Meša Selimović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Meša Selimović
Tuzla - Meša Selimović Statue 2 (2019).jpg
Spomenik Meši Selimoviću u Tuzli
Puno ime Mehmed Meša Selimović
Rođenje 26. travnja 1910.
Tuzla, Bosna i Hercegovina
Smrt 11. srpnja 1982.
Beograd, Srbija
Zanimanje književnik
Književne vrste roman
Književni period modernizam
Supruga(e) Darka Selimović

Mehmed Meša Selimović (Tuzla, 26. travnja 1910. – Beograd, 11. srpnja 1982.) bio je bošnjački i srpski književnik.[1][2]

Životopis

Rođen u Tuzli 1910. godine. Odrastao je i odgajan u tradicionalnoj muslimanskoj kući i mahali, no u okruženju komunističkih ideja i opredjeljenja svoje braće i sestara. U Drugome svjetskom ratu prišao komunistima i ilegalno djelovao u Tuzli. Ustaše su ga početkom rata uhitile zajedno sa sestrom i bratom. Bio je zatočen 120 dana nakon čega su ga ustaše pustile iz zatvora. Po puštanju ubrzao je otišao u partizane u Majevički odred. Od 1943. godine članom je KPJ. Surađivao je u novopokrenutom listu Oslobođenje i Frontu slobode. Postao je politički komesar Tuzlanskog odreda, tadašnja moćna visoka vojna i politička pozicija u partizanskoj vojsci. Starijeg brata Ševkiju strijeljali su partizani, premda je i sam bio partizan. Strijeljan je za kaznu jer je iz GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara), samovoljno uzeo nekoliko komada namještaja. Mehmeda je mučio osjećaj krivnje što nije pomogao bratu. Pun mržnje prema svemu, događaj je pretočio u književno djelo Derviš i smrt u kojem je radnja smještena u osmansko vrijeme. 1945. je otišao u Beograd gdje je dobio namještenje na visokom mjestu načelnika Odjeljenja za publikacije Komisije za ratne zločine, a zatim je pomoćnik saveznog ministra za kulturu. Iste godine sa suprugom Desom Đorđić dobiva prvu kćer. Po rođenju djeteta napustio ih je, na što ga je supruga prijavila za nevjeru i izvanbračnu vezu s "buržujkom", pa su ga isključili iz Partije. Posljedično je izgubio i sjajne poslovne pozicije. Oženio se zatim novom suprugom Daroslavom Božić, kćeri divizijskog generala vojske Kraljevine Jugoslavije (čiji je suprug „nestao negdje u zaroboljeništvu“) i otišao u Sarajevo. Uređivao je list Brazde. Predavao je na Višoj pedagoškoj školi, pa je bio docent na katedri za književnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na kojem je predavao romantizam. Kratko je ostao na fakultetu, ali ne svojim izborom. Nije ponovo izabran. Zatim se okušao u djelovanju kao slobodni umjetnik. Nakon toga bio je umjetnički direktor Bosna filma. Pisao je filmske scenarije, no slabih dometa. Samo mu je jedan film prenesen u film. To je pripovjetka Tuđa zemlja. Ipak je dobio zamašne honorare. Od 1957. je direktor Drame Narodnog kazališta u Sarajevu. 1961. je objavio svoj prvi roman Tišine za koji je dobio Šestotravanjsku nagradu grada Sarajeva. Zatim je postao glavni urednik izdavačke kuće Svjetlosti, te predsjednik Udruženja književnika BiH. Bio je i glavni i odgovorni urednik časopisa za književost Život. Kratko je predsjedavao Savezom književnika Jugoslavije. Iste 1964. je postavljen i smijenjen. 1966. objavljen mu je roman Derviš i smrt, koji književna kritika smatra za prvorazredni događaj i književni domet BiH i cijele Jugoslavije. za roman je dobio NIN-ovu, Njegoševu i Goranovu nagradu, te AVNOJ-evu i Dvadesetsedmosrpanjsku nagradu. Od 1968. godine je redovni član Akademije znanosti i umjetnosti BiH, te poslije i dopisni član SANU. 1971. je dobio počasni doktorat Sveučilišta u Sarajevu. U mirovinu je otišao 1972. godine, a 1973. godine je preselio u Beograd, gdje je umro 11. srpnja 1982. godine. Pokopan je 14. srpnja u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.[3]

Bio je miljenik društva i politike i prije slavnog Derviša i smrti. Imao je mjesto docenta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, bio je glavni urednik u više važnih časopisa, mjesto umjetničkog direktora Bosna-filma, direktora Drame Narodnog kazališta u Sarajevu, direktora izdavačkih giganata poput Svjetlosti i Veselina Masleše, predsjedavao Udruženjem književnika Bosne i Hercegovine, Udruženjem književnika Jugoslavije, i pobrao je književne i državne nagrade i ordenje zasluga za narod. Nemalu ulogu u tome ima što mu je brat Teufik Selimović bio visoki dužnosnik OZNE.[3]

Književni rad

Diplomirao je na Sveučilištu u Beogradu.

Najpoznatiji Selimovićevi romani su "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju europsku narativnu tradiciju, posebice Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. stoljeća. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju kategoriju.

Selimović je dobro razumio da za dojmljiv prikaz unutarnjih borbi nisu odgovarajuće tehnike bilježenja struje svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, »Derviš i smrt«, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nurudina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju strane čitalačke publike, dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojom zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo i uspjelo općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i smjestiti univerzalno u lokalnom.

Sljedeći veliki roman, »Tvrđava«, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Ivan Gundulić u »Osmanu«) i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih dijelova od »Derviša«, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti te referencijama na povijesni usud Bošnjaka muslimana (to se odnosi posebno na »Tvrđavu«). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno-islamski senzibilitet.

Jezik

Mural posvećen Meši Selimoviću

U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik i ako je suditi jedino po jezičnom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa).

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Тrеćeg studenoga 1976. godine, Selimović u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti kaže:

"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su također članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."

Paradoks sitaucije je vjerojatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. stoljeća počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, te tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki pisac.

Djela

  • "Uvrijeđeni čovjek" (1947.),
  • "Prva četa" (1950.),
  • "Tuđa zemlja" (1957.),
  • "Noć i jutra" (1958.),
  • "Tišine" (1961.),
  • "Magla i mjesečina" (1965.),
  • "Eseji i ogledi" (1966.),
  • "Derviš i smrt" (1966.),
  • "Za i protiv Vuka" (1967.),
  • "Pisci, mišljenja, razgovori",
  • "Tvrđava" (1970.),
  • "Djevojka crvene kose" (1970.),
  • "Sabrana djela" (1970.),
  • "Ostrvo" (1974.),
  • "Sjećanja" (1976.),
  • "Ketten a szigeten" (1976.),
  • "Krug" (1983., nedovršeni roman).

Nagrade i priznanja

Bio je biran za:

  • predsjednika Saveza književnika Jugoslavije,
  • počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971),
  • redovni član ANUBiH i SANU.

Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije:

Izvori

  1. LZMK / Hrvatska enciklopedija: Selimović, Meša (Mehmed), pristupljeno 17. prosinca 2014.
  2. Lešić & Martinović, 2010., str. 116.
  3. 3,0 3,1 (boš.) Zvaničan web portal osnovnih i srednjih škola kantona Sarajevo Majo Dizdar, Uredništvo Portala: Iz kulturne historije Sarajeva - Znamenite Sarajlije - Mehmed Meša Selimović] 20. ožujka 2013. (pristupljeno 30. travnja 2019.)

Literatura

  • Zdenko Lešić, Juraj Martinović: Književno djelo Meše Selimovića, Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 2010.

Vanjske poveznice

Logotip Wikicitata
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Meša Selimović