Slavko Kvaternik
| Slavko Kvaternik | |
|---|---|
 |
|
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 25. kolovoza 1878. |
| Mjesto rođenja | Komorske Moravice[1], Austro-Ugarska |
| Datum smrti | 13. lipnja 1947. |
| Mjesto smrti | Zagreb, Hrvatska |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Supruga | Olga Frank |
| Titule | vitez |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1896. - 1921. 1941. - 1943. |
| Čin | vojskovođa i krilnik |
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Vojska |  Austro-Ugarska vojska (1896. - 1918.) Kraljevska jugoslavenska vojska (1918. - 1921.) Hrvatsko domobranstvo (1941. - 1943.) |
| Zapovijedao | Hrvatsko domobranstvo |
| Nagrade | Željezni križ I. stupnja Željezni trolist I. stupnja |
Slavko 'vitez' Kvaternik (Komorske Moravice[1], 25. kolovoza 1878. - Zagreb, 13. lipnja 1947.) bivši austro-ugarski pukovnik, hrvatski političar, vojskovođa NDH, ustaški krilnik, doglavnik, ministar Hrvatskog domobranstva.
Sadržaj |
[uredi] Životopis
[uredi] Prvi svjetski rat
Nakon vojne akademije, Kvaternik služi kao stožerni časnik u Austo-ugarskoj vojsci u Prvom svjetskom ratu, te je pobočnik slavnom maršalu Svetozaru Borojeviću. Za vrijeme rata odlikovan je najvišim njemačkim odlikovanjem Željeznim križem I. stupnja.
Oženio se Olgom Frank, kćerkom pravaškog vođe Josipa Franka.
[uredi] Kraljevina Jugoslavija
Poslije rata 1918. godine, u činu dopukovnika priključuje se Narodnom vijeću Države SHS u kojem postaje glavar stožera vojske. U prosincu 1918. zapovijeda hrvatskim postrojbama koje uspješno izbacuju Mađarsku vojsku iz Međimurja.[2] U vojsci Kraljevine Jugoslavije umirovljen je 1921. godine u činu pukovnika.
Politički se angažira 1921. godine nakon odlaska u mirovinu, prvo u Hrvatskoj stranci prava, a potom u ustaškom pokretu. Na poziv Ante Pavelića u listopadu 1932. godine u Bresci sudjeluje na sastanku o stvaranju i jačanju ustaških vojnih postrojbi. Nakon atentata u Marseilleu, 1934.-1935. godine interniran je u Crnoj Gori. Godine 1936.-1941. ravnatelj je Zadruge "Hrvatskog radiše",[2] izabran zalaganjem Vladka Mačeka. Na čelu je domovinskog vodstva ustaškog pokreta, 1939. godine sudjeluje u osnivanju i vodi društvo "Uzdanica", čiji ogranci i povjerenici postaju nositelji ustaškog pokreta u Banovini Hrvatskoj, uspostavlja vezu s hrvatskim časnicima u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Početkom travnja 1941. godine uspostavlja kontakt s izaslanikom Njemačke E. Veesenmayerom, pregovara sa zastupnicima i predsjednicima kotarskih organizacija HSS-a.
[uredi] NDH
_in_Independent_State_of_Croatia.svg)
Nakon odbijanja Vladka Mačeka da pod zaštitom Njemačke preuzme vodstvo u Hrvatskoj, u ime poglavnika A. Pavelića, uz asistenciju E. Veesenmayera, 10. travnja 1941. godine, nakon ulaska njemačke vojske u Zagreb proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku preko radija. Organizira privremenu vladu - Hrvatsko državno vijeće i ujedno je i premijer privremene vlade od 10. do 16. travnja 1941. godine.[2] Nakon povratka Ante Pavelića službeno postaje drugim čovjekom NDH, član je Glavnog ustaškoga stana, poglavnikov zamjenik, ministar domobranstva, doglavnik, ustaški krilnik i vojskovođa. Sa skupinom bivših časnika austrougarske i jugoslavenske vojske organizira oružane snage NDH, te stalno posreduje u sukobima ustaških i domobranskih časnika.
Uz Mladena Lorkovića i Vladimira Košaka, glavni je zagovornik pronjemačke politike u užem ustaškom vodstvu. Potkraj srpnja 1941. godine posjećuje A. Hitlera, a primaju ga drugi vodeći dužnosnici Trećeg Reicha (Ribbentrop, Keitel itd). Krajem kolovoza 1941. njegova supruga izvršila je samoubojstvo, navodno zbog svojega židovskoga podrijetla i uloge koju su njezin suprug, a posebno sin Eugen imali u NDH. Protivio se progonima pristaša HSS-a i politici terora koju je provodio njegov sin Eugen (kojega je u jednom razgovoru s generalom E. Glaiseom von Horstenauom opisao, u duhovnom pogledu, Pavelićevim, a ne svojim sinom). Na njegovo zalaganje Ante Pavelić je u veljači 1942. sazvao Hrvatski državni sabor.
U rujnu 1942. godine Ante Pavelić, učvršćujući svoju apsolutnu vlast, nakon što je stekao povjerenje Nijemaca i osigurao potporu S. Kaschea, započinje akciju za njegovo uklanjanje, obrazlažući to njegovom odgovornošću za loše stanje u oružanim snagama. Na Pavelićev zahtjev, 5. listopada 1942. godine odlazi na odmor u Slovačku, praktično oslobođen svih dužnosti. Vratio se 22. prosinca 1942. i već 29. prosinca 1942. godine uputio poglavniku pismo u kojem je izjavio da se povlači iz Vlade i u poglavnikove ruke predaje Ministarstvo domobranstva, te je i formalno 4. siječnja 1943. godine razrješen dužnosti. Zadržao je čin vojskovođe u miru te se povukao u Austriju. Živio je na Semmeringu a potom u Bad Gasteinu. Istodobno je sa položaja uklonjen i njegov sin Eugen.
Neuspješno se pokušao aktivirati nakon kapitulacije Italije i u vrijeme pregovora s HSS-om 1943.-44. godine. Nakon sloma NDH, uhitili su ga Amerikanci (12. srpnja 1945.) i odveli u zatvor Zemaljskog suda u Salzburgu, potom u istražni zatvor u Gmundenu i u koncentracijski logor u Glasenbachu kraj Salzburga, te 9. rujna 1946. godine izručili Jugoslaviji. Osuđen je na smrt 6. lipnja 1947. te je strijeljan u Zagrebu 13. lipnja 1947. godine.
[uredi] Literatura
Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9
[uredi] Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925-1945, Prilozi za hrvatsku povijest. Uredio dr. Jere Jareb, Starčević, Zagreb, 1995., ISBN 953-96369-0-6, str. 265-266.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Vojska.net: Slavko Kvaternik (1878-1947) Preuzeto 31. prosinca 2011.
