Ivica Račan

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Ivica Račan
Ivica Račan
7. predsjednik Vlade Republike Hrvatske
trajanje službe
27. siječnja 2000. – 23. prosinca 2003.
Predsjednik Stjepan Mesić
Prethodnik Zlatko Mateša
Nasljednik Ivo Sanader
12. sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske
trajanje službe
1989. – 1990.
Prethodnik  Stanko Stojčević
Nasljednik ukinuta pozicija
Rođenje 24. veljače 1944.
Smrt 29. travnja 2007.
Politička stranka SKH
SDP
Supruga Agata Račan
Dijana Pleština
drugi mandat započeo 30. srpnja 2002.

Ivica Račan (Ebersbach, 24. veljače 1944. - Zagreb, 29. travnja 2007.), hrvatski političar, predsjednik Vlade Republike Hrvatske od 27. siječnja 2000. do 23. prosinca 2003. godine.

Mladost[uredi VE | uredi]

Obitelj[uredi VE | uredi]

Račan je rođen u Ebersbachu u njemačkom logoru u obitelji Ivana i Marije r. Draženović. Račanov otac Ivan bio je poliglot, pripadnik internacionalnih brigada u vrijeme Španjolskog građanskog rata i anarhist podrijetlom iz Osijeka. U zarobljeničkom radnom logoru bio je sudski tumač. Majku Mariju su Nijemci uhitili u rodnom Križopolju u Lici i odveli ju u isti logor gdje je upoznala Račanovog oca. Nakon toga je Ivan uskoro prebačen u koncentracijski logor, a dok je bila u visokoj trudnoći, Mariju je iz logora spasila jedna Njemica čijoj je obitelji pomagala u kućanskim i poljoprivrednim poslovima.[1]

U toj kući je rođen i Ivica Račan, nakon čega ju je ta Njemica zajedno sa sinom Ivicom poslala sestri u Dresden gdje su preživjeli savezničko bombardiranje 1945. Četiri dana nakon bombardiranja pronađeni su u podrumu.[1]

Nakon rata, Račanovog oca su iz koncentracijskog logora oslobodili Amerikanci. Ponovno se sreo s obitelji i živjeli su nekoliko mjeseci u Bratislavi, nakon čega su se vratili u Hrvatsku. Pošto mu je otac ranije imao farmu u Švicarskoj, komunistička vlast zadužila ga je da osniva poljoprivredne i peradarske farme, zbog čega se Račanova obitelj često selila. Živjeli su u Božjakovini, Kutjevu i na kraju u Slavonskom Brodu.[1]

Tu su dobili kuću na farmi koja je uskoro pretvorena u odlagalište otpada zbog čega se njegov otac bunio i pisao tužbe protiv države, no bezuspješno. Otac Ivan umro je od posljedica moždanog udara 1966., a majka se 1970. preselila u stan u Slavonskom Brodu.[1]

Školovanje[uredi VE | uredi]

U školi je Račan bio osrednji učenik. U Savez komunista Hrvatske učlanio se 1959. Nakon završene srednje škole pokušao se upisati na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu jer je želio biti glumac, no kako nije prošao prijemni ispit upisao se na Pravni fakultet. Zaposlen je 1967. u Institutu za društvena istraživanja kao znanstveni suradnik. Diplomirao je 1970., nakon čega je bio zadužen za ideološki rad u organizaciju SKH u zagrebačkoj općini Centar.[1]

Politička djelatnost[uredi VE | uredi]

Savez komunista Hrvatske[uredi VE | uredi]

Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. i čišćenja ideoloških kadrova koje je uslijedilo 1972., Ivica Račan kooptiran je u Gradski komitet Zagreba, a potom u Izvršni komitet Saveza komunista Hrvatske (IK SKH) gdje je bio zadužen za ideologiju.[1]

Dužnost u IK SKH obnašao je do 1978. kada je postao član Predsjedništva Centralnog komiteta SKH (CK SKH). Direktor škole Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) "Josip Broz Tito" u Kumrovcu postao je 1982., a istodobno je bio i urednik časopisa za društveno-politička istraživanja Kumrovečki zapisi. Između 1986. i 1989. bio je član Predsjedništva CK SKJ.[1]

Za predsjednika CK SKH izabran je 13. prosinca 1989., a protukandidat bio mu je Ivo Družić. U to vrijeme je objavljeno da će se u Hrvatskoj provesti višestranački izbori. Na 14. kongresu SKJ održanom 23. siječnja 1990. predvodio je hrvatsko izaslanstvo. Na Kongresu se otvoreno sukobio sa Slobodanom Miloševićem. Nakon što su slovenski izaslanici napustili Kongres, Račan je za govornicom izjavio kako "mi [SKH] ne možemo prihvatiti Jugoslavensku partiju bez Slovenaca", nakon čega je, zajedno s hrvatskim izaslanstvom, napustio Kongres čime je označen kraj vladavine SKJ.[1]

Prvi višestranački izbori i oporbeno djelovanje[uredi VE | uredi]

Račan sa zamjenikom američkog ministra obrane Paulom Wolfowitzem, 7. lipnja 2002.

10. prosinca 1989. SKH donosi odluku o raspisivanju izbora na svim razinama koji se održavaju u travnju i svibnju 1990. godine. Na njima pobjeđuje Hrvatska demokratska zajednica, a SKH sa oko 35% glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru. SKH mirno predaje vlast HDZ-u.

Krajem te godine SKH usvaja socijaldemokratsko usmjerenje, te mijenja ime u SKH - Stranka demokratskih promjena, a 1993. u SDP - Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Na parlamentarnim izborima 1992. godine SKH-SDP osvaja porazno nizak broj glasova, te jedva ulazi u sabor.

Koalicijska vlada 2000.-2003.[uredi VE | uredi]

U kolovozu 1998. Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Nedugo zatim dolazi i do prvog sastanka šest oporbenih stranaka: SDP, HSLS, HSS, HNS, LS i IDS konsenzusom prihvaćaju stratešku suradnju na idućim izborima. Na parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. koalicija SDP-HSLS osvaja 38.7% glasova, te se uspostavlja vlada koalicije šest stranaka sa Ivicom Račanom kao premijerom, koja će se još zvati i "trećesiječanjskom vlašću".

Njegova vlada je završila izolaciju Hrvatske i započela reintegraciju u međunarodnu zajednicu. Privatizacija je zaustavljena, ali nisu uspjeli poništiti učinke iste. Izgradila je autocestu Split-Zagreb i to kroz hrvatski teritorij. Sve češćim sukobi između stranaka članica vladajuće šestorice su opterećivali njegovu vladu, kao i kritike od strane oporbenog HDZ-a.

Političko djelovanje od 2003. do smrti[uredi VE | uredi]

Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine, SDP je postala najača oporbena stranka. Ivicu Račana na mjesto predsjednika Vlade nasljeđuje Ivo Sanader, a on postaje zastupnik u Hrvatskom saboru te predsjednik Kluba zastupnika SDP-a. Obnašao je dužnost predsjednika Nacionalnog odbora za praćenje pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Bolest[uredi VE | uredi]

31. siječnja 2007. g. liječnici otkrivaju da bolovi u ramenu koje je Račan neko vrijeme trpio nisu posljedica "smrznutog ramena", nego je u pitanju maligni tumor. Istog dana, Račan najavljuje privremen odlazak iz politike. Odmah zatim u njemačkoj bolnici Bogenhausen u Münchenu podvrgnut je operaciji uklanjanja tumora. 8. veljače ustanovljuje se da je tumor u ramenu metastazirao iz bubrega koji je nekoliko dana kasnije uklonjen zajedno sa mokraćovodom i limfnim čvorovima. Povratkom u Zagreb, nastavlja liječenje na Klinici za onkologiju na "Rebru" kemoterapijom i zračenjem. 4. travnja SDP priopćava pogoršanje Račanovog zdravlja i otkrivanje novih metastaza u mozgu.

11. travnja podnosi ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Idućeg dana stanje mu se još više pogoršava, a mediji preuranjeno objavljuju njegovu smrt. 13. travnja objavljeno je da Račan tek povremeno dolazi k svijesti i da jedino još prima jake analgetike. Umro je 29. travnja 2007. u 3.05 sati.

Ocjene[uredi VE | uredi]

Prvi predsjednik Republike Franjo Tuđman poštovao je Ivicu Račana, o čemu svjedoči Hrvoje Šarinić: "Račana je, rekao bih, u toj plejadi bivših, preobučenih, reformiranih komunista najviše cijenio. Govorio je da je Račan u Beogradu svojim ponašanjem branio hrvatske interese, kao što je Kučan branio slovenske, te da je uvijek bio umjeren i staložen."[2]

Nasuprot ovoj, možda zastarjeloj, povoljnoj ocjeni Račanova političkog suparnika o Račanu nalaze se novije, oprečne ocjene, prva o nečinjenju odnosno dopuštanju oduzimanja oružja Teritorijalne obrane Hrvatske, kad je između dva kruga prvih demokratskih izbora u tadašnjoj SFRJ 1990. SKH-SDP predala JNA oružje Teritorijalne obrane temeljem odluke koju je donio Generalštab JNA, tj. potpisao je ratni zločinac Blagoje Adžić.[3] "To je bila velika količina pješačkog, protuoklopnog i protuzračnog oružja, te lako topništvo. Tim oružjem se moglo naoružati na desetine tisuća ljudi i bitno olakšati obrana Hrvatske. Za razliku od SKH-SDP, Savez komunista Slovenije odbio je predati oružje slovenskog naroda u ruke JNA odlučnim odbijanjem i organiziranjem otpora neprijatelju."[4] Odgovornost Račanu eksplicitno pripisuje Andrija Hebrang: "Ivica Račan je izručio 200.000 komada oružja JNA jer se to od njega tako tražilo iz Beograda, iako se isto tražilo i od Slovenaca, ali oni su to odbili učiniti. Tako je razoružao hrvatski narod i predao agresoru oružje koje je pripadalo nama, a koje su platili hrvatski porezni obveznici."[5]

Oštrije su ocjene koje iznosi Tihomir Dujmović: "U ovom trenutku razvidno je da se u samom vrhu hrvatske komunističke partije prije svake egzekucije davalo suglasnost da se nekome sjekirom razbije lubanja. Na čelu tog tijela je stajao Ivica Račan od 1972. do 1980. Bude li se na suđenju Perkoviću rasvijetlila ta priča kako se partija držala u tim pitanjima – to će označiti notu pisanja potpuno nove povijesti jer ne možemo čovjeka koji je davao odobrenja za udbaške likvidacije zvati čovjekom moderne hrvatske demokracije, kako ljevica zove Ivicu Račana."[6] Nakon Tuđmanove smrti počela je detuđmanizacija, Mesić je nakon otvorenog pisma u kojem upozoravaju na kriminalizaciju Domovinskog rata smijenio 7 aktivnih generala.[7] Mesićevu rabotu dovršio je Račan, "Tuđmanovu pomirbu uništio je najprije Stipe Mesić onim nevjerojatnim izbacivanjem desetak najvažnijih generala Hrvatske vojske iz same vojske, nakon toga su bivši oficiri JNA potpuno preuzeli kontrolu nad vojskom i to traje do danas. Potom je Račan uništio HIS u onoj besramnoj akciji uništenja obavještajnog sustava koji je tek uhvatio nešto korijena i počeo se odmicati od starih udbaških kadrova. Račan je proces vratio na početak, a povratak starih udbaša u obavještajnu strukturu je nakon toga bio opća pojava. Rušenjem Vjesnika, onakvom suspektnom prodajom Večernjeg lista i izbacivanjem nekoliko desetina novinara hrvatske provenijencije s HTV-a Račan je najveći dio medija stavio pod izravnu kontrolu, danas je ta situacija još gora. Biranim pravosudnim akcijama uglavnom su tajkuni desne provenijencije završavali u zatvoru, a sada sa predstečajnim nagodbama još je jednom i u ideološkom kontekstu temeljito pročišćena gospodarska scena. Kad je ova vlast još i ukinula pokroviteljstvo Sabora nad komemoracijom na Bleiburgu, to je bio znak da su i tamo izvjesili svoju zastavu i da je uništen i zadnji simbol Tuđmanove pomirbe."[8]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Ivica Račan

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]