Prijeđi na sadržaj

Svetozar Borojević

Ovo je izdvojeni članak – ožujak 2019. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Svetozar Borojević
Svetozar Borojević, na fotografiji prije 1913. godine.
Svetozar Borojević, na fotografiji prije 1913. godine.
Svetozar Borojević, na fotografiji prije 1913. godine.
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 2. prosinca 1856.[1]
Mjesto rođenja Umetić, kod Kostajnice
Datum smrti 23. svibnja 1920.
Mjesto smrti Klagenfurt,
Nacionalnost Hrvat[2][3]
Puno ime Svetozar Borojević od Bojne
Nadimak Lav sa Soče[2][4]
Supruga Leontina (rođ. von Rosner)
Titule barun[2]
Knjige Durch Bosnien: illustrirter Führer auf der k. k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan;
O ratu protiv Italije: sa 3 priloga
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi 1875. – 1918.
Čin feldmaršal
Ratovi Prvi svjetski rat
Važnije bitke Bitka za Galiciju
Bitka za Przemyśl
Bitka kod Soče
Vojska Oružane snage Austro-Ugarske
Rod vojske pješaštvo
Jedinice 3. armija (4. rujna 1914. – 25. svibnja 1915.)
5. armija (27. svibnja 1915. – 24. svibnja 1917.)
Sočanska armija (24. svibnja 1917. – 23. kolovoza 1917.)
Odlikovanja Vojnički red Marije Terezije
Pour le Mérite
Željezni križ

Svetozar Borojević od Bojne (njem. Svetozar Boroević von Bojna) (Umetić, kod Kostajnice, 2. prosinca 1856. – Klagenfurt, 23. svibnja 1920.), bio je feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske.[1]

Svetozar Borojević od Bojne se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.

Životopis

Prijeratna karijera

Svetozar Borojević rođen je 1856. godine u selu Umetić, blizu Kostajnice, u Hrvatskoj, tada u Austro-Ugarskoj od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić.[5] Osnovnu školu polazio je i završio je u Zrinu gdje je njegov otac Adam od 1859. godine bio zapovjednikom.[6] Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. godine. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu (mađ. Köszeg), koju završava 1872. godine i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. godine pohađao je pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875. godine, a 1878. godine sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). 1. svibnja 1880. godine promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. godine nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. godine promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. godine predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. godine. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. godine u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. godine drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. godine imenovan je glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. 15. svibnja 1904. godine promaknut je u čin general bojnika. Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. General bojnik Boroević je 17. srpnja 1907. godine postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. godine zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).

Prvi svjetski rat

Talijansko bojište (Prvi svjetski rat).

Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na Istočno bojište u Galiciju gdje je 4. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3. armije koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemyśl prve ruske opsade 10. listopada 1914. godine. Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru i kralju Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja[7]). Imenovan je general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odličja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) 2. lipnja od lipnja 1917. godine. U razdoblju između 1917. i 1918. godine zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na bojišnici je ostao do studenoga a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.

Nakon Prvoga svj. rata

Grob Svetozara Borojevića na Bečkom središnjem groblju.

I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno.

Umro je 23. svibnja 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici od posljedica moždanog udara, a pokopan je 26. svibnja 1920. godine na gradskome groblju.[8] Pokopan je bez ikakvih vojnih počasti.[9] Njegovi posmtrni ostatci preneseni su 21. listopada 1920. godine i pokopani u arkadama na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I. Svečanome pokopu nazočilo je i nekoliko tisuća Boroevićevih bivših vojnika i starih vojnih drugova. Govor na grobu održao je potpukovnik Stevo Duić.[8][9]

Karakter

Medalja s likom Svetozara Borojevića.

Iako je bio sitne tjelesne građe, Borojević je imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna osobnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru i kralju kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Stjepanu Sarkotiću:

»Ja personificiram autoritet, disciplinu i njihovu slobodnu samospoznaju. Svi moji podređeni, od najvišeg do najnižeg, znaju i osjećaju to i mogu se osloniti na to. Da imam moć, ja bih čitavo čovječanstvo svezao disciplinom i prisilio da radi unutar toga okvira. Vidio bi se uspjeh, koji bi bio stotinu puta veći nego sada. Jedino su autoritet i disciplina prikladni da vežu vojnike uz njihove zastave i njihove dužnosti. To je istinito za čitav ljudski rod. Nažalost, disciplina se lako podruje besmislenim zahtjevima. Zbog toga se ja grubo rješavam svih budala. Ti me se potom boje, ali također mi stvaraju i neprijatelje. S druge strane, svi vrijedni ljudi me vrlo poštuju.«

Zanimljivo je napomenuti kako ga je osobna taština, po kojoj je bio poznat, stajala i plemićkog naslova. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji.

Borojević je znao više jezika, a u "njegovu osobniku/matičnom listu navedeno je da Boroević zna: njemački u riječi i pismu tečno i korektno s dobrim stilom, mađarski dovoljno za službenu upotrebu, hrvatski u riječi i pismu potpuno, francuski govori tečno, ruski čita i prevodi (Matični list Svetozara Boroevića/Qualifikationslisten, Österreichisches Staatarchiv, Kriegsarchiv, FA NFA HHK AK/AGKdo 5. Armee). (...)".[11]

Značaj i reputacija

Značke s likom Svetozara Borojevića.

Svetozar Borojević od Bojne bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega Prvoga svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u obrani svakog metra bojišnice mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života. No unatoč takvim kritikama, učinkovitost u obrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.

Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih promidžbenjaka i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru i kralju, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s banom Josipom Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru i kralju, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni promidžbeni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i kako bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.

Djela

  • Durch Bosnien: illustrirter Führer auf der k. k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan, Verl. d. k. k. Bosna-Bahn, Beč, 1887., (2. izd. 1890.)
  • O vojni proti Italiji od feldmaršala Boroevića, Ljubljana, 1923.
  • O ratu protiv Italije: sa 3 priloga, Delniška tiskarna d. d., Ljubljana, 1923.
  • Kroz Bosnu: ilustrirani vodič C.-k. bosanske željeznice i Bosanskohercegovačke državne željeznice Doboj-Simin Han, Srednja Europa – Udruženje za modernu historiju, Zagreb – Sarajevo, 2018.

Narodnosna pripadnost

Drago Roksandić tvrdi da je Borojević Srbin te je istog uvrstio u knjigu "Srbi u Hrvatskoj od 15. stoljeća do naših dana". Mario Grčević s druge strane napominje da je uvrštenje Borojevića u spomenutu knjigu bez povijesnih argumenata s obzirom da je temeljem njegovih privatnih i javnih nastupa razvidno da je Borojević sebe i svoju obitelj smatrao Hrvatima.[12] Zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju ga među Srbe. Međutim, u svojim pismima i govorima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku narodnosnu pripadnost i domoljublje.

»Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.«
(brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.[13])
»Dragi Slavko! ... Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata? Bi li Obzor stao u moju obranu kao Hrvata u odnosu na Kranjsku? ... Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.«
(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.[14][15])
 »... Prilikom obraćanja dalmatinskim pukovnijama, Borojević je također izrazio svoje hrvatstvo riječima: "Vi ste Hrvati, a i mene je rodila majka hrvatska."«
("General Borojević među Dalmatincima, NL, br. 8, 19. siječnja 1916.[16])

Prezime

Dvije su inačice pisanja njegovoga prezimena. Prva je korijenski oblik, Boroević, ↓1 kako se i sam potpisivao a druga je Borojević, sukladno suvremenom pravopisu i obliku prezimena koji prevladava u literaturi 20. stoljeća.[17]

Odličja

Nepotpun popis:

  • 1878.: 20. listopada, Vojni križ za zasluge s ratnom dekoracijom
  • 1891.: 15. listopada, Pruski Red krune III. razreda
  • 1902.: 18. listopada, Red Željezne krune III. razreda
  • 1909.: 26. rujna, Viteški križ Leopoldova reda
  • 1914.: Red željezne krune 1. razreda s ratnom dekoracijom
  • 1914.: 4. studenoga, Velekriž Leopoldova reda s ratnom dekoracijom
  • 1915.: Vojni križ za zasluge 1. razreda s ratnom dekoracijom
  • 1915.: Zvijezda za zasluge Crvenog križa s ratnom dekoracijom
  • 1917.: 2. lipnja, Zapovjednički križ Reda Marije Terezije
  • Ratna medalja
  • Brončana spomen-medalja za oružanu silu
  • Vojni časnički znak 3. razreda za časnike
  • Vlasnik Pješačke pukovnije br. 51
  • Perzijski red sunca i lava 2. razreda
  • Pour le Mérite
  • Željezni križ
  • 1931.: Viteški križ Reda Marije Terezije (posmrtno) ↓2

Počasti i spomen

Počasni doktor Zagrebačkoga sveučilišta

Godine 1916. odobrenjem cara i kralja Franje Josipa I. a na prijedlog Pravnog fakulteta i Senata Sveučilišta u Zagrebu Svetozaru Boroeviću i nadvojvodi Eugenu Habsburškom dodijeljeno je najviše počasno zvanje, doctor honoris causa, radi pobjeda nad neprijateljem i napose radi zaštite očinske grude, prava i kulturnog napretka Hrvata (Ob eximia in limitibus imperii strenue defendendis ac imprimis in Croatarum paterno solo iuribus atque litterarum et artium progressu tuendis merita).[18][19] Počasni doktorat braniteljima Sočanske bojišnice dodijeljen je, 30. siječnja 1916. godine nadvojvodi Eugenu Habsburškom a 1. veljače 1916. godine Svetozaru Boroeviću, na bojišnici uz najviše počasti.[18][19] Sveučilišno izaslanstvo za dodjelu doktorata činili su dr. Josip Šilović, promicatelj; dr. Milorad Stražnicki, dekan Pravnoga fakulteta; rector magnificus dr. Fran Barac, profesor Bogoslovnoga fakulteta; hrvatski kipar Robert Frangeš-Mihanović i podvornik Andrija Kišur.[20]

Iz Borojevićeva govora, 1. veljače 1916. godine na Sočanskoj bojišnici, nakon promaknuća u počasnoga doktora:

 »(...) Osobitim ponosom napunja mene, što mi je naročito prvi kulturni zavod moje uže domovine, sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, pripravilo tu radost. Diljem stoljeća bio je kod našega naroda rat pravilo, mir izuzetak. Od snježnog Velebita pa do lozom okićenih obronaka Fruške gore, od Drave do Save nema porodice, koja nije više svojih članova rado žrtvovala u tijeku vijekova na svim bojnim poljima Evrope, da potvrdi granitnu vjernost previšnjoj dinastiji, da potvrdi najvruću ljubav spram grude domaje. Tradicija Hrvata, da održi vjeru do zadnjega daha i da se s lavljom srčanošću bori, i u ovom je ratu sjajno istaknuta na svim bojištima. Znade to svijet. Kao najstariji na vojni sin naše vruće ljubljene domovine, koja će – o tom sam čvrsto uvjeren – također svoje starce i svoje dječake poslati u vatru za prijestolje i otadžbinu, ako bude nužno, gledam u toj počasti, što je meni podijeljena, počast svim sinovima zemlje, što stoje neprijatelju na biljezi. Ja gledam u tom izražaj poštovanja za nas ratnike od prvih intelektualnih krugova i veselim se tomu, što to kolo, odano nauci i istraživanju, jednako s nama misli i osjeća. Ali ja gledam u toj počasti i jamstvo da će buduća pokoljenja biti uzgojena u našem duhu, u duhu bezuslovne odanosti za previšnje prijestolje i otadžbinu. Molim Vašu Velemožnost, da izruči slavnom senatu univerze moju srdačnu hvalu za počast vojsci i da izvoli pridodati, da moje najtoplije želje prate procvat i uspjeh toga najvišega kulturnoga instituta našega naroda, (...)«
(1916., veljače 1. Sočanska bojišnica – Odgovor Svetozara pl. Boroevića od Bojne rektoru Franu Barcu. Fusnota 81: Nacrt i čistopis (oznaka: ad 5V1) govora Svetozara pl. Borojevića, na hrvatskom, izrečen 1.II.1916., te njegov tipkopisni prijevod na njemački (oznaka: V5), s vlastoručnim podpisom, u arhivu RSuZ.[21])

Počasni građanin

Spomen

  • Reljef s Borojevićevim portretom, rad Roberta Frangeš-Mihanovića, ↓3 postavljen je u Rektoratu Zagrebačkoga sveučilišta, ↓4 11. veljače 1917. godine.[29]
  • Na Borojevićevoj očinskoj kući u Mečenčanima 28. listopada 1917. godine Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja" postavila mu je spomen-ploču, ↓5 rad Roberta Frangeš-Mihanovića.[30]
  • Jedna ulica u bjelovarskom prigradskom naselju Hrgovljani zove se po njemu, Ulica Svetozara Borojevića.[31][32][33]
  • 2006. godine u povodu 150. obljetnice njegova rođenja, u organizaciji Hrvatskoga instituta za povijest, Općine Donji Kukuruzari, Družbe Braće hrvatskog zmaja i Hrvatskog državnog arhiva, održan međunarodni znanstveni skup.[34]
  • 2008. godine beogradske gradske vlasti po njemu su nazvale jednu ulicu u Zemunu.[31]
  • 28. srpnja 2014. godine u poštanskom uredu 10101 Zagreb bio je u uporabi prigodni poštanski žig Feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna (autor žiga je Ivan Librić) a Filatelistički klub Zagreb izradio je i izdao prigodnu kovertu. Izradu prigodnog žiga i koverte sponzorirao je član Filatelističkoga kluba Zagreb Goran Tkalec.[35]
  • 4. studenoga 2016. godine puštena je u Sloveniji poštanska marka posvećena Svetozaru Borojeviću i slovenskom pjesniku Simonu Gregorčiču te 100. obljetnici Prvoga svjetskoga rata.[36]
  • 10. prosinca 2016. godine, u suradnji grada Nove Gorice i Društva Soška fronta 1915-1917, podignut mu je spomenik u podnožju Svete Gore kod Nove Gorice obilježivši 100. obljetnicu Prvoga svjetskog rata i 160. obljetnicu rođenja Svetozara Borojevića.[31]

Osobni život

Borojević je bio u braku s Leontinom (rođ. von Rosner; r. 7. srpnja 1877. – u. 12. veljače 1963.) kćeri austrijskoga časnika Friedricha von Rosnera, a vjenčali su se 1899. godine.[37] U tome braku 15. veljače 1901. godine rodio im se sin jedinac Fritz. Fritz Borojević bio je polaznikom 3. godine Više vojne realke u Mariboru kada je, u noći 28./29. rujna 1918. godine, nesretnim slučajem pao s oštećenoga mosta u nabujalu Dravu i utopio se.[37][38]

Galerija

  • Svetozar Borojević, 1915.
    Svetozar Borojević, 1915.
  • Svetozar Borojević (Postojna, Sočanska bojišnica, 1915.)
    Svetozar Borojević (Postojna, Sočanska bojišnica, 1915.)
  • Svetozar Borojević i Glavni stožer 5. armije, 1915.
    Svetozar Borojević i Glavni stožer 5. armije, 1915.
  • Glavni stožer 5. armije, 1915. (Svetozar Borojević sjedi, 6. s lijeva.)
    Glavni stožer 5. armije, 1915. (Svetozar Borojević sjedi, 6. s lijeva.)
  • Car i kralj Karlo I. i njegovi generali (Svetozar Borojević stoji, označen brojem 12.)
    Car i kralj Karlo I. i njegovi generali (Svetozar Borojević stoji, označen brojem 12.)
  • Svetozar Borojević, 1918.
    Svetozar Borojević, 1918.
  • Fontana feldmaršala Borojevića
    Fontana feldmaršala Borojevića
  • Borojevićevo prijestolje, ↓6 Kostanjevica na Krasu, Slovenija (desno; lijevo je spomenik nadvojvodi Josefu Augustinu kojega je podignuo 43. puk austrougarske vojske).
    Borojevićevo prijestolje, ↓6 Kostanjevica na Krasu, Slovenija (desno; lijevo je spomenik nadvojvodi Josefu Augustinu kojega je podignuo 43. puk austrougarske vojske).

Vidi još

Bilješke

  1. ↑1 Boroević je germanizirani oblik prezimena.
  2. ↑2 "Nakon pobjede kod Komarówa 1914., Borojević je poslao molbu za dodjelu Viteškog križa, a nakon teških borbi u studenom i prosincu 1914. ponovno je poslao nove molbe kancelariji Reda. No, odlikovanje nije dobio. Tek prilikom 10. ofenzive na Soči, car Karlo mu je, 2. lipnja 1917., osobno na bojišnici dodijelio Komanderski križ Reda Marije Terezije. Kao veliki meštar Reda, car je mogao dodjeljivati odlikovanje neovisno od kancelarije. Krivo shvativši, kancelarija je smatrala da prijašnje molbe više ne vrijede i stoga su mu odbili dodijeliti i Viteški križ. Poslije rata, pogreška je bila shvaćena i 1931. Borojeviću je posmrtno dodijeljen i Viteški križ Reda Marije Terezije. Tako je maršal Borojević prvo primio viši, a tek potom niži stupanj odlikovanja Reda Marije Terezije!".[10]
  3. ↑3 "Robert Frangeš-Mihanović portretirao je Boroevića i na konju (plastika, bronca, visina 0.879 m), a kip je sačuvan u Gliptoteci HAZU-a u sadri."[29]
  4. ↑4 "Nakon 1919. godine, kad je maknut, Boroevićev reljef mogao se prvi put vidjeti na izložbi posvećenoj Prvom svjetskom ratu u Hrvatskom povijesnom muzeju 2006. godine."[39]
  5. ↑5 a) "Službenim govornicima pridruži se govornik iz naroda. Javi se čovjek pučanin, koji se predstavi kao Simeon Boroević, umir. gruntovničar, rođak današnjeg velikog svečara i slavnoga vojskovođe. Rječito prikaza Boroević mnogu intimnu crtu iz djetinjstva i mladosti Boroevića, izpriča, kako je silnu volju imao mali Svetozar za vojništvo, kako je svakom prilikom pokazivao osobitu bistroću i zrelost. Na koncu reče doslovce: 'Gospodo, nas sve veseli, što ste ovaj spomenik ovdje podigli, s kojim ćemo se mi svi ponositi, a s nama i sav hrvatski narod. Neizmjerno smo sretni i zadovoljni, što je iz naše sredine niknuo ovaj veliki sin našega hrvatskoga naroda. Živila Hrvatska!'" (Spomen-spis Družbe "Braća hrvatskoga zmaja" o postavljanju spomen-ploče Svetozaru pl. Boroeviću u Mečenčanima, 28. listopada 1917., Hrvatski zmaj. Glasilo Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, Zagreb, 15.XI.1917., br. 3, str. 34–56.).[40] b) "(...) ploča je skinuta nakon prevrata 1918. godine, točnije, početkom 1921. godine, premda se pričalo da se to dogodilo tek 1945. godine, te da su njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata odali počast domu u Mečenčanima. Spomen-ploča isprva je pohranjena u kostajničkoj obćini, premda je Boroevićeva sestra Ljubica Babić iz Prijedora izrazila želju da je posjeduje. Nakon toga gubi joj se svaki trag."[39]
  6. ↑6 Taj naziv usvojen je 1970-ih godina, prije toga bio je poznat kao Karlova stolica. Stolica je očigledno bila namijenjena caru i kralju Karlu I. kada je trebao izvršiti jedan od njegovih obilazaka vojnika na bojišnici. U stvarnosti ni on ni general Borojević vjerojatno nikad zapravo nisu sjedili na toj stolici.[41]

Izvori

  1. ↑ a b Danijel Tatić, Svetozar Borojević – enigma datuma rođenja, Večernji list, objavljeno 24. studenoga 2017., pristupljeno 19. srpnja 2018.
  2. ↑ a b c Vojna povijest (vecernji.hr) – Lav sa Soče  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. siječnja 2014. (Wayback Machine), objavljeno 2. siječnja 2014., pristupljeno 12. siječnja 2014.
  3. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 3–4., preuzeto 9. rujna 2017.
  4. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 8., preuzeto 9. rujna 2017.
  5. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 7., preuzeto 8. prosinca 2011.
  6. ↑ Mira Kolar-Dimitrijević, Zašto vojskovođu Svetozara Boroevića od Bojne treba zadržati u sjećanju, str. 11., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  7. ↑ (engl.) Bitke: Treća bitka kod Soče, 1915., firstworldwar.com, preuzeto 8. prosinca 2011.
  8. ↑ a b Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 11., preuzeto 9. rujna 2017.
  9. ↑ a b Mira Kolar-Dimitrijević, Zašto vojskovođu Svetozara Boroevića od Bojne treba zadržati u sjećanju, str. 19., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  10. ↑ a b Svetozar Borojević  Arhivirana inačica izvorne stranice od 12. veljače 2019. (Wayback Machine), donji-kukuruzari.hr, pristupljeno 10. veljače 2019.
  11. ↑ Milan Pojić, Danijela Majnarić, Pisma vojskovođe Svetozara Boroevića 1912. – 1920., podrubnica 8 na str. 127., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  12. ↑ Mario Grčević; Ime »Hrvat« u etnogenezi južnih Slavena, str 146., Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu ; Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku, 2019. ISBN 978-953-7823-86-3
  13. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 9., preuzeto 8. prosinca 2011.
  14. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., str. 10., preuzeto 8. prosinca 2011.
  15. ↑ Milan Pojić, Danijela Marjanić, Pisma vojskovođe Svetozara Boroevića 1912.-1920., str. 136., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  16. ↑ Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915. – 1918.), str. 95. i fusnota 22 na str. 95., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  17. ↑ Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7, str. 7–8.
  18. ↑ a b Predavanje "Počasni doktorati Hrvatskog sveučilišta Franje Josipa I. godine 1916.". Sveučilište u Zagrebu. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. ožujka 2011. Pristupljeno 8. prosinca 2011.
  19. ↑ a b Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 16.
  20. ↑ Ivan Mirnik, Počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta Frani Buliću, Tkalčić – godišnjak Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, br. 17, Zagreb, 2013., ISSN 1331-3517, str. 614.
  21. ↑ Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 84–85.
  22. ↑ Agneza Szabo, Gradska uprava i privredni razvoj Karlovca 1884.-1914., str. 184.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), historiografija.hr, preuzeto 18. prosinca 2011.
  23. ↑ a b c Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915. – 1918.), str. 98., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  24. ↑ Grad Zagreb: Počasni građanin Grada Zagreba: 1850.-1918. (Austro Ugarska monarhija)  Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. rujna 2011. (Wayback Machine), preuzeto 18. prosinca 2011.
  25. ↑ Tado Oršolić, Jugozapadno talijansko bojište i maršal Borojević u dalmatinskim novinama Narodni list i Smotra Dalmatinska (1915. – 1918.), str. 98.:
    »... u brzojavu je napisao kako je duboko ganut i počašćen izborom za počasnog građanina "bielog našeg Zagreba". Dalje kaže kako ga izbor tim više veseli "što me vežu najtoplije uspomene sa krasnim glavnim gradom našega zavičaja".«, u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  26. ↑ Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 32.
  27. ↑ a b c d (slov.) Krajevna skupnost Osek-Vitovlje: Svetozar Boroević von Bojna  Arhivirana inačica izvorne stranice od 4. ožujka 2016. (Wayback Machine), osek-vitovlje.si, preuzeto 18. prosinca 2011.
  28. ↑ Milan Pojić, Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920.  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2012. (Wayback Machine), Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., fusnota 16 na str. 9., preuzeto 8. prosinca 2011.
  29. ↑ a b Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 29.
  30. ↑ Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 17., 30., 32., 159., 192.
  31. ↑ a b c Danijel Tatić, Beograd hrvatskom velikanu Borojeviću odaje počast, Zagreb ništa, blog.vecernji.hr, 31. siječnja 2017., pristupljeno 9. rujna 2017.
  32. ↑ Grad Bjelovar uskoro bez makadamskih cesta, bjelovar.hr, 10. svibnja 2018., pristupljeno 16. veljače 2019.
  33. ↑ NN 1/1993 (6.1.1993.), Zakon o izbornim jedinicama za izbor članova predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave i uprave:
    »X izborna jedinica: Bjelovar – ulice: Križevačka cesta, Prilaz Sv. Ane, U1. Sv. Ane, T. Ujevića, I. Cankara, A. Harambašića, Đ. Sudete, M. Krleže, J. Filipovića, S. Borojevića, (...)«, narodne-novine.nn.hr, Zagreb, 6. siječnja 1993., pristupljeno 16. veljače 2019.
  34. ↑ Stjepan Matković, Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.—1920.), ZR, urednik Marino Manin, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., str. 182., PILAR – časopis za društvene i humanističke studije, god. VII. (2012.), br. 13 (1), str. 221., pilar.hr, pristupljeno 9. rujna 2017.
  35. ↑ Feldmaršal Svetozar Borojević von Bojna, Filatelistički klub Zagreb, pristupljeno 9. rujna 2017.
  36. ↑ Stjepan Zdenko Brezarić, Croatica – Svetozar Borojević i Simon Gregorčič  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. veljače 2019. (Wayback Machine), Glasnik Hrvatskog filatelističkog saveza, br. 12, Zagreb, prosinac 2016., str. 4., hfs-cpf.hr, pristupljeno 9. rujna 2017.
  37. ↑ a b Ivan Mirnik, Feldmaršal Svetozar barun Boroević od Bojne na medaljama, str. 163., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  38. ↑ Milan Pojić, Danijela Majnarić, Pisma vojskovođe Svetozara Boroevića 1912. – 1920., podrubnica 25 na str. 130., u: Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856. – 1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7
  39. ↑ a b Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 30.
  40. ↑ Ivan Mirnik, Dvostruki počasni doktorat Zagrebačkoga sveučilišta 1916. godine, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", Zagreb, 2012., ISBN 978-953-6729-37-1, str. 159., 167.
  41. ↑ (engl.) Kostanjevica – The Boroevic's throne, prohereditate.com, pristupljeno 9. rujna 2017.

Vanjske poveznice

v • u
Zapovjednik kr. Hrvatsko-slavonskog domobranstva / 42. domobranske pješačke divizije
Zapovjednici Kr. hrvatskog domobranstva (1868.-1914.)
Zapovjednici 42. domobranske divizije (1914.-1918.)
v • u
Hrvatska u Prvom svjetskom ratu
Hrvati na bojištu
Antanta
Hrvatski časnici
Politika
Ivan Skerlecz (1913. – 1917.)  · Antun Mihalović (1917. – 1918.)
Političari
Glavne snage
Uoči i tijekom rata
Posljedice
Kategorija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Svetozar_Borojević&oldid=7011217"