Kornica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Kornica
Kornica na karti BiH
Kornica
Kornica
Kornica na zemljovidu Bosne i Hercegovine
Regija BiH Bosanska Posavina
Entitet Republika Srpska
Općina/Grad Bosanski Šamac
Zemljopisne koordinate 44°57′N 18°25′E / 44.95°N 18.42°E / 44.95; 18.42Koordinate: 44°57′N 18°25′E / 44.95°N 18.42°E / 44.95; 18.42
Stanovništvo (1991.)
 - ukupno 830

Kornica je naseljeno mjesto u sastavu općine Bosanski Šamac, Republika Srpska, BiH.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Kornica
godina popisa 1991. 1981. 1971.
Hrvati 802 (96,62%) 795 (95,55%) 809 (98,77%)
Srbi 8 (0,96%) 7 (0,84%) 9 (1,09%)
Muslimani 1 (0,12%) 0 0
Jugoslaveni 2 (0,24%) 17 (2,04%) 1 (0,12%)
ostali i nepoznato 17 (2,04%) 13 (1,56%) 0
ukupno 830 832 819

Grb Kornice[uredi VE | uredi]

Grb je simbolički znak kao obilježje jednog naselja, grada, oblasti, regije ili države, da se znakovno i na najjednostavniji način prikažu svojstva onoga na što se grb odnosi.

Značenje grba[uredi VE | uredi]

Dolje navedena povijest Kornice pomaže pri usporedbi svojstava grba.
Štit kao podloga je karakteristika većine grbova hrvatskih mjesta, obitelji u dalekoj prošlosti (što se može vidjeti u najvećoj zbirci grbova u Franjevačkom samostanu u Fojnici)

Ovim grbom je predstavljeno više oblasti koje bitno obilježavaju Kornicu i to:

  1. Gornje polje predstavlja etnos ili većinsku etničku pripadnost (pripadnost hrvatskom narodu) sa nazivom Corenita koji se koristio 1648. godine.
  2. Donje polje predstavlja današnji naziv Kornice.
  3. U unutrašnjosti štita se nalazi još jedan štit koji je podjeljen na tri dijela. Korničani su uglavnom živjeli od plodova zemlje, odnosno bili su ratari i stočari te su bili poznati po lovu i zanatskim radovima, ponajviše po kolarstvu, zidarstvu i tesariji.
  • Gornje polje unutarnjeg štita predstavlja vjersku pripadnost, pripadnost kršćanstvu-katoličanstvu. Ujedno je i crkva najviše zaslužna za opstanak Hrvata u Kornici.
  • Donje lijevo polje simbolizira današnji geografski položaj i izvorno gospodarsko značenje. Plava vijugava crta označava rijeku Tolisu koja je ujedno i jedan glavni geografski dio Kornice. Snop pšenice simboliziraju plodnost tog dijela posavske ravnice, krava simbolizira stočarstvo jer je svako domaćinstvo imalo ili kravu ili neku drugu vrstu stoke, a jelen predstavlja lov i područje bogato divljači.
  • Donje desno polje simbolizira zanatske radove po kojima je također Kornica bila poznata, odnosno u Kornici su bili jako cjenjeni kolari, tesari i zidari.

Zemljopis[uredi VE | uredi]

Na sjeveru Bosne i Hercegovine, samo 15 km od rijeke Save (granica sa Republikom Hrvatskom) smješteno je selo Kornica koje pripada općini Bosanski Šamac, a to je u središtu sjevernog dijela Bosanske Posavine.
Kornica sa istočne strane graniči sa srpskim selom Gornja Slatina, a sa zapadne strane sa hrvatskim selima Čardak i Kladari Donji - općina Modriča.
Na južnoj strani na oko 15 km plave se brda planine Trebave, a to su opet obronci planine Majevice. Tamo je selo Skugrić.
Ne zna se, a nije nigdje ni zapisano, odakle je selo dobilo ime, a niti tko pamti odakle su se doselili prvi mještani Kornice.
Kroz selo protječe Rijeka Tolisa koja izvire u selu Tolisa u brdu iznad Modriče, a ulijeva se u rijeku Savu u selu Tolisa u Oraškoj općini.
U rijeku Tolisu kod groblja se ulijeva mala riječica Korničica, koja dolazi sa južne strane od sela Ledenice, pa se postavlja pitanje da li je selo dobilo ime po toj riječici ili je riječica Korničica dobila ime po selu Kornici.

Važno je napomenuti da se selo prostire na 7.396.706 m2, odnosno 7.396,7 duluma i na nadmorskoj visini je od 86 m. Prema zadnjem popisu stanovništva 1991. godine, selo je imalo 192 kuće u kojima je živjelo 882 stanovnika.
Selo je dosta staro što svjedoče nadgrobni spomenici u groblju, tj. Stari stečci. Tu su se se nekada ukopavali mrtvi i iz susjednih sela, tj. iz Čardaka i Ledenica sve do Gradačca, a kojima i danas dolaze na grobove njihovi potomci.

Župa Kornica[uredi VE | uredi]

Spominje se prigodom vizitacije biskupa Marijana Maravića 1648. godine koji se razbolio u Modriči i Tramošnici, a kad je ozdravio ponovno je krenuo po biskupiji te je 19. srpnja 1649. godine došao u župu «Corenita» (Kornica), a odavde u «Baricki», župu Brčko, dok na drugom mjestu prepisivač je pročitao kao Bureki. Poslije ovoga ide u župu Bijela i opet 23. srpnja 1649. godine u Tremošnicu za koju ovaj puta piše da spada samostanu u Gradovrhu, dok je uistinu spadala samostanu u Modriči. Za pohoda biskupa Maravića 1655. g. samostanu u Modriči pripadaju ove četiri župe: Modriča, Crkvište (Crkvina), Tremošnica i Bastić. Kasnije 1673. i 1675. godine u svom pohodu biskup Nikola Olovčić-Ogramić ne spominje Bastić, ali 1673. godine nabraja župe koje pripadaju samostanu u blizini Modriče i njihov broj vjernika. Župa Crkvište (Crkvina) broji 1915 duša; Tremošnica 6300 duša; Kornica 1418 duša.

Stradanje i raseljavanje Hrvata katolika od strane Osmanlija

Biskup izvještava o naglom nestajanju katoličkog pučanstva s ovih prostora usljed iseljavanja i Apostazije. Premda je katolicizam u Posavini u to vrijeme podnio teške udarce, ipak je u preostalih sedam župa bilo još 20234 katoličkih duša. (Fermendžin, Acta Bosnae, 374-5.). Dekretom kongregacije za propagandu vjere iz 1801. god. Tramošnica je pretvorena u župu, biskup fra Grgo Ilijić Varešanin će Garevo 1803. proglasiti samostalnom kapelanijom. Biskup fra Augustin Miletić donosi u svom izviješću 1813. god. popis mjesta, kuća i broj žitelja po selima koji su pripadali kapelaniji Garevo. U sastavu kapelanije bila su mjesta: Garevo (70 kuća: 350 odraslih i 200 djece), Kladari, Hasić Donji i Gornji, Tišina, Prud, Kornica, Čardak, Živkovo Polje, Dobrinja, Riječani, Kužnjača i Oteža. Tako je bilo do 1820. god.

1848. godine osnovana je kapelanija Tišina (Župom se proglašava 1858.) kojoj će pripasti i sela Garevačke župe Prud, Gornji i Donji Hasić.

Godine 1862. i 1863. muslimani, protjerani s podrucja Užica i Šapca zbog sukoba Srba i Turaka, naseljavaju područja Bos. Šamca. Hrvati katolici velikom dušom i srcem primaju prognanike na svoja područja, ali ipak bivaju protjerivani i potiskivani sa svojih ognjišta, jedni prema današnjim Tišinama, a drugi na lijevu stranu rijeke Bosne.

Gvardijan fra Matija Korničanin 15. ožujka. 1532. godine
Isprava, kojom se svjedoči da je Petar Ivanović prodao gvardijanu fra Matiji Korničaninu grobnicu pred velikim oltarom u Fojnici. Orginal - Izvornik nalazi se u arhivi franjevačkog samostana u Fojnici (3):

«1532. 15. ožujka. Nekae naznae svakome čoviku koibi vidio aliti što (čitao) ovo pismo aliti škripta kako ia Petar Ivanović prodah prid velikim fratrom grobnicu Božiem sluzi ocu fra Matiu Korničaninu gvardianu tada i ostalim fratrom po am (osam) aspri, i uzeh ove rečene aspre od fra Matia Korničanina rečenoga gvardiana da doposlitka nitko neima zanu posla. I zaveće verovanie svidoči od izdal koise pod pišu dasu vierovani. Ia fra Grgur Dumhanin pisah po mobi (molbi) Petra Ivanovića. Ia Petar Đuriević iesam sviedok gornemu pismu. Ia Filip Barinić sviedok gornemu pismu. Ia Pilip Tomković sviedok gornemu pismu.»

Povijest[uredi VE | uredi]

Hrvojev misal, XV. stoljeće
Osmansko razdoblje ostavilo je brojne posljedice na Bosnu i Hercegovinu, stanovnici Mostara nakon odlaska Osmanlija.
Sarajevska katedrala, izgrađena u austro-ugarskom razdoblju

Srednjovjekovna Bosna[uredi VE | uredi]

Hrvati na prostor današnje Bosanske posavine doseljavaju u VII. stoljeću, 626. godine poslije Krista. Tijekom sedmog i sljedećih stoljeća Slaveni asimiliraju zatekle Ilire i Rimljane, primaju kršćanstvo te, uz razvitak vlastite kulture i umjetnosti, oblikuju političke institucije i, konačno, vlastitu državu. Stanovništvo srednjovjekovne bosanske države je bilo slavensko, po svojim etničkim i vjerskim značajkama pripadajući istom etničkom supstratu kao i Hrvati. Osim samoga spomena hrvatskoga imena, to se vidi u mnogobrojnim etno-kulturnim obilježjima, kao što su jezik (čakavstina i štokavska ikavica, te zapadna ijekavština, što su sve karakteristike hrvatskoga jezika), glagoljsko i zapadnoćirilsko pismo (tzv. bosančica ili hrvatska ćirilica) kojim su pisane isprave, djela vjersko-nabožnog i umjetničkog sadržaja, a koje je istovjetno hrvatskoj ćirilici koja se rabila u Dalmaciji i sjevernohrvatskom primorju, pripadnost zapadnom civilizacijskom krugu, što se očituje u zapadnom katoličkom kršćanstvu, te umjetničkim oblicima zapadne provenijencije (Romanika).

Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. - XII. stoljeće), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te romanički zvonik i portal u Jajcu.[1]

Osmansko Carstvo[uredi VE | uredi]

Tijekom osmanskog razdoblja i intenzivnog ratovanja, koje je trajalo oko 300 godina, Hrvatska je izgubila preko polovice stanovništva (raseljavanje, ratni gubitci, odvođenje u tursko sužanjstvo, epidemije, islamizacija), no, uspjela je zadržati svoju vezu sa zapadnom Europom (hrvatska renesansna i barokna književnost najbogatija je literatura toga razdoblja kod bilo kojega slavenskog naroda), a hrvatski narod u Bosni i Hercegovini je od većinskog postao progonjena manjina (smatra se da je, osim muslimana, broj pravoslavnih nadišao broj katolika nakon invazije princa Eugena Savojskog, tijekom koje je 1697. spaljeno Sarajevo). Domaće islamizirano stanovništvo, kao i doseljeno pravoslavno, tijekom tog razdoblja imalo je svoju odvojenu kulturnu, povijesnu i nacionalnu sudbinu.

Godine 1524. dolazi do najžešćega progona katolika u Bosni i Hercegovini. Te su godine srušeni franjevački samostani u Kraljevoj Sutjesci, Visokom, Fojnici, Kreševu i Konjicu, a nešto kasnije i u Mostaru. Drži se da je u takvim i sličnim okolnostima nekoliko stotina tisuća Hrvata katolika prešlo na islam. Godine 1528. Turci su osvojili Jajce i Banju Luku i tako u potpunosti uništili hrvatsku obrambenu liniju na Vrbasu. Tada je Hrvatska spala na 37.000 četvornih kilometara površine. Od sredine XVIII. stoljeća turska vlast u Bosni i Hercegovini stagnira, a u post-napoleonskom razdoblju rapidno opada, jer je Osmansko Carstvo iscrpilo demografske, civilizacijske i druge rezervoare za vojno-teritorijalnu ekspanziju, a Habsburška monarhija je, kao i većina Zapada, demografski, tehnološki i civilizacijski doživjela uspon i rast, čime su stvoreni preduvjeti za okupaciju Bosne i Hercegovine, koja se i dogodila 1878. godine.[2]


Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Grb Kornice
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Hrvati Bosne i Hercegovine
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest Hrvata Bosne i Hercegovine
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Bosanskohercegovački Hrvati u srednjovjekovnoj Bosni i Osmanskom Carstvu

Izvori[uredi VE | uredi]

  • Knjiga: "Nacionalni sastav stanovništva - Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991.", statistički bilten br. 234, Izdanje Državnog zavoda za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo.
  • internet - izvor, "Popis po mjesnim zajednicama" - http://www.fzs.ba/Podaci/nacion%20po%20mjesnim.pdf
  1. HercegBosna.org Rano srednjovjekovlje: Slaveni i "zemljica Bosna"
  2. HercegBosna.org Osmanska vlast: Tamni vilajet i beskrajni rat
  1. 1) E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimus ecclesiastica (925-1752), 34., 4-42.
  2. 2) Regesta pape Grgura XI., svezak 286., fol. 186.
  3. 3) Dr. fra Julijan Jelenić: Izvori za povijest kulturnog rada bosansklih Franjevaca, Mostar 1932. god.
  4. 4) Original se nalazi u franjevačkom samostanu u Fojnici



Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Nedovršeni članak Kornica koji govori o naselju u Bosni i Hercegovini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.