Inocent IV.

Inocent IV. Innocentius IV.
Početak pontifikata	25. lipnja 1243.
Kraj pontifikata	7. prosinca 1254.
Prethodnik	Celestin IV.
Nasljednik	Aleksandar IV.
Rođen	potkraj 12. stoljeća Genova, Italija
Umro	7. prosinca 1254. Napulj, Italija
Papinski grb
Ostali pape imena Inocent
Portal o kršćanstvu

Inocent IV šalje dominikance i franjevce Tatarima

Papa Inocent IV, rođen kao Sinibaldo Fieschi (Genova, potkraj 12. stoljeća - Napulj, 7. prosinca 1254.), jedan je od značajnih srednjovjekovnih Papa, koji je imao važnu ulogu u sukobu između carstva i papinstva.

Rani životopis

Sinibaldo Fieschi je rođen kao šesto od desetoro djece svog oca Huga, grofa od Lavagne. Studirao je kanonsko pravo u Parmi i Bologni pod pokroviteljstvom jednog od svoja tri ujaka, koji su svi bili biskupi. Neko je vrijeme predavao kanonsko pravo u Bologni. Godine 1226. spominje se kao auditor Rimske kurije. Službovao je kao kanonik katedrala u Genovi i Parmi. Od 1228. je podkancelar Rimske Crkve. Posvećen je za biskupa Albenge 1235. Bio je znameniti stručnjak za kanonsko pravo.

Uzrok sukoba carstva i papinstva

Inocent IV jedan je od glavnih sudionika u sukobu između crkve i carstva. Fridrik II, car Svetog Rimskog Carstva, smatrao je da ima pravo nametnuti svoju carsku vlast (imperialis potestas), zbog čega je došao u sukob sa zahtjevom crkve za univerzalnom vlašću (universalis potestas). Taj su zahtjev teoretski razradili crkveni pravnici onoga vremena, među njima i Sinibaldo Fieschi. Prema toj teoriji, Papa je, kao Božji izaslanik na zemlji, u apstraktnom pravnom smislu posjedovao vrhovnu vlast, koja se protezala na sva kraljevstva, a u praktičnom smislu je zemaljsku vlast prepuštao caru i kraljevima. Kako Fridrik II nije bio voljan prihvatiti takvu koncepciju vlasti, došao je u sukob s Crkvom još za pontifikata Grgura IX, koji ga je ekskomunicirao. Sukob je došao do vrhunca za pontifikata Inocenta IV.

Pontifikat

Nakon kratke vladavine Pape Celestina IV, Sveta je Stolica bila prazna više od godinu i pol dana prije no što je za novog Papu 25. lipnja 1243. izabran kardinal Sinibaldo Fieschi. Fridrik II odmah je počeo pregovore s novim Papom, nadajući se da će on povući ekskomunikaciju Grgura IX. No, Papa nije vjerovao Fridriku, te je, osjetivši da u Rimu nije siguran, u lipnju 1244. otišao u Genovu, u listopadu u Burgundiju, a zatim u prosincu 1244. u Lyon, gdje je boravio pod zaštitom francuskog kralja Luja IX sljedećih 6 godina.

U siječnju 1245. sazvao je koncil koji se održao u Lyonu na ljeto sljedeće godine. Uzalud je Fridrik pokušao spriječiti održavanje koncila, držeći u zatočeništvu više od stotinu biskupa. Na koncilu su razmatrana tri problema: pitanje Cara, oslobađanje Svetog groba i obrana kršćanstva od navale Mongola. Car Fridrik II je osuđen, njegovi su podanici oslobođeni obveze lojalnosti prema njemu, a on je optužen za krivokletstvo, svetogrđe i herezu. Sam Papa nagovarao je njemačke prinčeve da izaberu novog cara, te su oni u svibnju 1246. za cara imenovali tirinškog grofa (landgrafa) Henrika Raspea, a nakon njegove smrti 1247, Vilima Holandskog.

Papa je bio odlučan u namjeri da uništi Fridrika. Više je puta izjavio da nikada više niti jedan Hohehenstaufen neće biti car. Fridrikov položaj u Njemačkoj ipak je ostao čvrst, ali je oslabio u sjevernoj Italiji, gdje je, nakon pobune u Parmi 1247, Fridrikova vojska poražena. Nakon smrti Fridrika II 1250,Inocent IV se vratio u Rim u listopadu 1253, nastavivši borbu s Fridrikovim sinom Konradom IV. Nakon Konradove smrti, papinsku je vojsku u bici kod Foggie(2. prosinca 1254.) potukao Manfred, nezakoniti sin Fridrika II, koji je bio regent Konradinu, malodobnom sinu Konrada IV. Ubrzo nakon toga, Inocent IV umro je u Napulju.

Povijesna procjena

Povjesničari procjenjuju pontifikat Inocenta IV uglavnom kroz prizmu njegova sukoba s Fridrikom II, no djelovanje Inocenta IV nije bilo usmjereno samo na sukob s carstvom, već i na druge europske probleme onoga vremena. Uznemiren pozivima kršćana u Palestini, potaknuo je Luja IX na križarski rat koji je završio kraljevim zarobljeništvom 1250. Poslao je misiju mongolskom Kanu, nastojeći zaustaviti navale Mongola na istoku Europe. Uspostavio je kontakt s istočnom crkvom, radeći na ekumenskom ujedinjenju s Rusijom. Poslao je misije u Prusiju i Armeniju. Oni povjesničari koji u caru Fridriku II vide preteču borbe za svjetovnu državu, osuđuju Papine univerzalističke težnje. Crkveni povjesničari, s druge strane, ističu ga kao velikog kanonista i pobornika ljudskog dostojanstva.