Marko Orešković
| Marko Orešković | |
| Pseudonim(i) | Krntija |
|---|---|
| Rođenje | 3. travnja 1895. |
| Smrt | 20. listopada 1941. |
| Poznat po | politički komesar Glavnog štaba NOPO Hrvatske |
| Zanimanje | radnik |
| Portal: Životopis | |
Marko Orešković - Krntija (Široka Kula, kraj Gospića, 3. travnja 1895. — Veliko Očijevo, 20. listopada 1941.) bio je sudionik Prvog svjetskog rata, Španjolskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.
Sadržaj |
[uredi] Životopis
Rođen je 3. travnja 1895. godine u selu Široka Kula, kraj Gospića. U proljeće 1912. godine otišao je, zajedno s grupom seljana, na rad u Njemačku. Nakon početka Prvog svjetskog rata 1914. godine vratio se u Liku i sljedeće godine bio mobiliziran u Austrougarsku vojsku. Isprva je obavljao službu u Otočcu, a zatim je bio prebačen u mornaricu u Puli, gdje je radio kao ložač na bojnom brod „Szent Istvan“. Kao protivnik Austrougarske monarhije i pristalica ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda, često je dolazio u sukob s nadređenima. Raspad Austrougarske zatekao ga je u rodnom selu, gdje je došao zbog smrti majke.
U novostvorenoj Kraljevini SHS ponovno je stupio u mornaricu, ali je na brodu „Dunav“ brzo došao u sukob sa zapovjednikom broda. Poslije zatvora, otišao je u pilotsku školu gdje je poslije dvije godine provedene u školi, odnosno šest u vojsci, demobiliziran kao rezervni podčasnik. Poslije jednogodišnjeg rada u raznim mjestima Makedonije i Kosova, 1926. godine došao je u Beograd, gdje se učlanio u sindikat. Izvjesno vrijeme je radio kao taksist, a zatim se zaposlio u Ministarstvu građevina, kao osobni ministrov vozač.
Godine 1927., bio je primljen u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Zbog revolucionarno- političkog rada među radnicima, brzo je došao u sukob s policijom. U kolovozu 1929. godine, bio je uhićen, a Sud za zaštitu države osudio ga je na pet godina zatvora u Srijemskoj Mitrovici i Lepoglavi.
Poslije odsluženja zatvorske kazne, protjeran je u rodno selo, ali je otišao u Sloveniju, gdje je opet bio uhićen. Poslije zatvora u Ljubljani i Mariboru, ponovno je protjeran u rodno selo, ali je umjesto toga otišao u Zagreb, gdje je nastavio politički rad. Godine 1936. ilegalno je otišao, preko Austrije, Švicarske i Francuske u Španjolsku, gdje je isprva bio mitraljezac u Drugom bataljunu 129. internacionalne brigade, a zatim vodnik i partijski rukovoditelj bataljuna „Đuro Đaković“. Poslije povratka u Kraljevinu Jugoslaviju, 1939. godine, uhitila ga je zagrebačka policija. Poslije nekoliko mjeseci provedenih u zatvoru, pušten je poslije štrajka glađu.
Na Prvoj konferenciji Komunističke partije Hrvatske 1940. godine, bio je izabran za člana Centralnog komiteta KP Hrvatske. Policija ga je ponovno uhitila i zatvorila u Lepoglavu, ali je on uspio da pobjegne iz zatvora, nakon čega je prešao u ilegalu. U listopadu 1940. godine, sudjelovao je u radu Pete zemaljske konferencije KPJ i na njoj je bio izabran za člana Centralnog komiteta KPJ.
Nakon Travanjskog rata, okupacije Kraljevine Jugoslavije i formiranja Nezavisne Države Hrvatske, CK KPJ ga je poslao u Liku da tamo organizira oružani ustanak. Ustanak je bio masovan, jer je lokalno srpsko stanovništvo bilo terorizirano od strane ustaškog režima i masovno se priključivalo Narodnooslobodilačkom pokretu. Marko Orešković, Hrvat po ocu i majci, koji je sa svojim ratnim iskustvom uskoro je postao jedan od najpopularnijih zapovjednika, imao je veliko poštovanje među srpskim stanovništvom, koje mu je spjevalo stihove: „Drug je Marko hrvatskoga roda, al' je majka srpskoga naroda“ i „Da ne bi druga Marka, još bi mnoga, zakukala majka“.
Međutim, ustanici su se uskoro podijelili oko pitanja bi li se trebalo boriti samo protiv Nezavisne Države Hravtske ili protiv svih snaga Sile osovineSila osovine, uključujući i talijanske fašiste, koji su Srbima ponudili zaštitu od ustaških zločina. Ova frakcija, koja će kasnije biti poznata kao četnici, suprotstavila se Oreškoviću, koji je radio na tome da ustanak prijeđe međuetničke granice.
U listopadu 1941. godine, Orešković je bio postavljen je za političkog komesara Grupe Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda za Liku, a istog mjeseca i za prvog političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske.
[uredi] Pogibija
Prema službenoj verziji, ubili su ga četnički elementi u Narodnooslobodilačkom pokretu i bacili u jamu, 20. listopada 1941. godine u selu Veliko Očijevo, prilikom njegovog povratka iz Drvara u Liku. Krajem osamdesetih godina, javila se još jedna verzija Oreškovićeve smrti, koja dovodi u vezu i njegovo navodno protivljenje prema službenoj politici KP Hrvatske.
General Gojko Polovina, zapovjednik Šeste ličke divizije koji se borio zajedno sa Oreškovićem, dao je svoj alternativni opis, Markove pogibije, u časopisu „Student“, a također i u svojoj knjizi „Svjedočenje-prva godina ustanka u Lici" i imenovao je dvojicu partizana koji su navodno ubili Oreškovića u selu Velikom Očijevu. Sam Polovina je, prema vlastitom svjedočenju, znao da je zapovijedao partizanskim postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, rekavši da su se one sastojale samo od Srba i da su vršile odmazde nad hrvatskim stanovništvom.
[uredi] Nasljeđe
Mjesec dana nakon pogibije, Prvi partizanski bataljun formiran u Hrvatskoj dobio je naziv bataljun „Marko Orešković“, a njegovo ime nosila je i Prva lička proleterska udarna brigada Šeste ličke divizije. Za narodnog heroja proglašen je 26. srpnja 1945. godine.
Poslije rata, Marko Orešković postao je jedna od ikona Narodnooslobodilačke borbe. Njegovo ime nosile su mnoge ulice i trgovi, škole, vojarne i druge državne institucije. Selo Tomislavci kraj Bačke Topole, poslije dolaska kolonista iz Like, 1946. godine, promijenilo je naziv u Oreškovićevo i nosilo ga sve do 2003. godine.
[uredi] Literatura
- Narodni heroji Jugoslavije. „Mladost“, Beograd 1975. godina.
