Crljivica

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Velika Crljivica

Crljivica je arheološki lokalitet u općini Cista Provo, između sela Ciste Provo i Ciste Velike. Također je pod zaštitom UNESCA. Veliki kompleks promjera 200 x 30 metara prepolovila je cesta Trilj-Imotski na dva dijela, Mala Crljivica - južno i Velika Crljivica - sjeveno od ceste.

Crljivica se razvijala u tri razdoblja. Najprije kao dvije gromile iz brončanog razdoblja, između kojih je kasnije prolazila starorimska cesta Salona - Tilurium - Novae - Narona, a koja je u 20. stoljeću pretvorena u današnju modernu cestu.

Jedan od stećaka s prikazom križa i žene
Stećak u obliku ploče

Crljivica je također najveća i najznačajnija skupina stećaka u Hrvatskoj[1]. Ovo staro groblje obiluje dobro sačuvanim stećcima iz 14. i 15. stoljeća. Od ukupno oko 90 spomenika pronađeno je 16 stećaka-sarkofaga, 56 sanduka i 15 u obliku ploča. Svi su oni uglavnom ukrašeni običnom ornamentikom koja se može pronaći na stećcima u okolici, to su uglavnom križevi svih vrsta, antropomorfni ljiljani, prizori lova, kola, dvoboja, različitih biljnih motiva, polumjeseca, zvijezda i sl. Na dva su dijelom sačuvani natpisi na bosančici koji spominju imena Jerko i Vladna Kustražić (jedan od njih je danas u Hrvatskom arheološkom muzeju u Splitu).

Južno od Velike Crljivice se nalazi sedam velikih krških bunara koji datiraju iz srednjeg vijeka, ili ranije. Sve u svemu, cjeloviti kompleks je jedinstveno mjesto koje se razvilo uz izvor vode na važnom komunikacijskom putu Dalmatinske Zagore.

Pri čišćenju obližnjih bunara pronađen je jedan omanji stećak za koji se veže jedna legenda: „narod je bježeći od Turaka gomilom kamenja zasuo crkvu koja se tu nalazila. U njoj su zakopani vrijedno crkveno ruho i kaleži zajedno s jednim zvončićem. No, tu se ne smije kopati jer bi onoga tko bi kopao zadesila bolest, a njegove usjeve tuča. Svake godine se noću od Duhova do Sv. Ante iz te gomile čuje zvonce”[2].

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Stećaks - Mediaeval Tombstones na UNESCO-vim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 27. studenog 2012.
  2. Vlade Dragun i Bože Ujević, Stećci Imotske krajine, Meridijani, studeni 2012., str. 39.-40.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]