Hrvatska stranka prava

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Hrvatska stranka prava. Za ostala značenja, pogledajte Hrvatska stranka prava (razdvojba).
Hrvatska stranka prava
HSP grb.svg
Predsjednik Daniel Srb
dopredsjednici Pejo Trgovčević
Ivica Zorica
predsjednik Glavnog stana Berislav Gržanić
dopredsjednici Glavnog stana Darko Dumbović
Miroslav Marčetić
Osnivač Dobroslav Paraga
Slogan Bog i Hrvati!
Osnovana 25. veljače 1990.
Sjedište Zagreb
Država djelovanja Hrvatska
Glasilo Hrvatsko pravo (do 1993.)
Sestrinska stranka HSP BiH
Vojno krilo Hrvatske obrambene snage (1991. - 1993.)
Broj članova (2011.) 41 400
Ideologija konzervativizam,
protekcionizam,
euroskepticizam
Politički položaj politička desnica
Sabor
0 / 151
Europski parlament
0 / 12
Službene boje     
Službena stranica

Hrvatska stranka prava je hrvatska konzervativna politička stranka. Osnovana je 25. veljače 1990. u Zagrebu, a njezini osnivači bili su Dobroslav Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, koji su preuzeli vodstvo stranke na čelu s Paragom. U lipnju 1991. stranka je osnovala i svoje paravojne postrojbe, Hrvatske obrambene snage, koje su se uskoro uključile u obranu Hrvatske u Domovinskom ratu, stičući posebne zasluge u obrani Vukovara.

Stranku pod vodstvom Parage simbolizira politički ekstremizam koji je bio izražen u veličanju ustaštva i pokušaju rehabilitacije stečevina iz NDH. Također, HSP žestoko kritizira hrvatsko političko vodstvo pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana kojeg optužuju za autoritarizam i komunizam, iako istodobno HSP zagovara etničko čišćenje i preuzimanje vlasti silom. HSP se protivio potčinjavanju HOS-a Hrvatskoj vojsci, te zbog sumnje u oružanu pobunu, Paraga i vodstvo stranke bivaju sprovedeni u istražni zatvor, no ubrzo su oslobođeni, a HOS je konačno potčinjen regularnoj vojsci.

Unatoč ratnim uvjetima, stranački ekstremizam nije bio prihvaćen, pa je HSP doživio loše rezultate na predsjedničkim i parlamentarnim izborima 1992. Uskoro počinju i frakcijske borbe u stranci, a prvi se iz stranke izdvojio Pavelić, osnovavši Hrvatsku demokratsku stranku prava te se pridružuje kritiziranju HSP-ove politike. Vrhunac frakcijskih borbi HSP je doživio u rujnu 1993. kada je održan izvanredni Kutinski sabor na kojemu je smijenjen Paraga, a na čelo stranke dolazi njezin dotadašnji potpredsjednik Anto Đapić, dok je Paraga osnovao frakcijsku Hrvatsku stranku prava 1861.

Pod vodstvom Đapića, HSP se odriče svoje ekstremističke politike, no unatoč tomu, stranka nastavlja stagnirati. Nakon pada popularnosti predsjednika Đapića krajem 2000-ih, za predsjednika stranke izabran je Daniel Srb, a Đapić je imenovan počasnim predsjednikom. Pod Srbovim vodstvom HSP je doživio potpuni pad ostavši bez saborskih zastupnika poslije parlamentarnih izbora 2011. I pod Srbovim vodstvom, frakcijske borbe u stranci nisu nestale. Đapić je 2013. organizirao neuspješni sabor u Osijeku na kojemu je pokušao smijeniti Srba i dovesti Josipa Matkovića na čelo stranke, prethodno člana Predsjedništva HSP-a.

Utemeljenje HSP-a[uredi VE | uredi]

U studenom 1989. iz HDS-a istupaju neki članovi središnjeg odbora stranke, te na čelu sa Krešimirom Pavelićem osnivaju Poticajni odbor za obnavljanje Hrvatske stranke prava. Dana 25. veljače 1990. Poticajni odbor održao je svoju treću sjednicu kao Obnoviteljski sabor Hrvatske stranke prava, u stanu Gorana Ante Blažekovića, člana odbora, u Zagrebu. Tom prilikom za dopredsjednika stranke izabran je Ante Paradžik, za političkog tajnika Krešimir Pavelić i za predsjednika Središnjeg odbora Goran Ante Blažeković. Ujedno je donijeta odluka da će predsjednik stranke biti izabran na prvom općem saboru stranke koji se trebao održati do 25. veljače 1991. godine. Dana 27. veljače 1990. stranka je registrirana kao 18. politička stranka u Hrvatskoj. Mjesto vršitelja dužnosti predsjednika stranke ponuđeno je Dobroslavu Paragi, koji je u zapadnom svijetu bio poznat kao borac za ljudska prava, što je on prihvatio. Na prvom Općem Saboru HSP-a 25. veljače 1991. Paraga je i službeno izabran za predsjednika stranke. Ubrzo je osnovan i ogranak stranke u BiH.

Paraga je imenovan predsjednikom stranke, iako se još nalazio u SAD-u. U Hrvatsku se vratio tek u kolovozu 1990. Uskoro je pravaški tisak počeo tjedno objavljivati da se na Paragu vrše atentati iz kojih se on čudom izvlači, a istovremeno su se gomilale optužbe na račun predsjednika Republike Franje Tuđmana.[1] U listopadu 1990. dolazi do unutarstranačkog sukoba. HSP-ovo vodstvo podijelilo se u dvije frakcije, na jednoj strani bio je trijumvirat - Paraga, Ante Paradžik i Krešimir Pavelić, a na drugoj strani bili su ostali članovi Predsjedništva stranke, ujedno i njezini osnivači. Prva žrtva sukoba bio je Zlatko Tomičić, književnik, koji je izbačen iz HSP-a. Paraga je izdao "Priopćenje za javnost" u kojem je naveo da je u HSP-u postojala "neformalna grupa koja je po režiji izvana imala zadatak da iznutra razbije HSP...". Dio grupe je prema optužbi bio produžena ruka HDZ-a i HDS-a, a drugi dio "destruktivna antidemorkatska politička organizacija koja djeluje iz inozemstva" koja ima namjeru osnovati Hrvatsku čistu stranku prava. Ta politička organizacija u stvari je bio Hrvatski oslobodilački pokret. Međutim, Paragine optužbe nisu shvaćene ozbiljno, jer je imao dobre odnose s HDS-om, ali i s HOP-om s čijim se predsjednikom Srećkom Pšeničnikom susreo u Bleiburgu.[2]

Trijumvirat Paraga-Paradžik-Pavelić počeo se obračunavati s neistomišljenicima u stranci. Počinju kršiti stranačke statute i zakonske propise u svrhu podvrgavanja stranke njihovom vodstvu. Paradžik, potpredsjednik HSP-a, na jednom sastanku je čak izjavio: "Ono što nas desetak napravi, pisat će se, a što god napravi vas sedamdeset, ne će se kontati...".[3]

Ratne godine[uredi VE | uredi]

Zastava Hrvatskih obrambenih snaga

Iako HSP nije sudjelovao na parlamentarnim izborima u proljeće 1990., u širokom je krugu stekao uvažavanje zbog djelovanja izvan političke arene. U lipnju 1991., kada su JNA i pobunjeni Srbi napali desetke hrvatskih gradova i manjih mjesta, Paraga i Paradžik osnovali su paravoju stranačku formaciju, Hrvatske obrambene snage. HSP se pobrinuo za nabavku oružja iz Slovenije, gdje su dobrovoljci HOS-a išli na vojnu obuku. Stranim novinarima je Paraga izjavio kako je HOS na vrhuncu moći imao između 10 000 i 15 000 pripadnika, no brojka je u stvarnosti bila daleko manja.[4]

Dok su srpski mediji sve Hrvate nazivali ustašama, pripadnici HOS-a otvoreno su se nazivali ustašama i nosili crne uniforme s ustaškim znakovljem. I sam naziv HOS-a upućivao je na Hrvatske oružane snage, regularnu vojsku NDH uspostavljenu 1944. Kada su JNA i pobunjeni Srbi ugrozili opstanak Hrvatske, pripadnici HOS-a odigrali su važnu ulogu priskočivši u pomoć neiskusnim postrojbama koje je nabrzinu mobilizirala hrvatska vlast. No, na njihovu hrabrost i vrlo važan doprinos na bojišnici, kao kod obrane Vukovara, sjenu bacili ispadi počinjeni nad civilima uhvaćenim u ratnoj zoni ili iza bojišnice.[5]

Postojanje stranačke paravojske pod nadzorom žestokih protivnika vlasti, predsjednik Franjo Tuđman nije mogao tolerirati. Nakon pada Vukovara u studenome 1991. iskoristio je priliku za potčinjavanje HOS-a Hrvatskoj vojsci. Međutim, Paraga je takvo što odbio, te je postavio top ispred sjedišta stranke u središtu Zagreba, što je razbjesnilo predsjednika Tuđmana. Nastupila je mogućnost sukoba između HOS-a i Hrvatske vojske, što je izbjegnuto uhićenjem Parage i Mile Dedakovića, časnika HOS-a i jednog od zapovjednika obrane Vukovara, pod optužbom za oružanu pobunu i terorizam. Te su optužbe kasnije odbačene zbog nedostatka dokaza.[6]

Kako se HSP pozivao na stečevine NDH, vodstvo HSP-a počinje s nastojanjem promjene gledišta hrvatske javnosti prema ustašama nastalog u vrijeme komunističke Jugoslavije s ciljem da se Hrvatima ponudi drugačija politička opcija u vrijeme Domovinskog rata. Zbog toga vodstvo HSP-a počinje poricati vezu ustaša s fašizmom i nacizmom, te ih označavaju isključivo kao antikomuniste i hrvatske domoljube. U stranačkom listo Hrvatsko pravo Paraga je izjavio da HSP "podržava 10. travnja kao datum koji označava stvaranje hrvatske države, nažalost uništene u drugom svjetskom ratu. Bilo je tada i grešaka, kao i nepotrebnog nasilja, no, ustaški režim nije bio fašistički ni nacistički".[7]

Na predizbornom mitingu održanom u Sisku 23. srpnja 1992., Paraga je rekao kako HSP želi "očistiti i oslobađati Hrvatsku od Srba, srbo-komunista i četnika". Povrh toga, Paraga i Đapić sugerirali su da bi HSP "osnovao Hrvatsku pravoslavnu Crkvu koja bi okupila one pojedince pravoslavne vjeroipovijesti koji se osjećaju Hrvatima". Isto je napravio i Pavelić 1942. kada je prekinuo utjecaj Srpske pravoslavne Crkve na Srbe u Hrvatskoj.[8]

HSP je 1990-ih zagovarao i antidemokratske i nasilne metode preuzimanja vlasti. Alija Šiljak, član Predsjedništva HSP-a u listopadu 1991. pred novinarima je izjavio "Mi ne ćemo moliti, nego ćemo uzeti vlast", a Paraga je, smatrajući nove izbore bespotrebnima izjavio: "Nema razloga za izbore, niti ih se može provesti. Najsposobniji trebaju voditi takve [ratne] poslove, a mislim da mi to najbolje radimo". HSP je zagovarao i napadački rat, odnosno ulazak na područje Srbije i zauzimanje "prirodnih", etničkih i povijesnih granica Hrvatske. I Paraga i Paradžik govorili su o prenošenju rata u Beograd, o sužavanju granica Srbije i o uspostavljanju protusrpskog saveza s Albanijom i Bugarskom.[9]

Unatoč uzavreloj atmosferi i jačanju nacionalizma u Hrvatskoj početkom 1990-ih, većini hrvatskih birača ekstremizam HSP-a nikada nije bio prihvatljiv ni na lokalnoj niti na državnoj razini. Na parlamentarnim izborima 1992. HSP je osvojio 7.1% glasova, a Paraga je na predsjedničkim ibzorima iste godine dobio 5.37% glasova.[9] Nakon loših izbornih rezultata u stranci je nastupio raskol, kojeg istodobno podržava i HDZ. HSP je prozivao, ali je i bio prozivan od svojih bivših članova.[10] Krešimir Pavelić, jedan od suosnivača HSP-a i njegov glavni tajnik, tvrdio je da je Paraga plaćenik SAD-a sa zadatkom da svrgne Tuđmana i radi protiv Hrvata, a da su drugi članovi HSP-a, kao što su Alija Šiljak, radili za jugoslavensku službu KOS. Izjavio je da je Paraga "ustaša po zadatku, a ne po uvjerenju", te dodao da Paraga "ima zadatak da HSP što više ustašuje kako bi se hrvatsku aktualnu vlast optuživalo u inozemstvu za porast fašizma u Hrvatskoj".[11]

Pod vodstvom Đapića[uredi VE | uredi]

Raskol je doživio vrhunac 11. rujna 1993. kada je potpredjsednik HSP-a Anto Đapić sazvao kontroverzni Kutinski sabor. Na Saboru je za predsjednika Glavnog stana HSP-a izabran dr. Boris Kandare, a Đapić za dopredsjednika, no faktički je bio glavna osoba u stranci. Oko toga se dugo vodio spor. Paraga je tvrdio da je Sabor bio nelegalan jer Đapić i Kandare u to vrijeme nisu bili članovi stranke. Međutim, državna i sudsja tijela, Ministarstvo uprave, Ministarstvo pravosuđa i Ustavni sud Republike Hrvatske, dali su za pravo Anti Đapiću te potvrdili legalnost i legitimnost Kutinskog sabora.[12] Posliej toga HSP je nastavio sa stagniranjem. Na sljedećim parlamentarnim izborima održanim 1995., HSP je jedva osvojio minimalan broj glasova za ulazak u parlament - 5%, a na parlamentarnim izborima 2000., gdje je nastupio u koaliciji s Hrvatskom demokršćanskom unijom, dobio je 5.2% glasova.[13]

Paraga je ponovno 2000. pokrenuo spor oko Kutinskog sabora pred Upravnim sudom koji je u svibnju 2000. usvojio njegovu tužbu ukidajući zaključak Ministarstva uprave iz 1998. I dalje je tvrdio kako Đapić nije bio član stranke i da je krivotvorio svoje članstvo.[14] Međutim, 20. srpnja 2002. spor je okončan u Đapićevu korist. Ministarstvo pravosuđa donijelo rješenje po kojem se vodstvo HSP-a ni u jednom detalju na Kutinskom saboru nije ogriješilo o proceduru i zakon.[15]

Kasnije je HSP polako gubio popularnost u Hrvatskoj, a najveći krah u povijesti stranke doživljava na parlamentarnim izborima 2008., kada je samo jedan zastupnik HSP-a ušao u Sabor. Po mnogima sudeći, bivši predsjednik stranke, Anto Đapić, najzaslužniji je za pad popularnosti HSP-a. Godine 2009. Đapić daje ostavku na mjesto predsjednika HSP-a, a zamjenjuje ga Daniel Srb, čiji je glavni zadatak bio vraćanje ugleda i popularnosti stranke. HSP je bio jedina stranka u 6. sazivu Sabora koja se protivila članstvu u Europskoj uniji. Također, stranka se zalaže i za državnotvornu zaštitu Domovinskog rata i za jedinstvenu nacionalnu politiku Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i u isteljeništvu.[16]

Daniel Srb je 13. listopada 2011. pozvao sve desne stranke na ujedinjenje i zajednički nastup na parlamentarnim izborima 2011.[17]

HSP po prvi puta u povijesti, nakon loših rezultata na prlamentarnim izborima 2011., nije dobio zastupnika u Saboru. Ovakav rezultat doveo je stranku u krizu koja je potakla vođe dalmatinskog HSP-a da traže ostavku počasnog predsjednika stranke Ante Đapića.[18] Predsjednik splitskog HSP-a, Hrvoje Tomašević, tražio je Đapićevu ostavku i nove stranačke izbore.[18] Podržao ga je vođa dubrovačkog HSP-a, Denis Šešelj.[18] Taj apel rezultirao je Đapićevom ostavkom.[19]

Članstvo[uredi VE | uredi]

HSP ima 11 600 aktivnih i 29 800 podupriućih članova.[16] Najviše članova HSP-a je iz Slavonije (40%), južne Hrvatske (35%) te iz središnje Hrvatske (25%).[16] Jedna trećina članova HSP-a su žene, dok je prosječna starost u stranci 35 godina.[16]

Hrvatske stranke prava danas[uredi VE | uredi]

Danas u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ima više stranaka koje se nazivaju pravaškima: Hrvatska stranka prava (HSP), Hrvatska stranka prava 1861 (HSP 1861), Hrvatska stranka prava BiH, Autohtona – Hrvatska stranka prava (A–HSP), Hrvatska čista stranka prava (HČSP) i Hrvatska stranka prava dr. Ante Starčević.

Dosadašnji predsjednici[uredi VE | uredi]

Ime Razdoblje
Dobroslav Paraga 25. veljače 1990. - 11. rujna 1993.
Anto Đapić 11. rujna 1993. - 7. studenog 2009.
Daniel Srb 7. studenog 2009. - trenutno

Vidi još[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati

I. Statut Hrvatske stranke prava (HSP) od 01.02.2014. Preuzeto 28.05.2014. sa web stranice HSP

  1. Jonjić, 2013., str. 550.
  2. Jonjić, 2013., str. 553. - 554.
  3. Jonjić, 2013., str. 559. - 560.
  4. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 123.
  5. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 123. - 124.
  6. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 124.
  7. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 125.
  8. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 125. - 126.
  9. 9,0 9,1 Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126.
  10. Veselinvić, 2010., str. 275.
  11. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126. - 127.
  12. Veselinović, 2010., str. 276.
  13. Bosto, Cipek & Milosavljević, 2008., str. 126.
  14. Davor Krile: Paraga: Očekujem da mi Đapić vrati ukradeni HSP!. Slobodna Dalmacija, 25. svibnja 2000. Pristupljeno 17. lipnja 2014.
  15. Paraga izgubio spor s HSP-om. Slobodna Dalmacija, 20. srpnja 2002. Pristupljeno 17. lipnja 2014.
  16. Pogrješka u citiranju: Nije zadan tekst za izvor Romic
  17. Hoće li se ujediniti desnica?. Hrvatska radiotelevizija. 13. listopada 2011. Preuzeto 16. listopada 2011.
  18. 18,0 18,1 18,2 Jurković, Edi. I Šešelj protiv Srba na čelu HSP-a. Večernji list. 10. prosinca 2011. Preuzeto 14. prosinca 2011.
  19. Anto Đapić povlači se iz političkog života svoje stranke. Večernji list. 12. prosinca 2011. Preuzeto 14. prosinca 2011.
Literatura
  • Sulejman Bosto, Tihomir Cipek, Oliver Milosavljević: Kultura sjećanja: 1941.: povijesni lomovi i savladavanje prošlosti. Zagreb: Disput, 2008. ISBN 9789532600797
  • Tomislav Jonjić: "Sporovi i rascjepi u obnovljenoj Hrvatskoj stranci prava 1990.–1992.", Pravaštvo u hrvatskome političkom i kulturnom životu u sučelju dvaju stoljeća: Zbornik radova sa znanstvenog skupa. Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2013. ISBN 9789537840242
  • Mirjana Emina Majić: Pravaška zora svanuti mora: 1861. - 1991.: u spomen 130. obljetnice Hrvatske stranke prava. Hrvatska stranka prava, Sydney, 1991.
  • xxxxxxxx. Sesvetski glas. Hrvatska stranka prava, Podružnica Sesvete, Sesvete, (2004. – …), ISSN 1845-3589
  • xxxxxxxx. Hrvatsko pravo: glasilo Hrvatske stranke prava. Hrvatska stranka prava, (1895. – 1993.), ISSN 1333-7327
  • Velimir Veselinović: "Hrvatsko pravaštvo na prijelazu tisućljeća", Anali Hrvatskog politološkog društva. Zagreb: Hrvatsko politološko društvo, 2010. ISSN 1845-6707

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]