Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

Objava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u zagrebačkom Telegramu

Novosadski dogovor nije bio po volji dijelu hrvatskih jezikoslovaca pa i onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. Stoga su 1967. objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u kojoj su iznijeli svoje negativne stavove o Novosadskom dogovoru, te potpisalo 18 znanstvenih i kulturnih ustanova u Hrvatskoj.

Uloga Matice hrvatske

Intenziviranje društveno–političke djelatnosti Matice hrvatske započelo je već 1967. godine, kada je njezin predsjednik bio Jakša Ravlić. Dana 13. ožujka objavio je Večernji list kratku najavu plenuma Društva književnika Hrvatske s naslovom »Plenum pisaca umjesto skupštine« s dnevnim redom. Druga točka: Akcija kulturnih institucija radi zauzimanja zajedničkog stava prema problemima zajedničkog jezika. Poslije podne održan je sastanak i tekst Deklaracije podržan je jednoglasno kao i na skupovima u Institutu za jezik JAZU, Razredu za filologiju JAZU i drugim institucijama.

U zagrebačkom Telegramu 17. ožujka 1967. godine tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskog jezika kroz odluke Novosadskog dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji (slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog).

U revijalnom nedjeljnom izdanju 19. ožujka Vjesnika izlazi na cijeloj stranici tekst o Deklaraciji, a uz tekst Deklaracije objavljen je redakcijski komentar pod naslovom "Politika a ne lingvistika" kao i tekst sa Zaključcima Novosadskog dogovora. Potpisnike se i sastavljače Deklaracije tim komentarom optužilo za zaplotnjački čin, napravljen bez znanja i dopuštenja onih koji su tada jedini davali dopuštenja, bez »političkih faktora u SR Hrvatskoj«.

U Beogradu je održan plenum Udruženja književnika Srbije, na kojem je kao reakcija na hrvatsku Deklaraciju, donesena druga deklaracija (postat će poznata pod nazivom »Predlog za razmišljanje«). Srpski pisci prihvatili su osnovna stajališta Deklaracije, predloživši da se u Srbiji i za Srbe uvede naziv srpski jezik.

Među sastavljačima i potpisnicima teksta Deklaracije bio je niz hrvatskih intelektualaca okupljenih oko Matice hrvatske i drugih uglednih znanstvenih ustanova (Društvo književnika Hrvatske, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Institut za jezik JAZU, Filozofski fakultet, Matica iseljenika Hrvatske, Institut za historiju radničkog pokreta i dr).

Osnovna tvrdnja izložena u Deklaraciji bila je ta da je nejasnoća formulacije o »srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku« u Ustavu SFRJ omogućila da se srpski književni jezik silom nameće kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate. Odmah nakon objavljivanja Deklaracije uslijedio je oštar odgovor vlasti. O Deklaraciji se raspravljalo na najvišim instancama, pa čak i u Saboru Republike Hrvatske.

Njezini su potpisnici bili oštro napadnuti i osuđeni, a od ustanova posebice Matica te njezino članstvo. Ali, unatoč žestokoj reakciji tada vodećih krugova Komunističke partije i negativnim posljedicama koje je odmah potom Matica osjetila u svom radu, taj je događaj označio početak otvorenog istupanja njezinih članova u borbi oko temeljnih hrvatskih nacionalnih interesa.

Objavljivanje toga teksta izazvalo je oštru i negativnu reakciju kako konzervativnog dijela hrvatskog partijskog rukovodstva, tako i saveznog CK SKJ, pa i samog Josipa Broza Tita (»Mi, drugovi, ne živimo od gramatike, od ovog ili onog dijalekta, već od onog što stvore stvaralačke ruke naših radnih ljudi«, »Važno je da se ljudi idejno razumiju, da imaju zajedničku ideju, koja će ih voditi naprijed... Oni su potajno radili pripremajući Deklaraciju i iznenada udarili u leđa. Tako se kod nas više ne može raditi. Čitava Jugoslavija je danas ogorčena zbog takvih postupaka, a u prvom redu hrvatski narod«), priredivši time nepripremljenom liberalnom krilu hrvatskog političkog rukovodstva "nepotrebne napetosti i teškoće".

Dana 31. ožujka u Saboru je Vladimir Bakarić o Deklaraciji izjavio: »Deklaracija neprijateljska prema zajednici i današnjoj fazi revolucije«. Nakon novinskih naslova koji su pozivali na odgovornost, sjednica Izvršnog komiteta CK SKH i ostalih političkih tijela, potpisnike se Deklaracije počelo sankcionirati. Vlatko Pavletić predsjednik Društva književnika Hrvatske isključen je iz Gradskog komiteta SK. Studentski je list 4. travnja objavio odluke o kažnjavanju potpisnika Deklaracije koji su bili članovi SK. U Telegramu je 7. travnja objavljeno kako su iz SK isključeni Dalibor Brozović, Petar Šegedin, Jakša Ravlić, Slavko Mihalić, Duško Car, Vojislav Kuzmanović, Branko Hećimović, Zvonimir Komarica, a dio ostalih sudionika Deklaracije posljednje opomene i opomene. Vjesnik je 20. travnja donio vijest o podnošenju pismene ostavke Miroslava Krleže na članstvo u CK SKH.

Ali razvojni putovi kojima je bila tada krenula Hrvatska nisu se sviđali ne samo velikosrbima i unitaristima, što je razumljivo, nego ni jugoslavenskim komunistima općenito i konzervativnoj struji među samim hrvatskim komunistima. Jer bio je ugrožen režim i poredak ne samo u Hrvatskoj nego i u cijeloj Jugoslaviji. I gotovo pet godina od ožujka 1967. počela je od prosinca 1971. repriza nasilja kakvo je bilo slijedilo nakon Deklaracije, samo taj put žešće, grublje, sveobuhvatnije, ne samo protiv književnika i filologa nego protiv svih i svakoga. Šikaniranja, izbacivanja s posla, hapšenja, slanja na višegodišnje robije, sve je to postalo dijelom svakodnevnice i taj je put trajalo dugo, nije se stišavalo kao nakon Deklaracije. Neki su "proljećari" pobjegli iz zemlje, tako da je Hrvatska dobila još jednu u nizu svojih političkih emigracija.

Miko Tripalo je, doduše s vremenskim odmakom od dvadeset godina (1992. godine), ustvrdio da je objavljivanje teksta Deklaracije bilo potpuno opravdano, jer "u onakvom sistemu... neke stvari nije bilo moguće postaviti na drugačiji način." Zbog toga je, kako zaključuje, "deklaracija, bez obzira na sve sukobe, nepravde i nesporazume, odigrala krupnu ulogu u sveukupnoj emancipaciji i očuvanju samobitnosti hrvatskoga naroda".

Godine 1972. hrvatski književni jezik ušao je u Amandmane, što je odlukom SKH na čelu sa Stipom Šuvarom pokušano promijeniti, ali nisu uspjeli.

Komisija Upravnog odbora Matice hrvatske

Tekst deklaracije napisan je u komisiji Upravnog odbora Matice hrvatske, a činilo ju je sedam članova: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić i sedmi član Vlatko Pavletić, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika i urednik Matičinih izdanja.

Povezani članci

• Novosadski dogovor
• Hrvatsko proljeće
• Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku
• Deklaracija o hrvatskom jeziku i školstvu u BiH
• Podgorska Deklaracija o hrvatskom jeziku

Literatura

• Miko Tripalo, Hrvatsko proljeće, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb 2001.

Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s internetskih stranica Matice hrvatske. Vidi dopusnicu Matice hrvatske.

Napomena:Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Vidi dopusnicu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

Vanjske poveznice

40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika