Ivan Damaščanski

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Sveti Ivan Damaščanski
Sveti Ivan Damaščanski
Rođen oko 675./6.
Damask
Preminuo 4. prosinca 749.
Mar Saba
Kanoniziran prije kongregacije
Slavi se u Rimokatolička Crkva
Anglikanska Crkva
Pravoslavna Crkva
Spomendan 4. prosinca

Sveti Ivan Damaščanski (grč. Ἰωάννης Δαμασκήνος, lat. Iohannes Damascenus; Damask, oko 675./6.Mar Saba, 4. prosinca 749.), znameniti sirijski redovnik, svetac, crkveni naučitelj, crkveni otac, pjesnik i teolog. Pisao je protiv nestorijanaca, jakovita i manihejaca, a najvažniji polemički spis uperen mu je protiv ikonoboraca. Također, smatra se jednim od najvećih crkvenih pjesnika.

Životopis[uredi VE | uredi]

Ivan je rođen i odrastao u Damasku. Podrijetlom je iz bogate kršćanske obitelji, koja je živjela pod islamskom vlašću u Damasku. Njegov otac bio je visoki financijski činovnik u službi kalifata, a kasnije je i Ivan postao ministar na dvoru arapskog kalifa. Početkom 8. stoljeća, Ivan postoje redovnik u samostanu Mar Saba kod Jeruzalema, zatim svećenik i teolog jeruzalemske biskupije.

Bio je vrlo plodan crkveni pjesnik; poznati su njegovi kanoni za blagdane Krista, Bogorodice i važnijih bizantskih svetaca, uključujući kanon ispjevan u čast njegovog slavnog pjesničkog prethodnika, Romana. Njegova uloga odlučujuća je u oblikovanju Oktoiha, jedne od glavnih liturgijskih knjiga bizantske Crkve, a istovremeno i zbirke crkvenih pjesama. Redaktor je kanona kao pjesničke forme: skrativši ga na tri do četiri strofe (tropara), dao mu je konačnu strukturu. Također se okušao i u književnoj formi bizantskog romana.

Najvjerojatnije je umro u samostanu Mar Saba, jugoistočno od Jeruzalema. Kao svetac slavi se 4. prosinca.

Filozofija[uredi VE | uredi]

U filozofiji se koristio eklektički platonskom i aristotelovskom terminologijom, kao oruđima za precizno izražavanje kršćanske dogme. U teologiji je stvaralački naslijedovao sintezu velikih crkvenih otaca Aleksandrije i Kapadocije, zatim Pseudo-Dionizija Areopagita i Maksima Ispovjednika.

Djela[uredi VE | uredi]

  • "Izvor znanja" (grč: Πηγὴ γνώσεως), u tri bilježnice:
* "Dijalektika" (filozofska poglavlja o terminologiji)
* "O herezama" (opis i kritika hereza)
* "O pravoslavnoj vjeri (izlaganje biblijsko-patrističkog učenja). Smatra se njegovim glavnim dijelom.
  • "Sacra parallèle" (grčki: Τὰ ἱερά), zbirka mudrih izreka.
  • rasprave s nestorijancima, monofizitima, monotelitima, manihejcima
  • besjede protiv ikonoboraca, čija je argumentacija bila odlučujuća za cjelokupnu teologiju pristalica ikona.

Pored teoloških spisa, pisao je i crkvene himne, koji se još uvijek koriste u pravoslavnim manastirima diljem svijeta.