Socijaldemokratska partija Hrvatske

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg "SDP" preusmjerava ovamo. Za druga značenja, pogledajte SDP (razdvojba).
Socijaldemokratska partija Hrvatske
Socijaldemokratska Partija Hrvatske Logo.svg
Predsjednik Zoran Milanović
Glavni tajnik Igor Dragovan[1]
Potpredsjednici Zlatko Komadina
Gordan Maras
Milanka Opačić
Rajko Ostojić[2]
Predsjednik Glavnog odbora Josip Leko[3]
Osnivač Đuro Špoljarić (sekretar Glavnog odbora Komunističke stranke Hrvatske, 1937.); Ivica Račan (kod transformacije u demokratsku stranku 1990.-ih)
Slogan Krenimo u pravom smjeru!
Osnovana 1. kolovoza 1937.
Prethodnica Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije,[4] Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku, Pokrajinski komitet KPJ za Dalmaciju, Komunistička partija Hrvatske, Savez komunista Hrvatske
Sjedište Iblerov trg 9, Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Ideologija Socijaldemokracija
Treći put
Politički položaj lijevi centar
Nacionalna skupina Kukuriku koalicija
Skupina u Europskom parlamentu Europska socijalistička stranka
Sabor
58 / 151
Europski parlament
2 / 11
Službene boje     
Službena stranica

Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) je politička stranka lijevoga centra i jedna od dvije najjače stranke u Republici Hrvatskoj od njenoga osamostaljenja.[5] Pridružena je članica Europske socijalističke stranke (PES).

Stranka je pravni sljednik Saveza komunista Hrvatske – vladajuće političke organizacije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj – koju je u noći s 1. na 2. kolovoza 1937. kao dio Komunističke partije Jugoslavije i pod imenom Komunistička stranka Hrvatske osnovalo između 16 i 19 nazočnih delegata. Kao organizacioni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito je radio na stvaranju KP Hrvatske i KP Slovenije. Osnivanjem KP Hrvatske provedene su upute Kominterne koja je u to vrijeme smatrala da postoje izgledi za raspad Kraljevine Jugoslavije; osnivanjem zasebne komunističke organizacije u Hrvatskoj trebalo se pripremiti i za takvu mogućnost. U narednom razdoblju su komunisti umjesto razgradnje Jugoslavije transformirali tu državu u federaciju pod svojom vlašću, u kojoj je Hrvatska imala status države s vrlo ograničenom suverenošću. Stanoviti dio članova te stranke je učinio mnogo za održavanje hrvatske narodne ideje preuzimajući nemali rizik kod donošenja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine i pokrećući tzv. "Hrvatsko proljeće" ranih 1970-ih godina.

Nadnevka 3. studenoga 1990. godine je vodstvo te stranke deklariralo svoje socijal-demokratsko opredjeljenje i odlučilo nastaviti funkcionirati kao stranka u demokratskom (višestranačkom) političkom okružju.

Sadašnji predsjednik stranke je Zoran Milanović koji trenutačno, nakon uvjerljive pobjede Kukuriku koalicije na parlamentarnim izborima 2011., obnaša dužnost predsjednika Vlade Republike Hrvatske.

Povijest[uredi VE | uredi]

Nakon sukoba slovenske i srpske delegacije na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, što je rezultiralo odlaskom slovenske delegacije s kongresa, na odbijeni prijedlog vođe hrvatske delegacije Ivice Račana da se sjednica kongresa prekine, hrvatski su izaslanici također napustili kongresnu dvoranu. Ovaj događaj označio je kraj vladavine SKJ i bio je jedan od ključnih u raspadu SFRJ.

U isto vrijeme u Hrvatskoj su tekle pripreme za prve višestranačke izbore za Sabor Socijalističke Republike Hrvatske, nakon što je Savez komunista Hrvatske 10. prosinca 1989. donio odluku o raspisivanju izbora na svim razinama, koji su održani u travnju i svibnju 1990. godine. Tijekom kampanje za prve višestranačke izbore tadašnji predsjednik SDP-a Ivica Račan nazvao je Hrvatsku demokratsku zajednicu "strankom opasnih namjera".[6] Na izborima pobjeđuje HDZ, a Savez komunista Hrvatske s oko 35 % glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Saboru. 25. lipnja 1991. prilikom izglasavanja Deklaracije o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske, zastupnici SDP-a napustili su sabornicu, ne želeći sudjelovati u donošenju te odluke.[7]

Sljedeću priliku Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena je imala na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske. No, rezultati su bili porazni jer je sa samo 7.54 % osvojenih glasova[8] dobio svega 11 zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.

SKH se teško nosila s demokratskim promjenama u Europi i Hrvatskoj. Tek je krajem 1990., pod utjecajem promjena, promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena, a tek 1993. preimenuje se u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske.[9]

30. travnja 1994. stranci se pridružila Socijaldemokratska stranka Hrvatske.

Godine 1995. prijevremeno je raspušten zastupnički dom i održani su treći hrvatski parlamentarni izbori. Vladajuća stranka HDZ na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom nastojala je iskoristiti narodno zadovoljstvo nakon oslobađanja velikog dijela državnog teritorija u Operaciji Oluja i tako produžiti mandat koji je bez tih prijevremenih izbora trebao trajati do 1996. godine. Brojnim izmjenama u izbornom zakonu koji je donesen prije raspuštanja zastupničkoga doma nastojao se poboljšati rezultat vladajuće stranke. U takvim uvjetima SDP je još jednom ishodio poražavajuće rezultate i s 8,93 % glasova birača dobiva samo 10 (od ukupno 127) mjesta u Hrvatskomu državnom saboru[10]

Ivica Račan, predsjednik koji je vodio SDP u tranziciji između vladajuće partije u jednopartijskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u jednu od stranaka u demokraciji; predsjednik Vlade RH od siječnja 2000. do prosinca 2003. godine

U kolovozu 1998. godine Ivica Račan i Dražen Budiša potpisuju sporazum o suradnji dviju stranaka i traže raspisivanje prijevremenih izbora. Potpisivanju takve koalicije je značajno pridonio američki "International Republican Institute" (IRI) - čije je djelovanje u Hrvatskoj kome je svrha bilo svrgavanje "autoritarnog režima Franje Tuđmana" financirala američka federalna agencija USAID (IRI u opsežnom izvještaju iz 2004. godine opisuje također i svoju daljnju važnu pomoć u djelovanju koalicijske vlade 2000. - 2004, poput primjerice pomoći u ishodovanju povoljnih kredita za izgradnju autocesta).[11]

Na četvrtim parlamentarnim izborima 3. siječnja 2000. godine koalicija SDP-HSLS osvaja 38,7 % glasova birača te se uspostavlja vlast koalicije šest stranaka s Ivicom Račanom kao predsjednikom Vlade, koja će se još zvati i "trećesiječanjskom koalicijom". Nakon dolaska na vlast, SDP mnogim novinarima ukida radno mjesto na HRT-u, čime započinje proces tzv. "detuđmanizacije". Uskoro 2001. godine stižu prve haaške optužnice za određene istaknute hrvatske generale u operacijama Bljesak, Oluja, Medački džep. Iako se u početku govorilo da se optužene generale neće procesuirati haaškom sudu, ubrzo je postalo izvjesno da generali poput Mirka Norca moraju biti procesuirani. Zbog prijepora oko pitanja suradnje s Haaškim sudom, 2002. godine Dražen Budiša i HSLS napuštaju Vladu, a Ivica Račan zadržava parlamentarnu većinu i dobiva novi mandat za sastavljanje Vlade.

Nakon parlamentarnih izbora 2003. godine nova vladajuća stranka je HDZ kojima se priklonila i koalicija stranaka HSLS-DC. SDP - koji je na tim izborima uz potporu koalicijskih partnera dobio 23,26 % glasova tako postaje najjača oporbena stranka, s 34 saborska zastupnika.[12]

Ivica Račan, tadašnji predsjednik stranke, 11. travnja 2007. daje ostavku na mjesto predsjednika SDP-a ne bivši sposoban obnašati tu dužnost zbog malignog tumora koji mu je bio diagnosticiran u području ramena. Ivica Račan preminuo je 29. travnja 2007., osamnaest dana nakon što je podnio ostavku, a kao novi predsjednik stranke na izvanrednoj skupštini stranke izabran je Zoran Milanović, čija je vizija trebala osigurati uvjerljivu pobjedu na izborima 2007. Unatoč najboljem izbornom rezultatu od stvaranja stranke – ukupno 32,5 % glasova svih birača[13] - SDP nije bio u saborskoj većini koja je nakon tih izbora formirala vladu.

Na 11. konvenciji stranke održanoj 2008. godine SDP u statut uvodi odredbu o neposrednom izboru predsjednika stranke, te predsjednike lokalnih organizacija po načelu "jedan član - jedan glas". Tim je činom SDP postao prva veća stranka u Hrvatskoj u kojoj svi članovi biraju predsjednika stranke, odnosno lokalnih organizacija[14].

Godine 2009. u Kastvu, Zoran Milanović zajedno s predsjednicima HNS-a Radimirom Čačićem, IDS-a Ivanom Jakovičićem te HSU-a Silvanom Hreljom osniva Kukuriku koaliciju te pobjeđuje na parlamentarnim izborima održanim 4. prosinca 2011.. Kukuriku koalicija je osvojila 80 od ukupno 151 mandata, a Zoran Milanović je postao mandatar dvanaeste Vlade Republike Hrvatske.

Sredinom 2014. godine je politički položaj SDP-a kao vodeće političke snage u Hrvatskoj ozbiljno uzdrman uslijed očitog neuspjeha da nakon gotovo tri godine obnašanja vlasti započnu izvoditi Hrvatsku iz teške gospodarske i društvene krize.[15] Na javni ugled SDP-a negativno utječu i unutarstranački sukobi, među kojima je najteži bio između predsjednika SDP-a i predjednika Vlade RH Zorana Milanovića s jedne, te donedavnog potpredsjednika Vlade RH i ministra financija Slavka Linića s druge strane. Linić je nakon iznimno dugotrajne rasprave na Glavnom odboru SDP-a izbačen iz partije, ali uz veliku podijeljenost vrha stranke (sa 50 glasova "ZA" i 47 "PROTIV" isključenja).[16]

Povijest naziva stranke[uredi VE | uredi]

  • 1937. osnovana Komunistička partija Hrvatske (izvorno pod nazivom: Komunistička stranka Hrvatske).
  • 1952. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske.
  • 20. ožujka 1990. promijenila naziv u Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.
  • 3. studenoga 1990. promijenila naziv u Stranka demokratskih promjena Hrvatske – (SDPH; SDP). Promjena je upisana u registar političkih organizacija 15. studenoga 1990.
  • 9. studenoga 1991. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske – Stranka demokratskih promjena.[17]
  • 16. siječnja 1993. promijenila naziv u Socijaldemokratska partija Hrvatske.

Kontroverze oko pristupa arhivima Komunističke partije Hrvatske[uredi VE | uredi]

SDP je u posjedu cjelokupne arhivske građe iz vremena kada se ta stranka zvala "Komunistička partija Hrvaske" i "Savez komunista Hrvatske", te je za sada (2014. godine) pristup toj građi moguć samo uz odobrenje SDP-a. Riječ je o arhivskoj građi od iznimne važnosti za izučavanje povijesti iz razdoblje Socijalističke Republike Hrvatske kada su tijela te partije donosila najvažnije odluke o životu naroda i djelovanju tijela vlasti - dapače je to razdoblje povijesti vrlo teško shvatiti bez poznavanja činjenica o postupanju Partije. U lipnju 2014. godine dr. sc. Ivica Lučić sa Hrvatskog instituta za povijest optužuje vrh SDP da pristup dozvoljava samo svojim pristalicama, koji potom prezentiraju samo informacije koje u boljem svjetlu prikazuju djelovanje komunističke partije: "Za neke neovisne, kritične istraživače nema uopće govora da će doći do takvog gradiva, čak niti gradivo nekadašnjih Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu koji nisu bili partijska institucija, nego državna, ali i to gradivo smješteno je unutar partijskog i morate i zato tražiti dopuštenje SDP-a".[18]


Čelnici kroz povijest[uredi VE | uredi]

Čelništvo stranke[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Tajništvo. Socijaldemokratska partija Hrvatske. pristupljeno 7. travnja 2013.
  2. Potpredsjednici SDP-a
  3. Glavni odbor. Socijaldemokratska partija Hrvatske. pristupljeno 7. travnja 2013.
  4. Dušan Plećaš, Socijalna demokracija u Hrvatskoj : 1894. – 1919., Socijaldemokratska partija Hrvatske, Zagreb, 1994., 77 str., (NSK)
  5. www.hidra.hr – stranke i programi
  6. Ivica Račan. Večernji list. Preuzeto 22. studenog 2013.
  7. Dan državnosti po Škrabalu. HIC, 30. svibnja 2002. Preuzeto 22. studenog 2013.
  8. Rezultati izbora za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske 1992. godine, Državno izborno povjerenstvo
  9. Miroslav Tuđman: Međunarodni poredak i mali narodi u djelu povjesničara i državnika Franje Tuđmana]. Matica hrvatska. Preuzeto 22. studenog 2013.
  10. Rezultati izbora za Sabor Republike Hrvatske 1995. godine, Državno izborno povjerenstvo
  11. "Croatia Closeout Report July 2001 - June 2004", INTERNATIONAL REPUBLICAN INSTITUTE - Agency for International Development, str. 1 i 11, pristupljeno 21.9.2014.
  12. Rezultati izbora za Hrvatski Sabor 2003. godine, Državno izborno povjerenstvo
  13. Rezultati izbora za Hrvatski Sabor 2007. godine, Državno izborno povjerenstvo
  14. http://www.sdp.hr/media/303876/statut-sdp.pdf Statut SDP-a. Pristupljeno 24. rujna 2013.
  15. http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/hrvatska-susjednim-zemljama-salje-uznemirujucu-poruku-o-eu/ "Hrvatska, uz Grčku i Cipar, ima najgore gospodarstvo u EU", Lider/Hina 5.5.2014.
  16. http://www.vecernji.hr/hrvatska/linic-ne-bih-volio-da-zivoti-budu-ugrozeni-zbog-odluke-o-meni-943399 "Linić izbačen iz SDP-a sa 50 glasova ZA, 47 PROTIV", M. Špoljar i I. Toma za "Večernji list", 07.06.2014.
  17. Slavica Tobok, gl. ur., Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP). // Istrapedia.hr, Pula : Istarska županija, elektroničko gradivo. Pristupljeno: 21. srpnja 2011.
  18. "SDP u arhivu SKH i “Udbe” pušta samo apologete; Tuđmanova arhiva za političku uporabu", Anita Maćašević za "Narod.hr" Anita Maćašević, 09.06.2014.