Povijest hrvatskih pravopisa

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Prednje korice petoga izdanja Broz-Boranićeva pravopisa iz 1911. godine

Povijest hrvatskih pravopisa proteže se od 1639. godine do danas.

Predstandardizacijsko doba hrvatskoga jezika[uredi VE | uredi]

U predstandardizacijsko doba hrvatskoga jezika objavljeno je više pravopisnih djela. Prvo je ono Rajmunda Džamanjića Nauk sa piisati dobro latinskiema slovima rieci yesika slovinskoga koyiemse Dvbrovcani, i sva Dalmatia kakko vlasctititem svoyiem yesikom sluscij, otisnuto u Veneciji 1639. godine.[1] Potom slijede tri pravopisna priručnika kojima autori nisu poznati: Kratki navuk za pravopiszanye horvatzko za potrebnozt narodnih skol (Budim, 1779.), Uputjenje k'slavonskomu pravopisanju za potrebu narodnieh ucsionicah u Kraljestvu Slavonie, tiskano u Budimu 1779. (autorstvo se pripisuje Antunu Mandiću), te Napuchenye vu horvatzko pravopiszanye, z pravo-chtenyem, y glaszo-merenyem, za potrebnozt narodnih skol Vugerszkoga, i Horvatzkoga Orszaga (Budim, 1780.).

Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa iz 1830. godine nije pravopis u današnjem smislu te riječi, nego je više usklađivanje i moderniziranje hrvatske grafije, koju je Gaj dorađivao i u članku Pravopisz, objavljenom u Danici 1835. godine. Pravopis jezika ilirskoga Josipa Partaša prvi je ilirski pravopis tiskan 1850. i predstavlja odmak od dotadašnjih razmjerno stabilnih i usustavljenih hrvatskih pravopisnih praksa. Naspram tradicijama fonološko‑morfonološkog pravopisnog tipa, izraženih u slavonskim i kajkavskim pravopisima (Kratki navuk i Uputjenje), Partaš svojom pravopisnom knjižicom regulira tip izrazitije morfonološkog pravopisa [2].

Upravo izlaskom Partaševa Pravopisa jezika ilirskoga u drugoj polovici 19. stoljeća nastaje razdoblje djelovanja i međusobna sučeljavanja različitih filoloških škola. Svaka od njih – i na ilirskim idejama iznikla zagrebačka (predvodi je Adolfo Veber Tkalčević), i riječka (predvodi je Fran Kurelac), i zadarska (predvodi je Ante Kuzmanić), a prema kraju stoljeća i hrvatski vukovci (predvodi ih Tomo Maretić) – zalagala se za svoj književnojezični i pravopisni program.

Godine 1877. na vladinu je inicijativu zasjedao poseban pravopisni odbor na kojem se raspravljalo o potrebi uspostavljanja jedinstvenoga školskog pravopisa, a prevagu je – iako tijesnu – izborila ideja o "umjerenom etimološkom pravopisu". No, na dogovorenim načelima nije nastao pravopisni priručnik, a najodgovorniji za opstrukciju bio je sveučilišni profesor i filolog Armin Pavić.

Dubrovački gimnazijski profesor Marćel (Marcel) Kušar objavio je u Dubrovniku 1889. godine u vlastitoj nakladi pravopisnu raspravu Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom). Kušarova studija nije pravopis, on ne kodificira pravopisnu normu, nego u svojoj studiji nudi načela na temelju kojih bi se mogla kodificirati oba pravopisna tipa, i "fonetički" (za koji, vidljivo je to i po pridjevu hrvacki u naslovu, gaji neskrivene simpatije) i "etimologijski". Kušarova studija uvelike će utjecati [3] na Brozov, tri godine kasnije objavljeni, Hrvatski pravopis.

Pravopis Ivana Broza (i Dragutina Boranića)[uredi VE | uredi]

Ivan Broz, Hrvatski pravopis, 1892., pretisak

Godine 1889., dvanaest godina nakon zasjedanja prvoga odbora, u bitno drukčijim političkim okolnostima (godine 1883. za bana je postavljen Károly Khuen-Héderváry), kako svjedoči Ivan Broz, novi je pravopisni odbor zaključio da je od prijeke potrebe za škole jedan pravopis, a taj treba da je osnovan na načelima fonetičkoga pisanja. Visoka kr. vlada, odio za bogoštovlje i nastavu prihvati to mišljenje za svoje i naloži meni, da izradim potanko ono, što je odbor općenito odredio ... da bi se što prije postiglo jedinstvo pravopisa u svjema školama[4].

Nastupanjem bana Khuen-Héderváryja (1883.) stvoreno je dakle povoljno ozračje za pobjedu hrvatskih vukovaca, a to se poklapa s trećim društveno-političkim preokretom koji je uvjetovao pravopisne promjene, od njih 11, koje uočava Stjepko Težak u postgajevskom razvoju.[5] Ivan Broz je vukovac, ali umjereniji i racionalniji od dvije godine mlađega Tome Maretića. On na osnovama Gajeve i Vukove reforme te Kušarove Nauke o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga izdaje 1892. godine Hrvatski pravopis, kojim se pravopis hrvatskoga jezika vraća fonološkoj praksi nakon kraćeg Gajeva izleta s morfonološkim pravopisom. Pogrešno je hrvatski pravopis smatrati jednoznačno fonološkim, shvatio je to još Ivan Broz[6]. U njegovu se pravopisu, naime, morfonološko načelo redovito provodi na granicama riječi, d ne prelazi u t ispred s i š, ali i ispred c, č i ć u riječima nadcestar i nadčovječni.[7][8] Premda se banu Khuen-Héderváryju spočitava upletanje u hrvatska pravopisna pitanja i presuđivanje u korist fonološkoga, a ne etimološkoga pravopisa, Tomo Maretić svjedoči da je ban zazirao od hrvatskih pravopisnih rasprava, pa čak ni samu naredbu kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu od 20. listopada 1892., br. 13.863, o oslužbenjenju Brozova pravopisa nije potpisao (samo dva dana nakon što je Broz 18. listopada potpisao uvodnu riječ, a to znači možda i prije nego što je Hrvatski pravopis bio tiskan), nego je to u njegovo ime učinio Iso Kršnjavi, kojega Tomo Maretić, uz Armina Pavića, drži najodgovornijim za arbitriranje u pravopisnim pitanjima [9]. Broz izdaje godinu kasnije (1893.) drugo izdanje svoga pravopisa te umire iste godine u 42. godini života.

Uz manja dotjeravanja Hrvatski pravopis Ivana Broza (postumno) priređuje Dragutin Boranić te pravopis kao takav doživljava još četiri izdanja: 1904., 1906., 1911. i 1915. godine. Jovan Skerlić 23. prosinca 1913. objavljuje "Anketu o južnom ili istočnom narečju u srpsko-hrvatskoj književnosti", nastavak Bečkoga književnog dogovora.[10] Zbiva se dobrovoljna ekavizacija, nakon Prvoga svjetskoga rata Hrvati ulaze sa Srbima i Slovencima u novu državu i dolazi osim nastavka ekavizacije i ne toliko dobrovoljna ćirilizacija Hrvatske (arvatica ili hrvatska ćirilica također je hrvatsko pismo, ali je latinica jedino pismo u praktičnoj uporabi u Hrvatskoj). Broz-Boranićev pravopis tako je postao samo Boranićev i dobiva novo ime Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika te doživljava 11 izdanja od 1921. do 1951. godine.

Prisilno spajanje jezika zajedničkim pravopisom, pokušaj prvi[uredi VE | uredi]

Sljedeći preokret je šestosiječanjska diktatura Aleksandra Karađorđevića 1929. godine.[11]. Tri godine ranije (1926.) ministar prosvjete Miloš Trifunović imenovao je Komisiju za izjednačavanje pravopisa i terminologije, u kojoj su bili Srbi Aleksandar Belić i Ljubomir Stojanović, Rus Stjepan Kuljbakin, Slovenac Fran Ramovš i hrvatski vukovci Tomo Maretić, Milan Rešetar (koga je potkraj ožujka 1929. zamijenio Stjepan Ivšić, nakon što se Rešetar preselio u Italiju) i Dragutin Boranić.[12] Komisija je radila po Belićevoj osnovi (njegovom pravopisu iz 1923. godine).[13] U kolovozu 1929. godine Ministarstvo prosvjete Kraljevine SHS objavljuje Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole u Kraljevini S. H. S.[14] čiji je cilj uklanjanje razlika između Boranićeva pravopisa i Belićeva Pravopisa srpskohrvatskoga jezika objavljenoga u Beogradu 1923. godine, tako da se kao zajednička rješenja prihvati terminologija i pravila iz Belićeva srpskog pravopisa.[15] Ministar prosvjete koji potpisuje rješenje od 15. lipnja 1929. je Božidar Ž. Maksimović, poznatiji kao Boža Kundak. n1[16] Uputstvo je iste godine u Hrvatskoj tiskano u obliku brošure čak tri puta, dva puta u Zagrebu i jednom u Dubrovniku.[16] Uvodi se fonetsko pisanje osobnih i zemljopisnih imena (Gete, Fridrih Šiler), sastavljeno, odnosno kontrahirano pisanje futura I. glagola na -ti (pisaću, radiću umjesto pravilnog pisat ću i radit ću), uvodi se veći broj srbizama, ravnopravnost latinice i ćirilice što se na terenu provodi kao intenzivna ćirilizacija te ravnopravnost ekavice i (i)jekavice.[17] Boranić usklađuje svoj pravopis s Uputstvom i potom 1930., 1934. i 1937. godine izlaze peto, šesto i sedmo izdanje, zadnja dva pod naslovom Pravopis hrvatskosrpskoga jezika. Kako se u Kraljevini SHS/Jugoslaviji dio knjiga u nakladi HSS-a tiskao pisan morfonološkim pravopisom, nakon kraćega razdoblja izvjesnog ujednačavanja pravopisa (u predstandardizacijsko doba postojale su četiri grafije (ili pet): slavonska, kajkavska, dubrovačka i čakavska[18]) na dva, većinski Broz-Boranićev i manjinski morfonološki, sad opet imamo tri pravopisa, dva fonološka i jedan morfonološki.[19]

Otpor prisili, vraćanje Hrvatskog pravopisa s Banovinom Hrvatskom[uredi VE | uredi]

Svaka prisila rađa otpor, tako je 16. svibnja 1936. u Zagrebu skupina hrvatskih jezikoslovaca i drugih uglednih Hrvata osnovala društvo "Hrvatski jezik", u čiji su odbor izabrani Tomo Matić (predsjednik), Stjepan Ivšić (potpredsjednik) i odbornici Franjo Fancev, Blaž Jurišić, Velimir Radonić, Marijan Stojković, Mate Ujević i Milan Strašek. Kraljevska banska uprava odobrava pravila Društva u veljači 1937., te Društvo u lipnju 1937. održava svoju prvu službenu skupštinu. Rezultat rada Društva je časopis "Hrvatski jezik" čijih je objavljeno 10 brojeva (pet svezaka, brojevi 1, 2-3, 4-5, 6-7 i 8-10). Unatoč neredovitom izlaženju i samo jednom godištu u časopisu je objavljen niz vrijednih članaka o jezikoslovnoj kroatistici.[20] Osnivanjem Banovine Hrvatske vraća se prijašnji Boranićev pravopis, tj. četvrto izdanje iz 1928., te se ponovno izdaje 1940. godine. Godine 1941. nakladnikom mu je Nakladni zavod Banovine Hrvatske (8. izd.).

Morfonološki pravopis za NDH[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest hrvatskoga jezika u NDH

NDH je jezična pitanja regulirala zakonima, vratila je morfonološki pravopis i 1942. godine objavljen je pregled pravopisnih pravila "Koriensko pisanje" A. B. Klaića te 1944. godine potpun Hrvatski pravopis autora F. Cipre i A. B. Klaića. Kraj Drugoga svjetskoga rata donosi nove promjene, vraća se Boranićev pravopis koji dobiva zadnja dva izdanja (1947. i 1951. godine).

Prisilno spajanje jezika zajedničkim pravopisom, pokušaj drugi[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest hrvatskoga jezika u SFRJ

Iako su svi dosadašnji pokušaji nasilnog spajanja ili ujednačavanja hrvatskoga i srpskoga jezika neslavno propali, šest godina nakon Novosadskog dogovora godine 1960. izlazi u Zagrebu "Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika s pravopisnim rječnikom" ijekavicom na latinici, a u Beogradu ekavicom na ćirilici "Pravopis srpskohrvatskog književnog jezika s pravopisnim rečnikom", oba u izdanju Matice hrvatske i Matice srpske. Novosadski dogovor pretvorio se u sredstvo za opravdavanje jezične neravnopravnosti i za nametanje srpskog književnog jezika ekavskog tipa.[21] Toj izjavi prethodi Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, te je Matica hrvatska potaknula izradu novog pravopisa koji su izradili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš. Njihov je pravopis u listopadu 1971. dobio pozitivne ocjene recenzenata Jonkea i Katičića te je mjesec dana kasnije (u studenome 1971.) dobio preporuku oba ocjenitelja za objavu, no umjesto objave već tiskani arci završili su tvornici papira kao stari papir, uvezano je 600 primjeraka s naznakom "samo za internu upotrebu" pa je objavljen 1972. i 1984. u Londonu i stoga je dobio ime Londonac.[22] Kako je pravopis iz 1960. odbačen, nastali pravopisni vakuum po direktivama iz SKH (iz Republičkog komiteta za prosvjetu, kulturu fizičku i tehničku kulturu, Komisije CK SKH za idejni i teorijski rad i novoosnovane Komisije za jezična pitanja[23]) trebali su otkloniti »marksistički orijentirani lingvisti«[24] Vladimir Anić i Josip Silić.[25] Njihovo djelo pod nazivom "Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika" objavljeno je 1986. godine i u Hrvatskoj je uglavnom dobro primljen,[26] iako se radi o nekoj vrsti hibrida između Novosadskoga pravopisa i Hrvatskoga pravopisa (Broz/Boranić/Londonac).

Hrvatski pravopisi u Republici Hrvatskoj[uredi VE | uredi]

U Republici Hrvatskoj 1990. izlazi pretisak Londonca iz 1971. Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša. Pretisak je bio sjajno primljen te je ubrzo rasprodano svih 100.000 primjeraka.[27] Drugo izdanje Hrvatskoga pravopisa[28] istih autora izlazi 1994. godine, a tadašnja ministrica kulture i prosvjete Vesna Girardi-Jurkić rješenjem mu daje odobrenje za školsku uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske.[29] Glede pravopisnih rješenja posebno se u tom pravopisu ističu novouvedene dvostrukosti kojih prije nije bilo u Londoncu (ni u Anić-Silićevu pravopisu): ne ću i neću, pogrješka i pogreška te zadatci i zadaci [30]. Treće (iz 1995.) i četvrto (iz 1996.) izdanje toga pravopisa nije donijelo bilo kakve promjene, ali je peto izdanje iz 2000. bio svojevrstan zaokret u tim trima pravopisnim pitanjima. U tom izdanju autorski se trojac (zapravo dvojac jer je Božidar Finka umro godinu dana ranije) odlučio na dokidanje dvostrukosti te su tako kao jedina ispravna pravopisna rješenja ostali oblici ne ću, pogrješka i zadatci [31]. Osim pravopisnih rješenja, mnogima je bilo sporno i to što je odobrenje ministrice Girardi-Jurkić za pravopis dvostrukih rješenja iz 1994. otisnuto i uz peto izdanje, u kojemu dvostrukosti više nije bilo[32].

Ubrzo je uslijedilo novo izdanje pravopisa Vladimira Anića i Josipa Silića, ovaj put kao Pravopis hrvatskoga jezika 2001. godine i pravopisni rat mogao je početi [33]. Upravo je 2001. godine mjerodavno ministarstvo raspisalo natječaj za školski pravopis, ali je iz nepoznatih razloga propao pa je 2003. godine raspisan novi. Na nj je bio prijavljen samo Hrvatski školski pravopis Babića, Ham i Moguša u kojem su jedina rješenja bili ne ću, pogrješka i zadatci, pa ga ministar Vladimir Strugar nije htio propisati unatoč tome što ga je Stjepan Babić na to nagovarao [34]. Novi ministar Dragan Primorac bio je odlučniji, pa je o pravopisu zatražio mišljenje povjerenstva koje je osnovao još bivši ministar Strugar, ali je zatražio mišljenje i nekih institucija i jezikoslovaca. Iako Katedra za suvremeni hrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu [35] i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje[36] nisu pravopisu dali prolaznu ocjenu, preporuku za uporabu u osnovnim školama ipak je dobio od imenovanoga povjerenstva koje su činili Marija Turk, Marija Znika, Bernardina Petrović, Vesna Muhoberac i Nevenka Miškulin. Osim njih s preporukom su se suglasili Dunja Brozović-Rončević (kao ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje iako je Institut odbacio pravopis), August Kovačec (premda je kasnije izjavio kako je šokiran činjenicom da moje ime stoji u potpisu odobrenja pravopisa koji uopće nisam vidio!, Jutarnji list, 19. veljače 2005., str. 7.) i Stjepko Težak[37].

Hrvatski školski pravopis otisnut je 2005. godine te dobiva preporuku[38] kojom se odobrava za školsku uporabu. Od 2008. slijedi prvo izdanje s dodatkom na koricama usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika[39], potom drugo[40] i četvrto[41], 2009.[40] i 2012.[41] godine. Matica hrvatska objavila je 2007. godine svoj Hrvatski pravopis autora Lade Badurina, Ivana Markovića i Krešimira Mićanovića (2008., drugo izdanje), koji će nekim rješenjima biti bliži Anić-Silićevu pravopisu: neću, pogreška i zadaci. Izrada Matičina pravopisa pokrenuta je 2004. godine, a za autore su odabrana dvojica asistenata na Katedri za suvremeni hrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Zagrebu Ivan Marković i Krešimir Mićanović te Lada Badurina s Filozofskoga fakulteta u Rijeci. Rad na pravopisu nadziralo je Pravopisno povjerenstvo Matice hrvatske: Igor Zidić, Vlaho Bogišić, Stjepan Damjanović, Tonko Maroević, Mirko Peti (član Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), Ivo Pranjković, Marko Samardžija (do lipnja 2006.) i Zorislav Lukić. Pravopis je izazvao brojne polemike i prije nego se pojavio [42] jer je Ivo Pranjković kao član pravopisnoga povjerenstva izjavio da će novi pravopis biti bliži Anić-Silićevim rješenjima [43]. Nakon objave pravopisa u lipnju 2007. [44] neke su kritike išle na račun pravopisnih rješenja koja nisu slijedila zaključke Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika [45][46][47], pogotovo u svjetlu činjenice da je Matica hrvatska u Vijeću imala svojega člana Mirka Petija. Hrvatski pravopis Matice hrvatske tek je 2012. godine zatražio, a 28. veljače 2013.[48] dobio odobrenje Agencije za odgoj i obrazovanje za uporabu u školama kao pomoćno nastavno sredstvo, ali se novim Privilnikom o postupku odobravanja i uporabi pomoćnih nastavnih sredstava [49] iz studenoga 2013. pomoćnim nastavnim sredstvima ne smatraju časopisi, pravopisi, rječnici i gramatike, pa su svi pravopisi uz Matičin koji su imali to odobrenje (Hrvatski školski pravopis Babića, Ham i Moguša, Hrvatski pravopis Babića i Moguša) prestali biti pomoćnim nastavnim sredstvom.

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika i pravopis[uredi VE | uredi]

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika osnovano je 14. travnja 2005. godine. Ministar obrazovanja Dragan Primorac ni mjesec dana nakon potpisivanja preporuke za Hrvatski školski pravopis (16. veljače 2005.) odaslao je dopis u kojem je od brojnih hrvatskih jezikoslovnih i kulturnih ustanova tražio da imenuju svog predstavnika u Vijeće, kojemu je na čelo postavio akademika Radoslava Katičića. U pozivu za predlaganje članova Vijeća raznim ustanovama ministra Dragana Primorca od 10. ožujka 2005. stoji: „Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa potiče osnivanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika koje treba izraditi jedinstvenu pravopisnu normu hrvatskoga jezika te rješavati jezične i pravopisne dvojbe koje se ponekad javljaju.“ [50] Razlog osnivanja Vijeća dobrim dijelom leži i u činjenici što su medijske reakcije na preporučivanje Hrvatskoga školskog pravopisa bile uglavnom negativne jer su za škole kao jedina pravopisna rješenja preporučena ona iz 5. izdanja Babić-Finka-Moguševa Hrvatskoga pravopisa iz 2000.: ne ću, pogrješka i zadatci, što velik dio medija i kulturne javnosti nikad nije prihvatio [51]. Glede pravopisnih pitanja Vijeće se za normu očitovalo na sedam sjednica: 5. sjednici [52] od 6. listopada 2005. (općenito o pravopisnoj normi), 6. sjednici [53] od 2. studenoga 2005. (dentalni okluzivi ispred afrikata), 7. sjednici [54] od 15. prosinca 2005. (ne ću ili neću), 8. sjednici [55] od 26. siječnja 2006. (rastavljeno i sastavljeno pisanje), 9. sjednici [56] od 16. ožujka 2006. (polusloženice), 10. sjednici [57] od 20. travnja 2006. (pokriveno r) i na 14. sjednici [58] od 19. listopada 2006. (pisanje stranih imena i od njih izvedenih pridjeva, intervokalno j). Pravila se iz zaključaka mogu sažeti u sljedećih nekoliko primjera: redci, zadatci, ne ću, video-zapis, pogrješka i pogreška, Njujorčanin, njujorški, G Puccinija.

Najglasnije je odjeknula odluka Vijeća za normu o rastavljenom pisanju niječnice glagola htjeti: ne ću, ne ćeš, ne će... Na 7. sjednici održanoj 15. prosinca 2005. povela se burna rasprava o tome pravopisnom pitanju nakon uvodnoga slova predsjednika Vijeća Radoslava Katičića, koji je u obranu takva načina pisanja pozvao i Ivana Broza, ali i Vuka Stefanovića Karadžića: Nije, uostalom, drukčije pisao ni Vuk Stefanović Karadžić utemeljujući srpski standardni jezik i srpski fonološki pravopis.[59]. Za rastavljeno pisanje ne ću u glasovanju su se izjasnili Radoslav Katičić, Dunja Brozović-Rončević, Ljiljana Kolenić, Tomislav Ladan, Mirko Peti, Marija Turk i Ivan Zoričić, protiv su bili Joško Božanić i Ivo Pranjković, a suzdržani Mislav Ježić i Mile Mamić. Pravu medijsku buru bio je izazvao tadašnji premijer Ivo Sanader svojom izjavom da će, protivno zaključku[60] Vijeća za normu nastaviti neću pisati zajedno [61].

Radoslav Katičić, kao predsjednik Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, uputio je 19. listopada 2006. godine ministru Draganu Primorcu dopis (uz izvješće o dotadašnjem radu Vijeća i zaključke s pravopisnim pravilima) u kojem od njega traži raspisivanje natječaja za temeljne jezične priručnike, među kojima je i pravopis[62]. Dunja Brozović-Rončević iznijela je Vijeću prijedlog[63] Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je predstavljala u Vijeću za normu hrvatskoga standardnoga jezika, o pisanju jedinstvenoga pravopisa kao neautorskoga djela jer je to jedini način da se konačno riješe prijepori i sredi pravopisna norma i praksa u Hrvatskoj [64], ali do toga nije došlo dobrim dijelom i zbog činjenice da na taj dopis iz Ministarstva nikad nije stigao odgovor.

Premda su Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša iz 2008. (i kasnija izdanja) i Hrvatski pravopis Babića i Moguša iz 2010. godine imali podnaslov usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, usporedbom tekstova zaključaka Vijeća i tekstova tih pravopisa jasno se dade zaključiti kako su spomenuti pravopisni tekstovi samo djelomice usklađeni sa zaključcima Vijeća, a gdjekad su njima posve suprotstavljeni. [65] Na tu je neusklađenost Vijeće upozoreno, ali je predsjednik Vijeća Radoslav Katičić rekao da je usklađivanje stvar autora, a ne Vijeća.[66]

Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika svojom je odlukom od 8. svibnja 2012. ukinuo ministar Željko Jovanović, što je Marko Samardžija bio lucidno najavio iste godine kad je Vijeće i osnovano (2005.) sarkastičnim komentarom: Sve dotle dok se hrvatska jezična politika ne bude vodila institucionalno (a za to je potrebno imati središnju nacionalnu stručnu ustanovu), nego u neformalnim krugovima ili preko ad hoc sazvanih povjerenstava, odbora ili komisija – u kakvima sam svojedobno i sam uspješno dangubio – koje jedan ministar imenuje, a sljedeći ignorira ili raspušta, bojim se da će sve u vezi s hrvatskim standardnim jezikom i njegovim pravopisom ostati “uređeno” onako kako jest, a možda, uz nešto sreće, bude i gore.[67].

Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje[uredi VE | uredi]

Inicijativu za izdavanje Institutskoga pravopisa zastupala je u Vijeću za normu hrvatskoga standardnog jezika tadašnja ravnateljica Instituta i tajnica Vijeća dr. sc. Dunja Brozović-Rončević.[68]

Nove su okolnosti nastupile u nadolazećem razdoblju. Bez isteka mandata promijenjeni su prijašnji članovi Upravnoga vijeća Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje i postavljeni novi ljudi.[69] Pravopis nije bio prije uključen kao službeni institutski projekt, jer nije imao svoj službeni broj, potvrdu (odobrenje) MZOS, te projektnu dokumentaciju, niti je bio u rubrici projekata IHJJ.[69][70]

Institutski je pravopis sa znanstvenoga gledišta donesen u neurednim okolnostima, nasilno,[71][72] te je poremetio prirodne evolutivne tijekove hrvatske pravopisne norme jer je Hrvatski pravopis IHJJ-a učevnik koji je objedinio razne hrvatske pravopisne kodifikacije (R. Katičić ukazao je kako je takav pristup pogrješan, jer nesigurnosti koje postoje mnogo su manje zlo od svakog nasilnog ujednačivanja.).[72] Pravopis je usvojen na Znanstvenome vijeću Instituta, a 15. travnja 2013. upućen je u jednomjesečnu javnu raspravu, koja nije dobila potrebni odziv.[69] U javnu se raspravu uključilo više od 400 stručnjaka i govornika hrvatskoga jezika. Velikom broju govornika bila je onemogućena ikakva kritika.[73] a nakon što je Uredništvo neke primjedbe potpuno, a neke djelomično prihvatilo, konačna inačica usvojena je na sjednici Znanstvenoga vijeća Instituta 4. lipnja 2013. godine.

Javna rasprava bila je način "da se ne da mira" (R. Katičić: "To isto su pod Héderváryjem radili mađaroni i u hrvatskoj vladi i u prosvjeti, oni koji nisu dali da se hrvatski pravopis, koji se baš slijegao, slegne, da se od ilirskih početaka jače udalji u smjeru u kojem smo danas otišli, što je bilo na putu da se dogodi.").[72] S više točaka gledano, javna rasprava postavljena je na krivim osnovama, s obzirom da je ministar samoga sebe ovlastio za područje koje ne spada pod njegov resor (jezik spada pod kulturu).[74][75][76]

Politika se miješala u znanstveni rad. Pomoćnica ministra Jovanovića za odgoj i obrazovanje, u aktu klasa 602-09/13-01/00010, ur. broj 533-21-13-0004 od 6. svibnja 2013. ustvrdila: "Konačna verzija pravopisa bit će gotova oko 20. svibnja.",[77] IHJJ se nije oglasio. Rješenje Ustavnoga suda Republike Hrvatske od 20. svibnja 2013. ustvrdilo je da je ministar obrazovanja uvukao pravopis u politiku i da bi primjena Prvoga dijela Radne inačice mogla prouzročiti teško otklonjivu štetu. [78][79] Rješenje Ustavnoga suda stupilo je na snagu danom objave, a privremena odgoda izvršenja akta iz točke I. izreke Rješenja ostaje na snazi do okončanja ustavnosudskog postupka (Upravnom sudu u Zagrebu naloženo je roku od tri mjeseca od dana objave navedenoga rješenja u "Narodnim novinama" da donese odluke u predmetima u svezi s Rješenjem).[80] Nadnevka 11. srpnja 2013. Upravni sud u Zagrebu donio je presude kojima su ništave odluka i zahtjevi ministra u njegovu prvom pokušaju promjene udžbenika.[81][82][83]

Na temelju činjenice da je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje znanstvena ustanova kojoj je temeljna djelatnost proučavanje hrvatskoga jezika te objavljivanje znanstvenih i stručnih djela iz područja hrvatskoga jezika te na temelju pet stručnih ocjena jezikoslovnih stručnjaka,[kojih?] među kojima su i neki od najvećih autoriteta na području metodike nastave hrvatskoga jezika,[kojih?], a unatoč činjenici što se većina[69] istraživačkih, strukovnih i kulturnih ustanova u RH (Hrvatsko filološko društvo, Hrvatsko društvo znanstvenih i tehničkih prevoditelja, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca, Leksikografski zavod Miroslava Krleže i t.d.,[69] a također i odsjeci za kroatistiku ili hrvatski književni jezik i književnost hrvatskih sveučilišta te mnogi dosadanji pravopisci i ugledni kroatisti)[69] odazvala šutnjom[69] na institutsku zamolbu za sudjelovanjem u javnoj raspravi, a od onih koji su se odazvali kao Razred za filološke znanosti HAZU, Predsjedništvo Matice hrvatske, Društvo profesora hrvatskoga jezika, Hrvatsko kulturno vijeće[69] pravopisu su dale negativnu ocjenu ili ukore,[69] Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH 31. srpnja 2013. preporučilo je Hrvatski pravopis IHJJ-a za uporabu u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske.[84]

Tako je pored pravopisa autora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša: Hrvatski pravopis, Školska knjiga, Zagreb, 1994., ISBN 953-0-40005-5 i pravopisa Stjepan Babića, Sande Ham i Milana Moguša, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008. (ISBN 978-953-0-40026-9), 2009. (2. izd.), 2012. (4. izd.), hrvatski jezik u Hrvatskoj dobio još jedan pravopis s preporukom.[84] Preporuka djelu Hrvatski školski pravopis, ISBN 953-0-40026-8, autora Stjepana Babića, Milana Moguša i Sande Ham koju je napisao sukladno zaključcima Vijeća ministar prof. dr. sc. Dragan Primorac 16. veljače 2005. godine (Klasa: 602-09/05-01/0007, Urbroj: 533-12-05-02), kojom se odobrava upotreba Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske, (te time prema riječima akademika Radoslava Katičića tijekom predstavljanja Hrvatskoga školskog pravopisa u Zagrebu (15. svibnja 2005.) postaje „prvi ministar u povijesti Hrvatske koji je preporučio hrvatski pravopis”), preporukom je stavio izvan snage drugi ministar prosvjete koji temeljem zahtjeva IHJJ (KLASA: 602-01/13-01/00789, URBROJ: 2199-380-13-0001) od 10. srpnja 2013. ministar izdaje preporuku kojom stavlja izvan snage prethodnu preporuku (Klasa: 602-09/05-01/0007, Urbroj: 533-12-05-02 od 16. veljače 2005.).

Institutski Hrvatski pravopis (nazvan "Jovanovac" po promicatelju ministru Jovanoviću),[85][86] predstavljen je u Muzeju Mimara 16. prosinca 2013. godine i kao tiskano izdanje.[87]

Na poticaj ravnatelja dr. sc. Željka Jozića Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje objavio je na mrežnoj stranici pravopis.hr 27. lipnja 2013. godine potpuno besplatan i trajno javno dostupan Hrvatski pravopis koji je izrađen u toj znanstvenoj instituciji. Bitno je spomenuti da su zapisnici Vijeća za normiranje hrvatskog jezika uoči ovih previranja nestali s internetskih stranica IHJJ.

Autorski tim Hrvatskoga pravopisa čine: Željko Jozić, glavni urednik; urednici: Goranka Blagus Bartolec, Lana Hudeček, Kristian Lewis, Milica Mihaljević i Ermina Ramadanović, te ostali autori Matea Birtić, Jurica Budja, Barbara Kovačević, Ivana Matas Ivanković, Alen Milković, Irena Miloš, Tomislav Stojanov i Kristina Štrkalj Despot.

Jezikoslovka dr. Nataša Bašić napisala je istinitu recenziju i okvalificirala ovaj pravopis pravim riječima. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) koju je ravnatelj Jozić zastupao kao ravnatelj tužio je Natašu Bašić zbog recenzije Institutova pravopisa. Bila je optužena za "kazneno djelo protiv ugleda i časti klevetom". Prvostupanjska presuda Općinskoga kaznenoga suda u Zagrebu od 29. siječnja 2015. i drugostupanjska presudom Županijskoga suda u Zagrebu od 31. ožujka 2015. s pravom je odbacila je tužbu, jer demokratsko društvo ne poznaje da znanstvenici moraju pisati hvalospjeve pravopisima pod zaštitom vladajućeg režima. Tužiteljima su bile sporne riječi u recenziji : „novo pravopisno čudo“, „nečisti poslovi“, „pravopis je krpež sastavljena od starih pravopisa“, „u institutskom standardološkom odjelu, na žalost, nema afirmiranih pravopisnih teoretičara i normativista“, „neodgovornost IHJJ-a prema hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti“, „projekt pisanja pravopisa čin je u funkciji rušenja dostignutih norma i njihova slobodnog razvitka“, „46 stranica pravopisne radne kupusare“, te da je ravnatelj „izabrao medijsku pozornicu, ispraznu samohvalu, fotoaparate i kamere, lažnu demokratičnost i utrkivanje s rokovima kako bi se ugodilo ministru“, i da ravnateljeve riječi „ispod razine logike, zdrave pameti i strukovnoga dostojanstva“.[88] Uz to je ravnatelj Jozić tražio HFD-a, izdavača časopisa Jezik, smjenu Sande Ham s mjesta glavne urednice Jezika – Jezik je objavio kritiku Institutova pravopisa. HFD nije popustilo pod pritiskom. Mnoge jezikoslovce takva je tužba uznemirila jer u demokratskoj Hrvatskoj 21. stoljeća zbilja nitko razuman nije očekivao kazneni progon zbog drugačijega mišljenja o pravopisu, računajući da su progoni poput progona potpisnika i pristaša Deklaracije o hrvatskom jeziku i zatvorskih kazna poput one dr Šreteru daleka prošlost. [89] Oslobađajuća presuda vratila je jezikoslovnoj struci dostojanstvo.[90]

Vidi[uredi VE | uredi]

Napomene[uredi VE | uredi]

  • n1  Nadnevka 4. prosinca 1924. buknuo je i krvavi opći studentski štrajk, — krvavi, jer je krv prolivena u aulama Beogradskoga univerziteta žandarskim kundacima koje je tamo bio uputio Božidar Ž. Maksimović, tadanji ministar unutarnjih poslova Kraljevine SHS, ministar koji je od naroda tad bio prozvan i ostao „Boža Kundak”, kraće samo „Kundak”.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Tomo Maretić, Istorija hrvatskoga pravopisa latinskijem slovima, 1889., str. XII
  2. Lada Badurina: Hrvatski slovopis i pravopis u predstandardizacijskome razdoblju, Zbornik radova 40. seminara Zagrebačke slavističke škole, 65-96, Zagreb, 2012., ur. Krešimir Mićanović
  3. Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1892., str. VII: Dužan sam spomenuti na ovome mjestu, da sam se uvelike koristovao Naukom o pravopisu, koju je štampao u Dubrovniku vrstan znalac jezika hrvatskoga, g. M. Kušar: priznajem, da bez njegove knjige ne bi u koječemu bila moja knjiga onakova kao što jest.
  4. Ivan Broz: Hrvatski pravopis, 1892, II
  5. Pravopisni križ svejedno gori, Nebojša Koharović, Vijenac, br. 158, 24. ožujka 2000., pristupljeno 27. listopada 2014.
  6. Lada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 51.
  7. Lada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str. 52.
  8. Sadržaj:Ivan Broz Hrvatski pravopis 1893.djvu
  9. Ivan Broz, Hrvatski pravopis, pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2014. str. 169-170: Ozbiljan preokret u borbi [oko koncepcije hrvatskoga pravopisa] dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji [u]vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu[,] trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše, ban mu reče: ʻJa nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole jedno i drugo.ʼ Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažući mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što [je] i fonetiku i nove padeže upotrebljavala Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče: ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.ʼ
  10. Srpski književni glasnik, knjiga 32, 1914., br. 1, str. 114.
  11. Pravopisni križ svejedno gori, Nebojša Koharović, Vijenac, br. 158, 24. ožujka 2000., pristupljeno 27. listopada 2014.
  12. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012., str. 146.
  13. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012., str. 148.
  14. Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S. : s kratkim tumačenjem i objašnjenjem, s Uvodom prof. dr. F. Nikolića, Tisak i naklada Jugoslovenske štampe d. d. u Zagrebu, Zagreb, 1929., str. 4.
  15. Marko Samadržija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 8.
  16. 16,0 16,1 Marko Samardžija, "Hrvatski jezik od početka XX. stoljeća do godine 1945." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 14.
  17. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012., str. 150.
  18. Lada Badurina, Kratka osnova hrvatskoga pravopisanja, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1996., str.
  19. Marko Samardžija, Hrvatski jezik u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1993., str. 9.
  20. Marko Samardžija, Hrvatski jezik i pravopis od ujedinjenja do kraja Banovine Hrvatske (1918.-1941.), Školska knjiga, Zagreb, 2012., str. 374.
  21. Izjava Matice hrvatske u Zagrebu, 16. travnja 1971., Jezik, 1971., br. 5., str. 138.
  22. Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006. str. 42.
  23. Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006. str. 47.
  24. Ivo Pranjković, »Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000.«, u zborniku: Jelena Hekman, gl. ur.; Marko Samardžija, Ivo Pranjković, ur., Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., str. 29. − 58., cit. sa str. 46., ISBN 953-150-773-2, (NSK)
    Wikicitati „(…) dok se kao »marksistički orijentirani lingvisti« spominju V. Anić, J. Silić22 i D. Škiljan, iako su i oni, po mišljenju autora elaborata, »nacionalizmom zastrašeni i s njim ‘taktiziraju’« (nav. dj., 77).”
    (str. 46.)
  25. Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 46.
  26. Ivo Pranjković, "Hrvatski jezik od godine 1945. do 2000." u zborniku Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Matica hrvatska, 2006. str. 46.
  27. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1
  28. Lebđenja Hrvatskoga pravopisa - jedna od rijetkih neobično oštrih kritika ovoga izdanja bila je ona Nataše Bašić, kasnije stručne ocjeniteljice Hrvatskoga pravopisa Babića i Moguša iz 2010.
  29. Rješenje, klasifikacijska oznaka: 602-09/94-01-08, urudžbeni broj: 532-02-01/5-94-01 od 18. travnja 1994. Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske, Temeljem recenzija i mišljenja Zavoda za školstvo, ministar kulture i prosvjete ovim Rješenjem odobrava uporabu Hrvatskoga pravopisa u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske. Rješenje o odobrenju uporabe Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša, pristupljeno 26. listopada 2014.
  30. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 62: Smatrali smo da je to za prijelazno razdoblje i najbolje rješenje jer se tako u jeziku promjene zapravo i događaju i ministrica Vesna Jurkić-Girardi bez krzmanja potpisala je odobrenje drugoga izdanja Hrvatskoga pravopisa za uporabu u osnovnim i srednjim školama
  31. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 62: Međutim digla se velika povika na dvostrukosti, da to uvodi zbrku u škole, neodređenost, može ovako i onako, i mi smo dvostrukosti uklonili tako da smo u petom izdanju uklonili one koje su bile plod jugoslavenskoga utjecaja i srpskoga nametanja.
  32. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 62-63: Protivnici su govorili da to odobrenje ne vrijedi za novo, peto izdanje, jer da ono prema četvrtom bitno promijenjeno, a mi smo se branili da vrijedi jer u pravilniku za odobrenje udžbenika piše da jedno odobrenje vrijedi i za nova izdanja ako nije mijenjano više od pet posto (možda čak i deset posto), a mi nismo mijenjali ni dva posto.
  33. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 62: Kad je početkom 2001. izašlo četvrto izdanje Anić-Silićeva pravopisa, digla se golema buka. Izašlo [je] u javnim glasilima na stotine pravopisnih članaka.
  34. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 63: Mjesec dana prije ponovne promjene vlasti na jednom primanju sreo sam ministra Strugara i predložio mu da dade odobrenje za naš školski pravopis ... On mi odvrati da ne zna hoće li još dugo biti ministar. Ja sam mu rekao da je to razlog više da potpiše: Tako ćete Vi ući u povijest hrvatskoga pravopisa kao čovjek koji je imao hrabrosti da potpiše tako osjetljivu stvar i ukloni smutnju, bit ćete zaslužni za kulturnu blagodat toga čina, u lijepom ćete svjetlu prikazati svoju stranku, a zato što to niste napravili zbog političke karijere, taj čin izgubit će političko značenje i tako ćete skinuti jedno neugodno obilježje s hrvatskoga pravopisa. Ali nije imao hrabrosti to učiniti..
  35. Mišljenje Katedre za hrvatski jezik o rukopisu Hrvatskoga školskog pravopisa upućeno ministru Draganu Primorcu 16. studenoga 2004., potpisao predstojnik Katedre Marko Samardžija, Nacional, 22. veljače 2005., str. 22-24
  36. Znanstveno vijeće Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u lipnju 2004. zaključilo je da Hrvatski školski pravopis bez temeljite dorade ne bi bio prikladan za uporabu u školama
  37. Dunja Brozović Rončević, August Kovačec i Stjepko Težak ocijenili su 2. travnja 2004. da se Hrvatski školski pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša može preporučiti kao prikladan pomoćni priručnik u nastavi u osnovnim i srednjim školama
  38. Napomena: Ministar prof. dr. sc. Dragan Primorac 16. veljače 2005. godine daje preporuku (Klasa: 602-09/05-01/0007, Urbroj: 533-12-05-02) kojom se odobrava upotreba Hrvatskoga školskog pravopisa u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske, te time prema riječima akademika Radoslava Katičića tijekom predstavljanja Hrvatskoga školskog pravopisa u Zagrebu (15. svibnja 2005.) postaje „prvi ministar u povijesti Hrvatske koji je preporučio hrvatski pravopis”.
  39. Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-0-40026-9, (NSK)
  40. 40,0 40,1 Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, 2. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2009., ISBN 978-953-0-40026-9, (NSK)
  41. 41,0 41,1 Stjepan Babić, Sanda Ham, Milan Moguš, Hrvatski školski pravopis : usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, 4. izd., Školska knjiga, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-0-40026-9, (NSK)
  42. Intervju s Igorom Zidićem: Neki su drugi dokazivali da su hrvatski i srpski jedan jezik, Večernji list, br. 193, 23. lipnja 2007., str. 8-9, razgovarala Irena Kustura
  43. Pravopisni puč Matice hrvatske: Urota šutnje oko novog pravopisa, Nacional, 578, 11. prosinca 2006., autori Nina Ožegović i Boris Beck, pristupljeno 31. listopada 2014.
  44. Predstavljen Matičin Pravopis, dugo pripreman i obavijen velom šutnje: Pravopis koji će lomiti koplja, Večernji list, 8. lipnja 2007., autori Maja Matković i Irena Kustura, pristupljeno 31. listopada 2014.
  45. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 64: Matica hrvatska ... bi kao kulturna ustanova morala znati što to znači, ali je usuprot ministru, njegovoj preporuci i odlukama Vijeća prihvatila naopako obrazloženje jednoga autora svoga pravopisa da ne prihvaća preporuke Vijeća jer "Vijeće za normu svoje preporuke o prijepornim pravopisnim pitanjima nije donijelo jednoglasno".
  46. Mario Grčević, Institucionalna jezična politika u Republici Hrvatskoj i položaj hrvatskoga jezika danas, Kolo 5-6, 2012.: Glavna opstrukcija Vijeća za normu izvršena je time što je uprava Matice hrvatske potaknula i omogućila da se 2007. godine objavi Matičin pravopis koji ne uzima u obzir postojanje Vijeća za normu i njegove zaključke.
  47. Sve što bi trebalo znati o hrvatskom jeziku: Studija Nataše Bašić. Hrvatski jezik i jezikoslovlje danas: normativni prijepori i politička osporavanja, pristupljeno 31. listopada 2014.: Civilizacijski neprimjereno najavljivan je kao moderni pravopis koji će uspjelo zamijeniti Hrvatski pravopis ostarjelih akademika Babića i Moguša, a kad se pojavio 2007. godine pokazao se tek nominalno djelom trojice mlađih jezikoslovaca, a u biti je bio kompilacija Anić–Silićeva pravopisa, djela jednako ostarjelih autora kao što su bili i oni kojima je starost predbacivana, od kojih je jedan, prof. Anić, na žalost, već bio i preminuo. No važnija od umjetne razdvojbe mladi–stari u tom je Matičinu pothvatu bila činjenica što je djelo potpuno zanemarilo odluke Vijeća za normu, čime je Matica hrvatska namjesto partnera i podupiratelja Vijeća postala zapravo njegovim zatornikom
  48. AZOO odobrio Matičin Hrvatski pravopis, pristupljeno 31. listopada 2014.
  49. Agencija za odgoj i obrazovanje: Pravilnik o postupku odobravanja i uporabi pomoćnih nastavnih sredstava za nastavne predmete u osnovnim školama, gimnazijama, umjetničkim školama i općeobrazovne predmete u strukovnim školama
  50. Ministar Primorac pozvao institucije da predlože članove u Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, pristupljeno 26. listopada 2014.
  51. Stjepan Babić: Hrvatski pravopis - vrući kesten u ministarskim rukama, Jezik, br. 55, sv. 1, str. 64: Da otkloni svaku zbrku, ministar Dragan Primorac učinio još jedan pravi postupak, osnovao je po objektivnim, nepristranim kriterijima Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika i ono donijelo jasne i jednoznačne odluke, ali za neke uzalud jer ima i onih koji ne priznaju njegova rješenja
  52. Priopćenje za javnost s 5. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  53. Priopćenje za javnost sa 6. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  54. Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  55. Priopćenje za javnost s 8. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  56. Priopćenje za javnost s 9. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  57. Priopćenje za javnost s 10. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  58. Priopćenje za javnost s 14. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  59. Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  60. Priopćenje za javnost sa 7. sjednice Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika
  61. Večernji list, 20. prosinca 2005., str. 4, Sanader: Neću ne ću, pristupljeno 27. listopada 2014.
  62. Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga jezika, dopis ministru Draganu Primorcu od 19. listopada 2006., str. 110-111: Pod drugom točkom dnevnoga reda Razno predsjednik je konstatirao da će, kako je u raspravi na prethodnim sjednicama već rečeno, rad Vijeća biti zaokružen tek ako potakne pisanje i izdavanje temeljnih jezičnih priručnika (pravopisa, gramatike, rječnika, jezičnoga savjetnika, a možda i kojega drugog), koji će utemeljiti novo razdoblje hrvatskoga standardnog jezika onako kako su isto takvi priručnici utemeljili proteklo razdoblje
  63. Mislav Ježić, »Naše pravopisne dvojbe često su tek naši psihički problemi«, 30. travnja 2013. razgovor s Tomislavom Čadežom. U knjizi: Tomislav Čadež, Bitka za pravopis : što kažu akademici i drugi glavni stručnjaci o novome pravopisu, o starima, i o sudbini hrvatskoga jezika : 1995. – 2013., EPH Media d. o. o., Zagreb, 2013., ISBN 978-953-338-068-1, str. 102. – 117., navod sa str. 108. (NSK)
  64. Zapisnici Vijeća za normu hrvatskoga jezika, dopis ministru Draganu Primorcu od 19. listopada 2006., str. 111
  65. O usklađenosti Hrvatskoga školskog pravopisa i Hrvatskoga pravopisa sa zaključcima Vijeća za normu: Tako npr. u zapisniku Vijeća za normu od 20. travnja 2006. o problemu pokrivenoga r piše: „Kao temeljno rješenje nudi se pravilo da se iza svakoga pokrivenog r, ako se javlja alternacija s ijekavskim izgovorom, može uzimati je, i da se to nikomu ne smije ispravljati. Da se, nadalje, i u tom položaju može uzimati e, pa se ni to nikomu ne smije ispravljati“. U gore spomenutim se pravopisima, primjerice, dopušta samo bilježenje je iza pokrivenoga r (pogrješka, oprjeka, strjeljivo). Nadalje, u Zapisniku Vijeća za normu od 16. ožujka 2006. preporučuje se pisanje foto-klub, bruto-prihod, neto-iznos, video-zapis. Navedeni pravopisi pišu: fotoklub, videozapis, ali bruto-prihod, neto-iznos. U Zapisniku Vijeća za normu od 19. listopada 2006. stoji: 'Etnici i ktetici od tuđih imena mjesta pišu se glasovno prilagođeno. Tako Njujorčanin i njujorški od New York, Lajpcižanin i lajpciški od Leipzig.' Pravopisi Stjepana Babića i Milana Moguša (2010.) te Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša (2008.) imaju samo newyorški i leipziški."
  66. Je li novi Hrvatski pravopis trebao pred Vijeće za normu?, pristupljeno 26. listopada 2014.
  67. Marko Samardžija: Ne može premijer Sanader s nogu odlučivati o pravopisu, Večernji list, razgovarao Žarko Ivković, pristupljeno 26. listopada 2014.
  68. Mislav Ježić, »Naše pravopisne dvojbe često su tek naši psihički problemi«, 30. travnja 2013. razgovor s Tomislavom Čadežom. U knjizi: Tomislav Čadež, Bitka za pravopis : što kažu akademici i drugi glavni stručnjaci o novome pravopisu, o starima, i o sudbini hrvatskoga jezika : 1995. – 2013., EPH Media, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-338-068-1, str. 102. – 117., navod sa str. 108. (NSK)
  69. 69,0 69,1 69,2 69,3 69,4 69,5 69,6 69,7 69,8 Artur Bagdasarov: Ponešto o pravopisnoj raspravi. Cilj nije postignut, Hrvatsko kulturno vijeće, 5. lipnja 2013., pristupljeno 30. rujna 2014.
  70. Projekti IHJJ, poveznica je citirana 5. lipnja 2013.
  71. R. Katičić: Najbolji je pravopis onaj koji se ne mijenja. Svaka je promjena pravopisa – ali baš svaka – zlo, i opravdana je jedino ako doista uklanja velike nedostatke i donosi veliki napredak., Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje!, Virtualni trg za javni dijalog o znanosti i obrazovanju.
  72. 72,0 72,1 72,2 Radoslav Katičić: Pravopis već imamo - sve drugo je nasilje, Školske novine, 7. svibnja 2013., str. 15. − 18.
  73. Nenad Piskač: Nezreli pravopisni kupus serviran zreloj naciji. Još o Jovanovcu., Hrvatsko kulturno vijeće, 12. lipnja 2013.
    "Voditelj emisije Hrvatskog radija (Prvi program) U mreži Prvog (10. lipnja) ugostio je dr. Natašu Bašić i dr. Željka Jozića. Tema je, dakako, institutski pravopis... Povod je ovome tekstu nevjerojatno bezobziran odnos voditelja emisije prema slušateljima, koji su se željeli kritički osvrnuti na pravopis. Doslovno je sjekirom odsjekao svakoga slušatelja za kojega je procijenio da bi mogao reći suvislu rečenicu. Iz onoga što je pripušteno eteru bilo je razvidno da bi prema kritici slušateljstva institutski pravopis prošao kao bos po trnju.".
  74. Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje!, Virtualni trg za javni dijalog o znanosti i obrazovanju
  75. Otvorena javna rasprava o Nacrtu prijedloga Udžbeničkoga standarda 29. travnja 2013. , MZOS, "Javna rasprava otvorena je od 29. travnja do 13. svibnja 2013. godine."
  76. Nacrt prijedloga Udžbeničkog standarda
    Točka 2.5.2. Udžbenik je pisan u skladu s hrvatskim pravopisom. Pravopis koji se koristi u školskim ustanovama i u skladu s kojim su pisani udžbenici, određuje odlukom ministar nadležan za obrazovanje.
  77. Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje!, Virtualni trg za javni dijalog o znanosti i obrazovanju
  78. Pravopis već imamo – sve drugo je nasilje!, Virtualni trg za javni dijalog o znanosti i obrazovanju
  79. Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-IIIB - 2560 / 2013, objavljeno u Narodnim novinama 65/13. Zaključak: Privremeno se odgađa izvršenje akta nazvanog "obavijest" Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske o roku za podnošenje zahtjeva za uvrštavanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava na Popis
    Ustavni sud ocjenjuje da bi postupanjem sukladno sadržaju osporenog generalnog upravnog akta, pogrešno nazvanog "obavijest", u dijelu koji se odnosi na "očekivanja" nadležnog državnog tijela da će svi udžbenici predloženi za uvrštavanje na Popis udžbenika do 3. lipnja 2013. biti usklađeni s novim jedinstvenim pravopisom "koji će uskoro donijeti Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje", podnositeljima zahtjeva iz članka 11. stavka 1. Zakona o udžbenicima za osnovnu i srednju školu mogla nastati teško otklonjiva šteta.
  80. http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Novosti/C12570D30061CE54C1257B7100397F64?OpenDocument Ustavnog suda Republike Hrvatske U-IIIB - 2560 / 2013, objavljeno u Narodnim novinama 65/13.]
  81. Presude Upravnoga suda u Zagrebu UsI-1935/13-9 i UsI-2023/13-5 od 11. srpnja 2013.
  82. Propala udžbenička reforma
  83. Presude se ne mogu dovesti u pitanje jer osporeni akt sadržavao je toliko tešku protupravnost, nezakonitost i neizvedivost da ga sud nije ni ukidao ni poništavao, nego oglasio ništavim jer se nikad nije ni smio donijeti., Propala udžbenička reforma
  84. 84,0 84,1 Preporuka za uporabu Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske, Klasa: 602-01/13-01/00789, Urbroj: 533-18-13-0002, od 31. srpnja 2013.. Pristupljeno 29. rujna 2014. na službenim mrežnim stranicama Agencije za odgoj i obrazovanje, Zagreb.
  85. Nenad Piskač: Nezreli pravopisni kupus serviran zreloj naciji. Još o Jovanovcu., Hrvatsko kulturno vijeće, 12. lipnja 2013.
  86. Marijana Cvrtila: Traži se konsenzus. Pravopis pomirbe pušten u javnu raspravu, Slobodna Dalmacija, 16. travnja 2013.
    "Hrvatskoj je potreban jedinstveni pravopis... Drago mi je što donosimo pravopis prije ulaska u EU – izjavio je ministar Jovanović, koji je već najavio da će nova generacija udžbenika 2014. godine biti usklađena s novim pravopisom."
  87. Irena Dizdarević, Konačno i tiskano izdanje Hrvatskoga pravopisa, Hrvatska radiotelevizija, Hrvatski radio, 16. prosinca 2013. u 13.33. Pristupljeno 22. rujna 2014.
  88. Narod.hr Dr. Željko Jozić: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje isključivo zbog svojega rada sve je češće u središtu interesa javnosti, 1. listopada 2016. (pristupljeno 28. listopada 2018.)
  89. Večernji list Sanda Ham: Pravopisna previranja u nas uvijek su vezana uz smjenu vlasti, 12. kolovoza 2015. (pristupljeno 28. listopada 2018.)
  90. Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj Josip Novaković, : Jezikoslovka dr Nataša Bašić o nesvakidašnjoj parnici i hrvatskom pravopisu, Glas Koncila 28, 15. srpnja 2015. (pristupljeno 28. listopada 2018.)