Hrvatska stranka prava

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Hrvatska stranka prava. Za ostala značenja, pogledajte Hrvatska stranka prava (razdvojba).
Hrvatska stranka prava
HSP grb.svg
Predsjednik Daniel Srb
dopredsjednici Pejo Trgovčević
Ivica Zorica
predsjednik Glavnog stana Berislav Gržanić
dopredsjednici Glavnog stana Darko Dumbović
Miroslav Marčetić
Osnivač Dobroslav Paraga
Slogan Bog i Hrvati!
Osnovana 25. veljače 1990.
Sjedište Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Glasilo Hrvatsko pravo (do 1993.)
Sestrinska stranka HSP BiH
Vojno krilo HOS (1991. - 1993.)
Broj članova (2011.) 41 400
Ideologija konzervativizam,
protekcionizam,
euroskepticizam
Politički položaj politička desnica
Sabor
0 / 151
Europski parlament
0 / 12
Službene boje     
Službena stranica

Hrvatska stranka prava je hrvatska konzervativna politička stranka. Osnovana je 25. veljače 1990. u Zagrebu, a njezini osnivači bili su Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, koji su preuzeli vodstvo stranke na čelu s Paragom. U lipnju 1991. stranka je osnovala i svoje paravojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage (HOS), koje su se uskoro uključile u obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, stičući posebne zasluge u obrani Vukovara. HSP se protivio potčinjavanju HOS-a Hrvatskoj vojsci te je zbog sumnje u oružanu pobunu, terorizam i rušenje ustavnog poretka, vodstvo stranke nekoliko puta sjedilo na optuženičkim klupama, međutim, nikada nije bilo konkretnih dokaza za te tvrdnje te su na kraju oslobođeni svih optužbi, a HOS je inkorporiran u Hrvatsku vojsku.

Stranku devedesetih godina simbolizira politički ekstremizam koji je bio izražen u veličanju ustaštva i pokušaju rehabilitacije stečevina iz NDH. Također, HSP pod Paraginim vodstvom žestoko kritizira hrvatsko političko vodstvo na čelu s Hrvatskom demokratskom zajednicom i predsjednikom Franjom Tuđmanom, koje optužuju za autoritarizam, ostavštine komunizma, ratno profiterstvo i lopovluk. U prvim godinama djelovanja stranke, mnogi članovi HSP-a ubijeni su pod sumnjivim okolnostima, s mogućnošću da se radi o političkim ubojstvima, uključujući i dopredsjednika Antu Paradžika te utjecajnog generala HOS-a Blaža Kraljevića.

Predizborno vrijeme u ljeto 1992. razdoblje je najveće popularnosti stranke u suvremenoj Hrvatskoj, na skupove stranke dolaze deseci tisuća ljudi, ali na izborima stranački ekstremizam nije bio prihvaćen, pa je HSP doživio rezultate koji su bili ispod očekivanja na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u kolovozu, iako su pritom postali treća stranka po snazi u zemlji. Ti izbori 1992., prvi na kojima je HSP sudjelovao, ujedno su polučili broj glasova koji HSP kasnije nikada nije dosegao.

U stranci je od početka bilo frakcijskih borbi. Vrhunac je tih borbi HSP doživio u rujnu 1993. kada je održan kotroverzni izvanredni Kutinski sabor na kojemu je smijenjen Paraga, a na čelo stranke dolazi njezin dotadašnji potpredsjednik Anto Đapić, dok je Paraga osnovao frakcijsku Hrvatsku stranku prava 1861. Nakon tog događaja, HSP se sve više približava Hrvatskoj demokratskoj zajednici, stavljajući se pod njen patronat.

Pod vodstvom Đapića HSP počinje stagnirati, a stranka se svoje ekstremističke politike s vremenom odrekla. Nakon pada popularnosti predsjednika Đapića krajem 2000-ih, za predsjednika stranke izabran je Daniel Srb, a Đapić je imenovan počasnim predsjednikom. Pod Srbovim vodstvom HSP je doživio potpuni pad ostavši bez saborskih zastupnika poslije parlamentarnih izbora 2011. I pod Srbovim vodstvom, frakcijske borbe u stranci nisu nestale. Đapić je 2013. organizirao neuspješni sabor u Osijeku na kojemu je pokušao smijeniti Srba i dovesti Josipa Matkovića na čelo stranke, prethodno člana Predsjedništva HSP-a.

Utemeljenje i početak HSP-a[uredi VE | uredi]

Obavještavamo sve hrvatske političke stranke, pokrete i organizacije, društva, pojedince i sve zainteresirane o inicijativi i akciji za utemeljenje pripremnog odbora za pripravu programa, pravila i ustavnog zbora HRVATSKE STRANKE PRAVA doktora Ante Starčevića, u Zagrebu, čiji bi glavni i povijesni i politički cilj bio uspostava slobodne i samostalne hrvatske države na etničkom i povijesnom području Hrvatskog Naroda i naroda koji s njim u zajednici živi, te pridobivanje potpore odlučujućih svjetskih čimbenika za ovaj program.
— Inicijativa Dobroslava Parage za obnovu HSP-a[1]

U studenom 1989. iz HDS-a istupaju neki članovi središnjeg odbora stranke, među kojima su bili i Krešimir Pavelić i Ante Paradžik. Njih dvojica sudjelovali su u osnivanju kako HDS-a, tako i HDZ-a, ali su istupili iz tih organizacija jer su smatrali da ni jedna ni druga stranka "nisu autentične hrvatske državotvorne stranke, jer u svojim političkim programima zagovaraju rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja u okvirima jugoslavenske federacije, odnosno konfederacije"[2]. Iz tog razloga željeli su krenuti u potragu za suradnicima s kojima bi utemeljili/obnovili Hrvatsku stranku prava kao stranku koja se uvijek zalagala za hrvatsku nezavisnost. U to vrijeme stiglo je iz Beča u Zagreb pismo-inicijativa Dobroslava Parage, vodećeg jugoslavenskog disidenta[3] koji je svojevremeno tužio Jugoslaviju zbog torture na Golom otoku, za osnivanje osnivačke skupštine HSP-a. Nakon pročitanog pisma Ante Paradžik osnovao je u Zagrebu Inicijativni odbor za obnavljanje HSP-a.[4] U početku su Odbor za obnavljanje HSP-a činili Paraga, koji je tada boravio u SAD-u, Paradžik i Krešimir Pavelić[5], a mnogi ugledni hrvatski građani koji su pozvani da se pridruže stranci, odbijali su sudjelovati u obnovi i radu stranke zbog straha od režima.

Ipak, nakon što su uspjeli prikupiti dovoljan broj sudionika, dana 25. veljače 1990. Poticajni odbor održao je svoju treću sjednicu kao Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava, u stanu Gorana Ante Blažekovića, člana odbora, u Zagrebu. Tom prilikom za dopredsjednika stranke izabran je Ante Paradžik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante Blažeković. Ujedno je donijeta odluka da će predsjednik stranke biti izabran na prvom općem saboru stranke koji se trebao održati do 25. veljače 1991. godine. Dana 27. veljače 1990. stranka je registrirana kao 18. politička stranka u Hrvatskoj. Mjesto vršitelja dužnosti predsjednika stranke ponuđeno je Dobroslavu Paragi kao inicijatoru osnivanja stranke, a u zapadnom svijetu poznatog borca za ljudska prava. Na prvom Općem Saboru HSP-a 23. i 24. veljače 1991. Paraga je i službeno izabran za predsjednika stranke, a ostalim članovima vrha stranke potvrđene su pozicije. Ubrzo je osnovan i ogranak stranke u BiH. Od rujna 1990. godine središnjica i tajništvo stranke nalazili su se u Zagrebu u Šenoinoj 13, gdje je stranka kupila četverosoban stan koji je Paradžik zvao Pravaški dom.[6]

Obnavljanjem HSP-a 25. veljače 1990. godine donesena su “Programska načela HSP-a” kojima njegove pristaše ideju hrvatskog državnog prava i borbe za hrvatsku nezavisnost prihvaćaju kao polaznu osnovu svoje djelatnosti. Najvažnija rečenica programa, koja je stranku odmah izdvojila od ostalih hrvatskih stranaka, bila je:

Polazeći od povijesnog hrvatskog državnog prava i prava na samoodređenje uključujući pravo na odcjepljenje, HSP će se zalagati za hrvatski nacionalno-državni suverenitet na cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru, bez kojeg nema ostvarenja višestoljetnih težnji hrvatskog naroda.[7]


Tako je HSP postao prva stranka koja je zatražila hrvatsku nezavisnost, dok su druge oporbene stranke izlazile s programima jugoslavenske federacije/konfederacije.[8]

Paraga je imenovan predsjednikom stranke, iako se još nalazio u SAD-u. U Hrvatsku se vratio u kolovozu 1990. Uskoro je pravaški tisak često počeo objavljivati da se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a istovremeno su se gomilale optužbe na račun predsjednika Republike Franje Tuđmana.[9] U listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. HSP-ovo vodstvo podijelilo se u dvije frakcije, na jednoj strani bio je trijumvirat - Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, a na drugoj strani bili su ostali članovi Predsjedništva stranke, ujedno i neki od njezinih osnivača. Prva žrtva sukoba bio je Zlatko Tomičić, književnik, koji je izbačen iz HSP-a. Paraga je izdao "Priopćenje za javnost" u kojem je naveo da je u HSP-u postojala "neformalna grupa koja je po režiji izvana imala zadatak da iznutra razbije HSP...". Dio grupe je prema optužbi bio produžena ruka HDZ-a i HDS-a, a drugi dio "destruktivna antidemokratska politička organizacija koja djeluje iz inozemstva" koja ima namjeru osnovati Hrvatsku čistu stranku prava. Ta politička organizacija u stvari je bio Hrvatski oslobodilački pokret. Međutim, tada Paragine optužbe nisu shvaćene ozbiljno, jer je imao dobre odnose s HDS-om, ali i s HOP-om s čijim se predsjednikom Srećkom Pšeničnikom susreo u Bleiburgu. Kasnije se pokazalo da su neki članovi vodstva HSP-a doista istodobno bili na popisu članstva HDZ-a,[10] kao i HOP-a, a ubrzo je zbilja i osnovana Hrvatska čista stranka prava.

Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić počeo se obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Počinju kršiti stranačke statute i zakonske propise u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu. S delegacijama ogranaka stranke postupa se neodgovorno pa i bahato, Krešimir Pavelić ih verbalno napada, Paraga glumi neutralnost, a prednjači Paradžik čije ponašanje članovi delegacija ogranaka stranke opisuju da je graničilo s fizičkim napadima prema njima. Paradžik, potpredsjednik HSP-a, na jednom je sastanku čak izjavio: "Ono što nas desetak napravi, pisat će se, a što god napravi vas sedamdeset, ne će se kontati...".[11]

Hrvatska je bila na Drini i opet će biti na Drini ili je neće ni biti.
Fuad Muhić, sarajevski sveučilišni profesor, član HSP-a[12]

Unatoč tome, članstvo stranke raste velikom brzinom - broj od 18 000 članova koliko je stranka otprilike imala krajem 1990. godine narastao je na više od 100 000 do jeseni 1991. godine, a na okupljanja i prosvjede stranke dolazile su tisuće ljudi.[13] Zanimljivo je da su u to vrijeme HSP-u nerijetko pristupali i muslimani, tvrdeći da su Hrvati, i da su im to bili i očevi i djedovi[14], a vodstvo stranke osniva ogranke čak i po istočnoj Bosni i obilazi ih[15].

Na prvim slobodnim izborima 1990. stranka nastupa u Hrvatskom demokratskom bloku zajedno s Hrvatskom demokratskom zajednicom Franje Tuđmana. Paradžik i Tuđman (Tuđman je bio glavna figura u bloku) dogovorili su se da će nakon izbora i eventualne pobjede Hrvatskog demokratskog bloka, Paradžiku biti ponuđeno mjesto potpredsjednika u novom sazivu Predsjedništva SR Hrvatske. Međutim, nakon izbora Tuđman kao pobjednik izbora mijenja odluku i umjesto Paradžika poziva Dušana Bilandžića iz Saveza komunista Hrvatske – stranke demokratskih promjena na mjesto potpredsjednika, poslije čega HSP izlazi iz bloka i počinje kritizirati politiku HDZ-a. Međutim, HSP je postao parlamentarna stranka jer su Zvonimir Špišić iz HDZ-a i Ante Prkačin iz HDS-a prešli u HSP zadržavši svoje zastupničke mandate.[16]

Na Drini Srbija prestaje! Od Drine do Sutle, odnosno, od Soče do Foče, je teritorij koji pripada mojemu narodu, bez obzira na vjeroispovijet, islamsku ili katoličku... Ni jedan čestiti starčevićanac neće se odreći Hrvatske u njenim etničkim i povijesnim granicama. Ne moramo to ostvariti u ovome ratu, niti za sto sljedećih godina, ali se povijesnih činjenica nećemo odreći ni za deset tisuća godina.
Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a.[17][18]

U veljači 1991. godine, Paraga sudjeluje na konferenciji Republikanske stranke u SAD-u[19] gdje se zalaže za raspad Jugoslavije, a govorio je i u američkom Senatu, i to o ratnom stanju u SFRJ, zamolivši pritom za pomoć Hrvatskoj i Kosovu koji pate zbog velikosrpskih težnji.[20] Dobroslav Paraga i kao predsjednik HSP-a nastavlja s idejom stvaranja takozvane "antivelikosrpske koalicije", koju je započeo još i prije obnavljanja stranke. Tako on i Paradžik žele uspostaviti dobre odnose s Bosnom i Hercegovinom, Kosovom, Albanijom, Crnom Gorom, Bugarskom, pa čak eventualno uključiti i same Srbe izvan Srbije, želeći uspostaviti široku međunarodnu koaliciju svih srbijanskih neprijatelja.[21][22][23][24] Pritom obilaze te države i pokrajine[25], a ilustrativna je epizoda iz Sofije, iz Bugarske, kada je Paraga radeći na uspostavljanju te koalicije slučajno susreo Dobricu Ćosića prilikom čega je Paraga njega upitao što tu radi, a Ćosić je odgovorio da je došao spasiti Jugoslaviju, a na Ćosićevo pitanje što Paraga tu radi, potonji mu je odgovorio da je došao zagovarati raspad Jugoslavije.[26]

Ratne godine s Paragom na čelu[uredi VE | uredi]

Zastava Hrvatskih obrambenih snaga

Iako HSP nije sudjelovao na parlamentarnim izborima u proljeće 1990., u širokom je krugu stekao uvažavanje zbog djelovanja izvan političke arene. U lipnju 1991., kada su JNA i pobunjeni Srbi napali desetke hrvatskih gradova i manjih mjesta, Paraga i Paradžik osnovali su Hrvatske obrambene snage - HOS, koje sudjeluju u obrani Hrvatske, a potom i Bosne i Hercegovine. Glavnu oznaku osmislili su Paradžik i Paraga, a ona je imala natpis "HOS - HSP - ZA DOM SPREMNI". Već se i po tome moglo vidjeti da će povezivanje s ustaštvom biti neizostavan folklor na svim razinama stranke, jer osim kontroverznog pozdrava Za dom spremni, glavna oznaka HOS-a uključivala je hrvatski grb s prvim poljem bijele boje, a sam naziv HOS-a upućivao je na Hrvatske oružane snage, regularnu vojsku NDH, a neke postrojbe HOS-a ime su dobile po ustaškim vojnicima. Kada su JNA i pobunjeni Srbi ugrozili opstanak Hrvatske, pripadnici HOS-a odigrali su važnu ulogu priskočivši u pomoć neiskusnim postrojbama koje je na brzinu mobilizirala hrvatska vlast. No, na njihovu hrabrost i vrlo važan doprinos na bojišnici, kao kod obrane Vukovara ili bitke za Dubrovnik[27], sjenu su bacili ispadi počinjeni nad civilima uhvaćenim u ratnoj zoni ili iza bojišnice.[28]

“Mi u HSP-u prestajemo biti samo političari i postajemo vojnici. Izvršili smo pripreme za obranu Hrvatske i hrvatskog naroda i svjetska i domaća javnost uskoro će se uvjeriti u našu snagu”
— Izjava Ante Paradžika i Dobroslava Parage na konferenciji za novinare HSP-a, 19. srpnja 1991.[22]

Obuka vojnog krila stranke[uredi VE | uredi]

Kampovi za obuku postojali su diljem Hrvatske, ali i Slovenije. Zbog neustrašivosti i krvoločnosti nekih pojedinaca, pripadnici HOS-a postali su strah i trepet srpskih protivnika. Najpoznatiji su bili po crnim uniformama, koje su za njih sašivene u okolici Kočevja, što je potvrdio Paraga, koji je uspostavio blisku vezu sa Socijaldemokratskom strankom Slovenije (SDSS).[29] Tako je na jednom sastanku početkom lipnja 1991. tadašnjem predsjedniku SDSS-a Joži Pučniku i ministru obrane Janezu Janši ponudio petsto vojnih dobrovoljaca iz HSP-a za pomoć u obrani slovenskog teritorija u slučaju napada jugoslavenske vojske. Janša se, prema Paraginim riječima, složio s time, ocijenivši da pomoć hrvatskih dobrovoljaca vidi prvenstveno u njihovom protudiverzantskom djelovanju. Na sastanku u Ljubljani, na kojem je osim Pučnika, Janše i Parage bio prisutan i prvi načelnik stožera HOS-a Ante Paradžik, dogovorili su se da će ih slovenska strana uvježbati, opremiti i naoružati.

Prva skupina pripadnika HOS-a stigla je na bojnu obuku u kočevske šume u srpnju 1991. Bilo ih je osamdeset, vodio ih je Alija Šiljak, rodom iz Foče. Šiljak je bio jedan od onih koji su na svojim crnim uniformama osim oznake HOS imali i oznaku s natpisom Allahu ekber. Obuke jedinica HOS-a u kočevskoj regiji prikrivane su u obje države. Tamo ih obilaze Paraga i Janša zajedno s pomoćnicima Paradžikom i Lovšinom i priopćavaju im da je obuka ilegalna pa ako ih netko nešto pita, neka kažu da su hrvatski dobrovoljci u slovenskoj Teritorijalnoj obrani. Paraga je vojnicima svog HSP-a otkrio kako svaki u Sloveniji osposobljeni vojnik stranku košta 5000 njemačkih maraka. Završivši naporni tempo osposobljavanja, dobrovoljci su dobili oružje. Paraga ga je Lovšinu platio u Kočevskoj Reki.

Nakon podjele oružja, Paraga je strogo upozorio vojnike da paze na svoje kalašnjikove, jer se za njih moralo izdvojiti po 1200 njemačkih maraka. Ta cijena, koju je za tu automatsku pušku postavilo slovensko Ministarstvo obrane, bila je izuzetno visoka. Njezina vrijednost, naime, niti u vrijeme najveće potražnje nije dosegnula 1000 maraka. "Lovšin je tada od nas primio nekoliko gotovinskih iznosa u ukupnoj vrijednosti od najmanje pet milijuna njemačkih maraka. Kalašnjikove i strojnice Špagina prodavao nam je po cijeni od 800 do 1200 maraka, pištolji Makarov bili su po 500, a ručne bombe po 400 maraka. Po astronomskim cijenama zaračunavali su nam i protuoklopno oružje, protutenkovske mine i minobacače svih kalibara. Iako smo dobrovoljno došli pomoći u obrani Slovenije, za nas nije bilo popusta", žalio se kasnije Dobroslav Paraga. HSP je savjesno bilježio sve izdatke, pa i one za crne uniforme kojih su kupili približno 3000. Većina novca za opremu i naoružanje jedinica HOS-a, kao i za njihovu protudiverzantsku obuku, prikupljena je u podružnicama HSP-a u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.[29]

U isto vrijeme vodstvo stranke i dalje nastoji uspostaviti anti-velikosrpsku koaliciju - sarajevska komunistička partijska novina "Oslobođenje" izvijestila je 12. srpnja 1991. u članku «Srbiju u prirodne granice» o toj koaliciji koju je na sastanku u Sofiji incirao predsjednik Hrvatske stranke prava:

Wikicitati „Paraga je i u Sofiji ponovio svoju «ideju», nedavno iznijetu u Tirani, koja predstavlja i glavni cilj koalicije: «zaustavljanje velikosrpskog šovinizma, davanje nezavisnosti nacijama koje je Srbija okupirala i vraćanje Srbije u etničke i istorijske granice iz 1912. godine.»“
("Oslobođenje", Sarajevo, 12. srpnja 1991., članak: «Srbiju u prirodne granice»)

Nakon sastanka vodstva HSP-a s vrhovnim čelnicima Albanije i Bugarske usvojen je nacrt povelje o stvaranju Antihegemonističke (antivelikosrpske) koalicije pokreta i stranaka Hrvata, Albanaca i Bugara, čiji je cilj bio svesti Srbiju na "prirodne granice" iz 1912. godine.[22] Stoga je HSP zagovarao napadački rat, osvajanje vojarni JNA u Hrvatskoj te ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i povijesnih granica Hrvatske. I Paraga i Paradžik govorili su o prenošenju rata u Beograd, o sužavanju granica Srbije i o uspostavljanju protusrpskog saveza s Albanijom i Bugarskom.[30]

Javna promocija HOS-a koji je već imao ratna iskustva (ratišta u Topuskom, Barilovićima i oslobađanje vojarni Borongaj i Maršalke u Zagrebu)[31] održana je 10. rujna 1991. na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, a postrojba je ubrzo nakon toga pod zapovjedništvom Roberta Šilića upućena na bojište u Vukovar, gdje su ispisali najslavnije trenutke Hrvatskih obrambenih snaga.

Ubojstvo dopredsjednika Ante Paradžika[uredi VE | uredi]

"Tko je god bio veći komunist, udbaš, kosovac, dobio je kod nas ministarsko mjesto!"
— Ante Paradžik kritizira hrvatsku vlast, skup 21. rujna 1991. u Križevcima, nekoliko sati prije nego što je ubijen[32]

Ante Paradžik ubijen je 21. rujna 1991. godine u Sesvetama, kod samog ulaska u Zagreb. S dvojicom suputnika vraćao se u vozilu "Lada Niva" iz Križevaca gdje je taj dan utemeljena podružnica Hrvatske stranke prava. S obzirom na ratno stanje, policijske patrole zaustavljale su ih svakih nekoliko kilometara radi rutinske kontrole. Na posljednjoj kontroli, oko 22 sata, u "Ladu Nivu" u kojoj se nalazio dopresjednik HSP-a policajci su ispalili 60 metaka[21], većinom u suvozačevo sjedalo, gdje je sjedio Paradžik.[33] Na mjestu je ostao mrtav, dok su druga dvojica putnika preživjeli. Dobroslav Paraga također se trebao nalaziti u vozilu, međutim, on je slučajno izbjegao smrt odustavši od putovanja u posljednji trenutak.[34] Mediji u Hrvatskoj tada su prvi put počeli upotrebljavati sintagmu "političko ubojstvo”, koju su neposredno nakon Paradžikova ubojstva izrekli predsjednik HSP-a Dobroslav Paraga i vođa HSLS-a Dražen Budiša, tada i ministar u hrvatskoj Vladi. Paradžikove ubojice (četvorica policajaca su: Željko Vučemilović Grgić[35], Branko Matošević, Željko Čeko, Paško Palić) osuđeni su tek 1993. godine. 13. listopada 1993. osuđeni su na zatvorske kazne od sedam godina (Vučemilović), šest (Matošević), pet godina i deset mjeseci (Čeko) i pet godina i osam mjeseci (Palić). Sudac Vrhovnog suda, Petar Novoselec, koji je potvrdio presudu okružnog suda u slučaju ubojstva Ante Paradžika kojom su sva četvorica policajaca proglašeni krivima, kasnije je razriješen s mjesta suca Vrhovnog suda, a na njegovo mjesto dovedena je sutkinja Ana Garačić koja je smanjila kazne zločincima.[36] Tako se epilog suđenja dogodio pred Vrhovnim sudom 1994. kada su zbog Paradžikova ubojstva i ranjavanja njegova vozača Branka Perkovića izrečene smanjene zatvorske kazne počiniteljima, i to: Željko Vučemilović Grgić osuđen je na šest godina zatvora, Branko Matošević pet, a Željko Čeko i Paško Palić osuđeni su na četiri i pol godine. No, sve počinitelje zločina ubrzo je pomilovao Franjo Tuđman te su pušteni iz zatvora, što je dodatno pojačalo sumnje u politički motivirano ubojstvo.[37]

Tadašnji državni tužitelj Anto Nobilo, koji i danas tvrdi da je riječ o velikoj zabuni nastaloj zbog panike i ratne situacije, odbacio je slučaj kad je obitelj Paradžik 1994. ponovo pokrenula tužbu nakon što su pronađeni dokazi da su Paradžika cijelo vrijeme pratili pripadnici tajnih službi. Nakon toga, i Dražen Budiša, koji je javno progovorio o cijelom slučaju, zaprimio je prijetnje smrću.[36] Po izlasku iz zatvora Paradžikove ubojice vratili su se u policiju.[38]

Za taj zločin nisu, kao što je uobičajeno, prosvjedovale takozvane nevladine udruge za ljudska prava. Ante Paradžik sahranjen je 25. rujna 1991. godine na zagrebačkom groblju Mirogoju pred dvadesetak tisuća ljudi. Ostavio je iza sebe suprugu Jozefinu i troje djece, Mislava, Veroniku i Katarinu.

Wikicitati „Mi ovdje okupljeni polažemo zavjet Anti Paradžiku i svim vitezovima hrvatskoga naroda i našim hrabrim braniteljima Hrvatskim oružanim snagama da će danas svaki Hrvat biti ujedno i sljedbenik Ante Paradžika, hrvatskoga junaka i hrvatskoga vojnika. Neka nikom ne bude teško žrtvovati sve za obranu svoje voljene Hrvatske i obranu svoga naroda.“
(Dobroslav Paraga, govor na sprovodu ubijenog dopredsjednika Hrvatske stranke prava Ante Paradžika[39])

Postojanje stranačke paravojske pod nadzorom žestokih protivnika vlasti, predsjednik Franjo Tuđman nije mogao tolerirati. Nakon pada Vukovara u studenome 1991. iskoristio je priliku za potčinjavanje HOS-a Hrvatskoj vojsci. Međutim, Paraga je takvo što odbio, te je postavio top ispred sjedišta stranke u središtu Zagreba, što je razbjesnilo Tuđmana. Nastupila je mogućnost sukoba između HOS-a i Hrvatske vojske, što je izbjegnuto uhićenjem Parage i Mile Dedakovića, časnika HOS-a i jednog od zapovjednika obrane Vukovara, pod optužbom za oružanu pobunu i terorizam. Te su optužbe kasnije odbačene zbog nedostatka dokaza.[40]

Kako se HSP pozivao na stečevine NDH, vodstvo HSP-a počinje s nastojanjem promjene gledišta hrvatske javnosti prema ustašama nastalog u vrijeme komunističke Jugoslavije s ciljem da se Hrvatima ponudi drugačija politička opcija u vrijeme Domovinskog rata. Zbog toga vodstvo HSP-a počinje poricati vezu ustaša s fašizmom i nacizmom, te ih označavaju isključivo kao antikomuniste i hrvatske domoljube. U stranačkom listo Hrvatsko pravo Paraga je izjavio da HSP "podržava 10. travnja kao datum koji označava stvaranje hrvatske države, nažalost uništene u drugom svjetskom ratu. Bilo je tada i grešaka, kao i nepotrebnog nasilja, no, ustaški režim nije bio fašistički ni nacistički".[41]

Na predizbornom mitingu održanom u Sisku 23. srpnja 1992., Paraga je rekao kako HSP želi "očistiti i oslobađati Hrvatsku od Srba, srbo-komunista i četnika". Povrh toga, Paraga i Đapić sugerirali su da bi HSP "osnovao Hrvatsku pravoslavnu Crkvu koja bi okupila one pojedince pravoslavne vjeroipovijesti koji se osjećaju Hrvatima". Isto je napravio i Pavelić 1942. kada je prekinuo utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na Srbe u Hrvatskoj.[42]

HSP je 1990-ih zagovarao i antidemokratske i nasilne metode preuzimanja vlasti. Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a u listopadu 1991. pred novinarima je izjavio "Mi ne ćemo moliti, nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve [ratne] poslove, a mislim da mi to najbolje radimo".

Unatoč uzavreloj atmosferi i jačanju nacionalizma u Hrvatskoj početkom 1990-ih, većini hrvatskih birača ekstremizam HSP-a nikada nije bio prihvatljiv ni na lokalnoj niti na državnoj razini. Na parlamentarnim izborima 1992. HSP je osvojio 7.1% glasova, a Paraga je na predsjedničkim izborima iste godine dobio 5.37% glasova.[30] Nakon loših izbornih rezultata u stranci je nastupio raskol, kojeg je istodobno podržavao i HDZ. HSP je prozivao, ali je i bio prozivan od svojih bivših članova.[43] Krešimir Pavelić, jedan od suosnivača HSP-a i njegov glavni tajnik, tvrdio je da je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak, radili za jugoslavensku službu KOS. Izjavio je da je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te dodao da Paraga "ima zadatak da HSP što više ustašuje kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u Hrvatskoj".[44]

Pod vodstvom Đapića[uredi VE | uredi]

Raskol je doživio vrhunac 11. rujna 1993. kada je potpredjsednik HSP-a Anto Đapić sazvao kontroverzni Kutinski sabor. Na Saboru je za predsjednika Glavnog stana HSP-a izabran dr. Boris Kandare, a Đapić za dopredsjednika, no faktički je bio glavna osoba u stranci. Oko toga se dugo vodio spor. Paraga je tvrdio da je Sabor bio nelegalan jer Đapić i Kandare u to vrijeme nisu bili članovi stranke. Međutim, državna i sudska tijela, Ministarstvo uprave, Ministarstvo pravosuđa i Ustavni sud Republike Hrvatske, dali su za pravo Anti Đapiću te potvrdili legalnost i legitimnost Kutinskog sabora.[45] Poslije toga HSP je nastavio sa stagniranjem. Na sljedećim parlamentarnim izborima održanim 1995., HSP je jedva osvojio minimalan broj glasova za ulazak u parlament - 5%, a na parlamentarnim izborima 2000., gdje je nastupio u koaliciji s Hrvatskom demokršćanskom unijom, dobio je 5.2% glasova.[46]

Paraga je ponovno 2000. pokrenuo spor oko Kutinskog sabora pred Upravnim sudom koji je u svibnju 2000. usvojio njegovu tužbu ukidajući zaključak Ministarstva uprave iz 1998. I dalje je tvrdio kako Đapić nije bio član stranke i da je krivotvorio svoje članstvo.[47] Međutim, 20. srpnja 2002. spor je okončan u Đapićevu korist. Ministarstvo pravosuđa donijelo rješenje po kojem se vodstvo HSP-a ni u jednom detalju na Kutinskom saboru nije ogriješilo o proceduru i zakon.[48]

Kasnije je HSP polako gubio popularnost u Hrvatskoj, a najveći krah u povijesti stranke doživljava na parlamentarnim izborima 2008., kada je samo jedan zastupnik HSP-a ušao u Sabor. Po mnogima sudeći, bivši predsjednik stranke, Anto Đapić, najzaslužniji je za pad popularnosti HSP-a. Đapić je 2009. dao ostavku na mjesto predsjednika HSP-a, a zamijenio ga je Daniel Srb, čiji je glavni zadatak bio vraćanje ugleda i popularnosti stranke. HSP je bio jedina stranka u 6. sazivu Sabora koja se protivila članstvu u Europskoj uniji. Također, stranka se zalaže i za državnotvornu zaštitu Domovinskog rata i za jedinstvenu nacionalnu politiku Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u iseljeništvu.[49]

Daniel Srb je 13. listopada 2011. pozvao sve desne stranke na ujedinjenje i zajednički nastup na parlamentarnim izborima 2011.[50]

HSP po prvi puta u povijesti, nakon loših rezultata na prlamentarnim izborima 2011., nije dobio zastupnika u Saboru. Ovakav rezultat doveo je stranku u krizu koja je potakla vođe dalmatinskog HSP-a da traže ostavku počasnog predsjednika stranke Ante Đapića.[51] Predsjednik splitskog HSP-a, Hrvoje Tomašević, tražio je Đapićevu ostavku i nove stranačke izbore.[51] Podržao ga je vođa dubrovačkog HSP-a, Denis Šešelj.[51] Taj apel rezultirao je Đapićevom ostavkom.[52]

Članstvo[uredi VE | uredi]

HSP ima 11 600 aktivnih i 29 800 podupirućih članova. Najviše članova HSP-a je iz Slavonije (40%), južne Hrvatske (35%) te iz središnje Hrvatske (25%). Jedna trećina članova HSP-a su žene, dok je prosječna starost u stranci 35 godina.[49]

Hrvatske stranke prava danas[uredi VE | uredi]

Danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ima više stranaka koje se nazivaju pravaškima: Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska stranka prava 1861 (HSP 1861), Hrvatska stranka prava BiH, Autohtona – Hrvatska stranka prava (A–HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP) i Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević.

Dosadašnji predsjednici[uredi VE | uredi]

Ime Razdoblje
Dobroslav Paraga 25. veljače 1990. - 11. rujna 1993.
Anto Đapić 11. rujna 1993. - 7. studenog 2009.
Daniel Srb 7. studenog 2009. - trenutno

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Bilješke
  1. Paraga & Paradžik, 1991., 234. str.
  2. Paraga & Paradžik, 1991., 233. str.
  3. Yugoslav Dissident Seeks Support Here Chicago Tribune (na engleskom). Preuzeto 1. listopada 2014.
  4. Veselinović, 2014., str. 57.
  5. Veselinović, 2014., str. 58.
  6. Veselinović, 2014., str. 59.
  7. Hrvatsko pravo (HP), travanj 1990
  8. Prvi sam tražio samostalnu Hrvatsku. Večernji list, 13. kolovoza 2013., Odgovor Dobroslava Parage pod nazivom: "Prvi sam tražio samostalnu Hrvatsku.
  9. Jonjić, 2013., str. 550.
  10. Jonjić, 2013., str. 553. - 554.
  11. Jonjić, 2013., str. 559. - 560.
  12. Hrvatsko pravo, br. 4-5, 1991. Citirano prema: Veselinović, 2014., str. 67.
  13. Irvine, 1996., str. 7. - 8.
  14. Jonjić, 2013., str. 551.
  15. HSP u Foči. U travnju 1991. u Foči, u gradu, ispred čuvene Aladža Džamije, koju su u ratu srušili četnici. Osobe s lijeva na desno: Osmo Adilović, Krešimir Pavelić, Ivan Kovač, pokojni Ante Paradžik, (iza njega je pokojni Frano Balenović ), zatim Dobroslav Paraga, pokojni Velimir Dilber, Alija Šiljak i Božo Čurčija. Iza leđa Alije Šiljka se nalazi Halim Delahmet. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  16. Veselinović, 2014., str. 61.
  17. Alija Šiljak je Hrvat s Drine
  18. Alija i Paraga
  19. Dobroslav Paraga na 18. CPAC konvenciji Republikanaca SAD. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  20. Veselinović, 2014., str. 64.
  21. 21,0 21,1 Rohaček, 2009., str. 13.
  22. 22,0 22,1 22,2 Veselinović, 2014., str.68
  23. «Vjesnik», 19.7.1991.
  24. NU2 Dobroslav Paraga. Emisija "Nedjeljom u 2", voditelj Aleksandar Stanković, 25. 2. 2001., 52:55 Pristupljeno 1. listopada 2014.
  25. Pravaši na Kosovu kod Albanaca. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  26. Umro inventivni lažljivac Dobrica Ćosić, mentor Slobodana Miloševića. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  27. DA NIJE BILO IX BOJNE HOSA NA SRĐU, DUBROVNIK BI PAO. Slobodna Dalmacija, Split, 29. srpnja 2013. Prenosi Hrvatsko pravo - hsp1861.hr
  28. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 123. - 124.
  29. 29,0 29,1 Ekskluzivno na Indexu (8) - Knjiga koja je uzdrmala Balkan: Tuđmanova tajna policija i Paragini HOS-ovci. Index.hr, trilogija "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga. Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni". Pristupljeno 1. listopada 2014.
  30. 30,0 30,1 Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126.
  31. IN MEMORIAM VUKOVARSKIM BRANITELJIMA SATNIJE HOS-a - DOBROSLAV PARAGA. Preuzeto 1. listopada 2014.
  32. Veselinović, 2014., str.72.
  33. Ostaci izrešetanog vozila Hrvatsko pravo - hsp1861.hr
  34. OSOBA TJEDNA - Paraga Dobroslav, objavljeno 25.08.1997. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  35. Željko Vučemilović Grgić, policajac koji je ubio Paradžika, na prijemu kod Stjepana Mesića. Hrvatsko pravo - hsp1861.hr
  36. 36,0 36,1 Ljudi koje je 90-ih trebalo ukloniti. Nacional, br. 741, 2010-01-26.
  37. Jutarnji list: 19. 11. 2000. Članak Ivice Buljana: Je li ministar uistinu naredio: ‘Likvidiraj tog Paradžika’?
  38. Novi list: 20. 11. 2000. Denis Romac: "Paradžikove ubojice vraćene na posao u MUP"
  39. Ante Paradžik pogreb HSP HOS Domovinski rat. Govor na sprovodu Ante Paradžika. Pristupljeno 1. listopada 2014.
  40. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 124.
  41. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 125.
  42. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 125. - 126.
  43. Veselinvić, 2010., str. 275.
  44. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126. - 127.
  45. Veselinović, 2010., str. 276.
  46. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126.
  47. Davor Krile: Paraga: Očekujem da mi Đapić vrati ukradeni HSP!. Slobodna Dalmacija, 25. svibnja 2000. Pristupljeno 17. lipnja 2014.
  48. Paraga izgubio spor s HSP-om. Slobodna Dalmacija, 20. srpnja 2002. Pristupljeno 17. lipnja 2014.
  49. 49,0 49,1 Tea Romić: HSP: 35-godišnjaci koji se protive ulasku u Europsku uniju. Večernji list, 1. listopada 2010. Pristupljeno 16. kolovoza 2014.
  50. Hoće li se ujediniti desnica?. Hrvatska radiotelevizija. 13. listopada 2011. Pristupljeno 16. listopada 2011.
  51. 51,0 51,1 51,2 Edi Jurković: I Šešelj protiv Srba na čelu HSP-a. Večernji list, 10. prosinca 2011. Pristupljeno 14. prosinca 2011.
  52. Anto Đapić povlači se iz političkog života svoje stranke. Večernji list, 12. prosinca 2011. Pristupljeno 14. prosinca 2011.
Literatura
  • Dobroslav Paraga, Ante Paradžik: "Borba za hrvatsku državnu nezavisnost: od obnove do lipanjske povelje Hrvatske stranke prava", Zagreb, HSP, 1991.
  • Velimir Veselinović: "Obnavljanje i djelovanje Hrvatske stranke prava, 1990-1992.", Politička misao, god. 51, br. 2, 2014., str. 55-87
  • Goran Rohaček: "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", Čakovec, 2009., vlastita naklada. ISBN 978-953-55434-0-4
  • Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Oliver Milosavljević: Kultura sjećanja: 1941.: povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2008. ISBN 9789532600797
  • Tomislav Jonjić: "Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990.–1992.", Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća: Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. ISBN 9789537840242
  • Mirjana Emina Majić: Pravaška zora svanuti mora: 1861. - 1991.: u spomen 130. obljetnice Hrvatske stranke prava. Hrvatska stranka prava, Sydney, 1991.
  • xxxxxxxx. Sesvetski glas. Hrvatska stranka prava, Podružnica Sesvete, Sesvete, (2004. – …), ISSN 1845-3589
  • xxxxxxxx. Hrvatsko pravo: glasilo Hrvatske stranke prava. Hrvatska stranka prava, (1895. – 1993.), ISSN 1333-7327
  • Velimir Veselinović: prikaz knjige Gorana Rohačeka "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", Anali Hrvatskog politološkog društva. Zagreb: Hrvatsko politološko društvo, 2010. ISSN 1845-6707
  • Jill A. Irvine: "Izgradnja države i nacionalizam u Hrvatskoj 1990.-1996.", sveučilište u Oklahomi, 1996.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]