Žarko Dolinar

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Žarko Dolinar (Koprivnica, 3. srpnja 1920. - Basel, 9. ožujka 2003.), prof. dr., hrvatski znanstvenik i stolnotenisač.[1] Svjetski i mnogostruki državni stolnoteniski prvak. Nositelj naslova Pravednik među narodima države Izrael.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Žarko Dolinar rodio se u Koprivnici 1920. godine u obitelji sudca dr. Jakoba i majke Franjice rođ. Fridrih.[3] U mladosti se seli iz rodne Koprivnice u Novi Sad gdje se 1934. počinje baviti športom a 1935.-1936. nastavlja u Ljubljani te potom od kraja 1936. u Zagrebu.[4] Diplomirao je na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1948. godine.[4] U Zagrebu je 1959. godine, na Veterinarskom fakultetu, stekao doktorat znanosti iz anatomije, histologije i embriologije.[5]

Spašavanje Židova u NDH[uredi VE | uredi]

Za vrijeme Drugog svjetskog rata i tijekom četiri godine NDH zajedno s bratom Borisom krivotvorio je propusnice i neke druge dokumente za preko 360 Židova koji su na taj način spašeni.[6] Ustaške su vlasti doznale da braća Dolinari spašavaju Židove, ali ih nisu dirali.[7] Uhitili su njihova oca Jakova i smijenili ga s položaja suca no oni su nastavili posao.[7] Na incijativu skupine preživjelih braća su proglašena Pravednicima među narodima 1993. godine.[7]

Znanstvena karijera[uredi VE | uredi]

Godine 1962.[5] Žarko Dolinar izbačen je sa zagrebačkog Veterinarskog fakulteta[3] te je od 1963. živio i radio u Baselu u Švicarskoj gdje je na Medicinskom fakultetu habilitirao te više od 25 godina bio nastavnik, a također bio je i vicedirektor Anatomskog instituta te ekskatedralni nastavnik.[5] Uz anatomiju, bavio se genetikom, citologijom, histologijom, embriologijom i patologijom.[5] Bio je izvanredni profesor Medicinskog fakulteta (od 1969. do 1985.), te predavač na Stomatološkom fakultetu (od 1978. do 1983.) u Baselu.

Športska karijera[uredi VE | uredi]

Kao 14-godišnjak Žarko se prihvatio ping-ponga nakon što je na nogometu slomio nogu.[8] Zbog toga je kod kuće bio prisiljen sjedeći igrati i to na stolu veličine 150 cm. Prvi njegov reket nije imao dršku, pa je Žarko Dolinar podbočio drugu stranu reketa prstima i to je razlog što se priklonio penholderu i tako igrao cijelog života.[8] Bio je prvi Hrvat koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu (Kairo 1939.) i prvi hrvatski sportaš uopće koji se okitio naslovom svjetskog prvaka.[8] Od godine 1939. član je HAŠK-a kojem je donio prvenstvo u pojedinačnom natjecanju za Hrvatski kup (Bjelovar, 1941.).[4]

Žarko je ispunio vitrine vrijednim trofejima i nagradama s mnogih borilišta, od prve nagrade brončane tintarnice do pehara i osam medalja sa svjetskih prvenstava. S partnerom Subotičaninom Vilimom Harangozom u igri parova osvojio je Svjetsko prvenstvo 1954. godine u londonskom Wembleyu,[9] i to je biser njegove karijere.[8]

Nanizao je još 25 trofeja s međunarodnih natjecanja i turnira.

Igračke karakteristike[uredi VE | uredi]

S lakoćom je igrao, nikad umoran ili iscrpljen, iako je nevjerojatno malo trenirao. U to doba stolni tenis se igrao s većim reketom, daleko većim od današnjih reketa. Bio je majstor sjajnog refleksa i izvanredne anticipacije. Racionalni igrač, taktičar velikog formata. U igri glavno mu je oružje bilo snažan forhand-drive, posebno paralele. Riskantnim udarcima zbunjivao je suparnike. Penholderaša Dolinara s pravom ubrajamo u preteče kasnijih tajfunskih napada Azijaca - Japanaca i Kineza.[8]

Trener[uredi VE | uredi]

Trenirao je na više mjesta od kojih je jedno bilo i u stolnoteniskom klubu Makabi u okviru zagrebačke Židovske općine.[7]

Spomen[uredi VE | uredi]

U spomen na dr. Žarka Dolinara od 2007. godine održava se Međunarodni memorijalni stolnoteniski turnir veterana i veteranki "Dr.Žarko Dolinar".[10]

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

  • Žarko Dolinar je govorio 16 jezika.[12]
  • Bio je vlasnik najveće kolekcije autograma na svijetu (oko 77.000).[12]
  • Prvi Hrvat koji je na svim svjetskim prvenstvima od svih sportova osvojio zlatnu, srebrnu i brončanu medalju.[5]
  • Nositelj triju doktorskih titula, što je jedinstven rekord među vrhunskim športašima.[3]

Izvori[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]