Svetozar Borojević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Svetozar Borojević
Svetozar Boroëvić von Bojna 1914.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 13. prosinca 1856.
Mjesto rođenja Kostajnica, Hrvatska
Datum smrti 23. svibnja 1920.
Mjesto smrti Klagenfurt, Austrija
Nacionalnost Hrvat[1]
Puno ime Svetozar Borojević von Bojna
Nadimak Lav sa Soče[1]
Supruga Leontina (r. von Rosner)
Titule barun[1]
Opis vojnoga službovanja
Čin feldmaršal
Ratovi Prvi svjetski rat
Važnije bitke Bitka kod Soče
Odlikovanja Vojnički red Marije Terezije
Pour le Mérite
Željezni križ

Svetozar Borojević von Bojna[2] (Umetić, kod Kostajnice, 13. prosinca 1856.Klagenfurt, 23. svibnja 1920.) feldmaršal Oružanih snaga Austro-Ugarske.

Svetozar Borojević von Bojna se za vrijeme Prvoga svjetskog rata istaknuo nizom uspjeha u obrambenom ratovanju. Zbog toga je dobio čin feldmaršala, čime je postao prvi i jedini nositelj tog čina u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.

Prijeratna karijera[uredi VE | uredi]

Borojević je rođen 1856. u selu Umetić, blizu Kostajnice, u Hrvatskoj, tada u Austro-Ugarskoj od oca Adama Borojevića i majke Stane, rođene pl. Kovarbašić[3]. Nakon osnovne škole s devet je godina primljen u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu (mađ. Köszeg), koju završava 1872. godine i stupa u vojsku kao kadet u 52. pukovniju u Pečuhu. Od 1872. do 1874. godine pohađa pješačku kadetsku školu u Liebenau kod Graza. U čin poručnika promaknut je izvan reda 1875. godine, a 1878. godine sudjeluje s 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega je iste godine odlikovan Križem za vojne zasluge (Militärverdienstkreuz). 1. svibnja 1880. godine promaknut je u natporučnika. Godine 1881. pobočnik je bojne u 52. ugarskoj pukovniji. Ratnu školu u Beču završava 1884. godine nakon čega je dodijeljen Zapovjedništvu 15. vojnog zbora u Sarajevu, gdje je 1886. promaknut u čin glavnostožernog satnika. Od 1887. do 1891. godine predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892. godine. Nakon toga dodijeljen je za glavara stožera 19. pješačke divizije u Plzenju, zatim 18. divizije u Mostaru i 27. u Košicama, gdje 1895. godine u činu potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi. Od 1896. godine drugi je stožerni časnik u stožeru 6. vojnog zbora u Košicama. Nedugo nakon toga imenovan je zapovjednikom 3. bojne 17. (kranjske) pješačke pukovnije. Godine 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. godine imenovan je glavarom stožera 8. vojnog zbora u Pragu. 15. svibnja 1904. godine promaknut je u čin general bojnika. Od 1905. godine zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu. Iste godine stječe barunat „von Bojna“. General bojnik Boroević je 17. srpnja 1907. godine postavljen za zapovjednika Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva, a sljedeće godine 8. svibnja promaknut je u čin podmaršala (Feldmarschalleutnant). Od 1912. godine zapovjednik je 6. vojnog zbora u Košicama (Kassa) na kojem položaju je promaknut u čin generala pješaštva (General der Infanterie).

Prvi svjetski rat[uredi VE | uredi]

Sa 6. vojnim zborom kreće u Prvi svjetski rat na Istočno bojište u Galiciju, da bi 12. rujna 1914. godine preuzeo zapovjedništvo 3. armije, koja je u prethodnim bitkama bila teško načeta i u povlačenju. Uspio je ustaliti bojište, odbio je Ruse kod Limanove i oslobodio tvrđavu Przemysl prve opsade 10. listopada 1914. godine. Odlikovan je 4. studenoga 1914. godine Velekrižem Leopoldova reda s ratnom dekoracijom. U proljeće 1915. godine kod klanca Dukla držao je položaje sprječavajući prodor ruske vojske na Dunav. Ulaskom Italije u rat Borojević je 27. svibnja 1915. godine imenovan zapovjednikom 5. armije, a od kolovoza 1917. godine zapovjednikom 1. i 2. armije. Iako je general Hötzendorf predlagao povlačenje i napuštanje dijela Slovenije, koji je smatrao nepovoljnim za obranu, Borojević je inzistirao na ostanku, pouzdavajući se u borbenu motivaciju slovenskih vojnika suočenih s agresijom na vlastitu zemlju. Ta odluka donijela mu je veliku popularnost među Slovencima, a svidjela se i caru Franji Josipu, te mu je dao zapovjedništvo nad bojišnicom na Soči. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana, zbog čega su ga u Austro-Ugarskoj pozdravljali kao Viteza od Soče, dok su ga vlastiti vojnici obožavali i prozvali Naš Sveto (neki vojnici koji ga nisu voljeli zvali su ga hrvatski glavonja[4]). Imenovan je general pukovnikom 1. svibnja 1916. godine. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najznačajnijih vojskovođa Prvog svjetskoga rata stekavši naziv „Lav sa Soče“. Radi svojih vojničkih zasluga 1. veljače 1918. godine promaknut je u čin vojskovođe/feldmaršala. Treba istaknuti da je Borojević bio jedini austrougarski feldmaršal koji nije završio Terezijansku vojnu akademiju, najvišu i najprestižniju vojnu obrazovnu ustanovu koja je bila preduvjet za napredovanje do najviših vojnih činova i službi. Nositelj je najviših austrougarskih i njemačkih odlikovanja, između ostalog i Zapovjednog križa vojničkog reda Marije Terezije (Kommandeur des Militär Maria Theresien Ordens) od lipnja 1916. godine. U razdoblju 1917.-1918. zapovjednik je grupe armija (K.u.k. Heeresgruppenkommando FM. von Boroević). Na fronti je ostao do studenog a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske. I dalje je ostao vjeran caru, te je nakon povlačenja u Korušku, ponudio svoje usluge u gušenju ustanka u Beču, što je car odbio. S dužnosti je odstupio u prosincu, nakon čega je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi, Kraljevstvu SHS. No, kao visoki austrougarski časnik bio je nepoželjan u toj južnoslavenskoj državi, te mu je zahtjev odbijen i povratak zabranjen a zbog njegovog podnošenja ostao je i bez austrijske vojne mirovine. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno. Umro je 1920. godine u klagenfurtskoj bolnici nakon moždanog udara, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio car Karlo I.

Počasni doktor zagrebačkog Sveučilišta[uredi VE | uredi]

Godine 1916. odobrenjem Franje Josipa I. a na prijedlog Pravnog fakulteta i Senata Sveučilišta u Zagrebu Svetozaru Boroeviću i nadvojvodi Eugenu Habsburškom dodijeljeno je najviše počasno zvanje, doctor honoris causa.[5] Počasni doktorat braniteljima Sočanskog fronta dodijeljen je na bojišnici uz najviše počasti.[5]

Počasni građanin[uredi VE | uredi]

  • Počasnim građaninom Grada Karlovca proglašen je 1915. godine.[6]
  • Počasnim građaninom Grada Ljubljane proglašen je 1915. godine. (oduzeto 1919. godine.[3], vraćeno 2009. godine[7])
  • Počasnim građaninom Grada Zagreba proglašen je 1916. godine.[8]
  • Počasni građanin općinâ: Ajdovščina 1915., Renče, Goče na Vipavskem 1916., Osek-Vitovlje 1916., Šempas, Kamenj pri Ajdovščini, Sežana...[7]

Karakter[uredi VE | uredi]

Iako je bio sitne tjelesne građe, Borojević je imao reputaciju velikog vojnika i vođe. U donošenju planova bio je odlučan i tvrdoglav. Kao autoritativna ličnost, strog prema vojnicima, često je opisivan i kao vrlo oštar i težak čovjek. Bio je predan svom poslu i do kraja odan caru kojemu je služio. Izuzetno je cijenio disciplinu o čemu govori i u svojem pismu generalu Sarkotiću: "Kad bih imao moć, cijelom čovječanstvu bih nametnuo disciplinu i prisilio ga na zajednički rad. Vidjeli bi uspjehe koji bi morali biti stotinu puta veći od sadašnjih. Samo autoritet i disciplina mogu vezati vojnike uz njihove boje, uz njihovu dužnost. Jednako je i što se tiče čovječanstva općenito."

Zanimljivo je napomenuti kako ga je osobna taština, po kojoj je bio poznat, stajala i plemićkog naslova. Nakon što je dobio zapovjednički križ Reda Marije Terezije mogao je dobiti višu plemićku titulu baruna, no on je zahtijevao naslov grofa. Car je taj zahtjev odbio, a Borojević je zadržao stari položaj u plemićkoj hijerarhiji.

Značaj i reputacija[uredi VE | uredi]

Svetozar Borojević von Bojna bio je nesumnjivo jedan od najboljih stratega 1. svjetskog rata. Iako je osobno bio pobornik ofenzivnog ratovanja, spletom okolnosti istaknuo se u obrambenim bitkama u kojima se najčešće uopće nije povlačio ili je pristajao samo na manje uzmake. Tu tvrdoglavost u obrani svakog metra bojišnice mu mnogi zamjeraju kao nepotrebno žrtvovanje ljudskih života. No usprkos takvim kritikama, učinkovitost u obrani mu se ne može poreći, o čemu svjedoči i čin feldmaršala koji se inače dodjeljivao isključivo austrijskom plemstvu.

Još od početka sukoba Borojević se našao na meti talijanskih propagandista i Jugoslavenskog odbora, čije je sjedište tada bilo u Rimu. Talijani su ga optuživali za navodne brutalnosti u ratu, dok je projugoslavenskim političarima smetala njegova odanost caru, koja mu je donijela nadimak Žuto-crni general (Schwarzgelb General). U otvorenom pismu, Ante Trumbić ga je upitao zašto služi Nijemcima i vodi mlade Jugoslavene u smrt umjesto da im pomogne u borbi za oslobođenje. Zbog situacije u kojoj se našao uspoređivan je i s Jelačićem koji je za vrijeme mađarske revolucije također bio odan caru, iako Hrvatska od toga na kraju nije imala nikakve koristi. Premda su među hrvatskim vojnicima na bojišnici šireni propagandni letci u kojima se Borojevića nastoji prikazati kao izdajnika, to nije narušilo njegovu popularnost. Također treba uzeti u obzir i da bi razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije za Hrvate da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu.

Nesuglasice oko narodnosne pripadnosti[uredi VE | uredi]

Svetozara Borojevića često zbog njegove pravoslavne vjere svrstavaju među Srbe. Međutim, u svojim pismima Borojević je jasno odredio svoju hrvatsku nacionalnu pripadnost.

Wikicitati „Odredbe Narodnog vijeća o željeznicama za koje sam saznao tijekom noći u najkraćem će vremenu vojsku učiniti bespomoćnom zbog nedostatka hrane i posljedice će biti katastrofalne za južnoslavenska područja jer će horde nedisciplinirane vojske i Talijana, koji se ne mogu u ovom trenutku zaustaviti, nahrupiti preko Kranjske i Hrvatske i zato Vas molim ne kao general, ne kao posljednji sin zemlje već kao domoljub koji svoju domovinu voli isto tako kao i svaki drugi Hrvat i apeliram na domoljublje NV da se ukinu ove odredbe koje bio pretvorile vojsku u horde koje bi uništile posljednje tekovine. Neka željeznički promet bude slobodan.“
(brzojav Svetozara Borojevića Narodnom vijeću SHS, 1. studeni 1918.[3])
Wikicitati „Dragi Slavko! ... Zahvaljujem Vam na pokušajima rehabilitacije. Budući da ne poznajem prilike u Hrvatskoj, prepuštam Vam sve odluke. Bilo bi mi žao ako bi mi se pred zemljacima u Hrvatskoj tek na traženje Srbije osigurala zadovoljština. Postoji li mogućnosti da se cijeli zapisnik, naravno preveden, preda Obzoru na objavljivanje s mojim komentarom o mom svjetonazoru kao Hrvata i utjecaju u prilog Južnih Slavena tijekom rata?... Srdačno, Vaš stari Boroević, feldmaršal.“
(pismo Svetozara Borojevića Slavku Kvaterniku iz 1919.[3])

Prezime[uredi VE | uredi]

Dvije su inačice pisanja njegovoga prezimena. Prva je korijenski oblik, Boroević, kako se i sam potpisivao a druga je Borojević, sukladno suvremenom pravopisu i obliku prezimena koji prevladava u literaturi 20. stoljeća.[9]

Djela[uredi VE | uredi]

  • Durch Bosnien: illustrirter Führer auf der k. k. Bosna-Bahn und der bosnisch-hercegovinischen Staatsbahn Doboj-Siminhan, Verl. d. k. k. Bosna-Bahn, Beč, 1887., (2. izd. 1890.)
  • O vojni proti Italiji od feldmaršala Boroevića, Ljubljana, 1923.
  • O ratu protiv Italije: sa 3 priloga, Delniška tiskarna d. d., Ljubljana, 1923.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Vojna povijest (vecernji.hr) - Lav sa Soče, objavljeno 2.1.2014., pristupljeno 12.1.2014.
  2. Boroević je germanizirani oblik prezimena
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Milan Pojić: Vojskovođa Svetozar Boroević 1856-1920. Hrvatski državni arhiv, Zagreb, 2006., preuzeto 8. prosinca 2011.
  4. (engl.) Bitke: Treća bitka kod Soče, 1915., preuzeto 8. prosinca 2011.
  5. 5,0 5,1 Predavanje "Počasni doktorati Hrvatskog sveučilišta Franje Josipa I. godine 1916.", preuzeto 8. prosinca 2011.
  6. historiografija.hr: Agneza Szabo, Gradska uprava i privredni razvoj Karlovca 1884.-1914., str. 184., preuzeto 18. prosinca 2011.
  7. 7,0 7,1 (slov.) Krajevna skupnost Osek-Vitovlje: Svetozar Boroević von Bojna, preuzeto 18. prosinca 2011.
  8. Grad Zagreb: Počasni građanin Grada Zagreba: 1850.-1918. (Austro Ugarska monarhija), preuzeto 18. prosinca 2011.
  9. Feldmaršal Svetozar barun Borojević od Bojne (1856.-1920.). Zbornik radova, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2011., (urednik dr. sc. Marino Manin), ISBN 978-953-7840-03-7, str. 7.-8.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]