Grčko-arijski jezik

Izvor: Wikipedija

Grčko-arijski jezik ili Grčko-armensko-arijski jest hipotetska grana indoeuropske jezične obitelji iz koje bi se, po hipotezi, razvili grčki, armenski i indoiranski jezici. Trebao se odvojiti od indoeuropskoga prajezika u trećem tisućljeću prije Krista.

Moguća pradomovina[uredi | uredi kôd]

Unutar hipoteze o stepskom podrijetlu Indoeuropljana grčko-arijski također je poznat kao kasni indoeuropski prajezik kako bi se sugeriralo da grčko-arijski tvori skupinu narječja koja odgovara posljednjim stadijima ujedinjenosti u indoeuropskoj pradomovini u ranom 3. tisućljeću prije Krista. Do 2500. pr. Kr. grčki prajezik i indoiranski prajezik razdvojili su se otišavši zapadno (grčki) i istočno (indoiranski) od pontsko-kaspijske stepe.[1]

Ako je grčko-arijski validna grupa, Grassmannov zakon možda je potekao iz istoga izvora u grčkome i sanskrtu. Ipak, Grassmannov zakon u grčkome je došao nakon nekih glasovnih promjena koje su se dogodile samo u grčkome, ne i u sanskrtu, a to pokazuje da nije mogao biti naslijeđen iz grčko-arijskoga prajezika. Veća je mogućnost da je riječ o obilježju područja u tada prostorno povezanim grčko-arijskim jezicima. To bi se dogodilo kada su se grčki i indoiranski prajezici već odvojili u narječja, ali prije nego što su prestali biti u dodiru.

Rasprava[uredi | uredi kôd]

Wolfram Euler dao je dokaze postojanja grupe 1979. proučavanjem sličnosti u grčkoj i sanskrtskoj deklinaciji imenica.[2] Na grčko-arijski posebno se poziva u proučavanju komparativne mitologije, primjerice u radovima Martina Litchfielda Westa (1999.)[3] i Calverta Watkinsa (2001.).[4]

Uglavnom odbijena[5][6] hipoteza grčko-armenskoga[7] ponekad se ubacuje u grčko-arijski tvoreći grčko-armensko-arijski jezik koji bi se dijelio na grčki prajezik i na armensko-arijsku grupu, navodni predak armenskoga i indoiranskog.[8][9]

Hipotezu grčko-arijskoga uglavnom podržavaju indoeuropeisti koji podržavaju i armenski hipotezu pradomovine prema kojoj se pradomovine indoeuropskoga nalazi na Armenskoj visoravni.[10][11][12]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Martin Litchfield West, Indo-European poetry and myth (2007.), p. 7.
  2. Wolfram Euler: Indoiranisch-griechische Gemeinsamkeiten der Nominalbildung und deren indogermanische Grundlagen. Innsbruck, 1979.
  3. Litchfield West, Martin. 1999. The Invention of Homer. Classical Quarterly. 49 (364)
  4. Calvert Watkins (2001), How to Kill a Dragon, Oxford University Press, ISBN 978-0-19-514413-0.
  5. Kim, Ronald. 2018. Greco-Armenian: The persistence of a myth. Indogermanische Forschungen. doi:10.1515/if-2018-0009. Pristupljeno 9. lipnja 2019.
  6. James Clackson. 1995. The Linguistic Relationship Between Armenian and Greek. Publications of the Philological Society
  7. Gray, Russell D.; Atkinson, Quentin D. 27. studenoga 2003. Language-tree divergence times support the Anatolian theory of Indo-European origin (PDF). Nature. 426 (6965): 435–439. Bibcode:2003Natur.426..435G. doi:10.1038/nature02029. PMID 14647380. S2CID 42340. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 26. ožujka 2009.
  8. Handbook of Formal Languages (1997.), p. 6.
  9. Stablo indoeuropskih jezika s armensko-arijskim odvojenim od grčkoga. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. svibnja 2018. Pristupljeno 28. srpnja 2022.
  10. Renfrew, A. C., 1987, Archaeology and Language: The Puzzle of Indo-European Origins, London: Pimlico. ISBN 0-7126-6612-5; T. V. Gamkrelidze and V. V. Ivanov, The Early History of Indo-European Languages, Scientific American, March 1990; Renfrew, Colin. 2003. Time Depth, Convergence Theory, and Innovation in Proto-Indo-European. Languages in Prehistoric Europe. ISBN 3-8253-1449-9
  11. A. Bammesberger in The Cambridge History of the English Language, 1992, ISBN 978-0-521-26474-7, p. 32
  12. Mallory, James P. 1997. Kuro-Araxes Culture. Encyclopedia of Indo-European Culture. Fitzroy Dearborn: 341–42