Ignacije Antiohijski

Izvor: Wikipedija
Ignacije Antiohijski
Ignacije Antiohijski
Rođen oko 35.
Sirija (rimska provincija)
Preminuo oko 107.
Rim
Kanoniziran prije kongregacije
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Pravoslavna Crkva
Anglikanska Crkva
Luteranska Crkva
Istočne pravoslavne Crkve
Spomendan 17. listopada
Portal o kršćanstvu

Ignacije Antiohijski (Sirija (rimska provincija), oko 35. - Rim, oko 107.), biskup Antiohije, svetac i mučenik.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Ne zna se ni mjesto ni datum rođenja, ali sigurno je da se rodio u poganskoj obitelji te zbog toga nije imao rimsko građanstvo, ali se kasnije obratio na kršćanstvo. Bio je treći biskup Antiohije u Siriji gdje je Petar bio prvi biskup. Za progonstva u vrijeme cara Trajana je bio osuđen ad bestias. Dok su ga kao sužnja vodili u Rim da bude mučenik, susreo se s nekim crkvama i biskupima i u tom putovanju je napisao 7 poslanica.[1] U poslanici Rimljanima preporučava braći te crkve da mu ne brane smrt i da ga ne liše mučeništva. Na kraju je umro u Rimu mučeničkom smrću oko 107. g. Pogubljen je u rimskom Koloseju, gdje je pred publikom bačen lavovima. Katolička Crkva slavi njegov spomendan kao biskupa i mučenika 17. listopada, Pravoslavna Crkva 20. prosinca.

Djela[uredi | uredi kôd]

Ignacije je napisao 7 poslanica na svom putovanju do Rima:

  1. Efežanima
  2. Magnežanima
  3. Tralcima
  4. Rimljanima
  5. Filadelfljanima
  6. Smirnjanima
  7. Polikarpu

Prve 4 poslanice je napisao iz Smirne i zadnje 3 kad je bio doveden u Troadu. U tim poslanicama Ignacije je poticao braću da služe Bogu u zajednišvu s biskupima i da mu ne sprečavaju da bude ubijen kao žrtva za Krista. Ovo se vrlo dobro vidi u poslanici koju je napisao zajednici u Rimu. Također ohrabruje braću ovih zajednica da izbjegavaju grijeh, da se čuvaju od gnosticizma i na poseban način da čuvaju jedinstvo Crkve.

Nauk[uredi | uredi kôd]

Poznaje se Ignacijev nauk preko njegovih poslanica. Može se podijeliti njegovo učenje na ovaj način:

Kristologija[uredi | uredi kôd]

Ignacije je prvi starokršćanski izvankanonski pisac koji se izričito suočava s herezama. On brani kristološki nauk jednostavnim načinu: slijedeći evanđelje. Napisao je jednu dobru kristološku sintezu u svojoj poslanici Tralcima gdje je sažet pravi nauk o Isusu Kristu: Budite gluhi kad vam netko govori nešto što je izvan Isusa Krista, onoga koji je iz roda Davidova, onoga koji je iz Marije, koji se odistinski rodio, jeo i pio, odista bio progonjen pod Poncijem Pilatom, odistinski bio razapet na križ i umro, predlicem nebesnika i zemnika i podzemnika; koji je također odistinski bio uskrišen od mrtvih, jer ga je uskrisio Otac Njegov, koji će po sličnosti uskrisiti tako i nas koji njemu vjerujemo, Otac njegov, u Kristu Isusu, izvan kojega nemamo istinskog življenja. (Tral. 9, 1-2)

Ekleziologija[uredi | uredi kôd]

Ignacije prvi put upotrebljava termin Katolička Crkva u smislu jedne opće Crkve (Smir 8,2). Ova opća Crkva nije samo mistično tijelo Kristovo vezano vjerom i ljubavlju s Kristom, nego je i vidljiva organizacija u kojoj rimska Crkva zauzima prvo mjesto. Također nabraja i posebne hijerarhijske stupnjeve Crkve: episkopat, prezbiterat i đakonat.

Teologija[uredi | uredi kôd]

Ignacijeva teologija nije individualno spekulativna, nego je sva u službi ekleziologije. Tako je i njegovo poimanje duhovnog života koja je sva u imanentnoj eklezijalnoj mistici. Ignacijeva mistika bitno ide kroz liturgiju, posebno kroz Euharistiju koja je središnji čin Crkve kao zajednice. Nema euharistije bez jedinstva s biskupom. Zbog toga Ignacijeva duhovnost raste kroz ostvarivanje Crkve. Ovaj apostolski otac brani nauk Crkve u teološkim problemima, osobito u Aziji protiv gnostičke sekte doketa. Protiv onih koji su poricali da je Krist uzeo pravo čovječje tijelo, Ignacije uči da je Isus “rođen i nerođeni” od Marije i Boga (Efež 7,2). Što se tiče euharistije, Ignacije naglašava da je ona prava hrana i piće, tijelo trpećeg Isusa Krista “sarx Xristou pathousa”.

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Pavić – Tenšek, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1993.
  • Šagi – Bunič, Povijest kršćanske književnosti, Zagreb 1976.
  • Jose Vives, Los padres de la Iglesia, ed. Herder, Barcelona 1988.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. "Sveti Ignacije Antiohijski, naučitelj jedinstva" (prijevod na hrvatski jezik), kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji 14.3.2007.

Vanjske povezice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Ignacije Antiohijski