Pravoslavlje u Hrvata

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Grb Udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika.

Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Hrvatskoj živi 16.647 Hrvata pravoslavnih kršćana.[1] Danas ne postoji autokefalna hrvatska pravoslavna crkvena organizacija, ali je postojala u razdoblju od 1942. do 1945. godine, u doba NDH. Dne 10. rujna 2010. godine osnovana je Udruga hrvatskih pravoslavnih vjernika čiji je cilj osnivanje autokefalne hrvatske pravoslavne crkvene institucije i slobodno izjašnjavanje pravoslavnih kršćana pripadnicima hrvatskog naroda.

Na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine 1 172 osobe su se izjasnile kao Hrvati pravoslavni kršćani.[2] Popis stanovništva u Crnoj Gori 2003. zabilježio je 107, a 2011. 90 Hrvata pravoslavnih kršćana.

Povijest[uredi VE | uredi]

Kod formiranja suvremenih naroda u jugoistočnoj Europi vrlo važnu ulogu imala je religija. Tako je katoličanstvo smatrano glavnim indikatorom hrvatstva, pravoslavlje glavnim indikatorom srpstva, a islam glavnim indikatorom današnjeg bošnjaštva. Srpstvo je često potpuno poistovjećivano s pravoslavnim kršćanstvom. Dok je Katolička crkva univerzalna, pravoslavne crkve imaju nacionalni predznak. To dokazuju izrazi srpska crkva, srpski pop, srpski Badnjak, srpski Božić, srpska Nova godina, srpski sveci, čak i srpska vjera. Srpska pravoslavna crkva koja je pod tim imenom osnovana tek 1920. godine izjednačava vjersko s nacionalnim, te je kanonizirala sve vladare iz obitelji Nemanjića osim Dušana Silnog i Uroša Nejakog. Kako nema druge autokefalne pravoslavne crkvene organizacije na hrvatskom etničkom prostoru osim SPC, teško netko tko je njen član i tko slavi srpske vladare kao svece može biti bilo što drugo osim Srbin po nacionalnosti. Međutim, postoje dokazi kako su se neki pravoslavni kršćani smatrali Hrvatima. Sve do 1920. godine pravoslavni kršćani zapadno od Drine nisu imali skoro nikakvu crkvenu poveznicu sa srpskim i crnogorskim vjernicima. Srbi su bili pod jurisdikcijom srpske (raške) mitropolije, Crnogorci crnogorske, a oni u današnjoj Hrvatskoj i BiH karlovačke, dalmatinsko-bukovinske i sarajevske. Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i nije pripadala Pravoslavnoj crkvi u Srbiji sve do ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. godine, kada joj je pripojena[3], kako danas neki crnogorski analitičari tvrde, silom s ciljem srbizacije Crnogoraca[4].

Vlasi[uredi VE | uredi]

Pravoslavni kršćani Vojne krajine stoljećima su se najčešće nazivali Vlasima ili Morlacima.[5] Srpski povjesničari često su vlaško ime jednostavno zamjenjivali srpskim, iznoseći tvrdnje "da su oni vlasi po staležu (stočari), a ne narodnosti (romanski narod)".[6] Godine 1596. "Pounska krajina vlaški sinovi..." obraćaju se Ferdinandu III. kao "svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajina, štajerskih, karantanskih i svih zapadnih zemalja..." pa izražavaju radost zbog vijesti "da hoćeš napridovati na ovu krainu pounsku..." (pozivaju ga doći i kažu kako će ga čekati) "nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popirau, i našu viru kršćenu i terau, da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo nih krv prolivati nego li svoe vire kršćene." Dakle, vlaški vojvoda Đurđe 1642. godine odgovara zagrebačkom biskupu na jedan njegov zahtjev. Srpski povjesničari kažu za njega i za krajiške pravoslavne kršćane da su Srbi, međutim sam vojvoda Đurđe ne spominje to ime već odgovara zagrebačkom biskupu: "da bi Laških sinov ne bilo, puste bi Kraine bile, nego se s nimi Kraine brane i podpiraju i oni su kakti jedan čit. I to dobro znate vaše gospodstvo, da smo jedna bratia, da oni ne mogu prez nas živi biti, kako ti ni mi prez nih. Tako nemoite nas bantuvati ni burkati Kraine med sobom." Dalje Vojvoda kaže: "Ja ne možem kraine deržati ar se ona hoće zadovoljiti i fantiti." U 17. stoljeću spominju se Vlaška zajednica (COMMUNITAS VALACHORUM) i Vlaški statuti. Pravoslavni kršćani u Hrvatskoj i BiH i danas se jezično ne razlikuju od svojih sudržavljana katoličke i islamske vjeroispovijesti, već govore (i)jekavicom ili čak ikavicom. Prilikom formiranja suvremenih naroda u 19. stoljeću mnogi pravoslavni kršćani prihvatili su hrvatski nacionalni identitet.

20. stoljeće[uredi VE | uredi]

"U srpskoj crkvi zatekosmo tada mnogo sveštenika, koji ne znadoše ni ko bješe sv. Sava a kamo li da su htjeli biti Savinijem apostolima, da njegove amanete: pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku čuvaju i u njima pastvu svoju krijepe! Ta među njima zatekosmo čak neke da su 'pravoslavni Hrvati' koji sa amvona srpskog prosvjetitelja Save hrvatsku misao propovijedahu, a latinica im bješe milija od ćirilice." - Srbobran, 4(16)10.1894., br. 113.

"Zabilježena je zgoda iz 1908. godine kad je hrvatski hajduk Andrijica Šimić nakon višedesetljetnog tamnovanja obilazio Zagoru. U jednoj su ga gostioni između Ciste i Lovreća zapitali kakav mu je pouzdanik u hajdučkoj družini bio Srbin Jovo Kadijević, na što im je Šimić odbrusio da Jovo Kadijević nije nikakav Srbin, nego Rvat rišćanske vire."

Prigodom popisivanja iseljenika iz Habsburške Monarhije na Ellis Islandu u SAD-u 10. kolovoza 1913. godine upisivala se etnička pripadnost po samoizjašnjavaju. Brojni su se pravoslavni kršćani izjasnili Hrvatima.[7] Nositelji mnogih poznatih prezimena za koja bi danas većina ljudi bez oklijevanja kazala da su srpska (Tesla, Paspalj, Mrkalj, Desnica, Lazarević, Ciganović, Milošević, Vukosavljević, Štrbac, Vukodinović, Dimitrović, Rašković) upisali su se kao Hrvati.

Nakon proglašenja Srpske pravoslavne crkve 1920. godine broj pravoslavnih kršćana koji se smatraju Hrvatima sveden je na par tisuća, ali je u posljednje vrijeme opet u porastu. Deset generala NDH (7.63% od ukupnog broja) bili su pravoslavni kršćani.[8] Na popisu stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine 11.400 pravoslavnih kršćana izjasnilo se Hrvatima, a na popisu 2011. godine par tisuća više (16.647).[9]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. www.dzs.hr, "4. Stanovništvo prema narodnostii vjeri, Popis 2011.", pristupljeno 13. srpnja 2013.
  2. www.popis.gov.ba, "Stanovništvo prema etničkoj/nacionalnoj pripadnosti, vjeroispovijesti i spolu", pristupljeno 6. studenog 2018.
  3. Odluka o ujedinjenju Srpsko-pravoslavne crkve u Crnoj Gori sa Pravoslavnom crkvom u Srbiji i ostalim srpskim episkopskim stolicama, pristupljeno 7. lipnja 2016. godine
  4. Novak Adžić: Pregršt dokaza da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna
  5. www.hrvatskipravoslavci.com, "Bosanski i Hrvatski Srbi, istorijski su Vlasi", objavljeno 23. prosinca 2009., pristupljeno 13. srpnja 2013.
  6. Adam Pribićević: Naseljavanje Srba po Hrvatskoj i Dalmaciji, pristupljeno 7. lipnja 2016. godine
  7. Mario Grčević, Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme
  8. www.dnevno.hr, "Do 'katoličke države' sa Židovima, pravoslavcima i muslimanima", objavljeno 11. travnja 2013., pristupljeno 21. studenoga 2013.
  9. www.vecernji.hr, "RH će, poštujući zakon, priznati Hrvatsku pravoslavnu crkvu", objavljeno 14. ožujka 2010., pristupljeno 13. srpnja 2013.