Španovica

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Španovica
Španovica na karti Hrvatska
Španovica
Španovica
Španovica na zemljovidu Hrvatske
Županija Požeško-slavonska županija
Općina/Grad Pakrac
Zemljopisne koordinate 45°28′01″N 17°18′00″E / 45.467°N 17.3°E / 45.467; 17.3Koordinate: 45°28′01″N 17°18′00″E / 45.467°N 17.3°E / 45.467; 17.3
Stanovništvo (2011.)
 - Ukupno 23
Pošta 34550 Pakrac
Pozivni broj +385 034
Autooznaka
Španovica na karti Požeško-slavonska županija
Španovica
Španovica
Španovica na zemljovidu Požeško-slavonske županije

Španovica je hrvatsko naselje položeno uz cestu PakracPožega, nalazi se otprilike na pola puta između Pakraca i Požege, njegov položaj na važnom prijevoju između Papuka i Psunja karakterizira njegovu dodatnu važnost. Glavnina pučanstva ovoga nekoč največega naselja na Papuku i Psunju doselila se 1865. pretežito iz Ravne Gore u Gorskom Kotaru. Stanovnici su ponajviše bili šumski radnici te manjim dijelom poljodijelci i stočari. Prema narodnosnoj strukturi stanovnici ovoga največeg i najbogatijeg naselja u Papučko-Psunjskom kraju bili su Hrvati, dok su okolna manja sela bila nastanjena pretežito vlaškim ili kasnije preimenovanim srpskim pučanstvom.


Povijest Španovice detaljno je opisao Tonči Erjavec u knjizi Španovica. Kronika nastajanja i nestanka objavljenoj 1992. g.

Stanovništvo[uredi VE | uredi]

Prema popisu stanovništva iz 2011. godine Španovica je imala 23 stanovnika.

Kretanje broja stanovnika 1857.-2011.[1][2]

  • Napomena: Španovica iskazuje se kao naselje od 1869. Od 1869. do 1931. iskazano pod imeno Španovica, 1948. pod imenom Novo Selo-Španovica, a od 1953. do 1991. pod imenom Novo Selo.

Nastanak naselja i razvoj do 1918.[uredi VE | uredi]

Područje na kojem je nastalo selo Španovica nalazi se uz rijeku Pakru, desetak kilometara od Pakraca, omeđeno strmim obroncima Psunja i blagim brežuljcima Papuka. Tuda prolazi cesta Pakrac–Požega. Sredinom XIX. st. područje je bilo nenaseljeno i koristilo se kao ispasište stoku okolnim selima. Godine 1865. od prijašnjih vlasnika, veleposjednika, zemljište je otkupila Bečka banka (Wienerbankverein), razdijelila ga na jednake parcele i dala u prodaju, uz povoljne uvjete otplate na 30 godina. U godinama 1865-1870. naselili su se ovdje Hrvati iz Gorskog Kotara (najviše iz Ravne Gore, zatim iz Mrkoplja, Starog Laza, Lokvi idr.), te nešto Slovenaca. Tako je nastalo selo Španovica. Dobilo je ime po "Španu", grofovskom nadgledniku.

Gospodarski život[uredi VE | uredi]

Krčenjem je uređeno zemljište za poljoprivredu, u kojoj rade uglavnom žene, te manji broj muškaraca, koji svojim konjskim spregama oru zemlju i za ostale obitelji. Žene su vodile i brigu o stoci. Muškarci su uglavnom radili kao šumski i drvodjeljski radnici, živeći u šumskim "bajtama"; to je bio glavni izvor prihoda porodice. Pravih seljaka u Španovici gotovo da i nema. Neki, imućniji, postajali su "akordanti", radnici na ugovor sa svojim konjima, kolima i dr, koji su unajmljivali i druge da rade za njih. Imućniji su bili i kirijaši (prijevoznici). To dovodi do određene socijalne diferencijacije u selu.

Nakon prvog svjetskog rata, osim na Papuku i Psunju, muškarci odlaze na rad i na Moslavačku goru, Petrovu goru, Kozaru i Motajicu, te u mjesta u Bosni u kojoj postoji drvna industrija. Oni koji su radili na Psunju i Papuku silazili bi u selo u subotu navečer i vraćali se u ponedjeljak u zoru. Oni koji su na rad odlazili dalje, dolazili su kući tek svaka dva-tri mjeseca.

Dječaci su zarana počinjali raditi u šumi, dok su djevojčice od dvanaeste godine odlazile u gradove (Pakrac i dalje do Zagreba, pa i u Beograd) kao sluškinje i dadilje ("kinderfrajle"). Time bi zaradile novac za miraz. Nakon udaje, ostajale su u selu. Donosile su neke vještine i navike gradskog života u vođenju domaćinstva, kuhanju, šivanju.

Zahvaljujući primjeni naprednijih metoda u poljoprivredi i stočarstvu, te stalnoj zaradi u novcu, Španovčani su dobro napredovali, osobito u usporedbi sa okolnim selima srpskih starosjedilaca, koji se bave stočarstvom na stari, polunomadski način. Od njih se razlikuju i jezikom: osobiti dijalekt kajkavskog. Starosjedioci ih nazivaju "Kranjcima" (a Španovčani njih "Vlasima"). Ušteđenim novcem, Španovčani kupuju novu zemlju i šire se. Za razliku od uobičajenog niskog nataliteta u Slavoniji, imaju mnogo djece. Godine 1865. bilo je 96 parcela, a pred drugi svjetski rat bila je u selu 251 kuća. Dio Španovčana naselio se i u obližnja srpska sela Dragovići, Branešci, Ožegovci i Bučje (ukupno 46 hrvatskih kuća 1941).

U godinama 1909-1914. pedesetak seljana iselilo se u SAD. Grupa mladih ljudi otišla je 1927.-1929. na rad u Argentinu, gdje su radili polurobovski. Nekoliko Španovčana ostali su živjeti u Francuskoj, jedan je završio u Turskoj, jedan u SSSR-u.

S obzirom na dobar gospodarski razvoj, u selu se razvija i trgovina i obrt. Uslugama španovačkih obrtnika (mlinara, strojobravaara, stolara, postolara, kolara, opančara, bačvara, kovača, krojača, mesara itd) počinju se služiti i stanovnici 20-ak okolnih sela. Pred drugi svjetski rat u selu je bio 46 raznih uslužnih obrtnika, dvije pekare, tri mesnice, šest trgovina, pet gostionica i tri kuglane. Elektrifikacija je krenula iz mlina Franje Vajzera i braće, te se širila sa glavne ceste na obje strane sela. Poštanski ured otvoren je 1905. i služio je sve do 1942. za 40-ak sela u općinama Dragović i Bučje.

Kultura[uredi VE | uredi]

Španovčani su zadržali goranski govor, običaje, stanovanje, odijevanje i druge čimbenike kulture, razlikujući se izrazito od Slavonaca.. Osobiti španovački dijalekt, koji su doseljenici donijeli iz Ravne Gore 1865, praktički je izumro kada su se Španovčani raselili. Godine 1945, kada su mnogi u kolonama bjegunaca prolazili kroz Sloveniju, neke su spasili slovenski partizani jer su ih po govoru smatrali "svojima". Slavonci su ih naprotiv upravo po govoru prepoznavali kao Španovčane, i ubijali.

Jedan od običaja koje su donijeli iz Gorskog Kotara bile su masovne i bučne maškare, što u Slavoniji nije običaj. Crkva i škola su maškare strogo zabranjivale: svećenik je prijetio kaznom Božjom, a učitelj kažnjavao šibom i "reštom"; to nije pomagalo.

Zbog najamnog rada, kultura je bliža gradskoj, nego seoskoj. Španovčanin nije bio seljak, već radnik, proleter. Prve kuće bile su sagrađene od drveta, a već drugo pokoljenje zamijenilo ih je zidanicama pokrivenim crijepom. Ne nose narodne nošnje, nego se oblače "po gradski". U prehrani, za razliku od Slavonaca, i nakon 70 godina zadržali su ljubav prema palenti (žgancima), uobičajenoj hrani Gorana. Ljeti se jelo mnogo ribe, ulovljene u Pakri i okolnim potocima. Mlijeka i mlječnih proizvoda bilo je u izobilju. Meso se jelo u pravilu jednom tjedno.

Odnosi u porodici su izrazito patrijarhalni. Muž, koji svaki mjesec u kuću donosi novac, glava je obitelji. Otac, koji bi imao sinove u šimu, nakon 50. godine ostajao bi kod kuće na poljoprivredi sa ženama i djecom, ali i dalje je bio glava obitelji. Upravlja kućnim budžetom i po potrebi daje novac sinovima i snahama, ili troši za zajedničke potrebe. Ženili su se gotovo isključivo unutar sela.

Društveni život odvijao se tijekom nedjelje, kad su muškarci u selu. Muškarci su se od jutra okupljali u kuglanama, momci povremeno igrali nogomet, djeca tjerala obruč. Djevojke su cijelo poslijepodne šetale "korzom", cestom kroz cijelo selo, u grupama po četiri-pet. Nije bilo djevojke bez vrhunske gradske garderobe: haljine po posljednjoj modi, fine cipele, nakit, frizure, šminka, pa i parfemi. Novac su dobivale od roditelja ili ga same zaradile u gradu. Njihova je elegancija nedjeljom privlačila i momke iz Pakraca i Prekopakre. Moci su šetali odvojeno, obavezno u finim odjelima, a posljednjih godina sve su sve više kroz selo "producirali" na novim biciklima.

Tamburaši su počinjali svirati već nedjeljom rano popodne u gostionicama, a od 1936. nedjeljni "bal" održavao se u novosagrađenom Vatrogasnom domu. Plesao se valcer, polka, tango, sving i vanstep (od engl. "one step"). Plesalo se i narodno kolo "seljančica". Od narodnih pjesama najviše su pjevane slovenske, zatim starogradske, slavonske i dalmatinske.

Školstvo[uredi VE | uredi]

Većina doseljenika u Španovicu bila je pismena, jer u Ravnoj Gori je pučka škola postojala još od 1786. i školovanje je bilo obvezno i za mušku i za žensku djecu. U Slavoniji je međutim u doba njihovog doseljenja jedva deset posto stanovništva bilo pismeno. Opća pučka škola otvorena je u Pakracu tek 1878. Zgrada pučke škole u Španovici izgrađena je i otvorena 1884, pa je tako jedna generacija ostala neškolovana. Bilo je predviđeno i učenje mađarskog, ali je nakon prosvjeda i mnogo natezanja ipak zadržan samo hrvatski. Tek 1930. jedan je Španovčanin krenuo na daljnje školovanje i završio učiteljsku školu u Pakracu. Kasnije ih je još nekoliko otišlo u srednje škole, a prvi fakultetski obrazovani Španovčanin (veterinar) je Tonči Erjavec, pisac knjige Španovica.

Religija[uredi VE | uredi]

Za razliku od drugih katoličkih sela pakračke okolice i Slavonije, Španovčani su bili slabi vjernici. Crkva je sagrađene tek 1929, a i tada su u nju zalazile uglavnom starije žene, djeca, stariji muškarci i djevojke. Tek svake treće nedjelje misu je održavao kapelan iz Pakraca. Sva vjenčanja, odzivi i krštenja obavljala su se u župnoj crkvi u Pakracu. Uzrok je tomu bio u mentalitetu i načinu života šumskih radnika, kao i u jakim socijaldemokratskim i antiklerikalnim utjecajima u selu. Španovčani, proleteri, nisu imali vjerske potrebe kao za zemlju vezani slavonski poljodjelci. Kada bi došli iz šume, tražili su svjetovnije oblike okupljanja i razonode.

Međunacionalni odnosi[uredi VE | uredi]

Španovčani su se jasno razlikovali od srpskih susjeda običajima, odjećom, govorom, zanimanjem. Međutim, do iza Prvog svjetskog rata nikada nije bilo "međunacionalnih" incidenata. Bilo je noćnih krađa, što je doseljenicima teško padalo jer u Gorskom Kotaru krađa je gotovo posve nepoznata. Jedna uzrečica je govorila: "Šokcu je da slaže, a Srbinu da ukrade." No to su ipak bili samo pojedinci, a bilo je i prijateljstava i kumstava, te tradicionalne gostoljubivosti.

Politika: socijaldemokratska agitacija[uredi VE | uredi]

Od početka XX.stoljeća, u selo dolaze socijalistički agitatori. Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije (SDSH) bila je osnovana u Zagrebu 1894, a prvi javni skup u Španovici održan je 1907. Mnogi se počinju nazivati "socijalistima". Pred prvi svjetski rat pojavljuje se i grupa "američkih" socijalista, povratnika iz SAD koji su sa sobom donijeli nove ideje. U to doba međutim pravo glasa je vrlo ograničeno. Jedva da ikoji Španovčanin ima pravo glasa, pa politički život u pravom smislu riječi ne postoji.

Razdoblje Prve Jugoslavije (1918.-1941.)[uredi VE | uredi]

U jesen 1918. nastaje na području Austrougarske vojni bjegunci stvaraju grupe pobunjenika, zvane zeleni kadar. Među njima su zabilježena imena 24 Španovčana.

Komunistička utvrda 1920.[uredi VE | uredi]

U selu se obnavlja rad Socijal-demokratske stranke. Na njene sastanke u Španovicu dolazi Nikola Kovačević, sekretar SDSH, brat Save Kovačevića, znamenitog partizanskog komandanta u Drugom svjetskom ratu. U SDSH dolazi do raskola na lijevo i desno krilo. Većina u Pakračkom kraju prilazi novosnovanoj Socijalističkoj radničkoj partiji (komunista) (Od 1920. Komunistička partija Jugoslavije.) SRP(k), odnosno KPJ, imala je u Španovici partijsku organizaciju, u kojoj je bilo do 20 članova. Na općinskim izborima održanim u ožujku 1920. Španovčani su listom glasovali za komuniste, koji zahvaljujući njima u općini Dragović od 12 odborničkih mjesta dobivaju tri. Samo jedan čovjek u selu nije glasovao za njih. Slično se ponovilo i na izborima za Ustavotvornu skupštinu 17. listopada 1920. Okolna srpska sela glasuju velikom većinom za Demokratsku stranku, a druga hrvatska sela u kotaru Pakrac za HRSS.

Međutim, 30. prosinca 1920. beogradska Vlada donosi Obznanu, zabranivši rad KPJ. Slijedeće dvije godine selo je žrtva svakodnevnog žandarskog terora u suzbijanju "komunističkih agitatora". Partija je gotovo nestala: od 170 članova sa područja kotara Pakrac ostalo ih je samo šest. Njihovi članovi i simpatizeri prelaze u Radićev HRSS i time Španovica gubi svoju političku osobenost. U programu HRSS pronalaze dva privlačna elementa: borbu za republiku i borbu za socijalna prava. S obzirom da su Srbi, generalno, bili pristaše monarhije a Hrvati republike, politički se sukobi sve više pretvaraju u nacionalne. To se događa i u pakračkom kraju.

Adventisti[uredi VE | uredi]

Tijekom razdoblja između dva svjetska rata u tom se kraju širila vjerska sekta adventista (subotara). Između sebe zvali su se "brate" i "sestro". Nisu jeli svinjetinu. Nisu priznavali papu ni bilo kakve hramove; tvrdili su da je crkva svuda gdje se čovjek moli. Bili su črvsto međusobno povezani, pošteni, iskreni, dobroćudni. Među njima je bilo Hrvata, Srba, Talijana, Čeha;nacionalne razlike potpuno su odbacivali kao osnovu pripadnosti.

Početak međunacionalnog sukoba[uredi VE | uredi]

Dan poslije atentata Puniše Račića u Narodnoj skupštini u Beogradu, 20.lipnja 1928, seljaci iz Kukunjevaca (Srbi) presreli su i napali vilama, motikama i sjekirama Brezinčlane, koji su, njih oko 200, išli na politički zbor u Pakrac. Bilo je i teže ranjenih. Smrt Stjepana Radića danima je oplakivana u svim španovičkim kućama kao smrt nekog najbližeg. Slijedila je šestojanuarska diktatura, a svjetska ekonomska kriza znatno pogađa i španovačke šumske radnike smanjivanjem nadnica i rastom cijena.

1930-ih godina obnavlja se rad KPJ u Pakracu i rad sindikata. Šumski radnici štrajkaju 1936. više od dva mjeseca. Dolazi do sukoba pristaša dvije sindikalne organizacije, starijih Ujedinjenih radničkih sindikata pod utjecajem komunista i mlađih Hrvatskih radničkih sindikata pod kontrolom HSS. HSS se polarizira na desno i lijevo krilo, što se događa i u Španovici.

Za Hrvate, ubojstvo kralja Aleksandra 1934. bio je događaj za veselje, a ne tugu. U okolnim srpskim selima u drugoj polovici 1930-ih pojavljuju se četničke poluvojne formacije vezane uz Jugoslavensku radikalnu zajednicu. Kako bi zaštitili Hrvate HSS ustrojava obrambene postrojbe Zaštite, tako se jedna zaštitarska postrojba ustrojava i u Španovici.

Hrvatska Španovica bila je okružena okolnim selima nastanjenim pretežno sa srpskim življem, time je bila posebno plodno tlo na kojem su srpski radikali pokušavali vršiti pritisak na Hrvate. Početak međunacijonalnih sukoba obilježilo je mučko ubojstvo jednog Hrvata Španovčana, koji se vraćao sa vojne vježbe, 18. listopada 1938. njega je u selu Kusonje dočekala skupina srpskih šovinista Kusonjčana te su ga zatukli kolcima. Ovo zvijersko ubojstvo jednoga mladiča samo zato što je bio Hrvat pročulo se po cijeloj regiji i svi su ga Hrvati u Slavoniji doživjeli kao gnusno antihrvatsko političko zvijerstvo. Na sprovod su mu došli predstavnici mnogobrojnih hrvatskih udruga, stranaka i crkve od kojih se isticala HSS-a. Osim opisanoga bilo je i drugih incidenata.

Drugi svjetski rat[uredi VE | uredi]

U danima travanjskog rata i uspostave NDH, Zaštitari se pojavljuju naoružani lovačkim puškama i s nekoliko komada ručno izrađenog oružja. Razoružavaju pripadnike kraljevske jugoslavenske vojske, koji u konfuziji tumaraju, te tako dolaze do oružja. Ubrzo će međutim ustaška vlast ukinuti Zaštitu, bojeći se toga što su oni odani Vladku Mačeku, a ne Anti Paveliću. Zabranjeno je djelovanje svih političkih stranaka, pa i HSS.

Uspostava ustaške vlasti[uredi VE | uredi]

Prvi ustaški tabornik Španovice bio je predratni HSS-ovac Tonič Vrtar, a za općinskog načelnika općine Dragović, umjesto Srbina iz Kusonja izabranog na općinskim izborima 1940, postavljen je Španovčanin Dolfi Podobnik. Vrtar je bio imenovan za tabornika zato, jer u selu nije bilo ni jednog predratnog ustaše. Vrtar i Podobnik su se usprotivili masovnim represijama protiv Srba, smatrajući da odgovornost trebaju snositi samo oni koji su povrijedili zakon. Obojica su smijenjeni već u lipnju.

Drugi ustaški tabornik bio je Tonči Krizmanić, koji u jesen 1941. napušta dužnost, uz riječi »Idem iz ovog pakla«. Dobrovoljno se javio u Legiju za istočno bojište. Borio se kod Staljingrada, bio zarobljen i dobrovoljno postao borac Crvene Armije, a poslije rata živio u Njemačkoj.

Općina Dragović preimenovana je u "Španovica" i sjedište preseljeno u Vatrogasni dom u Španovici. Odmah započinje gradnja nove općinske zgrade uz korištenje prisilnog rada srpskog stanovništva. Dovršena je u travnju 1942. U njenom podrumu ujedno je bio zatvor, kroz koji su uhićenici prolazili na putu do stacionarnih zatvora u Pakracu i Lipiku ili logora Jasenovac.

Ustaška satnija i pripremna bojna[uredi VE | uredi]

Nova ustaška vlast, proglašena u Zagrebu, ubrzo osniva svoje vojne i paravojne jedinice. Ustašama sa strane odmah se pridružilo 13 Španovčana koji ulaze u sastav nepotpune ustaške satnije (vidi članak Ustaška vojnica) sa sjedištem u Španovici, koja ima svega 40 vojnika. Uz nju je formirana Ustaška pripremna bojna, koju čine dobrovoljci, koji žive kod svojih kuća, bez uniforme i bez plaće. Obavezni su javiti se na stražu ili u akciju kada dobiju poziv. Samo neki imaju oružje stalno, ostali ga dobivaju tek kad kreću u akciju. Zauzvrat, niisu podlijegali nikakvoj mobilizaciji za redovne vojne formacije. Od 509 španovačkih muškaraca, oko 150 bilo je u toj bojni. Toj masovnosti uvelike su pridonijele žene: kad bi neki domobran došao kući na dopust, žena ili djevojka nije ga više pustila nazad. Upisao bi se u pripremnu bojnu i ostao u selu.

Na čelu pripremne bojne bio je ustaški zastavnik Ivica Vuletić iz Dervente, jedini "stranac" i profesionalac. Agresivni Vuletić, iako je uz njega postojao i jedan poručnik, bio je pravi gospodar uporišta. Uz njega je desetak povjerljivih pratilaca koji poslušno izvršavaju svako njegovo naređenje. Među njima je i jedan Srbin, koji je, da bi dokazao odanost ustašama, ubio rođenu majku i sestru. Ipak su i njega ustaše na kraju ubili.

Pogromi Srba[uredi VE | uredi]

Ubrzo, ustaška vlast započinje obračun sa Srbima. Batinani su seljaci koji dolaze po poslu u selo; kada su muškarci prestali dolaziti, batinane su i žene. Slijede hvatanje viđenijih Srba po okolnim selima, koji bivaju deportirani u logor Danica u Koprivnici.

Kasnije slijede velike akcije pljačkanja i paljenja okolnih srpskih sela, u kojima sudjeluju i Španovčani iz Pripremne bojne, i više no što su morali. Španovica postaje simbol đavoljeg gnijezda iz kojeg svakoga dana smrt izlazi po nove žrtve. Srbe iz svih sela španovačke i bučke općine masovno hapse i otpremaju u logor Danica, a zatim u Jasenovac. Iz Španovice su u Jasenovac odvedene i dvije židovske obitelji. Ove akcije čiščenja i pljačke nazivane su "dizanje sela".

Pojava partizana[uredi VE | uredi]

Uskoro se pojavljuju partizanske grupe na Psunju i Papuku. Prvi napad u okolici Španovice izveden je noću 9-10. studenog 1941. na zgradu općine Bučje. Slijede i drugi napadi. U srpskim selima organiziraju se narodnooslobodilački odbori i administracija NDH prestaje funkcionirati već krajem 1941.

Na dan Sv. Save 27. siječnja 1942. ustaše miniraju i demoliraju crkvu u Bučju. U ožujku kontrolu nad Bučjem preuzimaju partizani, a sve 23 hrvatske obitelji iseljavaju: većinom u Španovicu, nekoliko u Požešku kotlinu.

Krajem ožujka izvedena je velika kombinirana akcija vojske NDH na Psunj. Vjeruju da su uništili sve partizane. U Španovici je i dalje stacionirana nepotpuna satnija Ustaške vojnice sa jednim poručnikom, tri dočasnika i 36 vojnika, među kojima je 12 Španovčana. Glavninu su činili Bosanci i Hercegovci, koji su u klanju slavonskih Srba vidjeli i svoje namirivanje računa s bosanskim četnicima. Među njima i dalje stvarnu vlast ima spomenuti Vuletić. Oko sela su po voćnjacima iskopani grudobrani. U svakom bi "bunkeru" noću stražarila tri čovjeka, s jednom puškom i dvije poljoprivredne alatke.

Već početkom svibnja partizani se ponovno pojavljuju u okolici. Sve više Španovčana gine u pojedinačnim akcijama odmazde. Često su prije smrti mučeni. Ponekad su i oni žrtve ustaškog terora: jednu trudnicu ustaše su ubili zato jer je kontaktirala sa zaručnikom Srbinom iz Grđevice. Do napada na Španovicu 5. listopada 1942. poginulo je na razne načine 13 muškaraca, dva starca i dvije žene. Dvoje Srba iz okolice ubili su partizani, pod sumnjom za špijunažu: dovoljno je bilo to, što su ih ustaše iz Španovice pustile žive.

Sve više Španovčana počinje strahovati da će morati platiti ceh za svoje, ali i za tuđe grijehe. Strana ustaška posada, na čelu s Vuletićem, terorizira i mještane. Pripremna bojna počela se osipati, ljudi izbjegavaju javiti se na pozive.

Ustaški pokolji u ljeto 1942[uredi VE | uredi]

U drugoj polovici 1942. ustaše započinju masovno "dizanje" sela u okolici s namjerom potpunog uništavanja svih srpskih sela na području kotara Pakrac. U tome sudjeluju , uz španovačke jedinice, ustaške jedinice iz Lipika. Više stotina muškaraca iz sela Kusonje i Dragovići (možda oko 700 ukupno) bili su 13. kolovoza 1942. satjerani u crkvu u Kusonjama, poliveni benzinom i spaljeni. Oni za koje nije bilo mjesta u crkvi pobijeni su mitraljezima i bačeni u bunar.

Cilj tih akcija nije bio samo likvidacija žitelja, nego i pljačka. Ljeti 1942. otimalo se i odvozilo žito. U Španovicu i Dragoviće dovezene su ogromne kamare žita, koje je trebalo ovršiti. Krajem kolovoza i početkom rujna 1942. Na prisilni rad bilo je dovedeno oko 150 muškaraca i žena iz srpskih sela; nakon obavljenog posla,35 žena i 22 muškarca su ubijeni.

Nakon te "krvave vršidbe" uslijedilo je "čišćenje" mjesta od srpske djece iz susjednih sela, koju su neki Španovčani uzeli sebi kada su im roditelji bili odvedeni u logore, te djece s Kozare. Desetak dječaka i djevojčica bilo je odvojeno da budu pobijeni. Samo jedan seljanin, ustaša Stipe Larma iz Čačićeve satnije, imao je dovoljno hrabrosti da se usprotivi i "otme" svoju štićenicu, 13-godišnju djevojčicu Ljubu Kučera iz susjednog sela Gornji Grahovljani. Stipe Larma je kasnije ubijen uBleiburškom pokolju.

Popis žrtava iz 12 okolnih srpskih sela, napravljen ubrzo nakon rata, bilježi 209 palih boraca i 1.616 žrtava fašističkog terora.

Pokušaj pobune u kolovozu 1942[uredi VE | uredi]

Neraspoloženje seljaka prema ustaškoj vlasti i strah za vlastitu sudbinu gomilali su se u drugoj polovici 1942. zbog zvjerstava koje su činili neki Španovčani, a još više stranci u ime Španovice. Seljaci su otvoreno protestirali protiv postupaka prema srpskim selima. Tabornik Toma Skender, domaći čovjek ustaje protiv naredbe za akciju na susjedno selo Branešce 11. kolovoza 1942. Uz tabornika je cijelo selo i većina Pripremne bojne Zapovjednik Vuletić je uhapsio tabornika i nekoliko pripadnika pripremne bojne, a ostalima zaprijetio da će im sam suditi. Oduzima oružje od kuće do kuće svim članovima Pripremne bojne i prevozi ga u zapovjedništvo bojne u Lipik. Potom saziv selo pred zgradu općine i s prozora nakatu, poput Führera, drži prijeteći govor ljudima koji slušaju kao ovce. Slušatelji, čini se, iz svoje kože niti mogu, niti smiju, niti znaju. Ne smiju ni od Vuletića, ni od portizana. (Ipak je jedan od seljana od svibnja 1942. održavao veze s partizanima, a drugi pobjegao partizanima, gdje je međutim zbog nediscipline i sklonosti alkoholu bio strijeljan krajem 1942.)

Dva dana nakon tog događaja, 13. kolovoza, uslijedio je gore spomenuti napad na sela Dragović i Kusonje, uz sudjelovanje Crne legije iz Lipika, u kojem je bilo osobito mnogo pobijenih. Samo dio oružja je kasnije vraćen članovima Pripremne bojne; to je bio razlog da su partizani prilikom napada naišli na slabiji otpor nego što su očekivali.

Partizanski napad i razaranje sela[uredi VE | uredi]

Krajem rujna 1942. iznad Daruvara na Papuku okupile su se jake partizanske snage s namjerom da napadnu grad. U posljednji čas Daruvar je dobio vojna pojačanja od oko 900 vojnika i napad je odgođen. Tada štab Treće operativne zone tkzv "Narodnooslobodilačke" vojske u Hrvatskoj (Slavonija i Srijem) odlučuje izvesti napad na Španovicu. Prije napada, održani su govori borcima, usmjereni na to da se napad ne pretvori u osvetu Srba nad Hrvatima. U zraku je ipak ostala lebdjeti već preko pola godine na obje strane slušana krilatica: "U Španovici ni mačka neće ostati živa."

U akciji je sudjelovalo ukupno oko 1700 slavonskih, banijskih i moslavačkih partizana. Od toga oko 600 u napadu i preko 1000 na osiguranju. Neposredni napad izvršio je Psunjski odred. U ustaškom uporištu Španovica-Dragović bilo je tada pod oružjem 40 ustaša stožerne satnije i 60-80 naoružanih pripadnika Pripremne bojne.

Napad je započeo oko ponoći 4-5. listopada 1942. Odmah nakon početka napada, članovi Pripremne bojne pobjegli su iz "bunkera" u kuće. U roku od pola sata već su prvi partizani bili među kućama. Zastavnik Ivica Vuletić, sa desetak ustaša, uspio je pobjeći prema Pakracu. U selu je nastao opći metež. Neki bezglavo bježe, a neki se u kućama utvrđuju i očajnički brane. Neke kuće su već u plamenu.

Zbog toga što su tako brzo upali u selo, neki su partizani, zbunjeni, pucali jedni na druge. U kasnijim prikazima o toj borbi, partizanski sudionici iznosili su jako pretjerane priče o otporu. Slično je bilo i u izvještaju Ministarstva unutarnjih poslova NDH, u kojime se navode kontradiktorne brojke, a na jednom mjestu tvrdi da je u napadu poginulo oko 400 partizana. Prema izvještajima partizanskih jedinica poginulo ih je 12, a 44 ranjeno. Zarobili su oko 100 pušaka (što je možda pretjerana brojka), sedam šmajsera i jedan mitraljez.

Proboj prema selu pokušala je ustaška vojnica iz Pakraca, ali je bila odbijena. Ustaško zrakoplovstvo, nakon izviđanja oko pola devet ujutro, bombardira Dragović i Španovicu u šest navrata. Materijalne su štete bile znatne, ali poginuo je samo jedan partizan i jedan dječak iz Španovice.

U Dragoviću, 15-ak ustaša iz Stožerne satnije pružilo je žestok otpor iz dobro utvrđene austrougarske općinske zgrade. Kad im je ponestalo streljiva, uspjeli su izvršiti proboj do Pakraca.

Borbe su se vodile tijekom dana 5. listopada. Više od polovice kuća je izgorjelo. Sve kuće su postepeno zauzete, osim nove općinske zgrade u Španovici, u kojoj je bilo 20-ak muškaraca sa jednim mitraljezom i desetak pušaka, te pedesetak žena i djece. Oni su se uspjeli održati. Partizani tijekom tog dana odvode oko 160 zarobljenih mještana, među njima mnogo žena i djece, prema selu Gornje Šumetlice.

Slijedećeg dana, u utorak 6. listopada ujutro, poslije nove serije paljenja kuća, partizani se povlače iz Španovice, ostavljajući za sobom potpunu pustoš. Odveli su 600 kola hrane i ostalog, preko 150 grla marve, "mnogo" (prema izvještaju) konja i više od 80 svinja.

Likvidacije zarobljenika[uredi VE | uredi]

Zarobljene žene i djeca pušteni su kućama. Muškarce odvode iznad Gornje Šumetlice, u brdo, gdje ih ispituju i strijeljaju. Imali su popis svih članova Pripremne bojne, koji im je dostavio jedan suradnik iz Pakrata, i strijeljali sve njezine pripadnike. Nisu strijeljani oni koji su bili u domobranima. Oko 40 muškaraca je strijeljano, neki su pušteni; dvojicu puštenih su malo kasnije ubili okolni seljaci.

Onima koji su pošteđeni, u utorak 6. listopada popodne održan je politički govor. Govorili su dvojica, jedan od njih bio je Karlo Mrazović. Rekli su im da rat nije završen, te da se rat ne vodi protiv Hrvata, već samo protiv ustaša. Pozvali su ih na odricanje od ustaške ideologije. U jednom od izvještaja čak je zabilježeno da su neki od Španovčana reagirali sa "Pravo nam i budi". Rečeno je da su kažnjeni samo krivci.

Mnogi su ubijeni u borbama u selu. One koji su bježali prema selu Gornje Grahovine, gdje su lokalni srpski seljaci držali zasjedu, bili su svi pobijeni poljoprivrednim alatkama. Dvojica Španovčana u selu živi su spaljeni. Jedan muškarac nađen je u Dragoviću zaklan, s vlastitim testisimau ustima.

Ustaška odmazda[uredi VE | uredi]

Povlačenje partizana nije značilo kraj ubijanja za Španovčane. Ubrzo nakon njihovog odlaska, 6. listopada prijepodne, u selo iz pravca Pakraca ulazi Ivica Vuletić sa manjom grupom ustaša, na čelu ostale vojske u dvije kolone. Glavni zadatak bit će im dokazati "izdaju" zbog koje je pala Španovica, bez ikakvog istražnog postupka,dokaza i sudjelovanja vlasti. Kao izdajice su istoga dana strijeljeni tri muškarca, četiri žene i jedan šestogodišnji dječak. Supruga jednog od strijeljanih, 53-godišnjakinja, prebjegla je nakon toga partizanima. U zatvoru u Lipiku nešto kasnije ubijena je jedna 16-godišnja djevojka.

Trebala je biti ubijena i gore spomenuta 13-godišnja srpska djevojčica Ljuba Kučera, koju je ranije spasio Stipe Larma (u doba napada bio je kao ranjenik u Pakracu.) Stipetova majka Kata s djevojčicom je pobjegla iz sela, praćena vatrom ustaške patrole, i predala je njenoj baki u jednom obližnjem selu.


Napuštanje sela i konačno razaranje[uredi VE | uredi]

Tijekom dva dana, 7. i 8. listopada, skupljani su leševi po okolici. Njih 40 pokopano je u zajedničku raku na groblju. Neki su pokopani i u selu. Većina preživjelih Španovčana napustila je selo u slijedeća 3-4 dana. Neki su se zadržali u Pakracu i okolici. Kasnije, u prosincu 1942, dvije žene i jedan dječak, koji su krenuli u Španovicu vaditi krumpir, zaklani su. Još ujesen 1943. žene su odlazile, kad se znalo da nema partizanskih straža, i brale voće i grožđe.

Tri tjedna nakon partizanskog napada, 26. listopada, sišli su seljaci sa okolnih brda i otpočeli s pljačkom hrane i pića po podrumima. Kad su se napili i razularili od pljačke, zapalili su još pdedesetak kuća, te crkvu, Vatrogasni dom i Općinu. Godine 1945. preostali zidovi crkve bili su minirani i srušeni, temeljni poravnani sa zemljom, a sav materijal odvezen i upotrebljen za gradnju kućica za poslijeratne koloniste u Novom selu. U to je doba uništeno i groblje.

Poslije rata i groblje je potpuno uništeno. Svi spomenici su srušeni, odvezeni i ugrađeni u kojekakve temelje. Put za selo Gornje Grahovljanje pomaknut je tako da vodi pravo preko groblja. Jedini spomenik koji je sačuvan, jednog dječaka koji je umro u 10. godini, slučajno je pronađen u jednom jarku 1961. godine.

Od ukupno 251 kuće, koliko ih je bilo u selu, obnovljene su poslije rata svega 24. U Dragoviću su zapaljene samo zgrada škole, kuća firme "Slaveks" i dvije seoske kuće; ostalih 19 hrvatski kuća bilo je pošteđeno, možda zbog opasnosti da vjetar prenese vatru i na srpske kuće.

Nelagoda pobjednika zbog osvete[uredi VE | uredi]

Pavle Gregorić piše u knjizi NOB u sjeveroistočnoj Hrvatskoj 1942: »Unatoč svim naporima da se politički pripremi stanovništvo tih krajeva za ovu akciju, nisu se mogli izbjeći pojedini ispadi oslobođenog stanovništva, koje je donekle shvatilo ovu akciju kao osvetničku (…)« Okružnica Štaba III. operativne zone od 15. rujna 1942. upozorava da srpski narod više posmatra partizane kao osvetnike, nego kao narodne borce. »Neumorna propaganda i politički rad mora upoznati srpski narod o pravom smislu i cilju borbe partizanske vojske.«

Razorenje Španovice spominje Vladimir Dedijer u knjizi Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, u poglavlju naslovljenom "O retorziji" (osveti). »Na državni teror, koji su u Jugoslaviji sprovodili okupatori, uz suradnju domaćih kvislinga, ljudi su u raznim krajevima odgovorili spontano, a zatim partizani organizovano, samoodbranom, retorzijom, zamenjujući, kao što su to njihovi preci radili vekovima, glavu za glavu, zub za zub.« (Dedijer, str. 709) Za širi prikaz vidi članak Žrtve komunističkog terora na području Jugoslavije 1945-1948 Razorenje Španovice jedan je od primjera. U izvještaju Treće operativne zone NOVJ lakonski se konstatira: »Ustaško uporište Španovica zauzeto je oktobra 1942, a zločinci kažnjeni, selo do temelja spaljeno.« (cit. na str. 710)

Sudbine Španovčana 1942-1945[uredi VE | uredi]

Iseljeni Španovčani u prvi su mah preplavili Pakrac. Zatim su se postepeno raseljavali u okolna sela i u dalja mjesta. Pripremna bojna se raspala. Neki odoše u Ustašku vojnicu, neki u njemačku vojsku. Tijekom 1943. poginulo je 24 Španovčana, a 1944. njih 41, većinom kao vojnici.

Udovice su bile sretne kada bi država uzela mušku djecu stariju od 12 godina u domove i na zanate.Tako je jedan dječak u Koncentracijskom logoru Jasenovac u metalnoj radionici učio strojobravariju od jednog Židova.

Braća Franjo i Viktor Štefančić (22 i 18 godina), ustaše, postali su stražari u logoru Jasenovac. Viktor je jednoga dana 1944. prebjegao partizanima na motorkotaču sa jednim Židovom. Po kratkom je postupku strijeljan: partizani mu nisu vjerovali, iako se Židov založio za njega. Istoga dana, Franjo je zbog bratovog bijega strijeljan pred strojem u Jasenovcu, rukom Ljube Miloša.

Kada su partizani 13. rujna 1944. zauzeli Pakrac, sve su španovačke obitelji opljačkane i istjerane "preko žice u bandu", tj. na područje pod kontrolom NDH.

Nasuprot uopćenom mišljenju da iz Španovice nije bilo partizana, popisi sudionika NOB navode čak 34 imena iz Španovice (računajući i Hrvate iz sela Dragović, Branešci i Bučje), od toga dvije žene. Većina su prešli u partizane iz domobrana tijekom 1943. i 1944. Trojica su bili njemački vojnici na istočnom frontu, zarobljeni od Crvene armije i kao dobrovoljci služili u njenoj Jugoslavenskoj brigadi. Od njih je sedmero poginulo (uključujući i jednog, ranije spomenutog, strijeljanog još 1942. zbog alkohola i nediscipline). Desetero Španovčana, ubijenih od ustaša, vode se kao žrtve fašističkog terora.

Ukupan broj žrtava[uredi VE | uredi]

Izvještaj Štaba III. operativne zone Glavnog štaba NOP za Hrvatsku, te dva izvještaja NDH, dobro se slažu u broju ukupno poginulih među ustašama i stanovnicima u napadu na Španovicu 5-6. listopada 1942.: 204, 205 i 220. Međutim, Tonči Erjavec, koji je anketirao sve preživjele i "snimao" stanje za svaku pojedinačnu kuću u selu, došao je do ukupne brojke od 129 poginulih Španovčana, (od toga osam žena i osmero djece), uključujući i osmero koje su ubili ustaše. Tome treba pribrojiti još sedam stranih ustaša iz satnije.

Od ukupno 594 muškarca iz sela Španovica, Dragović, Branešci i Bučje, njih 325 služili su u -fašističkim i kolaboracionastičkim snagama: ustašama, domobranima i u njemačkoj vojsci. Od toga je 230 poginulo. Uključujući partizane i civile, poginulo je 317 muškaraca, te 14 žena, devet dječaka i tri djevojčice. Po godinama, poginula su trojica muškarca 1941, zatim 133 u godini 1942, 24 i 41 slijedeće dvije godine, te godine 1945. čak 116, većina pobijenih u Bleiburškom pokolju i Križnom putu. Svi koji su se pokušali vratiti svojim kućama pobijeni su. Ubijeni su i neki povratnici sa rada u Njemačkoj.

Poslijeratno zatiranje[uredi VE | uredi]

Ubrzo poslije rata bila je donesena politička odluka da Hrvatima nema povratka u Španovicu, Dragović, Branešce i Bučje. Nema pismenih tragova kako je točno odluka donesena. Vladimir Bakarić je, "perući ruke", u srpnju 1945. na jednom savjetovanju ukazao na »negativan primjer Španovice iz koje su protjerani svi žitelji i naseljeni drugi ljudi.« 

Logori 1945[uredi VE | uredi]

Početkom lipnja 1945. u Pakracu je milicija pokupila oko 140 Španovčana, većinom žena, mladeži i djece. Prebačeni su u radni logor Ovčara kod Kutjeva. Pod stražom su obavljali poljske radove. U tom logoru umrla je jedna djevojka i nekoliko djece. Pušteni su krajem rujna sa propusnicom koja je vrijedila za sve pravce, osim područja između Požege i Kutine. Druga grupa od njih 56 pokupljena je dva tjedna kasnije i odvedeni u logor kod Okučana, gdje su proveli dva mjeseca na prinudnom radu. Umrlo je petero djece.

Konfiskacija imovine[uredi VE | uredi]

Nakon Drugog svjetskog rata, komunističke vlasti Dtuge Jugoslavije putem Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju te sudskim putem, oduzima zemlju Španovčanima. U obrazloženju takvih odluka rečeno je »da je vlasnik posjeda bio protivnik NOB-a (tj. ustaša«, da je kao narodni neprijatelj pobjegao, te je njegov posjed konfisciran. Oduzeti posjedi ušli su u zemljišni fond agrarne reforme i kolonizacije, koji se slobodno dijeli novim naseljenicima.

Španovčanima su oduzete kuće, zemlja i šume. Čak ni sudionici NOB-a i rođaci poginulih nisu dobili svoju imovinu niti odštetu. Iako su po drugim osnovama dobivali prava kao borci NOB, istovremeno im je imanje kao protivnicima NOB oduzeto.

Dok su njihova imanje dodjeljena novim kolonistima, 47 španovačkih obitelji (od toga mnoge udovice s djecom) kolonizirane su u listopadu 1946. u selo Gašince kod Đakova, u kuće iseljenih Nijemaca. Većina njih se kasnije iselila, ne mogavši se naviknuti na tuđu kuću.

Španovica postaje Novo selo[uredi VE | uredi]

Na područje razorene Španovice kolonizirano je novo stanovništvo, pretežno Srbi iz Bosne i Hercegovine. Naziv sela je promijenjen u Novo Selo. Novi stanovnici dobili su zemlju i vlasništvo nad španovačkim nekretninama i temeljem toga ustrojene su nove gruntovne i katastarske knjige.

Po popisu stanovnika 1931. Španovica je imala 1.285 stanovnika hrvatske narodnosti. Nakon protjerivanja preostaloga preživjelog pučanstva, od kraja 1945. do kraja 1946. na prostor Španovice naseljeno je 50-ak srpskih obitelji iz Bosne koji su imali zadaću pratiti sva nepoznata vozila i ljude, da se ne bi povratio neki starosjedilački Hrvat Španovčanin. Jedino je dopuštano da na Sisvete Hrvati dođu na groblje i pale svijeće.

Domovinski rat i današnja situacija[uredi VE | uredi]

Godine 1990., na prvim slobodnim izborima, na području Pakraca nisu bile organizirane HDZ ni druge hrvatske stranke, ali ni Srpska demokratska stranka. Ogranci HDZ bivaju osnovani tek nakon izbora. Srpska demokratska stranka (SDS) osnovala je svoju mjesnu organizaciju i u Novom Selu. Dolazi do brzog nacionalne podjele i prvih oružanih incidenata.

Godine 1991., srpsko stanovništvo Novog Sela pridružilo se ustanku Srba u Hrvatskoj. U kolovozu 1991. proglašena je SAO Krajina na području Zapadne Slavonije. Početkom prosinca 1991. pred napadom hrvatske vojske iz Daruvara, Požege, Novske i Pakraca srpske snage se povlače, a snage lokalne Teritorijalne obrane djelomično raspadaju bijegom lokalnih Srba u Bosnu i dalje. Novo Selo (Španovica) evakuirana je 16. prosinca 1991.; među njima JNA prisilno evakuira i pet hrvatskih obitelji. Deset dana kasnije hrvatska 127. virovitička brigada (zapovjednik Đuro Dečak) ušla je u Dragović i Novo Selo (Španovicu).

Nakon dolaska UNPROFOR-a, Novo Selo se našlo u Zaštićenoj zoni UN (UNPA), ali je ostalo pusto. Godine 1993. donesena je odluka o vraćanju imena "Španovica". Konačno je oslobođeno u akciji "Bljesak" u svibnju 1995.

Na obnovi sela i povratu imovine od godine 1993. radi Zavičajna zajednica Španovčana.

Poveznice[uredi VE | uredi]

Poznate osobe[uredi VE | uredi]

  • Josip Oblak, hrvatski politički emigrant i revolucionar

Izvori[uredi VE | uredi]