Fonologija starogrčkog jezika

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Fonologija starogrčkog jezika uključuje njegov glasovni sustav u različitim narječjima. Različiti dijalekti imali su različite fonološke sustave, ali uglavnom su jako slični.

Grčko pismo[uredi | uredi kôd]

Grci su se služili vlastitim pismom:

Slovo Ime Glas Latinička transkripcija
Starogrčko Hrvatsko
Α α ἄλφα alfa [a] [aː] a
Β β βῆτα beta [b] b
Γ γ γάμμα gama [g] g
Δ δ δέλτα delta [d] d
Ε ε εἶ, ἒ ψιλόν epsilon [e] e
Ζ ζ ζῆτα zeta [zd], [zː] z
Η η ἦτα eta [ɛː] ([h]) e, ē
Θ θ θῆτα theta [tʰ] th
Ι ι ἰῶτα jota [i], [iː] i, ī
Κ κ κάππα kapa [k] k
Λ λ λάβδα, λάμβδα lambda [l] l
Μ μ μῦ mi [m] m
Ν ν νῦ ni [n] n
Ξ ξ ξεῖ, ξῖ ksi [ks] ks
Ο ο οὖ, ὂ μικρόν omikron [o] o, ŏ
Π π πεῖ, πῖ pi [p] p
Ρ ρ ῥῶ ro [r], [r̥] r
Σ σ, ς σῖγμα sigma [s] s
Τ τ ταῦ tau [t] t
Υ υ ὗ, ὓ ψιλόν ipsilon [u], [y], [yː] u, y
Φ φ φεῖ, φῖ fi [pʰ] ph, f
Χ χ χεῖ, χῖ hi [kʰ], [ks] kh, ks
Ψ ψ ψεῖ, ψῖ psi [ps] ps
Ω ω ὦ, ὦ μέγα omega [ɔː] o, ō

Hak (spiritus)[uredi | uredi kôd]

Spiritus dobivaju samoglasnici i ρ na početku riječi, primjerice ὑγρός 'mokar'. Postoje dvije vrste spiritusa: spiritus asper (oštri hak) i spiritus lenis (tihi hak). Spiritus asper (◌̔) izgovara se kao /h/, na primjer Ἑωσφόρος, dok se spiritus lenis (◌̓) ne čita uopće, na primjer αἰνέω.

Spiritus se stavlja na malo i veliko slovo. Kod dvoglasa, drugi vokal dobiva spiritus (ista pravila vrijede i za postavljanje naglaska). Početno ρ uvijek ima spiritus asper, na primjer ῥάχῐς.[1]

Spiritus se razvio od hete.

Suglasnici[uredi | uredi kôd]

Starogrčki suglasnici predstavljeni u međunarodnoj fonetskoj abecedi:

Labijalni Koronalni Palatalni Velarni Glotalni
Ploziv aspirirani
bezvučni p t k
zvučni b d ɡ
Nazal m n (ŋ)
Frikativ bezvučni s h
zvučni (z)
Vibrant bezvučni (r̥)
zvučni r
Aproksimant bezvučni l̥* ʍ*
zvučni l j* w*

Plozivi[uredi | uredi kôd]

Riječi ἔφη, ἔπη, ἔβη izgovorene u rekonstruiranu izgovoru.

Starogrčki jezik razlikovao je tri tipa zapornika: aspirirane bezvučne, neaspirirane bezvučne (slabe) i zvučne. Razlika između njih nije uvijek očita govornicima hrvatskoga jezika, ali aspiracija znači da se glas izgovara s kratkim izdisajem, to jest s kratkim /h/ iza njega. Ovdje je snimka koja pokazuje razliku u izgovoru triju labijalnih ploziva.[2]

Frikativi[uredi | uredi kôd]

Frikativ /s/ izgovarao se kao [z] prije zvučnih suglasnika i /m/, primjerice πρέσβυς [préz.bys].

Glas /h/ obilježavao se znakom spiritus asper, to jest oštri hak. Nije postojao u svim narječjima, a pojavljivao se samo na početku riječi ili u složenim riječima/riječima s prefiksima gdje je riječ koja počinje ovim glasom dolazila druga.

Prema W. S. Allenu slovo zeta u atičkom grčkom vjerojatno je predstavljalo skup /sd/, to jest fonetički [zd]. U koineu je označavao glas /z/. Taj se izgovor vjerojatnije razvio od [dz], a ne od atičkog /sd/.[2]

Vibranti[uredi | uredi kôd]

Slovo ro izgovaralo se kao alveolarni vibrant [r] kao u hrvatskom ili talijanskom. Na početku riječi bio je bezvučan [r̥] kao u riječi ίψ [ǐːps], zato su u pravopisu rabi spiritus asper.

Nazali[uredi | uredi kôd]

Postojao je alofon [ŋ] koji se označavao slovom gama koje se u tom slučaju nazivalo agma.[1][3]

Aproksimanti[uredi | uredi kôd]

Aproksimanti /j/ i /w/ nisu postojali u standardnom atičkom grčkom na početku riječi. Ipak, dvoglasi koji su završavali na /i/ ili /u/ obično su se izgovarali s dvostrukim polusamoglasnikom [jj], [ww], to jest [j:] i [w:] pred samoglasnikom, primjerice Ἀθηναῖοι, [a.tʰɛː.naĵ.joi].

Digama je slovo kojim se označavao glas /w/ koji nije preživio u atičkom, ali jest u nekim drugim narječjima. Glas /ʍ/ zapisivao se s pomoću digame i hete.

Samoglasnici[uredi | uredi kôd]

Samoglasnički glasovi strogrčkog jezika u međunarodnoj fonetskoj abecedi:

Kratki samoglasnici
Prednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Zatvoreni /i/ ῐ /y/ ῠ /u/ υ
Poluotvoreni /e/ ε /o/ ο
Otvoren /a/ ᾰ
Dugi samoglasnici
Prednji Stražnji
nezaobljeni zaobljeni
Zatvoreni /iː/ ῑ /yː/ ῡ/υι /uː/ ου
Poluzatvoreni /eː/ ει /ɔː/ ω
Poluotvoreni /ɛː/ η
Otvoreni /aː/ ᾱ

Zatvoreni i otvoreni vokali[uredi | uredi kôd]

Zatvoreni i otvoreni vokali /i/, /y/ i /a/ slični su u kvaliteti s odgovarajućim dugim vokalima /iː/, /yː/ i /aː/.

U pragrčkome zatvoreni stražnji zaobljeni samoglasnik /u/, /uː/ rano se prebacio u prednji /y/, /yː/ u atičkom i jonskom narječju.

Glas /u/ opstao je u dvoglasima.

Poluzatvoreni i poluotvoreni vokali[uredi | uredi kôd]

U ranom klasičnom razdoblju, bila su dva kratka poluotvorena vokala /e/ i /o/, dva duga poluzatvorena /eː/ i /oː/ te dva duga poluotvorena vokala /ɛː/ i /ɔː/. Poluzatvoreni vokal /oː/ promijenio se u /uː/ i to dijelom zato što je /u uː/ postalo /y yː/. Ovo je pokrenulo mnoge kasnije promjene samoglasnika koje su dovele do glasovnog sustava koinea i posljedično modernog grčkog.[2]

Dvoglasi[uredi | uredi kôd]

U atičkom starogrčkom postojali su ovi dvoglasi:[4]

Prednji Stražnji
Zatvoreni */yi̯/ υι
Poluzatvoreni */ei̯/ ει

/eu̯/ ευ

/oi̯/ οι

*/ou̯/ ου

Otvoreni /ai̯/ αι

/au̯/ ᾰυ

Prednji Stražnji
Poluotvoreni /ɛːi̯/ ῃ

(/ɛːu̯/ ηυ)

/ɔːi̯/ ῳ

(/ɔːu̯/ ωυ)

Otvoreni /aːi̯/ ᾳ

(/aːu̯/ ᾱυ)

Naglasak[uredi | uredi kôd]

Poput hrvatskog, i starogrčki je u svojem naglasku razlikovao i ton. Postojala su dvije vrste naglaska: oštri (akut, ◌́) i zavinuti (cirkumfleks, u grčkome ◌̃, u transliteraciji ◌̂). Akut se izgovarao poput hrvatskog uzlaznog naglaska, a cirkumfleks se prvo uzdizao, a onda spuštao. Teški (gravis, ◌̀) pojavljuje se samo kada se riječ koja je na posljednjem slogu naglašena akutom nađe ispred druge riječi koja je naglašena (to jest iza riječi ne slijedi interpunkcija ili pauza). Tada akut postane gravis.[1]

Primjeri naglasaka[5]
Grčki κόπος μῖμος καὶ σοφὸς ἀνήρ
Transliteracija kópos mîmos kaí sophós anér
Prijevod umor, satrvenost glumac, lakrdijaš i mudar čovjek
MFA /kó.pos/ /mîː.mos/ /kǎi̯ so.pʰós a.nɛ̌ːr/

Povezani članci[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c Dukat, Zdeslav. 1990. Gramatika grčkoga jezika 2. izd izdanje. Školska knjiga. Zagreb. ISBN 86-03-99563-X. OCLC 439745473
  2. a b c Allen, W. Sidney. 1987. Vox Graeca : a guide to the pronunciation of classical Greek. Cambridge University Press. Cambridge [Cambridgeshire]. ISBN 0-521-33367-9. OCLC 14933517
  3. RICHARDSON, L. J. D. 1941. AGMA, A FORGOTTEN GREEK LETTER. Hermathena (58): 57–69. ISSN 0018-0750
  4. Blass, Friedrich. 1890. Pronunciation of Ancient Greek. Cambridge University Press
  5. Gorski, Oton. 1989. Grčko-hrvatski rječnik. Milivoj Sironić 4. izd. izdanje. Školska knjiga. Zagreb. ISBN 953-0-40801-3. OCLC 440007772