom,[78][82] iako ima i onih koji odbacuju takve tvrdnje.[83]

Isus je često podučavao za stolom, što je bilo uobičajeno za simpozije.[34] On je objedovao s društvenim marginalcima i društvenim prognanicima poput poreznika i prostitutki (carinici i »grješnice«), što je bilo protivno običajima židovskog društva.[7] Vjerojatno je pio vino i nije postio,[84] zbog čega je bio izložen kritikama židovskog svećenstva. Njegovo ponašanje izazivalo je dosta skandala pa je bio ozloglašen kao izjelica i pijanica.[34] Ovaj običaj je vremenom prerastao u euharistiju (pričest), kršćanski obred dijeljenja kruha i vina.[34] Važnost zajedničke trpeze se ogleda u velikom broju gozbenih scena u ranoj kršćanskoj umjetnosti.[7]

Znanstvenici se spore oko toga je li Isus »osnovao« Crkvu onda kada je pozvao ljude biti njegovim sljedbenicima. Iako je Isus uopćeno govorio o odnosima u zajednici (tko se uzvisuje ponizit će se), on nije ostavio upute o osnivanju Crkve, niti je ikad govorio o nekoj posebnoj organizaciji posta, kanona, svetih dana, svećenstva, i tome slično.[85] Izgleda da Isus nije namjeravao osnovati vlastitu sektu (na što ukazuje njegovo odbijanje da krsti), a još manje osnovati novu religiju.[6] Ipak, za kršćane je odnos između Isusa i učenika predstavljao začetak stvaranja Crkve.[6]

Neredi u Hramu[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Progon trgovaca iz hrama
Maketa Herodovog hrama u Jeruzalemu.

Isus i njegovi sljedbenici napustili su Galileju i krenuli na pashu u nekadašnju prijestolnicu Davidovog carstva, grad Jeruzalem u Judeji. Oni su možda putovali kroz Samariju, kao što prenosi Ivan, a možda i zaobilazeći Samariju, kao što prenosi Luka, jer su Židovi i Samarićani bili u neprijateljstvu. Najvjerojatnije s proljeća 30. godine, Isus stiže u Jeruzalem uoči praznika Pashe, kojim se obilježava ranije oslobođenje Židova iz egipatskog ropstva[10] i kada su političke i vjerske prilike bile napete.[8] Jeruzalem je u vrijeme praznika pashe bio prepun hodočasnika, kojih je prema nekim procjenama bilo između 300 000 i 400 000.[86] Isus je simbolično na magarcu ušao u grad, moguće kao kontrast trijumfalnom ulasku rimskog cara, ili kao ispunjenje Zaharijinog proročanstva. Pošto se kršćanski spisi eksplicitno pozivaju na Zahariju, neki misle kako su te pojedinosti umetnute.[34] Kada je ušao u grad, tvrdio je da autoritet koji pronosi dolazi od Boga, te su ga neki prepoznali kao mesiju, dugo iščekivanog osloboditelja.[10]

Isus je propovijedao u Jeruzalemu što je dovelo do nemira u hramu.[34] Doveo je u pitanje vjerski autoritet Hrama, poremetivši tokove profitabilne trgovine koja se tamo odvijala tijekom hodočašća.[75] On je govorio kako će hram biti uništen i kako od njega ne će ostati ni “kamen na kamenu”.[56] Događaji u hramu privukli su pažnju vlasti, jer su procijenili da Isus apokaliptičnim govorima može lako zagrijati masu okupljenu za praznike.[56] Isus je uhićen ubrzo nakon toga. Uoči uhićenja ga je izdao jedan od njegovih učenika, Juda Iškariotski, što je potvrđeno u mnogim izvorima i smatra se vjerodostojnim događajem.[56] Nije sasvim jasno kakve je informacije Juda mogo pružiti vlastima.[56] Bart Ehrman smatra da je Juda vlastima prenio ono što im je Isus govorio nasamo, da će postati kralj dolazećeg kraljevstva.[87] Drugi smatraju da im je otkrio kako da bez privlačenja pozornosti uhvate Isusa.[10]

Pogubljenje[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Razapinjanje i smrt Isusa

Isus je pogubljen po naređenju Poncija Pilata, prefekta rimske provincije Judeje (od 26. do 36. godine). Umro je razapet na križu, što je bio jeziv i ponižavajući način kojim su Rimljani kažnjavali pobunjenike.[10] Kršćanska tradicija prikazuje kako je Isus pogubljen na zahtjev židovskih starješina, koji su njegovo učenje smatrali bogohulnim. Povijesno, izgleda kako je Isus pogubljen kao možebitni uzrok nereda.[5][25][34] Održavanje reda bio je jedan od primarnih zadataka židovskog Prvosvećenika, postavljenog od rimskih vlasti, i kojima je za svaki veći izgred osobno odgovarao. Znanstvenici smatraju kako je Prvosvećenik, uz pomoć saducejskih čuvara hrama, uhitio Isusa zbog izazivanja pobune i nereda, i predao ga rimskim vlastima.[25][88][89] Prema predaji, stariji pripadnici svećenstva ispitivali su Isusa, ali je on njihov autoritet osporio, nakon čega je predan rimskoj vlasti, namjesniku Ponciju Pilatu, koji ga je smatrao figurom koja donosi nevolje.[10]

Antonio Ciseri, Isus pred Pilatom (Ecce homo).

Sva četiri kanonska evanđelja prenose kako je Isus pogubljen na zahtjev sanhedrina, a po naređenju Poncija Pilata. Marko i Matej spominju dva odvojena suđenja, Luka jedno, a Ivan nijedno. Prema Talmudu, Ješu je imao pet učenika - Matai, Nekai, Netzer, Buni i Todah - koji su zajedno s njim osuđeni na smrt od sanhedrina.[90]

Neki znanstvenici smatraju kako je suđenje Isusu izmišljeno,[34] ili da su bar dijalozi izmišljeni jer nitko od Isusovih sljedbenika nije prisustvovao suđenju da bi ga mogao prenijeti.[56] Fredriksen i Catchpole dokazuju kako se mnogi navodi iz evanđelja nisu mogli dogoditi: prema židovskom pravu, sud nije mogao zasjedati noću niti na glavne praznike; Isusova tvrdnja da je mesija nije činila bogohuljenje; optužbe protiv Isusa koje evanđelja navode nisu povlačile smrtnu kaznu prema židovskom pravu; čak i da je Isus osuđen na smrt od sanhedrina, kazna bi bila smrt kamenovanjem (kao u slučaju Stjepana Prvomučenika i Jakova Pravednog), a ne razapinjanje.[19] Pošto su evanđeoski opisi Isusovog privođenja, suđenja i pogubljenja prožeti kršćanskim bogoslovljem, može se reći da je povjesničaru praktično nemoguće uvidjeti što se doista dogodilo.[6] Pored toga, i iz samih evandelja se vidi kako nijedan od učenika nije pratio događaje, jer su se svi razbježali kada je Isus uhićen.[6]

Znanstvenici zaključuju da je Pilat pogubio Isusa kao javnu smetnju, vjerojatno u suradnji s područnim židovskim vlastima.[34] John Dominic Crossan ističe kako je učestala uporaba riječi “kraljevstvo”, odnosno “carstvo”, sama po sebi na Isusa skrenula pozornost rimskih vlasti, i kako je svaki govor o obnovi židovske monarhije smatran pobunjeničkim. Rimljani su, izgleda, smatrali Isusa prevratnikom, jer su na njegov križ postavili natpis s optužbom »Kralj judejski«.[6]

Kršćanska tradicija prenosi da je Isus nekoliko dana nakon pogubljenja ustao od mrvih. Neki od Isusovih sljedbenika bili su uvjereni da ga je Bog uskrsnuo iz mrtvih i da im se ukazao kao "živi Gospodar".[10] Povjesničari pokušavaju utvrditi što se najvjerojatnije dogodilo i svako iole vjerojatno objašnjenje ima prednost nad objašnjenjem da je Isus ustao od mrtvih, što sa znanstvenog gledišta predstavlja nemogućnost.[56] Jedno od objašnjenja pruža hipoteza vizije, prema kojoj su neki sljedbenici doživjeli viziju Isusa nakon njegove smrti, pa se priča raširila po kršćanskoj zajednici.[91] Drugo objašnjenje je hipoteza ukradenog tijela, prema kojoj su Isusovo tijelo odnijeli njegovi učenici ili nepoznate osobe.[92][93] Postoji i objašnjenje da su navodi o uskrsnuću samo legende ubačene desetljećima nakon Isusove smrti. Najstarije evanđelje, po Marku, spominje samo prazan grob, dok Matej, Luka i Ivan spominju i prikaze uskrsnuća, koji se u nekim navodima ne poklapaju.

Isusovo učenje[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Isusovo učenje

Isusovo učenje se nije odlikovalo opširnim besjedama, već kratkim i jezgrovitim izrijekama i alegorijama.[6] Izlaganja koja se spominju u evanđeljima, kao što je Besjeda na gori, kompilacije su izrijeka izgovorenih u različitim prilikama.[6] Njegovo učenje nema neku bogoslovnu ili etičku sustavnost i čini se da je prije bilo ad hoc.[6] Glavna tema bila je dolazak božjeg kraljevstva.[6]

Isus se izravno pozivao na Božju volju i na svete knjige, bez obaziranja na usmene predaje koje su razradili farizeji.[6] Boga je nazivao aba, što na aramejskom znači „otac“.[10] Onima koji su ga slušali govorio je kako će im grijesi biti oprošteni ako se u pokajanju okrenu Bogu, te da nema potrebe za obrednim pročišćenjem, niti za prinošenjem žrtava u Hramu.[10] U više navrata je afirmirao Toru i nikad ju nije smatrao balastom koji treba odbaciti.[6] Bio je podjednako pamćen po svojim razvidnim i mudrim izrijekama, ali i po obećanju, čak upozorenju, kako božje kraljevstvo "počinje ovdje i sada".[10] On nije poticao na ustanak protiv Rimskog Carstva, nego je zagovarao potpunu revoluciju na planu svakodnevnog života.[10] Pravi odgovor na dobre vijesti koje je pronosio bio bi život prepun ljubavi i velikodušnosti, život u vjerujućoj pokornosti Bogu, čija milostiva ljubav ruši sve prepreke.[10]

Znanstvenici se spore je li Isusovo učenje bilo isključivo etičko ili i apokaliptično. Mnogi smatraju da iako Isus nije bio apokaliptičar (koji prorokuje kada će doći kraj svijeta ili podrobno opisuje kako će taj kraj izgledati), njegova je poruka pod jakim utjecajem apokaliptičnih motiva kao što su sudnji dan, svijest o predstojećem kraju, i potreba za jasnim odzivom na nagovještaje nastupanja božjeg kraljevstva.[6]

Parabole i aforizmi[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Isusove parabole i Isusove izreke
Ribari na Galijeskom jezeru.

Isus je izlagao svoje učenje u parabolama (slikovitim pričama) i aforizmima (sažetim izrijekama), koji su često zvučali paradoksalno. Neke od vjerojatno autentičnih parabola su priča o dobrom Samarićaninu i priča o radnicima u vinogradu, dok među vjerodostojne aforizme spadaju “okreni drugi obraz”, “ljubite svoje neprijatelj” i slično. Isusove prispodobe i aforizmi su desetljećima kružili od usta do usta prije nego što su zapisani i uključeni u evanđelja, te predstavljaju najraniju kršćansku tradiciju o Isusu.[34] Na njegove alegorične priče se gleda kao na najautentičniji dio predanja.[6]

Iako je u razgovorima sa svećenicima i svojim učenicima rabio i apstrakne bogoslovne izraze, Isus je seoskom stanovništvu Palestine govorio u slikama iz njihove svakodnevnice, koristeći usporedbe kao metodu podučavanja.[94] Isus svojim slušateljima ukazuje na zajedničke veze između svakodnevnice i duhovne stvarnosti božjeg kraljevstva. Također, mnoge priče su kritika svećenika i bogataša, u prilog odbačenih i prezrenih ljudi iz nižih slojeva, kao na primjer: priča o farizeju i cariniku, priča o bogatašu i ubogom Lazaru itd.

Božje kraljevstvo[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Kraljevstvo nebesko

Isus je ponajviše propovijedao o božjem kraljevstvu, odnosno vladavini neba.[95] Prema Isusu, vladavina neba je u čovjeku[96] dostiže se putem razumijevanja,[97] duhovnog preporoda[98] postajanjem nalik djetetu[99] i vršenjem Božje volje.[100]

Znanstvenici su podijeljeni po pitanju je li Isus pod "dolaskom kraljevstva" mislio na predstojeći apokaliptični događaj ili na preobražaj svakodnevnog života. Prema prvima, Isus je vjerovao da kraj povijesti nastupa za njegova života ili života njegovih suvremenika,[101] što potkrjepljuju brojnim navodima (Marko 8:38-9:1, Luka 21:35-36, Marko 13:24-27, 30). Ovako shvaćena eshtatološka predviđanja nisu se ispunila, što je predstavljalo “ozbiljno poniženje za ranu crkvu”,[102] jer je ispalo da je Isus pogriješio.[103] Drugi odbacuju tumačenje da je Isusova poruka eshatološka, ističući da nebesko kraljevstvo nije buduće stanje nego sadašnje mistično prisustvo,[104] što potkrjepljuju raznim navodima (Luka 17:20-21, Luka 11:20, Toma 113).

Znanstvenici okupljeni oko Jesus Seminara zaključuju da eshatološke izjave pripisane Isusu potječu od ranih kršćana, kod kojih su apokaliptične ideje bile uobičajene, a da izjave o prisutnom božjem kraljevstvu stoje nasuprot uobičajenih shvaćanja i vjerojatno potječu od Isusa osobno.[104]

Isusova samoodređenja[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članci o temama: Mesija, Sin čovječji i Sin Božji

Smatra se da je Isus za sebe koristio tri važna pojma: mesija, sin čovječji i sin božji, koji otkrivaju njegovo poimanje vlastite uloge.[5][105] Proučavatelji Novog zavjeta se naširoko slažu da Isus za sebe nije tvrdio da je Bog.[106] Prvobitni kršćani također nisu zvali Isusa “Bogom”.[107]

Mesija[uredi | uredi kôd]

Pojam "mesije" je u Isusovo doba rabljen na razne načine te ne možemo biti sigurni što je značio Isusu, čak i ako ga je prihvaćao.[105] Prema hebrejskoj bibliji, tri skupine ljudi se spominju kao “pomazanici” odnosno mesije: proroci, svećenici i kraljevi.[105] Židovi Isusovog vremena očekivali su dolazak božanskog osloboditelja koji će obnoviti Izrael, podijeljen pod rimskom vlašću. Kršćanski spisi tvrde da je Isus taj očekivani “mesija” (pomazanik, odnosno Krist). Neki znanstvenici zastupaju hipotezu “mesijanske tajne”, prema kojoj je crkva kasnije umetnula dijaloge u kojima Isus nalaže učenicima ne otkrivati njegovu samobitnost mesije, jer Isus ustvari nije ni tvrdio da je mesija.[108]

Sin čovječji[uredi | uredi kôd]

Izraz “sin čovječji” doslovno znači “sin čovječanstva” ili “ljudsko biće” i ne mora sadržavati nikakve božanske pretenzije. U hebrejskim zapisima to je onaj koji mora umrijeti (Psalmi i Knjiga o Jobu), ali koga će Bog osvetiti.[10] Izraz je u eshatološkom smislu rabljen u Knjizi Danijelovoj, gdje se tvrdi kako će “sin čovječji” doći na zemlju suditi ljudima prema njihovim djelima. Isus ovim izrazom nekada označava sebe, nekad ljude općenito, a nekada božansku figuru koja će doći suditi, a čija samobitnost nije sasvim razvidna.[105]

Sin Božji[uredi | uredi kôd]

Izraz “sin Božji” u evanđeljima odgovara predstavi tipičnog hasida iz Galileje, pobožnog svetog čovjeka koji uz Božju pomoć vrši čuda i egzorcizam.[109][110] Neki znanstvenici, poput Sandersa, dokazuju kako se izrazom "božji sin" (ili "božje dijete") u Isusovo doba nije mislilo doslovno na porod, nego prije na posebnu bliskost s Bogom.[105] Bez obzira, kasnije kršćanske dogme taj izraz uzimaju doslovno.

Teorije o povijesnom Isusu[uredi | uredi kôd]

James Tissot, Raspeće iz prvog lica.

Znanstvenici vide povijesnog Isusa kao začetnika pokreta obnove unutar judaizma, koji je vremenom prerastao u Crkvu. Spor postoji oko toga je li Isusovo božje kraljevstvo predstojeći apokaliptični događaj ili nešto unutarnje, dostižno vjernicima.

Neki znanstvenici vide Isusa kao apokaliptičnog proroka koji se zalaže za obnovu Izraela.[5] Isus osobno bi vladao budućim božjim kraljevstvom dvanaest plemena Izraela, zajedno s dvanaestoricom apostola.[105] Drugi smatraju kako Isus nije proricao buduću apokalipsu, nego je njegovo “kraljevstvo” bilo prisutno ovdje i sada i dostupno svim Židovima.[5] Isusova eshatologija je bila osobne i socijalne prirode, kao Gandhijeva, prije nego apokaliptična.[7] Ovi znanstvenici apokaliptične izjave koje se pripisuju Isusu smatraju kasnijim dodacima, nastale možda pod utjecajem sljedbenika Ivana Krstitelja koji su se priključili kršćanskom pokretu.[111] Postoje i znanstvenici koji prihvaćaju sliku Isusa iz Biblije takvu kakva jest, tvrdeći da se natprirodni događaji i čuda, poput uskrsnuća, ne mogu provjeravati povijesnim metodama.[112]

Neki marksisti, poput Kautskyog, vide Isusa kao preteču komunizma, jer je, prema Djelima apostolskim (2:44 i 4:32-5:12), osnovao komunističku zajednicu.[113] Lav Tolstoj je Isusovo učenje smatrao veoma bliskim kršćanskom anarhizmu.[114] Emma Goldman smatra da se Krist pojavio kao vođa naroda, osloboditelj Židova od rimske vlasti; ali je pokazao da ga ne zanima svjetovno, neodložne potrebe siromašnih i obespravljenih, nego je propovijedao "sentimentalni misticizam, opskurne i zbrkane ideje bez originalnosti i vitalnosti".[115] Vaso Pelagić je priznavao Krista kao reformatora, kao radnika za sirotinju i mučenika za svoje učenje, "kao poštena i napredna čovjeka u ondašnjem pokvarenom židovskom društvu". Pelagić smatra kako je Isus "pripadao taboru socijalista" jer se zauzimao za sirotinju i družio se s njome, i govorio da "naš bližnji jest svaki čovjek na svijetu”.[116]

Britanski znanstvenik židovskog podrijetla Hyam Maccoby smatra kako je Isus bio farizej, dokazujući kako su mnoga njegova shvaćanja bliska farizejskim.[117] On dokazuje da su priče u evanđeljima uređivane u protužidovskom smjeru, pod utjecajem pavlijanizma.[117] I američki znanstvenik Robert Eisenman dijeli mišljenje da su mnoge priče u evanđeljima djelo pro-rimske promidžbe Pavla iz Tarza i njegove frakcije.[118]

Njemački filozof Friedrich Nietzsche smatra da je Isusova pobuna bila uperena protiv židovske crkve — "crkve" u točno onom smislu u kojem se danas tu riječ razumije. To je bila pobuna protiv "svetog Izraela", protiv hijerarhije društva — ne protiv njegove iskvarenosti, nego protiv kaste, povlastice, poretka, formule.[119] Prema Nietzscheu, taj "sveti anarhist", koji je pozivao najniže slojeve naroda, odbačene i "grješnike", na pobijanje vladajućeg poretka, bio je politički zločinac u jednoj apsurdno-nepolitičkoj zajednici, koja ga je odvela na križ. Umro je za svoju krivicu — nema nikakve osnove, iako je to često bilo tvrđeno, kako je umro za krivicu drugog.[119]

Kritike[uredi | uredi kôd]

Pokušaji povijesnog prikazivanja Isusa nailaze na razne kritike - od kritike zbog a priori odbacivanja svih elemenata natprirodnog, do kritike zbog pripisivanja povijesnog statusa izmišljenom liku.

Rudolf Bultmann smatra da povijesna istraživanja otkrivaju vrlo malo o povijesnom Isusu. John Paul Meier, profesor bogoslovlja na Sveučilištu Notre Dame, smatra da je potraga za povijesnim Isusom često bila više motivirana željom za proizvodnjom alternativne kristologije nego istinskom povijesnom potragom.[18] Meier zaključuje: "Mislim da dosta konfuzije proizlazi iz činjenice što ljudi tvrde da se bave potragom za povijesnim Isusom, iako se de facto bave bogoslovljem".[120]

Neki smatraju da su suvremene biblijske stipendije nedovoljno kritičke i da favoriziraju apologete.[121][122] Profesor povijesti Donald Akenson napominje da je golema većina biblijskih znanstvenika zaposlena u institucijama čiji su korijeni u vjerskim uvjerenjima. Zbog toga su, više nego bilo koja druga akademska skupina, biblijski povjesničari pod golemim pritiskom teologizirati svoj povijesni rad.[123] Biblijske znanstvenike također optužuju da su nenakloni priopćavanju javnosti stvari koje će biti uznemirujuće za kršćanske vjernike.[124]

Povjesničar religije Jozef Hofmann smatra da nikada nije bilo pravog "metodološkog agnostičkog pristupa pitanju povijesnog postojanja Isusa."[125] Neki autori, kao Earl Doherty, George Albert Wells i Robert M. Price dovode u pitanje Isusovo postojanje, i smatraju da pokušaji na temelju evanđelja prikazati njegov život daju evanđeljima previše vjerodostojnosti.[126] Neki autori smatraju da je mit o Kristu nastao na osnovi nekih starijih religija, poput grčke i egipatske. Filozof Bertrand Russell također je sumnjao u postojanje Isusa.[127]

Potragu za povijesnim Isusom također kritiziraju kao previše zapadnu, previše bijelu, previše buržoasku i previše mušku.[128][129]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ D. G.Dunn, Jesus Remembered, Volume 1 of Christianity in the Making, Eerdmans Publishing, 2003 pp. 125 - 127
  2. ↑ Ehrman, Bart. The New Testament: A Historical Introduction to the Early Christian Writings. New York: Oxford University Press, 2003. ISBN 0-19-515462-2, chapters 13, 15
  3. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Theissen 1998. str. 11
  4. ↑ Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993. "Introduction," str 1-30.
  5. ↑ a b c d e Theissen, Gerd and Annette Merz. The historical Jesus: a comprehensive guide. Fortress Press. 1998. translated from German (1996 edition)
  6. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z Isus, Enciklopedija živih religija (str. 316-318), Nolit, Beograd, 2004.
  7. ↑ a b c d Crossan, John Dominic. The essential Jesus. Edison: Castle Books. 1998.
  8. ↑ a b c Sanders, E. P. The historical figure of Jesus. Penguin, 1993.
  9. ↑ E.P. Sanders, The Historical Figure of Jesus. str. 280
  10. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p Cambridgeova ilustrirana povijest religije (str. 232.-236.), Stylos, Novi Sad, 2006. ISBN 86-7473-281-X
  11. ↑ Gary R. Habermas, The historical Jesus, College Press, 1996 str. 219 ISBN 0899007325
  12. ↑ I. Howard Marshall, I Believe in the Historical Jesus, Regent College Publishing, 2004 p. 214 ISBN 1573830194
  13. ↑ a b c d e f g "Historical Jesus, Quest of the." Oxford Dictionary of the Christian Church.
  14. ↑ "Reimarus, Hermann Samuel." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
  15. ↑ McKnight, Scot. 1996. Who is Jesus? An Introduction to Jesus Studies. Michael J Wilkins, J P Moreland (ur.). Jesus Under Fire. Zondervan. str. 53. ISBN 0-310-21139-5
  16. ↑ "miracle." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
  17. ↑ Gary R. Habermas, The historical Jesus: ancient evidence for the life of Christ, College Press, 1996 pp. 121 - 143
  18. ↑ a b John P. Meier. 26. svibnja 2009. A Marginal Jew: Rethinking the Historical Jesus, Law and Love. Yale University Press. str. 6–. ISBN 9780300140965. Pristupljeno 27. kolovoza 2010.
  19. ↑ a b Paula Fredriksen. 2000. From Jesus to Christ: the origins of the New Testament images of Christ. Yale University Press. str. 14–. ISBN 9780300084573. Pristupljeno 27. kolovoza 2010.
  20. ↑ Marvin Meyer; Rodolphe Kasser; Gregor Wurst. 17. lipnja 2008. The Gospel of Judas. National Geographic Books. str. 107–. ISBN 9781426200489. Pristupljeno 15. rujna 2010.
  21. ↑ Markus N. A. Bockmuehl. 2001. The Cambridge companion to Jesus. Cambridge University Press. str. 160–. ISBN 9780521796781. Pristupljeno 15. rujna 2010.
  22. ↑ Géza Vermès. 1. travnja 1981. Jesus the Jew: a historian's reading of the Gospels. Fortress Press. str. 12–. ISBN 9780800614430. Pristupljeno 15. rujna 2010.
  23. ↑ a b Bart D. Ehrman, MDiv, PhD. Historical Jesus. 'Historical Criteria.' The Teaching Company, 2000, Lecture 9.
  24. ↑ a b Bart D. Ehrman, MDiv, PhD. Historical Jesus. 'More Historical Criteria.' The Teaching Company, 2000, Lecture 10.
  25. ↑ a b c "Jesus Christ." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
  26. ↑ Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five Gospels. Harper SanFrancisco. 1993. page 21.
  27. ↑ Theissen, Gerd and Annette Merz. The historical Jesus: a comprehensive guide. Fortress Press. 1998. translated from German (1996 edition). p. 11
  28. ↑ John P. Meier's A Marginal Jew, v. 1, ch. 11; also H.H. Ben-Sasson, A History of the Jewish People, Harvard University Press, 1976, ISBN 0674397312, page 251: "But after the first agitation (which occurred in the wake of the first Roman census) had faded out, we no longer hear of bloodshed in Judea until the days of Pilate."
  29. ↑ a b "Herod family." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
  30. ↑ a b Funk, Robert W. and the Jesus Seminar. The acts of Jesus: the search for the authentic deeds of Jesus. HarperSanFrancisco. 1998. "What do we really know about Jesus" p. 527-534.
  31. ↑ Fiensy, 30-50 discusses the society of Galilee, and the reputation of Galileans among other Jews.
  32. ↑ Jewish Encyclopedia: Galilee: Characteristics of Galileans: "But it is for their faulty pronunciation that the Galileans are especially remembered: 'ayin and alef, and the gutturals generally, were confounded, no distinction being made between words like '"amar" (= "ḥamor," uss), "ḥamar" (wine), "'amar" (a garment), "emar" (a lamb: 'Er. 53b); therefore Galileans were not permitted to act as readers of public prayers (Meg. 24b)."
  33. ↑ "Pharisees." Cross, F. L., ed. The Oxford dictionary of the Christian church. New York: Oxford University Press. 2005
  34. ↑ a b c d e f g h i j k l m n Funk, Robert W. and the Jesus Seminar. The acts of Jesus: the search for the authentic deeds of Jesus. HarperSanFrancisco. 1998.
  35. ↑ E. P. Sanders, The Historical Figure of Jesus, Penguin Books, 1993, pp. 10–11; Historians and Biblical scholars who place the birth of Jesus on April 17, within the range 7 - 2 BCE include Michael Grant, Jesus: An Historian's Review of the Gospels, Scribner's, 1977, p. 71; John P. Meier, A Marginal Jew, Doubleday, 1991–, vol. 1:214;, and Ben Witherington III, "Primary Sources," Christian History 17 (1998) No. 3:12–20.
  36. ↑ John P. Meier, A Marginal Jew: Rethinking the Historical Jesus: The Roots of the Problem and the Person, Vol. 1, Doubleday 1991, page 216.
  37. ↑ Bart D. Ehrman, Jesus: Apocalyptic Prophet of the New Millennium, Oxford University Press, 1999, page 97.
  38. ↑ E. P. Sanders, The Historical Figure of Jesus, Penguin 1993, page 85.
  39. ↑ "Our conclusion must be that Jesus came from Nazareth." Theissen, Gerd; and Merz, Annette. The historical Jesus: A comprehensive guide. Minneapolis: Fortress Press. 1998. Tr from German (1996 edition). p. 165. ISBN 978-0-8006-3123-9
  40. ↑ Geza Vermes, The Nativity: History and Legend, London, Penguin, 2006, p22
  41. ↑ E. P. Sanders, The Historical Figure of Jesus, 1993, p.85
  42. ↑ Brown, Raymond Edward. 1977. The Birth of the Messiah: A Commentary on the Infancy Narratives in Matthew and Luke. Doubleday. Garden City, N.Y.. str. 36. ISBN 0-385-05907-8
  43. ↑ Brown, Raymond Edward. 1977. The Birth of the Messiah: A Commentary on the Infancy Narratives in Matthew and Luke. Doubleday. Garden City, N.Y.. str. 104–121. ISBN 0-385-05907-8
  44. ↑ The New Interpreter's Dictionary of the Bible (NIDB): Volume 3 Abingdon Press, 2008. p. 269-270
  45. ↑ The Oxford Guide to People & Places of the Bible. Oxford University Press US, 2004. p. 137
  46. ↑ Also see: Schaberg, Jane. Illegitimacy of Jesus: A Feminist Theological Interpretation of the Infancy Narratives (Biblical Seminar Series, No 28), ISBN 1-85075-533-7.
  47. ↑ i.e., The Infancy Gospel of James
  48. ↑ Dr. Bruce F. MacDonald, 2010, The Thomas Book, ISBN 1608608190 and ISBN 978-1608608195
  49. ↑ Funk, Robert W. and the Jesus Seminar. The acts of Jesus: the search for the authentic deeds of Jesus. HarperSanFrancisco. 1998. "Mark," p. 51-161
  50. ↑ Dickson, 47
  51. ↑ Fiensy, 68-69
  52. ↑ Fiensy, especially in pp. 30-59, describes our knowledge of Galilean society at the time from archaeological and literary, as well as Biblical, sources. He does not share Crossan's conclusions.
  53. ↑ Fiensy, 74-77
  54. ↑ For example, Dickson, 47
  55. ↑ Fitzmyer, Joseph. rujna–listopada 1992. Did Jesus Speak Greek?. Biblical Archaeology Review. Biblical Archaeology Society (USA). 18 (5): 58–63
  56. ↑ a b c d e f g Ehrman, Bart D.. Jesus, Interrupted, HarperCollins, 2009. ISBN 0061173932
  57. ↑ Theissen and Merz 1998, p. 354 (for example, Mark 1.39, 2.25, 12.10; Matt. 12.5, 19.4, 21.16; Luke 4.16; and John 7.15)
  58. ↑ Craffert and Botha 2005
  59. ↑ Crossan, John Dominic. The essential Jesus. Edison: Castle Books. 1998. p. 147
  60. ↑ Dunn, James D G. 2003. Jesus Remembered. Wm. B. Eerdmans Publishing. str. 313–314. ISBN 0802839312
  61. ↑ Meier 1991, p.278
  62. ↑ Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor cps.org.rs
  63. ↑ a b Crossan, John Dominic. The essential Jesus. Edison: Castle Books. 1998. p. 146
  64. ↑ Harris, Stephen L., Understanding the Bible. Palo Alto: Mayfield. 1985. "The Historical Jesus" p. 255-260
  65. ↑ a b c d e f Funk, Robert W. and the Jesus Seminar. The acts of Jesus: the search for the authentic deeds of Jesus. HarperSanFrancisco. 1998. John the Baptist cameo. p. 268
  66. ↑ following the conclusion of Josephus' Antiquities 18.5: "Herod, who feared lest the great influence John had over the people might put it into his power and inclination to raise a rebellion, (for they seemed ready to do any thing he should advise,) thought it best, by putting him to death, to prevent any mischief he might cause, and not bring himself into difficulties, by sparing a man who might make him repent of it when it would be too late."
  67. ↑ Funk, Robert W. and the Jesus Seminar. The acts of Jesus: the search for the authentic deeds of Jesus. HarperSanFrancisco. 1998. "John the Baptist" cameo, p. 268
  68. ↑ Paula Fredriksen (2000). From Jesus to Christ: the origins of the New Testament images of Christ. Yale University Press. ISBN 9780300084573.
  69. ↑ Mark 6:14, 16, 8:28
  70. ↑ Walter Kasper. 1977. Jesus the Christ. Paulist Press. str. 66–. ISBN 9780809120819. Pristupljeno 28. srpnja 2010.
  71. ↑ Keener, Craig. 1999. A commentary on the Gospel of Matthew. Wm. B. Eardmans Publishing. Michigan. str. 263. ISBN 0802838219. Pristupljeno 28. siječnja 2011.. The Gentile mission was at most peripheral to Jesus' earthly ministry.... CS1 održavanje: nepreporučeni parametar - authorlink1 (pomoć)
  72. ↑ BURKETT, DELBERT. 2011. Jesus in Luke - Acts. Burkett, Delbert (ur.). The Blackwell Companion to Jesus. Blackwell Publishing Ltd. str. 59, 60. ISBN 978-1-4051-9362-7. After his resurrection, Jesus commissions his disciples to preach to “ all the nations, ” i.e., Gentiles (Luke 24:7), but in Acts the disciples act as though they had never heard such a thing. It takes a special vision from God to Peter to get them to realize that he wants them to preach to Gentiles (Acts 10:1 – 11:18). However, it is not until Paul comes along that the Gentile mission gets into full swing,
  73. ↑ Brown, Raymond E. 1988. The Beginnings of the Church (PDF). Lumen Christi Catholic School, Welcome Recordings. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. srpnja 2011. Pristupljeno 10. veljače 2011.. He made no statements about Gentiles (non-Jews.)Jesus is thinking of Israel, so he doesn't have to plan out any structures. He did one seemingly structural thing by calling the 12 apostles, which was a symbolic body. Jesus chose the 12 to "sit on the 12 thrones to judge the tribes of Israel," a symbolic role as the judges of the house of Israel.
  74. ↑ Introduction. Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993.
  75. ↑ a b Pogreška u citiranju: Nevažeća <ref> oznaka; nije zadan tekst za izvor Kembridž
  76. ↑ Richard L. Niswonger, New Testament History, Zondervan, 1993, p. 152
  77. ↑ Geoffrey W. Bromiley, International Standard Bible Encyclopedia: A-D, Wm. B. Eerdmans 1995 p. 682
  78. ↑ a b Mala glosa o kruhu i vinu[neaktivna poveznica]
  79. ↑ Ehrman, Bart. Peter, Paul, and Mary Magdalene: The Followers of Jesus in History and Legend. Oxford University Press, USA. 2006. ISBN 0-19-530013-0
  80. ↑ Catherine M. Murphy, The Historical Jesus for Dummies 2007 ISBN 0470167858, 9780470167854, p. 23
  81. ↑ Evanđelje po Luki 8:1-3
  82. ↑ Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993. page 221.
  83. ↑ Bart D. Ehrman, Fact and Fiction in the Da Vinci Code p.144
  84. ↑ Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993. page 221.
  85. ↑ Brown, Raymond E. 1988. The Beginnings of the Church (PDF). Lumen Christi Catholic School, Welcome Recordings. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 27. srpnja 2011. Pristupljeno 10. veljače 2011.. Jesus doesn't leave any writings/ instructions on founding a church. He doesn't talk directly about any of these foundational concerns or organizational matters (establishing feasts, priests, holy days, etc.) Why? Because he didn't have to. Israel already had Jesus in place structures and the organization of life: feasts, priesthood, etc. Jesus said, "I come for the lost sheep of the house of Israel." His whole ministry was in Israel.
  86. ↑ Sanders, E. P. The historical figure of Jesus. Penguin, 1993. p. 249
  87. ↑ Ehrman differentiates this hunch of his from the standard, commonly held historical opinions that compose the rest of his book. Ehrman, Bart D.. Jesus, Interrupted, HarperCollins, 2009. ISBN 0061173932
  88. ↑ 'Both the gospel accounts and [the] Pauline interpolation [found at 1 Thes 2:14-16] were composed in the period immediately following the terrible war of 66-73. The Church had every reason to assure prospective Gentile audiences that the Christian movement neither threatened nor challenged imperial sovereignty, despite the fact that their founder had himself been crucified, that is, executed as a rebel.' Fredriksen, Paula. (2000) From Jesus to Christ: The Origins of the New Testament Images of Christ. Second Edition. Yale University Press. p. 122 ISBN 0300084579
  89. ↑ NIDB pg. 290
  90. ↑ Talmud, Sanhedrin 43a.
  91. ↑ Funk, Robert W. 1998. The Acts of Jesus: The Search for the Authentic Deeds of Jesus. A Polebridge Press Book from Harper San Francisco. ISBN 0-06-062978-9. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. kolovoza 2006. Pristupljeno 14. rujna 2013.
  92. ↑ Is there historical evidence for the resurrection of Jesus? A debate between William Lane Craig and Bart D. Ehrman (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 5. ožujka 2009. Pristupljeno 14. rujna 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  93. ↑ Carrier. "The Plausibility of Theft", p. 352.
  94. ↑ Harris, Stephen L., Understanding the Bible. Palo Alto: Mayfield. 1985.
  95. ↑ Dodd, C.H., "The Parables of the Kingdom," (Fontana 1961), p.29. (public domain),
  96. ↑ Luka 17:20-21
  97. ↑ Marko 12:34
  98. ↑ Ivan 3:5
  99. ↑ Marko 10:15
  100. ↑ Matej 7:21
  101. ↑ Ehrman, Bart. Jesus: Apocalyptic Prophet of the New Millennium. Oxford. 1999. page 127.
  102. ↑ Geza Vermes. The Authentic Gospels of Jesus. Penguin, 2003. p. 381.
  103. ↑ E. P. Sanders. The Historical Figure of Jesus. Penguin, 1993. p. 178
  104. ↑ a b Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993. "God's Imperial Rule: Present or Future," p 136-137.
  105. ↑ a b c d e f Sanders, E. P. The historical figure of Jesus. Penguin, 1993. Chapter 15, Jesus' view of his role in God's plan.
  106. ↑ John Hick, The Metaphor of God Incarnate, page 27: "A further point of broad agreement among New Testament scholars ... is that the historical Jesus did not make the claim to deity that later Christian thought was to make for him: he did not understand himself to be God, or God the Son, incarnate. ... such evidence as there is has led the historians of the period to conclude, with an impressive degree of unanimity, that Jesus did not claim to be God incarnate."; Gerd Lüdemann, "An Embarrassing Misrepresentation", Free Inquiry, October / November 2007: "the broad consensus of modern New Testament scholars that the proclamation of Jesus' exalted nature was in large measure the creation of the earliest Christian communities."
  107. ↑ "[T]here is no reason to think that Jesus was called God in the earliest layers of New Testament tradition." Raymond E. Brown in "Does the New Testament call Jesus God?" in Theological Studies, 26, (1965) p. 545-73
  108. ↑ Burton Mack. 1988. A Myth of Innocence: Mark and Christian Origins. Augsburg Fortress Publishers. str. 289–90.
  109. ↑ Vermes, Geza Jesus the Jew, Fortress Press, New York 1981. p.209
  110. ↑ Paolo Flores d'Arcais, MicroMega 3/2007, p.43
  111. ↑ Funk, Robert W., Roy W. Hoover, and the Jesus Seminar. The five gospels. HarperSanFrancisco. 1993.
  112. ↑ Meier 1994 v.2 ch. 17; Ehrman 1999 p.227-8
  113. ↑ K. Kautsky (1908) Foundations of Christianity, IV.II. 'Jesus as a rebel', Marxists.org.
  114. ↑ William Thomas Stead, ur. 1894. The review of reviews, Volume 9, 1894, p.306. Pristupljeno 20. travnja 2010.
  115. ↑ Emma Goldman, Neuspjeh kršćanstva
  116. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. ožujka 2013. Pristupljeno 14. rujna 2013. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  117. ↑ a b Hyam Maccoby, Jesus the Pharisee (London: SCM Press, 2003) Reviewed by Robert M. Price
  118. ↑ James the Brother of Jesus, Penguin, 1997-98, pp. 51-153 and 647-816.
  119. ↑ a b Friedrich Nietzsche – Antikrist
  120. ↑ Meier, John. Finding the Historical Jesus: An Interview With John P. Meier. St. Anthony Messenger. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. prosinca 2000. Pristupljeno 6. siječnja 2011.. ...I think a lot of the confusion comes from the fact that people claim they are doing a quest for the historical Jesus when de facto they’re doing theology, albeit a theology that is indeed historically informed. Go all the way back to Reimarus, through Schleiermacher, all the way down the line through Bultmann, Kasemann, Bornkamm. These are basically people who are theologians, doing a more modern type of Christology [a faith-based study of Jesus Christ]...
  121. ↑ Introducing the Journal of Higher Criticism
  122. ↑ Hendel, Ronald. Lipanj 2010. Knowledge and Power in Biblical Scholarship. Pristupljeno 6. siječnja 2011.. ...The problem at hand is how to preserve the critical study of the Bible in a professional society that has lowered its standards to the degree that apologetics passes as scholarship...
  123. ↑ Akenson, Donald. 1998. Surpassing wonder: the invention of the Bible and the Talmuds. University of Chicago Press. str. 539–555. Pristupljeno 8. siječnja 2011.. ...The point I shall argue below is that, the agreed evidentiary practices of the historians of Yeshua, despite their best efforts, have not been those of sound historical practice...
  124. ↑ Miller, Robert. Srpanj 2003. THE JESUS SEMINAR AND THE PUBLIC. Pristupljeno 11. siječnja 2011.. ...There seems to be a widespread assumption that academics who speak publicly about religion should keep their views to themselves if they might be unsettling to the beliefs of mainstream Christians...
  125. ↑ Csillag, Ron. "For scholars, a combustible question: Was Christ real?", The Toronto Star, December 27, 2008. See the project's website at The Jesus Project, Center for Inquiry, accessed August 6, 2010.
  126. ↑ Robert M. Price, Deconstructing Jesus, pp. 9, 16-17, quoted in Michael James McClymond, Familiar Stranger: An Introduction to Jesus of Nazareth, Eerdrmans (2004), page 163: 'Price ... calls his position "agnosticism" rather than "atheism" on the question of Jesus' existence'.
  127. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. siječnja 2011. Pristupljeno 14. rujna 2013.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  128. ↑ BOND, HELEN. 2011. The Quest for the Historical Jesus: An Appraisal. Burkett, Delbert (ur.). The Blackwell Companion to Jesus. Blackwell Publishing Ltd. West Sussex, United Kingdom. str. 346. ISBN 978-1-4051-9362-7. It is often said to be too western, too white, too bourgeois (Georgi 1992 ), and too male (aside from Sch ü ssler Fiorenza, Fredriksen, and Corley 2002, very few women write “ Jesus books ” ).
  129. ↑ Schaberg, Jane. 1997. A Feminist Experience of Historical·Jesus Scholarship. Arnal, William E.; Desjardins, Michel (ur.). WHOSE HISTORICAL JESUS?. Wilfrid Laurier University Press. Ontario. str. 146. ISBN 0-88920-295-8. ...I wanted also to address the issue of what seems to me its present ineffectuality, its lack of contribution: that is, the ignoring, censoring, dismissing, silencing and trivializing of feminist scholarship, as well as its appropriation without attribution, which is a form of silencing...

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Povijesni Isus
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Povijesni_Isus&oldid=6712727"