Kronologija Domovinskog rata: siječanj 1992.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje


1. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Novogodišnji poziv Pape s Trga Svetog Petra u Vatikanu svijetu da Hrvatsku ne ostavi samu.[1]
  • Dvije bombe i dvije rakete novogodišnja čestitka Daruvarčanima od jugosrpskog zrakoplovstva.[1]
  • Lovas, selo u vukovarskoj općini pred četničkim prijetnjama napustilo pedesetak mještana.[1]
  • Portugal, kao predsjedavajući EZ-a, istražio da se održavanje Mirovne konferencije o Jugoslaviji preseli iz Haaga u Bruxelles.[1]
  • SAD traže od svih strana u Jugoslaviji da poštuju svoje obveze prekida vatre i započnu istinski dijalog za političko rješenje krize.[1]
  • Američki kongresmen Jim Moody, u pratnji ratnog zločinca Željka Ražnatovića Arkana, obavio smotru četničkih terorističkih jedinica u Erdutu na okupiranom dijelu Hrvatske.[1]
  • Pripadnici kninskog korpusa jugovojske traže za hrvatske civile na okupiranim područjima svoje vojnike i četnike.[1]
  • Član Europskog parlamenta i predsjednik Transnacionalne radikalne stranke Marco Pannella, u znak podrške hrvatskom narodu, posjetio prvu crtu bojišnice kod Osijeka.[1]

2. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • U Sarajevu, u nazočnosti Cyrusa Vancea hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predstavnik jugoarmije general Andrija Rašeta potpisali sporazum o bezuvjetnom prekidu vatre, dogovoren u Ženevi 23. studenog između predsjednika Tuđmana i Kadijevića, koji stupa na snagu 3. siječnja, u 18 sati.[1]
  • Neprijateljski avioni bombardirali Rijeku.[1]

3. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Po prijedlogu mirovne operacije UN u Jugoslaviji, Hrvatska bi bila slobodna od JNA i srbijanskih dobrovoljaca.[1]
  • Srpski neprijatelj žestoko tuče hrvatske gradove, usprkos potpisanom primirju u Sarajevu.[1]
  • General zbora Antun Tus, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, naredio bezuvjetni prekid vatre, koji stupa na snagu danas u 18 sati.[1]
  • Poginulo 2 907 osoba na hrvatskoj strani u ratnim sukobima, podaci su Glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske za razdoblje 17. kolovoza 1990. do 3. siječnja 1992.[1]
  • Najveći problem u razmjeni zarobljenika su divlji logori koje drže pod kontrolom četnici u krajini, rekao Ivica Kostović, član komisije RH za zamjenu zarobljenika.[1]
  • Kod četničkog uporišta Šodolovci u Slavoniji otvorena mitraljeska vatra po europskim promatračima.[1]
  • U Beogradu potpisana tzv. konvencija o novoj Jugoslaviji. Radovan Karadžić govorio o njezinom demokratskom duhu, jer je otvorena za sve one koji žele ostati u Jugoslaviji.[1]
  • Srpski parlamentarac Milan Paroški nema ništa protiv nove Jugoslavije, ako je ona država srpskog naroda u kojoj žive druge narodnosti i nacionalne manjine.[1]

4. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Prekid neprijateljstava u Hrvatskoj uglavnom se poštuje. Provokacija sa srpske strane ipak ima.[1]
  • Ratnu luka Lora, kod Splita, najveći simbol moći bivše jugomornarice, napustila okupatorska vojska.[1]
  • Predsjednik tzv. srpske republike krajine Milan Martić protivi se dolasku plavih kaciga na njegov teritorij.[1]
  • Hrvatska vojska srušila do kraja prosinca samo kod Siska 35 srbijanskih zrakoplova.[1]

5. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Od petka u 18 sati, kada je nastupilo primirje, mir prekršen 84 puta, rekao na pregovorima u Zagrebu s jugoarmijom, hrvatski predstavnik general Imra Agotić.[1]
  • Profesorica Oxfordskog sveučilišta dr Kathleen Willks, svjedok agresije jugovojske na Dubrovnik i Hrvatsku, otputovala iz Dubrovnika u Englesku.[1]

6. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • U okupiranom Vukovaru još ima hrvatskih boraca, kažu branitelji koji su se izvukli iz srbijanskog obruča.[1]
  • Vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti čestitao Božić dr. Franjo Tuđman.[1]
  • U Beogradu velika pozornost dana skupu nazvanom Konvencija o novoj Jugoslaviji.[1]
  • Prosvjed 1.000 rezervista u Požarevcu protiv ponovnog odlaska na ratište u Hrvatsku.[1]
  • Boutros Ghali smatra da još nije dosegnuto potrebno mirotvorno okružje za plave kacige. Ipak Ghali tvrdi da će odmah poslati 50 vojnih promatrača.[1]

7. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Migovi JA srušili helikopter EZ-a. Tom prilikom ubijeno pet europskih promatrača. U srušenom helikopteru bila četiri talijanska i jedan francuski promatrač.[1]
  • Jugoslavenska armija priznala rušenje helikoptera EZ i naredila istragu.[1]
  • Predsjednik Republike Hrvatske dr. Tuđman uputio brzojav sućuti šefu Promatračke misije Europske zajednice u Zagrebu ambasadoru Joau Guerrau Salguierou u povodu tragične pogibije skupine članova Promatračke misije Europske zajednice, kao i pisma Cyrusu Vanceu i lordu Carringtonu.[1]
  • Četnici u Češkom Selu kod Petrinje zarobili 12 časnika Europske promatračke misije.[1]
  • Sela na okupiranom području karlovačke općine, prema iskazima vojnih prebjega, pljačkaju crnogorski rezervisti pristigli iz Nikšića.[1]
  • Sinjani uputili zahtjev 9. korpusa Jugoslavenske armije u Kninu da dozvoli pregled ispravnosti brane na Peruči.[1]

8. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Delegacija republikanskih zastupnika u američkom Kongresu u posjetu Hrvatskoj.[1]
  • Predsjednik Tuđman otputovao u Bruxelles na mirovnu konferenciju o Jugoslaviji.[1]
  • Vijeće sigurnosti UN oštro osudilo rušenje helikoptera s promatračima UN.[1]
  • Veljko Kadijević, jugoslavenski sekretar za narodnu obranu, podnio ostavku. Do izbora novog sekretara, tu dužnost obavljat će general-pukovnik Blagoje Adžić.[1]

9. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Priznanje Hrvatske i Slovenije svršena stvar - zaključak nastavka mirovne konferencije u Bruxellesu. Milošević pokušao novim manevrom odgoditi priznanje, proglasivši Europsku zajednicu pristranom i zatražio da se mirovna konferencija o Jugoslaviji preseli u UN.[1]
  • Predsjednik Sabora Republike Hrvatske dr. Žarko Domljan nazočan na pogrebu članova europske promatračke misije iz Italije - Enza Venturinija, Marca Natta, Silvana Natale i Fiorenza Ramaccija - koje je 7. siječnja pokraj Varaždina ubio pilot MIG-a 21 srpske vojske.[1]
  • Četnici u okupiranom selu Cicvare, na granici šibenske i benkovačke općine, u noći na 7. siječnja, proslavljajući pravoslavni Božić, masakrirali nedužnu staricu Milku Cicvaru.[1]
  • Aktivnosti Promatračke misije EZ privremeno obustavljene nakon rušenja njihova helikoptera.[1]
  • Let je bio najavljen i ne vjerujem da je helikopter EZ-a srušen pogreškom, izjavio donedavni predstavnik Promatračke misije Ed Koestal.[1]
  • Belgijski diplomat Hans Kint bio u drugom spašenom helikopteru promatrača EZ-a pukim slučajem. U tu letjelicu prešao za vrijeme uzimanja goriva sat vremena prije ubilačkog napada MIG-a jugovojske na helikopter EZ.[1]

10. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Nakon šest mjeseci obrane Nuštra gotovo da u selu nema cijele kuće. Nuštar je meta svakodnevnih napada jugovojske i četnika od 10 srpnja 1991.[1]
  • Oficiri JA pred televizijskim kamerama priznali da u Hrvatskoj pljačkaju sve do čega stignu.[1]

11. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Diverzanti JA zadavili Cristiana Würtenberga, švicarskog državljanina, po profesiji novinara, koji je dobrovoljno pristupio u redove Hrvatske vojske.[2]
  • Europska misija prisiljena demantirati laži jugovojske. Let srušenog helikoptera bio im je najavljen - izjavio glasnogovornik promatračke misije EZ Jao da Silva.[2]
  • Pilot JA znao da ruši helikopter - zaključak istražne komisije talijanskog Ministarstva obrane.[2]
  • Novi zločin okupacijske JA - maljutkama gađan samostan Visovac u Dalmaciji.[2]

12. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Nakon pregovora u Pečuhu između predstavnika Hrvatske vojske i JA utvrđeno da će se uspostaviti stalna veza radi brzog rješavanja svih spornih pitanja. Stalno predstavništvo JA bit će u hotelu I u Zagrebu, a moguće je otvaranje predstavništva Hrvatske u Beogradu, rekao general Imra Agotić, hrvatski pregovarač.[2]
  • Van Den Broek, nizozemski ministar vanjskih poslova, u izjavi za službenu agenciju NOS, nakon ministarskog sastanka EZ-a, rekao da, prema izvješću Arbitražne komisije, Hrvatska ne zadovoljava u dovoljnoj mjeri zahtjevima za zaštitu ljudskih prava manjina.[2]

13. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Četnici i pripadnici JA zapalili mjesnu crkvu u selu Maljkovu nedaleko Sinja i opljačkali imovinu tamošnjih seljaka.[2]
  • Na četvoricu promatrača EZ i njihovu pratnju pri redovnoj inspekciji u Ivanjcu nedaleko Osijeka otvorena snajperska vatra iz uporišta snaga JA u Tenjskom Antunovcu.[2]
  • Hrvatski ured u Washingtonu počeo koristiti usluge jedne od vodećih reklamnih agencija u SAD kako bi učinkovito širio istinu o Hrvatskoj.[2]

14. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • U Zagreb stigli časnici za vezu UN kao prethodnica mirovnih snaga UN.[2]
  • Ravnateljica vukovarske bolnice dr. Vesna Bosanac i dr. Đuro Njavro u posjetu kod Svetog Oca.[2]
  • Predsjednik Tuđman uputio pismo predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa Edgaru Bronfmanu u kojem ga moli da pruži potporu i pomoć u svezi priznanja samostalnosti Hrvatske.[2]
  • Hrvatska i Njemačka uspostavile pune diplomatske odnose - Horst Veisel, prvi ambasador Njemačke u Zagrebu.[2]

15. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Hrvatska uspostavila diplomatske odnose s Njemačkom.[2]
  • Hrvatsku priznali V. Britanija, Italija, Francuska, Austrija, Australija, Kanada, Španjolska, Nizozemska, Mađarska, Poljska, Belgija, Danska, Bugarska, Norveška, Švicarska, Malta.[2]
  • U Beogradu sa žaljenjem primiljena obavijest da Europska zajednica pristupa priznavanju nezavisnosti pojedninih republika bivše Jugoslavije.[2]
  • Arbitražna komisija EZ o Jugoslaviji zauzela stav da su granice republika bivše države zaštićene međunarodnim pravom.[2]
  • Jugoslavenska armija otvorila svoj ured u zagrebačkom hotelu I.[2]

16. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Stručnjaci Centra za kriminalistička vještačenja MUP-a Republike Hrvatske dokazali da je Jugoslavensko ratno zrakoplovstvo odgovorno za hladnokrvno ubojstvo petorice europskih promatrača.[2]
  • Predsjednik Republike Makedonije Kiro Gligorov nada se brzom priznanju ove bivše jugoslavenske republike.[2]
  • Priznanje Slovenije i Hrvatske od Europske zajednice kršenje je načela Povelje Ujedinjenih naroda i KESS-a, objavilo krnje jugoslavensko Predsjedništvo, kojim dominiraju Srbi.[2]
  • Ginekolog Dušan Jović, samozvani predsjednik Općinske skupštine Gline, prema izjavama svjedoka, dirigirao zločinima na ovim područjima. Najbestijalniji zločin kojim je izravno rukovodio bio je pokolj Hrvata u selu Joševica gdje je samo u kući Marije Šiftar ubijeno troje djece u dobi od 13 do 19 godina.[2]
  • Predsjedništvo Europske zajednice odbilo srpski prijedlog o tome kako nova nezavisna Hrvatska ne bi trebala uključivati teritorij izgubljen u građanskom ratu.[2]

17. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Talijanski predsjednik Cossiga posjetio Hrvatsku kao prvi šef jedne države koja je priznala Republiku Hrvatsku.[2]
  • Od četničkog snajpera nedaleko Antunovca kod Osijeka smrtno stradao foto-reporter agencija EPA (European Pressphoto Agency) Paul Jenks.[2]
  • UNESCO šalje nove promatrače u Dubrovnik.[2]
  • Izvješće međunarodne komisije koja je istraživala stanje na okupiranim područjima Hrvatske potvrđuje svirepost jugovojske.[2]

18. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Savezni ministar vanjskih poslova Republike Austrije dr. Alois Mock posjetio Hrvatsku i tom prilikom razgovarao s dr. Franjom Tuđmanom, dr. Zvonimirom Šeparovićem i kardinalom dr. Franjom Kuharićem.[2]
  • Austrijski generalni konzulat u Zagrebu postao Veleposlanstvo Republike Austrije u Republici Hrvatskoj.[2]
  • Izvještaj neovisnih međunarodnih stručnjaka teško optužuje JA i srpske neregularne jedinice za zločine nad Hrvatima. Prikupljeni video-vrpce, fotografije, intervjui sa svjedocima i osobna zapažanja poslani u Washington, Ujedinjene narode i glavne gradove zemalja EZ-a.[2]
  • Europski parlament bez rasprave odobrio Rezoluciju u devet točaka o priznanju neovisnosti Hrvatske i Slovenije od strana zemalja EZ, u kojoj se ističe da nove države ostaju u starim granicama.[2]
  • Helsinška komisija Američkog kongresa pozdravila priznavanje Hrvatske.[2]

19. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Crnogorsko Ministarstvo obrane iznijelo službene podatke u kojima po prvi puta priznaje da je na području Hrvatske od početka rata poginulo 86 crnogorskih vojnika a 955 ih je ranjeno.[2]

20. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Iz Kraljevine Belgije stigla nota o priznavanju Republike Hrvatske.[2]
  • U Pečuhu ponovo pregovori između predstavnika Hrvatske i JA. Razmatrani razlozi rušenja helikoptera Promatračke misije EZ.[2]
  • Na šibenskom području sve žešći napadi okupacijske vojske i četnika. Na meti četničkih topova najčešće Dubravice, Velika Glava, područje Miljevaca, Rupe i Piramatovci.[2]
  • Na dubrovačkom području stradalo 16 hotela, okupator uništio 80 posto svih plovnih objekata i najsuvremenijih autobusa turističke agencije ATLAS.[2]

21. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Javno tužiteljstvo Republike Hrvatske zatražilo od nadležnog državnog tužiteljstva Jugoslavije da posreduje u pronalaženju krivca za rušenje helikoptera Europske zajednice.[3]
  • U Hrvatskoj registrirano 322.745 izbjeglica.[3]
  • Dubrovnik već 113 dana u neprijateljskom srpsko-crnogorskom okruženju.[3]
  • Albanska vlada priznala nezavisnost Hrvatske i Slovenije.[3]

22. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Sobranje Makedonije prihvatilo zakon o povlačenju predstavnika Makedonije iz bivših saveznih organa Jugoslavije.[3]
  • Neuspjela srpska propaganda u Skandinaviji.[3]
  • Bečki mediji sve češće upozoravaju na prijetnje srpskih terorista.[3]
  • Premijer Gregurić u sjedištu UN razgovarao s ruskim ambasadorom Jurijom Voroncovom, te posjetio Svjetski židovski centar.[3]
  • Predsjednik Tuđman primio dr. Roberta Lichala, drugog predsjednika austrijskog Parlamenta, kao i delegaciju Partije demokratske ljevice Italije (PDSI).[3]

23. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • U bivšoj zagrebačkoj vojarni Maršal Tito jugovojska ostavila eko-bombu.[3]
  • Američka organizacija za zaštitu ljudskih prava Helsinki Watch uputila pismo Miloševiću i Adžiću.[3]
  • Karlovački ratni vihor odnio do sada 250 života, a uz krevet prikovao 800 ranjenika. Četničko i armijsko divljanje na karlovačkom području učinilo štetu između tri i pet milijardi dolara.[3]
  • Svjedočenje Tomislava Rajkovića, zarobljenog pri okupaciji Tordinaca: Susjed je prstom pokazao na nas.[3]

24. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Srpski demokratski forum, na čijem se čelu nalazi dr. Milorad Pupovac, podržao plan Cyrusa Vancea.[3]
  • Srbijansko čišćenje Baranje se nastavlja. Od trenutka upada jugoarmije i početka vladavine četnika, Baranju je moralo napustiti više od 35.000 osoba.[3]
  • Kuće okučanskih Hrvata dignute u zrak već na samom početku rata.[3]

25. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Hrvatska, Makedonija i Slovenija zatražile primanje u KESS.[3]

26. siječnja[uredi | uredi kôd]

  • Pulska luka prvi put, od kada je Hrvatska suverena, primila na svoj dok brod Hrvatske ratne mornarice, patrolni čamac Hrvatska Kostajnica.[3]
  • Nastavlja se nasilno iseljavanje Hrvata iz Vojvodine.[3]
  • Iz srbijanskih zatvora i logora, oslobođeno i zamijenjeno 296 zatočenih Hrvata.[3]
  • U selima skradinskog zaleđa četničkim zvjerstvima nema kraja. Prilikom topničkih napada na Skradin, dva puta pogođena i pravoslavna crkva Sv. Spiridona.[3]
  • Utemeljena Hrvatska zajednica Srednja Bosna.[3]
  • Četnici i JA uništili arheološko nalazište nedaleko od Prevlake kod Vinkovaca, staro više od 3.500 godina.[3]

31. siječnja[uredi | uredi kôd]


Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak al am an ao ap aq ar as at au Hrvatski spomenar. Hrvatski informativni centar. Dogodilo se 1. siječnja – 10. siječnja. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2021.
  2. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad ae af ag ah ai aj ak Hrvatski spomenar. Hrvatski informativni centar. Dogodilo se 11. siječnja – 20. siječnja. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2021.
  3. a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x Hrvatski spomenar. Hrvatski informativni centar. Dogodilo se 21. siječnja – 31. siječnja. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2021.