Rajko Grlić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Rajko Grlić
Rajko Grlić
Rajko Grlić na premijeri filma "Nije kraj" u Zagrebu 2008. godine.
Rođenje 2. rujna 1947.
Zanimanje filmski redatelj i scenarist
Godine rada 1966. -
Važniji filmovi Bravo maestro, U raljama života, Đavolji raj, Neka ostane među nama, Ustav Republike Hrvatske
http://www.rajkogrlic.com
Portal o životopisima
Portal o filmskoj umjetnosti

Rajko Grlić (Zagreb, 2. rujna 1947.), hrvatski filmski redatelj, scenarist i producent], američki i slovenski sveučilišni profesor filmske režije, bio je umjetnički ravnatelj Motovunskoga filmskog festivala. Njegovi filmovi osvojili su do završetka 2018. stotinjak međunarodnih nagrada (šezdeset i četiri samo filmovi u suradnji s Antom Tomićem)[1][2][3][4][5][6][7][8][9][10][11][12].

Životopis[uredi VE | uredi]

Obitelj[uredi VE | uredi]

Rođen je u Zagrebu 2. rujna 1947.[13] Otac mu je bio hrvatski filozof Danko Grlić, mati novinarka i spisateljica Eva Grlić (r. Izrael)[14][15]. Očevi dalji preci po muškoj liniji bili su banatski Podunavski Švabe, izvornog prezimena Gerlich, majčini po ocu sefardski Židovi naseljeni u Sarajevu[16][17], a po majci aškenaski iz Ugarske, prezimenom Klingenberg[15][18][19]. Polusestra po majci mu je profesorica književnosti i prevoditeljica Vesna Domany Hardy, kći žrtve fašizma Rudolfa Domanya, strijeljanoga kao taoca NDH u Rakovu Potoku 1941.; djed Ješua Izrael, također civilni talac NDH, ubijen je ranije 1941. pri proboju iz logora u Kerestincu[20].

Obrazovanje[uredi VE | uredi]

Dvogodišnju Radiotelevizijsku novinarsku školu Radiotelevizije Zagreb završio je 1965.[13] Maturirao je gimnaziju 1966. u Zagrebu i iste jeseni upisao Filozofski fakultet u Zagrebu[13]. Godinu dana kasnije upisao je studij režije na prestižnome Filmskom fakultetu u Pragu, te je magistrirao 1971. u klasi oscarovca Elmara Klosa[13] polusatnim filmom Predgovor koji je režirao po vlastitom scenariju. Bio je uključen u aktivnosti Praškog proljeća 1968., te je bio član studentskoga Štrajkačkog odbora FAMU koji je prosvjedovao protiv sovjetske okupacije Čehoslovačke[13].

U akademskoj 1984./1985. godini iskoristio je stipendiju Soroseva fondu kao gost Filmskog odsjeka Sveučilišta Columbia u New Yorku[21]. Stipendiju Gostujući umjetnik Fulbrightova programa za filmsko usavršavanje iskoristio je, nakon višegodišnjeg odgađanja, u akademskoj godini 1991.-1992. na Odsjeku za film i televiziju Sveučilita Kalifornije u Los Angelesu (UCLA).[21]

Djelatnost[uredi VE | uredi]

Književnost[uredi VE | uredi]

Kratke priče i pjesme objavljivali su mu 1966.-1970. časopisi Umjetnost i mi i Razlog, te tjednik za kulturu Telegram.[13]

Pripovjedaštvu se vratio zbirkom Neispričane priče 2018.

Kazalište[uredi VE | uredi]

Od 1966. do 1968. Grlić je glumio u zagrebačkome Studentskome eksperimentalnom kazalištu (SEK), u dvjema predstavama: Ars longa vita brevis te Viet-Rock, obje u režiji Mira Međimorca[13].

Filmovi[uredi VE | uredi]

Grlić je jedan 56 članova utemeljitelja Europske filmske akademije (EFA) za sjedištem u Bruxellesu.

Prvi kratkometražni amaterski film, naslovljen Cigla, Grlić je snimio 1963. U tri godine Grlić je snimio ukupno šest takvih filmova i osvojio dvadesetak nagrada na festivalima kratkometražnog filma u tadašnjoj Jugoslaviji[13]. Prvi profesionalni kratkometražni film Prolazak dovršio je 1966. po vlastitom scenariju.[13]

Sve jedno drugoga pojede je kratki film koji je 1970. režirao po svom scenariju u produkciji zagrebačkoga Filmskoga autorskog studija (FAS). Nagrađen je kao najbolji jugoslavenski kratki film u Beogradu 1971. Sudjelovao je u službenoj konkurenciji filmskih festivala u Oberhausenu, Bilbau i drugima.[13]

Kud puklo da puklo (1974.) prvi je Grlićev cjelovečernji igrani film, dočekan pohvalama kritike. Iste je godine debitirao kao producent kratkim dokementarcem Pitka voda i sloboda, koji je režirao po svome scenariju. Komisija za pregled filmova SR Hrvatske zabranila ga je za javno prikazivanje[22]. Uslijedili su igrani filmovi Bravo maestro (1978.), Samo jednom se ljubi (1981.), oba uvrštena u službeni program Filmskog festivala u Cannesu[23][24], zatim U raljama života (1984.) po romanu Dubravke Ugrešić, pa Za sreću je potrebno troje" (1985.)[13]

Za Studentske sportske igre Univerzijadu u Zagrebu 1987. Grlić je bio dramaturg spektakularne cerembnije otvaranja, za koje je snimio i kratki uvodni film Zagrebačka bajka.[13]

Sljedeće je godine zajedno s producentom Mladenom Koceićem utemeljio producentsku kuću Maestro film. Maestro film je bio koproducent prvoga Grlićeva filma snimljenoga na engleskome, That Summer of White Roses (Đavolji raj), po romanu Borislava Pekića, koji mu je bio i koscenarist.[13] Zadnji u nizu bio je Čaruga (1991., u koprodukciji s Viba filmom i Hrvatskom radiotelevizijom, o poznatom razbojniku, pogubljenome 1925., uz koji je Grlić snimio i jednosatni dokumentarac Stvarni Čaruga[13], stvaralački upozorivši na različitost diskursa fikcije i zbilje. Maestro film je likvidiran 1991.[13]

Kroz sljedećih deset godina Grlićevi filmovi nisu prikazivani u njegovoj domovini.[13]

Josephine (2000., zasnovana na kratkom romanu Alexa Koenigsmarka po kojemu je scenarij napisala Koraljka Meštrović) drugi je Grlićev film na engleskome.[13]

Filmom Karaula započeo je dugogodišnju suradnju sa satiričarom Antom Tomićem. Zajedno su napisali scenarij, po Tomićevu romanu Ništa nas ne smije iznenaditi, a režija je Grlićeva. Na isti način nastali su i filmovi Neka ostane među nama (2010.), te Ustav Republike Hrvatske (2016.), oba po originalnim zajedničkim scenarijima.[13]

Televizija[uredi VE | uredi]

Na Zagrebačkoj televiziji je do 1965. oko dvije godine bio voditelj emisije za mlade[13].

Za studija u Pragu režirao je za zagrebačku televiziju prvi profesionalni dokumentarni film Mi iz Praga, po vlastitom scenariju.

Godinu kasnije je također u produkciji Televizije Zagreb snimio jednosatni dokementarni film Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom svijetu, ali interna idejna kontrola te kuće nije odobrila film za javno prikazivanje.[13] Podjednako nije odobrena ni serija od šest kratkih dokumentarnih filmova Pohvale, režirana za Televiziju Zagreb po vlastitom scenariju 1971.[13] (premijerno je prikazana četrdesetak godina kasnije).

Grlom u jagode, televizijska serija koju je 1975. napisao zajedno s njenim redateljem Srđanom Karanovićem za Televiziju Beograd, postigla je veliku popularnost širom Jugoslavije. Iste je godine napisao i režirao seriju od šest dokumentarnih filmova za Televiziju Zagreb Žestoke priče. Kritičari uvršćuju Pleterje, jednu od epizoda, među najbolje jugoslavenske dokumentarce.

Multimedij[uredi VE | uredi]

Grlić je 1998. zasnovao, snimio i producirao interaktivni nastavni CD-ROM How to Make Your Movie: an Interactive Film School (Kako snimiti Vaš film : Interaktivna filmska škola), koji je dobio osam međunarodnih nagrada, uključujući tu New York Grand Prix za najbolji svjetski multimedij 1998.[25][26] Šest godina kasnije izdao je dopunjenu i unaprijeđenu verziju: How to Make Your Movie 2.0.[13]

Nastava[uredi VE | uredi]

Na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti predavao je filmsku režiju i montažu 1972.-1974. odnosno filmsku režiju 1989.-1991., od 1990. kao redoviti profesor, pa je 1992.-1993. bio gostujući profesor Filmskog odsjeka Umjetničkog fakulteta Sveučilišta u New Yorku, a od 1993. je profesor filma na Ohioskom sveučilištu u Athensu (u najvišem statusu istaknutog profesora). Istodobno je od 2003. redoviti profesor filmske režije na Umjetničkoj akademiji Sveučilita u Novoj Gorici. Od 1994. do 2002. bio je ravnatelj Imaginarne filmske akademije u Grožnjanu (Hrvatska) i Athensu (Ohio).[21]

Filmografija[uredi VE | uredi]

dugometražni igrani filmovi[uredi VE | uredi]

redatelj i koscenarist[uredi VE | uredi]

  • 1974. Kud puklo da puklo
  • 1978. Bravo maestro
  • 1981. Samo jednom se ljubi
  • 1984. U raljama života
  • 1986. Za sreću je potrebno troje
  • 1989. That Summer of White Roses
  • 1991. Čaruga
  • 2002. Josephine
  • 2006. Karaula
  • 2010. Neka ostane među nama
  • 2016. Ustav Republike Hrvatske

producent[uredi VE | uredi]

  • 1989. That Summer of White Roses (koproducent)
  • 1991. Čaruga (koproducent)
  • 1992. Virdžina (koproducent)
  • 2018. Departure

koscenarist[uredi VE | uredi]

  • 1972. Društvena igra
  • 1978. Miris poljskog cvijeća
  • 1979. Budimir Trajković
  • 1980. Petrijin venac
  • 1981. Erogene zone
  • 1984. Rani snijeg u Münchenu

dugometražni dokumentarni filmovi[uredi VE | uredi]

redatelj i scenarist[uredi VE | uredi]

  • 1968. Svaki je čovjek dobar čovjek u rđavom društvu
  • 2001. Novo novo vrijeme (korežiser)
  • 2004. Roberto und Paolo – Zwei Leben fürs Theater
  • 2017. Vsaka dobra zgodba je ljubezenska zgodba (korežiser)

producent[uredi VE | uredi]

  • 2001. Novo, novo vrijeme (koproducent)
  • 2003. Sretno dijete
  • 2007. How Ohio Pulled it Off

kratkometražni i srednjemetražni filmovi[uredi VE | uredi]

redatelj i scenarist[uredi VE | uredi]

  • 1964. Cigla
  • 1965. Kuda ideš Kunigundo
  • 1966. Kairos
  • 1966. Prolazak
  • 1967. Đurđa
  • 1967. Pričaj mi nešto lijepo
  • 1969. Nesporazum
  • 1970. Predgovor
  • 1971. Sve jedno drugo pojede
  • 1974. Pitka voda i sloboda
  • 1974. Pričaj mi priču
  • 1978. Zagreb
  • 1986. Pitka voda i sloboda iI
  • 1991. Pariži, Istra
  • 1997. Pasta Paolo
  • 1999. Pitka voda i sloboda III
  • 2002. Stina
  • 2010. John „the Bear“ Butler

televizija[uredi VE | uredi]

redatelj i scenarist[uredi VE | uredi]

  • 1968. Mi iz Praga (srednjemetražni dokumentarni)
  • 1969. Hamlet, tv-drama
  • 1971. Pohvale (šest polusatnih dokumentarnih filmova)
  • 1976. Žestoke priče (šest jednosatnih dokumentarnih filmova)
  • 1991. Čaruga (dokumentarni film)
  • 2010. Deset godina kasnije (srednjemetražni dokumentarni, korežiser)

koscenarist[uredi VE | uredi]

  • 1975. Grlom u jagode (igrana serija od deset jednosatnih nastavaka)

multimedij[uredi VE | uredi]

režiser, scenarist i producent[uredi VE | uredi]

  • 1998. How to Make Your Movie: An Interactive Film School
  • 2004. How to Make Your Movie: An Interactive Film School 2

Bibliografija[uredi VE | uredi]

  • 2003. Motovun: Knjiga postanka (koautor)
  • 2004. Face to Face (urednik)
  • 2006. Karaula (koautor)
  • 2016. Ustav Republike Hrvatske (koautor)
  • 2018. 50 Years Journey (urednik)
  • 2018. Neispričane priče

Odličja i priznanja[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Awards
  2. The Constitution: Awards
  3. Grlić's Biography @Awards
  4. [http://www.rajkogrlic.com/feature-films/bravo-maestro/ Bravo Maestro
  5. Samo jednom se ljubi
  6. U raljama života
  7. Za reću je potrebno troje
  8. That Summer of White Roses
  9. Čaruga
  10. How To Make Your Movie: An Interactive Film School
  11. Karaula
  12. Neka ostane među nama
  13. 13,00 13,01 13,02 13,03 13,04 13,05 13,06 13,07 13,08 13,09 13,10 13,11 13,12 13,13 13,14 13,15 13,16 13,17 13,18 13,19 13,20 13,21 Rajko Grlić's Biography
  14. Jaša Romano, 1980, str. 353
  15. 15,0 15,1 Ha-Kol (Glasilo Židovske zajednice u Hravtskoj); Eva Grlić, priča o jednom nevjerovatnom životu; stranica 58, 59, 60; broj 106, srpanj / kolovoz / rujan 2008.
  16. (srp.) Šuvar, Mira (6. srpnja 2008.). U Beograd rado dolazim. Blic pristupljeno 18. siječnja 2013.
  17. http://www.jutarnji.hr/mi-nemamo-tradiciju--imamo-umijece-samounistenja/1398978/
  18. Ognjen Kraus, 1998, str. 258
  19. Snješka Knežević, 2011, str. 117
  20. Zdravko Dizdar, 1989, str. 182
  21. 21,0 21,1 21,2 Grlić's academic Resume
  22. [http://zagrebdox.net/hr/2013/program/retrospektive/retrospektiva_dokumentarnih_filmova_imaginarne_akademije/pitka_voda_i_sloboda_iii Pitka voda i sloboda III
  23. [http://www.rajkogrlic.com/feature-films/bravo-maestro/ Bravo Maestro
  24. Samo jednom se ljubi
  25. How To Make Your Movie: An Interactive Film School
  26. [https://www.ohio.edu/finearts/film/faculty-staff/profiles.cfm?profile=72D32FD6-5056-A800-485947EFB74861AE Ohio University

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]